”Galski jezik Kotina i panonski jezik Osa dokazuju da nisu Germani, ...” (43, 13-14)
Ako je za vjerovati ovome povjesničaru, inače vrlo cijenjenome, Osi su u njegovo vrijeme, odnosno za rimskoga cara
Trajana (53. - 117.), koji je vladao od 98. godine do smrti, bili ilirsko panonsko pleme. Nastanjivali su područje sjeverno od rijeke Dunav, na prostoru današnje sjeverne Mađarske i južne Slovačke. O Osima, kao i o njihovome jeziku,
Publije Kornelije Tacit u istome djelu još navodi:
”Ali jesu li Eravisci preselili u Panoniju pred Osima ili su Osi preselili u Germaniju pred Eraviscima, ostaje nepoznanicom, budući da još uvijek upotrebljavaju isti jezik i običaje. Nekada su, naime, vladali isto siromaštvo i ista sloboda, iste prednosti i isti nedostaci s obje strane rijeke (Dunava, nap. pis.).” (28, 10-14)
Sudeći prema ova dva predstavljena navoda, Osi nisu govorili niti germanskim, a niti galskim (keltskim) jezikom, iako su u manjini vjerojatno bili i keltskog podrijetla. Jezik pripadnika plemena Osi bio je - panonski, dakle ilirski jezik ili, točnije, jedan od ilirskih jezika.
Crkveni učitelj, teolog, mislilac, pustinjak, ... kao i (su)tvorac ilirskoga pisma glagoljice
Sveti Jeronim (Sveti Jerolim; oko 340. - 420.) u djelu "De viris illustribus" (
”O slavnim ljudima”) dotaknuo se, premda posredno, također panonskog jezika, koji je njemu podrijetlom iz susjedne rimske pokrajine Dalmacije, domaćem sinu koji je vjerojatno govorio sličnim (ilirskim) jezikom - delmatinskim ili dalmatinskim, zacijelo bio dobro poznat. Pri osvrtu na izlaganja biskupa
Viktorina (oko 240. - 303.) iz grada Poetovia (današnji Ptuj u Sloveniji), rodom Panonca, Sveti Jeronim ustvrdio je da
”... nije vladao latinskim tako dobro kao grčkim. Stoga se njegova djela, premda velika po smislu, čine priprostijima s obzirom na način pisanja i sklad riječi.” (74)
Iz toga navoda Svetog Jeronima očito je da je spomenuti biskup govorio domaćim, panonskim jezikom. Premda su povjesničari, uslijed nepostojanja sačuvanih napisa, izražavali različito mišljenje o postojanju i podrijetlu panonskog jezika, primjerice da je riječ o izmišljenom jeziku, o skupnom nazivu za jezik različitih zajednica, da je mješavina susjednih jezika (liburnskog, japodskog, histarsko - venetskog, ...), da se radi o jedinstvenom ilirskom jeziku panonskih plemena, ... sklon sam prihvatiti stav arheologinje i klasične filologinje dr. sc.
Alke Domić Kunić iz doktorske radnje
”Plinijeva geografija i etnografija (s osobitim obzirom na panonski dio iliričkog prostora)”, objavljene 2003. godine, kojim na osnovu iscrpnog istraživanja zaključuje da:
”... tvrdnje autoriteta kao što su Tacit i sv. Jeronim dovoljno su jamstvo postojanja nekakvog zasebnog (panonskog) jezika.”.
Što se tiče ovdje spomenutog histarsko - venetskog jezika, sačuvao se navod grčkog povjesničara
Polibija (200. prije Krista - oko 120. prije Krista) iz djela
”Povijest”, koji svjedoči da žitelji plemena Veneti koje je obitavalo zapadno od Histra, u zaleđu sjeverne obale Jadranskog mora, na prostoru današnje talijanske pokrajine Veneto, nisu govorili keltskim jezikom:
”Ali područje uz obalu Jadranskog mora naselilo je drugo, vrlo drevno pleme zvano Veneti, po običajima i odjeći dosta slični Keltima, ali govore sasvim drugačijim jezikom ...” (2, 17)
Pleme Veneta od 4. stoljeća bilo je izloženo kulturnom utjecaju Kelta, koji su se u to doba proširili iz Galije preko Alpa i na dolinu rijeke Po. Nakon što su Rimljani nadvladali tamošnje Kelte, u 2. stoljeću počela je romanizacija Veneta. Prema navodima nekih starogrčkih i rimskih pisaca, Veneti su bili u srodstvu sa stanovnicima susjednih istočnih plemena Karna, Histra i Liburna.
Kojim jezikom su govorili Veneti? Je li taj jezik bio sličan nekome od ilirskih jezika, primjerice susjednom histarskom ili liburnskom? Na ta pitanja jezikoslovci nemaju jednoznačan odgovor, a dosadašnja istraživanja ukazuju na mogućnost da se radilo o jeziku na čije oblikovanje su, prije nego li su Veneti bili izloženi utjecaju Kelta i potom snažnoj romanizaciji, podjednako utjecali latinski jezici sa zapada i ilirski jezici s istoka.
Na osnovu predstavljenih oskudnih zapisa o jeziku, ili jezicima (ili možda tek narječjima), Ilira nije moguće spoznati njegovo stvarno podrijetlo i područje prostiranja. Dosadašnja arheološka i antropološka istraživanja, koliko god još uvijek bila premala, upućuju na nesumnjivo doticanje, pa i prožimanje, kultura pojedinih ilirskih plemena, posebice iz područja Panonije i Dalmacije. Takvi utjecaji mogli su se ostvariti, a i jesu, posredstvom trgovine, ali i povremenih međususjedskih sukoba (primjerice zbog vrela pitke vode, boljih pasišta stoke, ...), no isto tako i pod pretpostavkom zajedničkih nasljednih veza, a time posljedično i jezične bliskosti.
, slobodni istraživač, 5. srpnja 2026.
”Sveti Jeronim u pustinji”, rad Andrije Alešija, na oltaru crkve svete Jere na Marjanu (Izvor: Matica hrvatska (matica.hr); Foto: Zoran Alajbeg)