Obilježja Ilira i Ilirika u starogrčkim i rimskim pisanim izvorima (1. dio) - 18. Duhovnost i ”nadnaravne moći”

18. Duhovnost i ”nadnaravne moći” - Nepoznati pisac Pseudo Skimno oko 120. godine prije Krista u djelu ”Periegeza”, u značenju ”Oplovba”, iznio je vrlo zanimljiv prikaz duhovne naravi Ilira:

Goran Majetić 16.11.2026. Pismo • Izvan Hrvatske


”Kaže se da su vrlo pobožni, izuzetno pravedni i gostoljubivi, da se vole družiti i da žive na vrlo pristojan način.” (405)

S pravom se možemo pitati kako ovakav opis Ilira može ići ruku pod ruku s njihovim predstavljanjem kao divljaka kod više drugih starogrčkih i rimskih pisaca. Možda jedino u slučaju ako prihvatimo da se pojam divljaci odnosi na ljude koji se trude živjeti - u skladu s (božanskom) prirodom.

No, što onda reći o navodu rimskog pisca, časnika i političara Plinija Starijeg (kraj 23. ili početak 24. - 79.), u djelu ”Naturalis historia” (”Prirodoslovlje”), o nekima od duhovnih moći Ilira, blago rečeno čudnovatih:

”Isigon dodaje da postoje ljudi iste vrste i među Tribalima i Ilirima, koji začaraju i svojim pogledom i usmrćuju one koje dulje gledaju, osobito ako im oči izgledaju ljutito; to njihovo zlo lakše osjećaju odrasli. Vrijedno je napomenuti, da imaju po dvije zjenice u svakom oku.” (7, 2, 16)

Istaknuti podaci o urokljivim očima Ilira nalaze se u 2. knjizi njegovog najvažnijega djela, a ne u 3. u kojoj između ostaloga sustavno izvještava o Ilirima i Iliriku. Plinije Stariji pošteno, ali i oprezno, napominje da ti podaci potječu od grčkog pisca Isigona (3. ili 2. stoljeće prije Krista). Isigon iz Nikeje poznat je po prikupljanju priča o čudima, neobičnim prirodnim pojavama i mjesnim predajama, odnosno po bilježenju iskaza koji su suprotni uobičajenomu mišljenju ili očekivanju. Te iskaze objavio objavio je u djelu ”Nevjerojatne stvari” ili ”Paradoksi”, a sačuvani su tek njihovi ulomci. Pitanje bez odgovora je kako je Isigon došao do ”spoznaje” o nevjerojatnim sposobnostima Ilira, posebice ”činjenice” da imaju po dvije zjenice.

U djelu ”Historia Augusta” (”Carska povijest”), zbirci 30 životopisa rimskih careva, protucareva i ličnosti koje su se borile ili očekivale da će zasjesti na carsko prijestolje, sastavljenoj krajem 4. stoljeća od jednog ili više (ne)poznatih pisaca, u poglavlju ”Divus Aurelianus” (”Božanski Aurelijan”) posvećenom caru Aurelijanu (214. - 275.), podrijetlom Iliru iz Panonije, koji je na vlasti bio posljednjih pet godina života, ističe se sljedeći navod:

“Kalikrat iz Tira, daleko najučeniji grčki pisac, kaže da je njegova (Aurelijanova, nap. pis.) majka bila svećenica u hramu Sunca u selu u kojem su živjeli njezini roditelji i da je imala nešto proročkog dara, tako da je jednom u svađi dobacila suprugu na račun njegove gluposti i niskog podrijetla: ”Evo carevog oca!” Iz čega je jasno da je ta žena poznavala sudbinu.” (4, 2-3)

Premda u začelju poglavlja stoji da ga je priredio rimski povjesničar Flavije Vopisko (4. stoljeće), to je po ocijeni suvremenih filologa vrlo dvojbeno. Osim toga, dio poglavlja djela, pa tako i ovdje spomenuto, upitne su vrijednosti jer su neki od podataka preuzeti iz nevjerodostojnih, a pojedini iz dokazano lažnih, izvora. Grčki povjesničar i govornik Kalikrat iz Tira (3. i 4. stoljeće), na kojega se poziva pisac poglavlja ”Divus Aurelianus” u djelu ”Historia Augusta”, navodno je bio poznat kao pisac pohvalnog govora (panegirika) posvećenog rimskom caru Aurelijanu, nepoznatog naslova, od kojega je sačuvano tek nekoliko ulomaka, poput ovdje predstavljenog.

U istome djelu, u poglavlju ”De Vita Hadriani” ("Život Hadrijanov"), upitni životopisac, rimski povjesničar Elije Sparcijan (4. stoljeće) piše, pak, o navodnom iscjelitelju iz Panonije koji je pohodio cara Hadrijana (76. - 138.), koji je vladao od 117. godine do smrti:

”Neki starac slijepac došao je iz Panonije Hadrijanu, koji je bolovao od groznice, i susreo se s njim. Nakon toga je progledao, a Hadrijanova groznica je nestala, iako se Marius Maximus prisjeća da se to zbilo pretvaranjem.” (25, 3-4)

Isti navodni životopisac Elije Sparcijan, u poglavlju ”Severus” (”Sever”), posvećenom rimskom caru Septimiju Severu (145. - 211.), koji je vladao od 193. godine do smrti, ponovno je spomenuo proroke iz Panonije: 

”Isprva su Severovi generali bili poraženi od Albinovih; ali kada se u svojoj tjeskobi posavjetovao s prorocima u Panoniji, saznao je da će biti pobjednik i da mu protivnik neće niti pasti u ruke niti pobjeći, već će umrijeti blizu vode.” (10, 7)

U poglavlju ”Alexander Severus” (”Aleksandar Sever”) posvećenom, pak, Aleksandru Severu (208. - 235.), koji je rimski car bio od 222. godine do smrti, njegov upitni životopisac, rimski povjesničar Elije Lampridije (4. stoljeće), usporedio je proročki dar samoga cara s onim u proroka iz rimskih provincija:

”Bio je i vrlo vješt u viđenju sudbine, izvrstan prorok, tako da je pobijedio proroke iz španjolske Baskije i Panonije.” (27, 6).

Da spomenute ”nadnaravne moći” nisu bile tek izmišljotina pojedinih starogrčkih i rimskih pisaca, svjedoči primjerice natpis s rimskog kamenog spomenika, are (žrtvenika ili oltara) iz Lugdunuma u pokrajini Galiji (današnji Lyon u Francuskoj), koji prvenstveno slavi ženska božanstva kojima su germanske i ilirske proročice i proroci zahvaljivali za svoj proročki dar. U tome natpisu između ostaloga ističe se:                                                          

”Za spasenje našega gospodara cara Lucija Septimija Severa Augusta i cijele njegove obitelji, Aufanskim Majkama i Majkama Panonaca i Dalmatinaca.” (CIL XIII 1766)

Spomenik je vjerojatno dao podignuti Tiberije Klaudije Pompejan, vojni tribun 1. Minervine legije, koji se zavjetovao za carev spas, što također saznajemo iz predmetnog natpisa.

Zaključno razmatranje

Kada govorimo o pisanim izvorima koji svjedoče o Ilirima, valja istaknuti da je riječ isključivo o radovima njihovih suvremenika, grčkih i rimskih povjesničara,  zemljopisaca, vojnih časnika i drugih pisaca staroga vijeka. Nije pronađen, naime, niti jedan pisani izvor koji potječe od samih Ilira. To još ne znači da ilirskih zapisa nije bilo, no njihovo današnje ne(pre)poznavanje otvaranja brojna pitanja o pismu Ilira, ali i mogućim razlozima nestanka i(li) neuočavanja njihove pisane baštine.

Za sada o Ilirima, dakle, što se pisanih izvora tiče, možemo doznati jedino iz djela stranih pisaca, njihovih bliskih susjeda, a u nekim razdobljima i ljudi s kojima su suživjeli na prostoru Ilirika, Grka i Rimljana. U rijetkim slučajevima pojedina pisana vrela iz vremena Rimske Republike i Rimskoga Carstva potječu od ljudi podrijetlom iz Ilirika ili susjednih krajeva, poput Svetog Jeronima, no i oni su bili obrazovani i odgojeni u rimskome duhu, što uvelike odražavaju upravo navodi iz njihovih zapisa. Iz više desetaka starogrčkih i  rimskih djela, koja su uglavnom tek djelomično očuvana, do nas su došli većinom oskudni ulomci, i to često sačuvani tek kao kasniji prijepisi. Osim toga, nerijetko je upitna i njihova vjerodostojnost. Pojedini navodi starogrčkih i rimskih pisaca o Ilirima, naime, tek su dijelom u suglasju, a katkada i u protuslovlju s pokazateljima znanstvenih istraživanja ilirskih arheoloških nalaza, posebice epigrafskih spomenika i numizmatičke ostavštine, ali i druge ilirske tvarne i duhovne baštine.

Bitno je istaknuti da su već pisci iz stare Grčke, koja je iznjedrila i znatan broj doseljenika u ilirski Jadran, počeli nametati vlastitu ”istinu” o Ilirima. Predstavnici Rimske Republike i sljedničkog Rimskoga Carstva, koji su nakon više od dva stoljeća osvajačkih, pljačkaških i ubilačkih nasrtaja porobili cijeli Ilirik, toj su ”istini”, baš kao i pokorenim Ilirima, posvema dodijelili ulogu svojega sluge. Njihovi povijesni zapisi, koji su se ionako većinom odnosili na izvještavanje o ratnim pohodima i borbama s Ilirima, kao i na veličanje vlastitih vojnih (i zločinačkih) uspjeha, a dijelom bili i u službi upokoravanja, upravljanja, preustroja, trgovine i romanizacije osvojenih ilirskih zemalja, u znatnoj mjeri prožeti su i odišu pristranim, omalovažavajućim odnosom prema porobljenim starosjediocima. Stoga se i retci u kojima se dive ratobornosti naših predaka ”divljaka” nerijetko doimaju tek kao podrugljiva promidžba vještina i srčanosti mladih Ilira unovačenih u rimsku vojsku, u čijim redovima su ginuli u slavu osvajačkog Carstva.

Da navodi iz starogrčkih i, posebice, rimskih pisanih izvora o gospodarskoj, kulturnoj i duhovnoj zaostalosti te siromaštvu Ilira, u službi podjarmljivačke i robovlasničke politike moćnika iz Rima, uglavnom ”ne drže vodu” svjedoče dugogodišnja i sve brojnija arheološka, epigrafska, jezikoslovna i druga znanstvena istraživanja. Dapače, novije spoznaje sve više govore u prilog Ilirika čiji su žitelji prije osvajačkih susjedskih nasrtaja u mnogočemu od njih bili napredniji i moćniji, a napose usklađeniji s prirodom i svjesniji svojega duhovnog bića. Unatoč spomenutih nedostataka grčkih i rimskih pisanih izvora, neki od njih pružaju nam i dragocjene, istraživanjima potvrđene istinitim, ili za sada osnovano pretpostavljenim, podatke o ilirskoj svakodnevici, navikama, vjerovanjima, ... Poneki izvori nude nam, pak, i vrlo zanimljive, a katkada i krajnje neobične, podatke o određenim značajkama Ilira, koje na osnovu sadašnjeg načina promišljanja i stupnja poznavanja njihovog tvarnog i duhovnog nasljeđa još ne možemo (ili se ne usudimo?) uvrstiti u stvarne činjenice koje svjedoče o osobnosti, stvaralaštvu i sudbini pripadnika naroda koji je ostao bez (skupnog) imena, ali čije nasljeđe uvelike živi u nama i kroz nas.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 5. srpnja 2026.

* Napis je dio rada "Obilježja Ilira i Ilirika u starogrčkim i rimskim pisanim izvorima (1. dio)", kojega je pisac predstavio na 2. međunarodnoj konferenciji ILIRIKON (https://ilirikon.budnidiv.net/), održanoj u gradu Ploče od 25. do 27. rujna 2026., i koji je objavljen u zborniku radova "ILIRIKON 2026.". Za razliku od spomenutog rada, u  ovome napisu izostavljeni su nazivi djela na grčkom jeziku, kao i naslovi izvornika koji sadrže prikazane navode.

* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected]

Žrtvenik iz Lugduna s posvetom Panonskim i  Delmatskim Majkama (Izvor: ”Tusculum - Časopis za solinske teme” (Inga Vilogorac Brčić ”Matres Delmatarum - Kult Velikih Majki u Saloni”, 2024.)

Žrtvenik iz Lugduna s posvetom Panonskim i Delmatskim Majkama (Izvor: ”Tusculum - Časopis za solinske teme” (Inga Vilogorac Brčić ”Matres Delmatarum - Kult Velikih Majki u Saloni”, 2024.)

Tematski povezane objave