Ogromna lubanja iz grobnice u istarskom gradiću Završje

Za razliku od već spomenutog nalaza divovskog kostura iz Brkača, koji je privukao pozornost pojedinih istraživača navedenog rukopisa Giacoma Filippa Tomasinija, o čemu sam izvijestio u napisu ”Kostur diva pronađen nedaleko Motovuna u Istri”, ostali biskupovi zapisi o pronalasku tvarnih ostataka istarskih divova ostali su nezapaženi. Proučavatelji njegovog rukopisa nisu ih istaknuli u nekom od svojih napisa te su shodno tome ostali do danas zaboravljeni.

Ovim napisom želim ukazati i na ta vrijedna svjedočanstva o opstojnosti drevnih divova na tlu Istre, od strane jednog od najobrazovanijih Istrijana (Istrana) iz sredine 17. stoljeća. Za razliku od šturog izvještaja o nalazu kostura diva iz Brkača, ova svjedočanstva donose više zanimljivih detalja. Ujedno potiču i brojna pitanja, na koja bi mogla odgovoriti tek neka buduća sustavna istraživanja.

Spomenuta svjedočanstva predstavljam u vidu zapisa Giacoma Filippa Tomasinija tiskanih u časopisu ”L Archeografo triestino” (Tršćanski arheograf”), svezak IV. iz  1837. godine, pod naslovom ”De Commentarj storici-geografici della Provincia dell’ Istria” (Povijesno-zemljopisni osvrti na pokrajinu Istru”). Za tisak ih je priredio pravnik i povjesničar Domenico Rossetti (1774-1842.) iz Trsta. Premda je biskupov rukopis mjestimice skraćivao i mijenjao, ulomke posvećene otkrićima koštanih ostataka istarskih divova po svemu sudeći ostavio je cjelovite i u izvornom obliku.

U tome tiskanom izdanju rukopisa, 27. poglavlje nosi naslov ”Piemonte Castello” (”Kaštel Pijemont”). Posvećeno je naselju Završje (talijanski Piemonte d Istria, u prijevodu Istarski Pijemont), koje se nalazi oko 5 kilometara sjeverozapadno od Motovuna i oko 2 kilometra sjeverno od rijeke Mirne. Završje je slikovit gradić, danas sa samo 30-ak stalnih stanovnika, izdignut na klisuri (250 m.n.v.) povrh doline Mirne, nastao na mjestu prapovijesne gradine. Život se na tome području nastavio i u razdoblju antike. Prvi puta u pisanim izvorima spominje se 1292. godine. Vjerojatno je već tada naselje bilo utvrđeno. Utvrda (kaštel) je tijekom srednjega vijeka pregrađivana i ojačavana od strane raznih vlasnika, posebice nakon 1530. godine kada prelazi u posjed obitelji Contarini.

U navedenom poglavlju, biskup Giacomo Filippo Tomasini spominje i neobičan poklon koji je dobio od mještanina Završja. Odvjetnik Giuseppe Del Bello, podrijetlom iz Chioggie, grada i ribarske luke na obali Venecijanske lagune, koji se u istarsko Završje doselio 1630-ih godina dao je biskupu iz Novigrada Istarskog ”zub diva pronađenog na tom području, s nekoliko medalja, tamo izoranim”. Giacomo Filippo Tomasini svjedoči, dakle, kako je prigodom jedne od posjeta Završju, dobio od svojeg domaćina dragocjen dar, zub diva. Taj zub bio je tek preostatak divovskog kostura, ili možda samo lubanje, koji(a) je sudeći po zapisu biskupa, pronađen(a) negdje u blizini Završja.

Biskup Giacomo Filippo Tomasini u nastavku uistinu ukazuje na podrijetlo toga zuba. Izvještava, naime, o pronalasku grobnice, u kojoj se, između ostaloga, nalazila i - lubanja diva: ”Godine 1616., prigodom kopanja jedne jame, otkrili su grobnicu od malog četvrtastog kamenja, spojenog vapnom, petnaest stopa dugačku i upola toliko široku, u kojoj su, kada su je otvorili, pronašli glinenu antičku svjetiljku (* 1) s kipom idola, a ispod pepela ogromnu lubanju, koja je bila poklonjena Njegovom Veličanstvu Antoniju Trevisanu, vjerojatno tadašnjem kapetanu u Kopru, iz koje je izvađeno jedanaest zuba, koji su podijeljeni različitim ljudima, a jedan je ostao kod njega (dobio ga je ranije istaknuti Giuseppe Del Bello, nap. pis.). U istoj grobnici nađen je karneol (* 2), u kojem su urezane dvije koze; i neke srebrne medalje uključujući onu Domicijana (* 3) s konjem Pegazom (* 4).”.

Gornji izvještaj pruža dragocjene spoznaje o okružju u kojem je lubanja diva otkrivena. Pronađena je 1616. godine prigodom iskapanja u Završju, za koje možemo tek pretpostaviti da je vršeno kako bi se izradili temelji za izgradnju neke mjesne kuće ili zgrade. Lubanja diva pronađena je u grobnici koja, obzirom na nalaz medalje u njoj s likom rimskoga cara Domicijana, a potom i na nalaz urne s obilježjima antike, pa i na način obzida manjim četvrtastim kamenjem povezanog vapnom, potječe najranije s kraja 1. stoljeća (Domicijan je bio rimski car 81-96. godine). To što je lubanja pronađena u grobnici koja potječe iz staroga vijeka, ne znači da i ona vuče podrijetlo iz toga doba. Očuvana lubanja i pepeo isto tako nisu nužno potjecali od istoga pokojnika.

Možda je lubanja izvorno pronađena za života pokojnika te je nakon njegove smrti pridodana njegovim posmrtnim ostacima. U tome slučaju vjerojatno je predstavljala svojevrsni znamen težnje za posthumnim nastavkom ovozemaljskog značaja pokojnika u zajednici u kojoj je obitavao i kojoj je pripadao. Takav pristup ujedno bi i bio odraz poštovanja pokojnika prema divovskom pretku. A možda i uvjerenja da bi lubanja diva uistinu mogla prenijeti (ponovno utjelovljenoj?) duši pokojnika i dio moći drevnoga istarskog diva.

Biskup Giacomo Filippo Tomasini ukazuje i na to da je grobnica bila dugačka 15 stopa i široka oko 7,5 stopa. Pri tome za mjerne stope ističe naziv ”piedi” (množina od ”piede”), koji se odnosi na mletačku stopu (* 5) koja je iznosila 0,34764 metara. Proizlazi da je spomenuta grobnica bila dugačka najmanje 5 metara, a široka oko 2,5 metra. Ti podaci o veličini grobnice, kao i već naglašen nalaz statusnog, zaštitnog i(li) ukrasnog poludragog kamena karneola, upućuju da je izrađena za posmrtne ostatke važnijeg i bogatijeg pojedinca (ili možda i obitelji) iz razdoblja antike. Sluti li dužina ove velebne grobnice, međutim, i na značenje koje su divu pridali sahranitelji tijela pokojnika, pohranjujući i čuvajući u grobnici njegovu lubanju?

Iz izvještaja biskupa Giacoma Filippa Tomasinija doznajemo i gdje je završila lubanja nakon njezinog otkrića 1616. godine u Završju. Lubanju je dobio Antonio Trevisano, koji je u to doba imao utjecajan položaj u gradu Kopru. Iz lubanje je potom ”izvađeno jedanaest zuba, koji su podijeljeni različitim ljudima”. Jedan od zuba diva pritom je dobio već ranije spomenuti Giuseppe Del Bello, odvjetnik iz Završja. Taj zub je Giuseppe Del Bello kasnije darovao biskupu Giacomu Filippu Tomasiniju. U nepuna tri desetljeća zub je promijenio čak tri posjednika. No, ne znamo koja je daljna sudbina toga zuba, kao niti preostalih 10 zuba izvađenih iz čeljusti lubanje diva iz Završja. Nije nam poznata niti sudbina ostatka lubanje diva pronađene u Završju.

U već isticanom poglavlju, biskup Giacomo Filippo Tomasini naposljetku naglašava i vlastiti uvid povezan s postojanjem drevnih istarskih divova: ”U crkvi Sveti Pelagije, niže (od Završja, nap. pis.) u dolini, pronašao sam nekoliko vrlo velikih dijelova lubanje koji bi mogli oblikovati glavu gotovo zapanjujuće veličine. Kažu da se unutar njezinog (crkve Sveti Pelagije, nap. pis.) posjeda nalazi grobnica veličinom razmjerna takvoj lubanji.”. Srednjovjekovna crkva Sveti Pelagije, koju spominje biskup, nalazila se na istoimenome brežuljku (109 m.n.v.) iznad staroga korita Mirne, stotinjak metara od ceste koja iz rječne doline vodi na sjever u naselje Završje. Crkva posvećena kršćanskom svecu mučeniku iz 3. stoljeća (* 6), koja je pripadala Novigradskoj biskupiji, prestala je služiti kao bogomolja 1786. godine.

Napuštena crkva u 19. stoljeću postala je dijelom stambeno-gospodarske cjeline pod imenom Stancija Silić. Središnji kolni ulaz dijelio je stambeno krilo od gospodarskog krila, sa štalom i sjenikom. Štala je nastala preuređenjem nekadašnje crkve Sveti Pelagije; začelje crkve tada je porušeno zbog produljenja štale, dok su preostala tri crkvena zida sačuvana. Nekadašnja crkva služila je kao štala do 1950. godine, kada je stancija prestala biti naseljena. Stancija je i danas u privatnom vlasništvu, nenaseljena i zapuštena, a zgrada nekadašnje crkve u oronulom je stanju (* 7). Uzvisina Sveti Pelagije skriva arheološki još neistraženu ostavštinu iz prapovijesti te starog i srednjeg vijeka.

Opravdano možemo pretpostaviti da su ulomci lubanje diva koji su čuvani u crkvi Sveti Pelagije, u vrijeme dok je biskupom Novigradske biskupije (* 8) bio  Giacomo Filippo Tomasini, preseljeni iz crkve nakon što je 1786. godine izgubila bogoslužnu ulogu. Isto tako vjerojatnim čini se njihovo tadašnje izmještanje u neku drugu crkvu ili zgradu u vlasništvu Novigradske biskupije. Ukoliko spomenuti ulomci divovske lubanje nisu uništeni i(li) negdje odbačeni, gdje su ih crkveni dužnosnici te biskupije mogli prenijeti? Možda u crkvu Blažene Djevice Marije od Svete krunice u Završju, koja je do 1794. godine bila župna crkva (1792. izgrađena je današnja crkva na mjestu srednjovjekovne)? Ili u neku od ostalih obližnjih crkvi na području Završja? Možda i u neku od crkvi u nedalekom Grožnjanu, Oprtlju, Bujama, ...?

Ovdje predstavljena vjedočanstva biksupa Giacoma Filippa Tomasinija, koja je sabrao i sačuvao u svojem rukopisnom djelu, ukazuju da su do sredine 17. stoljeća na razmjerno malom području sjeverozapadne Istre nadomak grada Motovuna u više navrata pronalaženi ostaci kostura, lubanja i zuba davnih divova (* 9). Svjedočanstva govore i o tome da su bar neki njegovi suvremenici, kao i stanovnici toga kraja iz ranijih razdoblja povijesti, postojanje drevnih istarskih divova smatrali neupitnim. A vjerojatno i to, da su neki od njih koštane preostatke divova štovali kao svojevrsne idole koji imaju natprirodne ili čarobne moći. Danas čak i takav odnos prema tvarnim ostacima drevnih divova mnogim ljudima može zvučati bajkovito, nestvarno, pa čak i - bolesno. Kada već i samo postojanje takve davne rase smatraju nastranom izmišljotinom ...

Goran Majetić, slobodni istraživač, 29. siječnja 2023.