Ilir Jovijan - (još jedan) rimski car gorostas

Car Jovijan je, za razliku od Maksimina koji je potjecao iz rimske pokrajine Trakije (Thracia), bio porijeklom iz pokrajine Gornja Mezija (Moesia Superior). Ta pokrajina prostirala se na području današnje uže Srbije. Jovijan je rođen u naselju uz rimski vojni logor Singidunum, podignut povrh ušća rijeke Save u Dunav, na prostoru današnjeg Beograda (* 1). Odrastao je u vojničkoj obitelji te se, kao i otac Varonijan, koji je bio pripadnik 4. rimske legije (Legio IIII (IV) Flavia Felix), smještene u Singidunumu, posvetio vojnoj službi. Rimskim carem bio je svega osam mjeseci, od 26. lipnja 363. do 17. veljače 364. godine. Premda je na čelu Rimskoga carstva bio vrlo kratko, o njegovom porijeklu, izgledu, naravi, carevanju i smrti sačuvano je razmjerno dosta podataka.

Te podatke zabilježio je povjesničar Amijan Marcelin (Ammianus Marcellinus; 330. - oko 400.), koji se smatra najboljim rimskim povjesničarom nakon Kornelija Tacita (Publius Kornelius Tacitus; oko 56. - oko 117.). Amijan Marcelin bio je porijeklom iz grada Antiohije s prostora današnje Sirije, a umro je u Rimu. Svojim djelom ”Res gestae a fine Corneli Taciti” (”Događaji nakon Kornelija Tacita”; * 2), koje je obuhvaćalo ukupno 31 knjigu, nastavio je Tacitovu povijest Rimskog carstva za razdoblje od 96. do 378. godine. Sačuvane su samo knjige od 14. do 31., koje prikazuju povijest piščeva doba (353-378.). Životopisne podatke o caru Jovijanu povjesničar Amijan Marcelin predstavio je u 25. knjizi, od 5. do 10. poglavlja. Pri tome valja naglasiti da je  Amijan Marcelin osobno poznavao cara Jovijana te da je bio svjedok ratnih događanja u Mezopotamiji koja su Jovijana dovela do obnašanja dužnosti cara, kao i njegove iznenadne smrti.

Iz zapisa Amijana Marcelina saznajemo da je Jovijan bio istaknuti vojni zapovjednik tijekom rata protiv Perzijanaca kojega je predvodio car Julijan II Apostata (Flavius Claudius Iulian; 331-363.). Car Julijan II naziv Apostata, u značenju Otpadnik, dobio je jer se, nakon što ga je vojska 361. godine proglasila  carem, odrekao kršćanstva smatrajući da slabi moć Rimskoga carstva. Rimska vojska pod vodstvom cara Julijana II, unatoč pojedinim dobivenim bitkama, nije uspjela posve poraziti vojsku perzijskog kralja Šapura II nedaleko današnjeg Bagdada. Pri povratku preostale rimske vojske u Konstantinopol, koji je uz Rim u to doba bio najznačajniji grad Rimskoga carstva, pa i njegova prijestolnica, Perzijanci su cara Julijana II uspjeli raniti. Car je od posljedica ranjavanja umro u Mezopotamiji, na području današnjeg Iraka, a vojska je za novoga cara izabrala Jovijana.

Novi car ubrzo je, želeći okončati daljnja stradanja rimske vojske pri povlačenju iz Mezopotamije, sklopio mir s Perzijancima, dozvolivši im da povrate brojne pokrajine koje su Rimljani osvojili tijekom prethodnih ratnih pohoda. Takav carski ustupak neprijateljima dio rimske vojske ocijenio je nepovoljno te stoga i nije čudno da je i Amijan Marcelin u povjesnici ”Res gestae ...”, knjiga 25, poglavlje 5, bilješka 8 (25,5,8), napomenuo da car Jovijan ”kao zaštitnik (Rimskoga carstva, nap. pis.), bio je pomalo trom i mekan”. Kao vojnik, međutim, Jovijan je ostavljao suprotni dojam, kojega je istaknuo i povjesničar zabilježivši, primjerice, da ”Jovijan i Herkulijan, ubivši nekoliko životinja (perzijanskih slonova, nap. pis.), žestoko su se oduprli (neprijatelju, nap. pis.)” (25,6,2).

Da je car Jovijan bio pomirljive prirode, sklon da umjesto silom sukobe radije rješava dogovorom, svjedoči i to da je kršćanima vratio slobodu ispovijedanja i širenja vjere, što im je samo dvije godine ranije zabranio njegov carski prethodnik Julijan II Apostata. Pri povlačenju iz Mezopotamije, po dolasku carskih vojnih snaga u grad Dadastan, smješten na području današnje Turske, car Jovijan iznenada je preminuo. Pronašli su ga mrtvoga u krevetu. Istraga o njegovoj smrti, kako navodi Amijan Marcelin, nije  provedena. Do danas je najučestalije nagađanje povjesničara da je umro od trovanja hranom, pri čemu ne isključuju mogućnost da je na taj način ubijen. Razlog pretpostavljenog ubojstva cara moglo je biti nezadovoljstvo dijela vojske njegovim mirovnim sporazumom s perzijanskim kraljem. No, isto tako razlog tome moglo je biti i nastojanje Prokopija, rođaka prethodnog cara Julijana II Apostate, da se domogne carske vlasti (što mu je naposljetku i uspjelo, ali tek naredne, 365. godine).

Amijan Marcelin je u povjesnici ”Res gestae ...” ukratko predstavio i podvojenu narav cara Jovijana, kao i njegovu izvanrednu tjelesnu pojavnost.  U knjizi 25, poglavlju 10 te bilješkama 14 i 15 (25,10,14-15) piše da je bio ugodnog izgleda, vedrog lica, plavih očiju i snažne tjelesne građe. Kao sljedbenik kršćanskog nauka bio je osrednje obrazovan, ali prilično častan, dobroćudan, obziran, susretljiv i volio se šaliti. S druge strane, isticao se proždrljivošću, odanošću vinu i razvratu sa ženama. Povjesničar u bilješci 14 posebice naglašava da je car Jovijan ”bio izuzetno visok i golem, tako da se dugo nije mogla pronaći carska odjeća koja bi odgovarala njegovim mjerama”. Pri tome valja ponoviti da je Amijan Marcelin bio carev suvremenik te da ga je pratio tijekom ratnog pohoda u Mezopotamiju i stoga itekako dobro poznavao.

Pri isticanju krupnoće, snage i visine cara Jovijana, šteta što povjesničar nije izričito naveo njegovu visinu u rimskim stopama. Moguće je da caru ustoličenom usred ratnih zbivanja visina i nije bila izmjerena. Kako god, svrstavajući cara Jovijana u gorostase možemo se osloniti samo na iscrpno i, za pretpostaviti, vjerodostojno svjedočanstvo Amijana Marcelina. No, ako se sjetimo da je nepuno stoljeće i pol ranije rimski car Maksimin Tračanin nedvojbeno bio visok gotovo 2,5 metra, tada osnovano možemo pretpostaviti da je i car Jovijan nadvisivao 2 metra za barem 20-30 centimetara. 

Iz opisa cara Jovijana kojega je predočio Amijan Marcelin u djelu ”Res gestae ...”, kao i iz prikaza cara Maksimina Tračanina u povjesnici ”Historia  Augusta” iz pera skupine nepoznatih pisaca, zamjetna je sličnost ta dva rimska cara. Sličnost se ogledala ne samo u pogledu tjelesne građe, već i po podvojenosti njihovih naravi. Car Maksimin Tračanin nedvojbeno je bio ubijen, a opravdano se sumnja da je ista sudbina (samo drugačijim oružjem) snašla i cara Jovijana. Oba cara bila su podrijetlom s područja Balkanskog poluotoka. Maksimin je zasigurno potjecao iz Trakije, a Jovijan vrlo vjerojatno iz Ilirije. Ono što, naime, pouzdano znamo iz zapisa Amijana Marcelina je da je Jovijanov tast Licinije živio u Sirmijumu (* 3), koji je u to doba bio jedna od četiri prefekture (područja uprave) Rimskoga carstva, pod nazivom Ilirik. Budući car Jovijan vjerojatno se vjenčao s pripadnicom istoga ilirskog naroda.

Među zamjetnim razlikama, pak, koje su obilježile careve Maksimina Tračanina i Jovijana, sudbine su njihovih trupala. Maksiminu Tračaninu odrubljena je glava a tijelo bačeno u rijeku, dok je Jovijan pokopan u raskošnoj kamenoj škrinji (sarkofagu). U slučaju prvospomenutog cara gorostasa, način na koji su neprijatelji postupili s njegovim mrtvim tijelom posve je isključio mogućnost pronalaska njegovih koštanih ostataka, a time i provjeru njihove veličine. Nasuprot tome, za cara Jovijana iz povjesnice ”Res gestae ...” Amijana Marcelina, iz knjige 26, poglavlja 1 i bilješke 3 (26,1,3) znamo da je ”... tijelo pokojnika bilo je zbrinuto i poslano u Konstantinopol (Carigrad ili današnji Istambul, nap. pis.) kako bi se moglo sahraniti među posmrtnim ostacima Augustovaca (rimskih careva, nap. pis.)”.

Drugi izvor (kojega ću predstaviti u zasebnom napisu) potvrđuje da je truplo cara Jovijana uistinu sahranjeno u sarkofagu u Konstantinopolu. Ta činjenica potiče na istraživanje opstojnosti toga sarkofaga te shodno tome sudbine carevog kostura. Pokazatelje dosadašnje potrage usmjerene na mogući pronalazak koštanih ostataka cara Jovijana predstavit ću uskoro u nastavku ovoga napisa.