
”Sada su svi Panonci posjedovali ne samo znanje o rimskoj stegi nego i o rimskome jeziku, a mnogi su u izvjesnoj mjeri znali i pisati ...” (2, 110, 5)
Gaj Velej Paterkul kao vojni časnik pratio je cara Tiberija na vojnim pohodima u Panoniju i Dalmaciju tijekom Batonovog ustanka te je bio dobro upoznat s prilikama u tim pokrajinama Rimskoga carstva. Iz njegove bilješke saznajemo da je rimska kultura u Iliriku, a napose u Panoniji kojoj je u spomenutom navodu posvetio posebnu pozornost, uhvatila korijene i prije nastupanja rimske vlasti. Pisac također izvještava da su se brojni Panonci služili latinskim jezikom, službenim jezikom tadašnjeg Rimskog Carstva.
Naposljetku ukazuje da su mnogi od njih umjeli i pisati. Ili, ako se odlučimo i za ponešto drugačiji prijevod, da su ”... mnogi imali izvjesnu književnu naobrazbu ...”. No, ispunjenje te zadaće također zahtijeva i pismenost, a ne samo umijeće čitanja, barem dijela Panonaca. Gaj Velej Paterkul ne navodi kojim su se pismom koristili. Ipak, prema smislu samoga navoda osnovano je pretpostaviti da je pisac mislio na latinično pismo (latinicu), koje su upotrebljavali onodobni Rimljani.
Jesu li makar pojedini Panonci i drugi Iliri u to vrijeme pisali i nekim drugim pismom - vjerojatno grčkim, možda i glagoljicom, pa i nekim trećim nepoznatim - možemo s obzirom na izostanak zapisa (ili možda tek njihovo dosadašnje nenalaženje) starogrčkih i rimskih pisaca koji bi na to upućivali tek nagađati.
Za sada najraniji poznati zapis koji možda upućuje na glagoljicu, ali i na Svetog Jeronima kao njezinog tvorca, dolazi od franačkog redovnika, teologa, pjesnika, enciklopedista i vojnog pisca Rabana (Hrabana) Maura (oko 780. - 856.), koji je u spisu ”De Inventione Linguarum” (”O izumu pisma”), sačuvanom u srednjovjekovnom prijepisu, naveo:
”Također nalazimo pismo filozofa kozmografa Etika, Skita plemenitog roda, koje nam je donio časni Jeronim, svećenik sa svojim objašnjenjima, jer je svoje veliko znanje i stvaralaštvo radije objavio svojim pismom.” (str. 1579-1580)
Njegova napomena da se Sveti Jeronim koristio i ”svojim pismom” ukazuje da je ovaj veliki kršćanski učitelj i teolog, podrijetlom iz rimske provincije Dalmacije, pisao i domaćim - delmatskim (dalmat(in)skim) pismom, dakle ilirskim pismom. Raban Mauro spomenutom zapisu priložio je prikaz Etikovog alfabeta, njemu stranog pisma kojega stoga i nije umio točno prepisati i zabilježiti, što je u dodatku zapisa i istaknuo kroz pripomenu:
”Ako se ipak varamo u ovim slovima, i ako u nekim griješimo, vi me ispravite.” (str. 1579-1580)
O tome tko stoji iza imena Etik, mislioca i učenjaka ”Skita plemenitog roda”, i u kojem vremenu je živio, dosadašnji istraživači nisu suglasni. Pojedini dvoje i o tome odnose li se riječi Rabana Maura ”... časni Jeronim, svećenik ...” uistinu na Svetog Jeronima ili možda ipak tek na nekog svećenika istoga imena, kao i o tome koje je to točno pismo, na kojemu su pisali Jeronim i Etik. To, naime, iz crteža 23 slova koliko ih je Raban Mauro pridodao svojem zapisu nije jasno, pošto ih je iz nepoznavanja toga pisma, po već naglašenom vlastitom priznanju, barem dijelom pogrešno zabilježio, a moguće i stoga jer je izgled slova dodatno iskrivljen u kasnijim prijepisima.
No, rečene prisutne dvojbe ne umanjuju vjerodostojnost stava o Svetom Jeronimu kao tvorcu glagoljice, kako je to iscrpno pojasnio istraživač toga pisama Tomislav Beronić u knjizi ”Glagoljica prije Ćirila i Metoda”, a ukratko i u radu ”Nakit i ukrasi ilirskih žena kao preteče glagoljice”, objavljenima 2025. godine. U spomenutom radu, tiskanom u izdanju ”Zbornik radova - Ilirikon 2025.”, pisac u poglavlju ”Sveti Jeronim Dalmatinac” na stranici 203 zaključuje: ”Pripisivanje glagoljice sv. Jeronimu Dalmatincu je još jedno preuzimanje zatečenih vrijednosti u novi kršćanski svjetonazor upravo kroz prihvaćanje njegovog najvećeg djela - prve inačice Biblije poznate kao Vulgata. Postojanje prijevoda Biblije na ilirskom, dalmatinskom ili hrvatskom jeziku, kako god ga nazvali, vrlo jednostavno objašnjava činjenicu da su Hrvati ... održali tradiciju štovanja sv. Jeronima tijekom tisuću i pol godina, sve do današnjih dana.”.
Spomenut ću, najzad, i kratki izvještaj rimskog povjesničara Diona Kasija Kokcejana (oko 155. - oko 235.) iz djela ”Rimska povijest”, u kojemu ističe izgradnju i opremanje javne knjižnice u Rimu od strane rimskog konzula Oktavijana, nakon okončanja rata protiv Delmata kojega je poduzeo 34-33. godine prije Krista:
”Nakon što su Delmati bili potpuno poraženi, sagradio je (Oktavijan, nap. pis.) od plijena ondje prikupljenog trijem i knjižnicu zvanu Oktavijana, po svojoj sestri.” (49, 43, 8)
Oktavijan (63. prije Krista - 14.), kasnije prvi rimski car, pri tome je tek slijedio postupak rimskog konzula Gaja Azinija Poliona, koji je 39. godine prije Krista pobijedio ilirsko pleme Partina te od plijena zadobivenog u tome ratu dao izgraditi prvu javnu knjižnicu u Rimu. ”Tako su čudnom ironijom sudbine”, kako naglašava Salmedin Mesihović u knjizi ”Bitka za Ilirik”, objavljenoj 2018. godine, ”ilirski domorodci ”zaslužni” za širenje znanja i prosvjete u rimsko - italskom svijetu ...”.
Nepoznanica je što je sve obuhvaćao rimski plijen opljačkan od Ilira u oba ta slučaja. S pravom se ipak valja pitati nisu li se u njima našli i neki zapisi, pa možda i ilirski, s obzirom na to da je povjesničar Gaj Velej Paterkul naglasio da je u to doba već bilo pismenih Ilira. Ako su znali pisati, umjeli su i čitati, te imamo pravo pretpostaviti da su se u tu svrhu i služili pojedinim rukopisnim svitcima (knjige s tvrdim koricama, zvane codex (kodeks), nastale su u Rimu u 1. stoljeću).
Goran Majetić, slobodni istraživač, 5. srpnja 2026.
* Napis je dio rada "Obilježja Ilira i Ilirika u starogrčkim i rimskim pisanim izvorima (1. dio)", kojega je pisac predstavio na 2. međunarodnoj konferenciji ILIRIKON (https://ilirikon.budnidiv.net/), održanoj u gradu Ploče od 25. do 27. rujna 2026., i koji je objavljen u zborniku radova "ILIRIKON 2026.". Za razliku od spomenutog rada, u ovome napisu izostavljeni su nazivi djela na grčkom jeziku, kao i naslovi izvornika koji sadrže prikazane navode.* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected] 
Ostaci knjižnice Oktavijane u Rimu koju je dao sagraditi Oktavijan, budući car August (Izvor: Wikimedia (wikimedia.org))