Obilježja Ilira i Ilirika u starogrčkim i rimskim pisanim izvorima (1. dio) - 15. Hrana i prejedanje, pića i opijanje

15. Hrana i prejedanje, pića i opijanje - Grčki gramatičar i antikvar Atenej Naukratijac (kraj 2. i početak 3. stoljeća) u djelu ”Učenjaci na gozbi”, s navodima gotovo 800 pisaca, prepričao je i zapis iz djela ”Povijest Filipovih djela”, sunarodnjaka, povjesničara i govornika (retoričara) Teopompa (oko 378. prije Krista - nakon 323. prije Krista), u kojemu je istaknuo sklonost Ilira prema opijanju:

Goran Majetić 15.11.2026. Pismo • Izvan Hrvatske


”Ali u drugoj knjizi svoje Povijesti Filipovih djela kaže: ”Iliri jedu i piju  sjedeći ... Svi muškarci žive prostodušno, i kada piju, opasuju trbuhe širokim pojasevima, i isprva to čine umjereno, ali kada počnu žešće piti, stežu pojaseve sve više. A Ardijejci, ... svaki dan se opijaju i priređuju velike zabave i skloni su prekomjernom jelu i piću. Zbog toga su Kelti, kada su ratovali protiv njih, znajući za njihovu neumjerenost, zapovijedili svim vojnicima da pripreme što raskošniju gozbu u šatoru i da u hranu stave neke ljekovite trave koje imaju moć da isprazne i očiste crijeva. A kada je to bilo učinjeno ... neke su Kelti svladali i pogubili, a drugi su se sami bacili u rijeku, ne mogavši podnijeti bolove u želucu.” (10, 60)

Premda Atenej Naukratijac ne imenuje kojim pićem ili pićima su se nalijevali Iliri, zacijelo je bilo riječ o ispijanju vina i piva. Ne spominje ništa niti o njihovim jelima. No, iz izvještaja saznajemo da su jednom prigodom lakomost Ardijejaca iskoristili njihovi neprijatelji Kelti, koji su ih na prijevaru namamili  na gozbu u svoj šator iz kojega su se sami povukli. U hranu i piće koje su pripremili umiješali su biljnu tvar koja omekšava stolicu, potiče rad crijeva i olakšava njihovo pražnjenje. Kada su Kelti iz prikrajka vidjeli da su Ardijejce od laksativa počeli hvatati grčevi, vratili su se u svoj logor i lako ih savladali.

Spomenuti događaj zbio se 359. ili 358. godine prije Krista, što znamo zahvaljujući činjenici da se sva zbivanja  koja je Teopomp, na koga se kao izvor poziva Atenej Naukratijac, opisao u 2. knjizi ”Povijesti Filipovih djela” smještaju upravo u to vrijeme. Isti događaj ispričao  je i grčki govornik i pravnik Polijen iz Makedonije (2. stoljeće), u djelu ”Ratne varke”, svojevrsnom priručniku vojne strategije od 8 knjiga koji je, osim manjih dijelova 6. i 7. knjige, sačuvan u cijelosti. Ispričao ga je u skraćenom obliku, ali i zamijenivši Ardijejce s Autarijatima, pripadnicima susjednog ilirskog plemena:

”Kelti, koji su vodili dug i neodlučan rat protiv Autarijata, otrovali su vlastitu hranu i vino štetnim biljem i ostavili ih u svojem logoru, kojega su iznenada  noću napustili u lažnoj zbunjenosti. Autorijati su povjerovali da su se njihovi neprijatelji naglo povukli priznajući svoju nemoć. Zauzeli su njihov logor i gostili se namirnicama koje su tamo pronašli. Ali ubrzo su polegli svladani jakim proljevom. Dok su tako bili onemoćali, Kelti su ih napali i pobili.” (7, 42, 1)

Da su Iliri uživali u opijanju, a neki od njih i skupo plaćali taj porok, ističe i rimski prirodoznanstvenik i učitelj govorništva Klaudije Elijan (oko. 170.  oko 235.) u djelu ”Raznolike pripovijesti”:

”Argona, ilirskog kralja, ubila je zla požuda za vinom, jer je obolio od upale porebrice. Slično tome, Gencije, još jedan kralj Ilira, bio je veliki pijanac.” (2, 41)

O pojedinim namirnicama koje su u prehrani koristili pripadnici nekih ilirskih plemena, ukratko je izvijestio više starogrčkih i rimskih pisaca. Tako, recimo, rimski pisac Plinije Stariji (kraj 23. ili početak 24. - 79.) u djelu ”Naturalis historia” (”Prirodoslovlje”) spominje, primjerice, ”Od sira u pokrajinama, najcjenjeniji u Rimu ... dalmatinske planine šalju dokleatski” (11, 97, 240), ”... ilirski puževi, poznati po veličini ...” (9, 82, 173) i ostrige ”mrke boje u Iliriku” (32, 21, 60), a iz njegovoga podatka da je hvaljena salamura (pac, rasol ili marinada) ”i iz Dalmacije” (31, 43 94) posredno saznajemo da su Delmati potapali ribu i meso prije sušenja ili pečenja u slanu vodu s različitim začinima.

Grčki zemljopisac Strabon (63. prije Krista - 23.) i rimski povjesničar Dion Kasije Kokcejan (oko 155. - oko 235.) izvijestili su da je zbog nerodnijeg tla i oštrijeg podneblja prehrana Ilira koji žive u planinskim krajevima prostija te zasnovana na žitaricama ječmu i prosu.

Strabon u djelu ”Geografija” kratko navodi za Japode da

”... ponajviše se hrane ječmom i prosom.” (7, 5, 4)

Dion Kasije Kokcejan u djelu ”Rimska povijest” slično, ali nešto šire, ističe za Panonce:

”... vode najbjedniji život od svih ljudi, jer nemaju sreće što se tiče tla i podneblja, ne uzgajaju masline i ne prave vino osim u vrlo malim količinama, a i to nevaljale kakvoće, ... nego piju i jedu ječam i proso.” (49, 36, 2-3)

Gornji navod Diona Kasija Kokcejana izravno svjedoči i o tome da se, osim u priobalnim krajevima Ilirika, vino izrađivalo i pilo i u Panoniji, no da je bilo slabije kakvoće. Kada, pak, piše da Panonci ”piju ... ječam”, misli na piće slično pivu koje se pravilo od ječma. Zahvaljujući rimskom povjesničaru Amijanu Marcelinu (oko 330. - oko 400.) i crkvenom učitelju, teologu, misliocu, pustinjaku, ... kao i (su)tvorcu ilirskoga pisma glagoljice Svetom Jeronimu (oko 340. - 420.) znamo i izvorni naziv toga pića - sabaja.

Amijan Marcelin u povjesnici ”Res gestae” (”Događaji”) na omiljeno ilirsko piće osvrnuo se povezavši ga s rimskim carem Valensom (328. - 378.), koji je vladao od 364. do smrti, podrijetlom Ilirom, ističući njegovu neumjerenost u ispijanju piva:

”Valens  ... svom je snagom nastavio opsadu Kalkedona; ali građani su ga sa zidina grdili, nazivajući ga Sabaiarius (Sabajarije ili Pivopija, nap. pis.). Sabaia (sabaja, nap. pis.) je piće od ječma ili drugih žitarica, a koriste ga siromasi u Iliriku.” (26, 8, 2)

Sveti Jeronim, koji je rođen u Stridonu u Dalmaciji, jedini je rimski pisac podrijetlom iz Ilirika, čiji su rijetki navodi o Ilirima i njihovoj domovini sačuvani. U teološkom radu od 18 knjiga "Commentarii in Isaiam" (”Osvrti na knjigu proroka Izaije”) zapisao je:

”... zýthon (pivo, nap. pis.), što je vrsta pića koje se vari od žitarica i vode, a uobičajeno se naziva sabaium (sabaja, nap. pis.) u provincijama Dalmaciji i Panoniji, na domaćem i priprostom jeziku.” (7, 19, 5-11)

Valja primijetiti da grčka riječ zýthon neodoljivo upućuje na hrvatsku riječ žito, od kojega se pivo i proizvodilo.

Vrijedan je i ulomak o ilirskim obrocima od prosa te pićima pripremljenim od meda i ječma, kojega je ostavio istočnorimski (bizantski) diplomat i grčki povjesničar i govornik Prisk (između 410. i 420. - nakon 472.), podrijetlom iz Trakije:

”U selima smo imali obilje hrane: umjesto žitarica dobivali smo proso; umjesto vina piće koje tamošnji stanovnici zovu medos. Sluge koje su nas pratile također su donijele proso i opskrbile pićem od ječma, koje barbari nazivaju kamón.” (8, 65)

Ulomak je objavljen u njegovom djelu od 8 knjiga ”Povijest Bizanta”, koje je sačuvano samo u ulomcima kasnijih pisaca. Navedeni ulomak sačuvao je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (905. - 959.; vladao je samostalno od 945. do smrti), i to u djelu ”Constantinian Excerpts” (”Konstantinovi ulomci”), u cjelini pod nazivom ”Excerpta de legationibus Romanorum ad gentes” (”Ulomci o rimskim poslanstvima strancima”).

Ulomak je zanimljiv iz više razloga. Prvo, ostavio nam ga je pisac koji je kroz pojedine krajeve Trakije i Ilirika proputovao 448. godine kao član bizantskog carskog poslanstva te se osobno upoznao sa životom i običajima tamošnjih ljudi. Podaci iz ulomka odnose na područje istočne Panonije, odnosno današnjeg Banata. Tamo je bizantsko poslanstvo bilo usluženo jelom od prosa te pićima medos i kamón, kako su ih zvali Grci, koja su Panonci proizvodili i koristili umjesto vina.

Pojam medos nesumnjivo se odnosi na medovinu (medno vino), dok kamón označava preteču današnje pive, istovjetne ili slične onoj koju su žitelji drugih predjela Ilirika nazivali zýthon ili, što je izgleda bio rasprostranjeniji naziv ”od milja”, sabaia (ili sabaium), odnosno sabaja. Grčka riječ kamón vjerojatno je ilirskog podrijetla. Na prostoru nekadašnjeg Ilirika, naime, i danas je u upotrijebi riječ kom ili komina. Odnosi se prvenstveno na kruti dio koji preostaje nakon cijeđenja ili tiještenja grožđa ili drugog voća, odnosno slada pri proizvodnji piva. Postupak miješenja mljevenog slada s toplom vodom kako bi se škrob iz žitarica, poput ječma i hmelja, pretvorio u fermentabilne šećere naziva se ukomljavanje.

Naposljetku, ulomak svjedoči da je bizantsko poslanstvo u tome dijelu Ilirika naišlo na izuzetno gostoljubive ljude koji su im osigurali smještaj te ih izdašno nahranili i napojili. Ne odnose li se i stanovnici krajeva koji danas nasljeđuju Ilire upravo istovjetno prema svojim gostima, a napose strancima?

Goran Majetić, slobodni istraživač, 5. srpnja 2026.

* Napis je dio rada "Obilježja Ilira i Ilirika u starogrčkim i rimskim pisanim izvorima (1. dio)", kojega je pisac predstavio na 2. međunarodnoj konferenciji ILIRIKON (https://ilirikon.budnidiv.net/), održanoj u gradu Ploče od 25. do 27. rujna 2026., i koji je objavljen u zborniku radova "ILIRIKON 2026.". Za razliku od spomenutog rada, u  ovome napisu izostavljeni su nazivi djela na grčkom jeziku, kao i naslovi izvornika koji sadrže prikazane navode.

* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected]

Cara Valensa, podrijetlom Ilira, sunarodnjaci su  zvali Sabaiarius, u značenju pivopija, po domaćem nazivu za pivo - sabaja (Izvor: Budica.info)

Cara Valensa, podrijetlom Ilira, sunarodnjaci su zvali Sabaiarius, u značenju pivopija, po domaćem nazivu za pivo - sabaja (Izvor: Budica.info)

Tematski povezane objave