Nekadašnje oranice sjeverno od zaselka Roknići na kojima su pri oranju pronalažene i kosti vrlo velikih ljudi (Foto: Tomislav Beronić)
Bilješku o tim otkrićima ostavio nam je Gojko Nikoliš (1911-1995.), liječnik, narodni heroj, general, pisac, ... podrijetlom iz Sjeničaka (* 2), kraja koji je u 17. stoljeću, u vrijeme ratova s Turcima, ponio - iskrivljeno - ime tada već napuštenog i ruševnog Steničnjaka. Bilješku je objavio u svojim memoarima, ”Korijen, stablo, pavetina”, objavljenim 1980. godine (* 3). U knjiškoj cjelini ”U zatočeništvu zavičaja”, u poglavlju ”VI”, jednom od poglavlja posvećenom djetinjstvu koje je proveo u rodnome kraju, Gojko Nikoliš prisjeća se:
”I stariji ljudi su kazivali o ”Roknića gradini”, (nazvanoj, nap. pis.) po zaseoku Roknićima: da je tamo postojao veliki dvor i utvrda oko koje su vođeni ljuti bojevi, da je zemlja oko gradine puna ljudskih kostiju, plugovi ih stalno izoravaju i zaoravaju, i da je neko jedanput našao golijenu kost dugačku jedan metar, pa se odatle dalo zaključiti da su se u ono pradavno doba oko gradine tukli sve sami gorostasi.”.
Iz memoara Gojka Nikoliša doznajemo da je od starijih sumještana slušao o pronalascima divovskih kostiju tijekom pohađanja osnovne škole. Za te predaje doznao je, dakle, negdje u godinama nakon završetka Prvoga svjetskog rata 1918. Iz njegovoga zapisa proizlazi da je u Roknića Selu pronađena goljenica čija je dužina nedvojbeno upućivala da potječe od diva. Moguće je, međutim, da je tamo pri oranju pronađeno i više kostiju koje su dužinom odgovarale divovima. Gojko Nikoliš naglašava, naime, da su se oko Steničnjaka ”tukli sve sami gorostasi”, na osnovu čega imamo pravo pretpostaviti da je u zaselku Roknići izorano više kostiju vrlo visokih ljudi.
Među pronađenim kostima koje su plijenile pažnju seljaka zemljoradnika, očito se isticala goljenica dugačka jedan metar. Približnu visinu diva iz Roknića možemo izračunati na osnovu jednadžbi koje koriste forenzičari za utvrđivanje visine žene ili muškarca na temelju izmjerene dužine njihovih goljenica. Na oranici podno ruševine srednjovjekovnog utvrđenog grada Steničnjaka pronađena je, pokazuju ti izračuni, goljenica diva visokog između 3,2 i 3,5 metara (* 4)!
Najmanje ta jedna divovska kost izorana je u neposrednoj blizini zaseoka Roknići. To proizlazi iz navoda povjesničara koji su pisali o prošlosti Steničnjaka, ali i iz svjedočenja pojednih žitelja toga sela. Povjesničar Radoslav Lopašić (1835-1893.), podrijetlom upravo iz Steničnjaku bliskog Karlovca, u knjizi ”Oko Kupe i Korane - mjestopisne i poviestne crtice”, objavljenoj u izdanju Matice hrvatske 1895. godine, u poglavlju ”XXI. Steničnjak”, između ostaloga navodi: ”Grad okruživalo je platno (vanjski obrambeni zid utvrđenog grada, nap. pis.), a glavna su mu vrata bila namještena prema varošu i jednom brdašcu, o kojem se kaže, da je na njem stajalo groblje.”.
Brdašce (229 m.n.v.) koje spominje Radoslav Lopašić prostire se svega oko stotinjak metara južnije od uzvisine (232 m.n.v.) na kojoj se nalazio utvrđeni grad Steničnjak. Ujedno je smješteno, također stotinjak metara, sjeverno od najzapadnijih kuća u zaselku Roknići. Upravo na tome potezu, između zaselka i ruševine grada, sve donedavno bile su oranice, iz kojih su povremeno pri oranju ”izranjale” ljudske kosti.
Da se staro groblje nalazilo sjeverno od Roknića, i to nedaleko od samoga sela, potvrdio je prije nepuna dva desetljeća Mitar Roknić, jedan od posljednjih stalnih stanovnika toga zaselka. Njegov iskaz predstavio je povjesničar Filip Škiljan (1980.) iz Zagreba u knjizi ”Kulturno - historijski spomenici Korduna s pregledom povijesti Korduna od prapovijesti do 1881.”, u nakladi Srpskog narodnog vijeća iz 2007. godine. U napisu pod naslovom ”Steničnjak - utvrda 72”, pisac izvještava:
”Mitar Roknić tvrdi da se u Roknićima na livadi usred sela nalazilo groblje. Seljaci groblje nazivaju "turskim", ali je vrlo vjerojatno da je to bilo groblje naselja u neposrednoj blizini grada, dakle da se radi o srednjovjekovnom groblju. I danas se vide podzidi koji su okruživali groblje, a Mitar Roknić je prije tridesetak godina iskopao i jedan dio kostura na tom mjestu. Danas se "tursko groblje" ne obrađuje, ali se uočava mnogo kamenog materijala koji je vrlo vjerojatno služio kao obrub grobovima.”.
Filip Škiljan još je istaknuo: ”Danas se oranice u zaseoku Roknići, koji broji šest stanovnika, vrlo slabo obrađuju, ali na prvoj, koja se nalazi oko pola kilometra od burga (zapravo se nalazi upola bliže, nap. pis.), ima mnogo građevnog materijala.”. U postupno odumiranje poljodjelstva u Roknićima imao sam se prigodu uvjeriti tijekom tri dosadašnja obilaska Steničnjaka, od kojih sam prvi poduzeo 13. ožujka 1999. godine. Mjesto sam tada posjetio pod vodstvom umirovljenog učitelja i planinara Josipa Vukovića - Jože (1930-2012.) iz Karlovca, koji je nakon posljednjega rata, uz karlovačkog povjesničara, arheologa i pisca Milana Kruheka (1940-2022.), prvi pozvao na arheološka istraživanja i zaštitu preostataka Steničnjaka te njihovo predstavljanje javnosti kroz uređenje tamošnjeg izletišta. Ništa od tih nastojanja nije ostvareno.
Goran Majetić, slobodni istraživač, 9. ožujka 2023.
(* 1) Grad se vjerojatno isprva zvao Gorica, a bio je središnje mjesto županije Goričke. U prvoj polovici 15. stoljeća počinje se nazivati Stiničnjak, Stinijak ili Stinac, u skladu s tada prevladavajućim čakavskim narječjem.
Povjesničar Radoslav Lopašić u knjizi ”Oko Kupe i Korane” iz 1895. ukazuje: ”Već samo ime znači, da je u Steničnjaku, gdje inače ne ima pećina ni litica, bilo starih stiena i zidina, po kojima se mjesto prozvalo.”. O kakvim bi to zidinama iz daljnje prošlosti moglo biti riječi?
Moguće je da je na istoj glavici brijega stajala prapovijesna gradina. Pisani izvori prvi puta spominju utvrđeni grad Steničnjak 1299. Nagađa se da je sagrađen još 1105. kao stolni grad srednjovjekovne hrvatske župe (županije) Gorica. Steničnjak je bio upravno središte istoimenog plemićkog posjeda, koji je obuhvaćao najveći dio Pokuplja i krajeve južno od Kupe do Petrove gore. Podno grada bilo je trgovačko naselje s crkvom i franjevačkim samostanom.Vlastelinstvo, grad i podgrađe od sredine 16. stoljeća bili su izloženi povremenim upadima pljačkaških turskih postrojbi. Potkraj istoga stoljeća preostalo stanovništvo, izloženo neprestanoj opasnosti, seli u sigurnije krajeve sjeverozapadne Hrvatske te u Gradišće na razmeđi današnje Austrije i Mađarske. Grad početkom 17. stoljeća stoljeća napušta i braniteljska jedinica Vojne krajine te počinje ubrzano propadati. Krajem istoga stoljeća opustjeli kraj naseljava novo stanovništvo iz tako zvane Turske Hrvatske (danas zapadna Bosna). U 18. stoljeću grad postaje ruševina, čiji kamen služi za gradnju kuća, ali i crkava i kurija, u bližoj i daljnjoj okolici.
(* 2) Gojko Nikoliš rođen je u obitelji pravoslavnog svećenika. Osnovnu školu pohađao je u Sjeničaku, a gimnaziju u Karlovcu i Sremskim Karlovcima. Medicinu je studirao u Beogradu, gdje je diplomirao 1936. Naredne godine otišao je kao dobrovoljac u Španjolsku, gdje je sudjelovao u građanskom ratu na strani republikanaca obnašajući liječničke dužnosti. Nakon što su fašisti u Španjolskoj porazili republikance, bio je devet mjeseci zatočenik logora u Francuskoj. U Sjeničak se vratio u rujnu 1940. U kolovozu 1941. pridružuje se Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP - ”partizani”). Veći dio Drugoga svjetskog rata obnašao je dužnost referenta saniteta Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Nakon rata bio je načelnik Sanitetske službe Jugoslavenske narodne armije (JNA). Obnašao je i dužnost veleposlanika Jugoslavije u Indiji. U jeku raspada Jugoslavije 1990-1992. protivio se zamisli prekrajanja donedavnih republičkih granica, posebice oružanim putem i sa svrhom stvaranja Velike Srbije. Zbog neslaganja oko toga s vlastima u Srbiji, preselio se 1992. u Francusku.
Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti.
(* 3) Na navod Gojka Nikoliša u knjizi ”Korijen, stablo, pavetina” o nalazu kostiju divova u Sjeničaku ljubazno mi je ukazao Davor Špoljarec.
(* 4) Za izračun visine žena koristi se jednadžba v = 2,90 x g + 61,53 cm ± 3,66 cm, a za izračun visine muškaraca jednadžba v = 2,42 x g + 81,83 cm ± 4 cm, pri čemu je g duljina goljenice u centimetrima a v visina žene ili muškarca u centimetrima.
Div(kinj)a iz Roknića, čija je goljenica dugačka 1 metar, bila bi prema tome izračunu visoka od 347,87 do 355,19 centimetara ili oko 3,5 metara (2,90 x 100 cm + 61,53 cm ± 3,66 cm = 290 cm + 61,53 cm ± 3,66 cm = 351,53 cm ± 3,66 cm). Div iz Roknića, čiji je gnjat dugačak 1 metar, bio bi prema tome izračunu visok od 319,83 do 327,83 centimetara ili oko 3,2 metra (2,42 x 100 cm + 81,83 cm ± 4 cm = 242 cm + 81,83 cm ± 4 cm = 323,83 cm ± 4 cm).
* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected] 
Na suvremenom zemljovidu ruševine srednjovjekovnog utvrđenog grada Steničnjaka sakrivaju se pod toponimom ”Roknić - gradina” (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))
Pogled s istoka na ruševine Steničnjaka u drugoj polovici 19. stoljeća (Crtež: Ernest (Dragutin) Kramberger; Izvor: Radoslav Lopašić ”Oko Kupe i Korane”, 1895.)
Gojko Nikoliš bilješku o pronalaženju kostiju divova u zaselku Roknići objavio je u svojim memoarima 1980. godine (Izvor: Srpska akademija nauka i umetnosti (sanu.ac.rs))
Memoari Gojka Nikoliša ”Korijen, stablo, pavetina”
Travnate površine između toponima ”Roknića gradina” i ”Roknića selo” nalazište su brojnih ljudskih koštanih ostataka (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))
Dio članova Povijesno-putopisne družine iz Karlovca u obilasku Steničnjaka 22. travnja 2021. godine (Foto: Tomislav Beronić)