Divovska ogrlica, ogromne kopče i veliko prstenje

Na ovaj izniman prapovijesni predmet - torkves (* 1) pozornost mi je skrenula slobodna istraživačica i spisateljica Natalija Princi iz Splita, tijekom Prve hrvatske konferencije o Ilirima ”ILIRIKON 2025.”, održane na otoku Šolti od 26. do 28. rujna 2025. godine. Tragom njezine dojave, proveo sam istraživanje koje me je prvo povelo u virtualnu šetnju kroz već spomenutu Pretpovijesnu zbirku Arheološkog muzeja u Splitu. Pri tome sam uistinu u jednoj od staklenih vitrina uočio vrlo veliku ogrlicu koja visi s njezinog stropa. 

Za podatke o toj izloženoj ogrlici obratio sam se 8. listopada e-mailom  muzejskom savjetniku za rečenu zbirku, arheologu i povjesničaru Damiru Kliškiću, s kojim sam se naknadno čuo i telefonski. Zamolio sam ga za  osnovne kataloške podatke o tome muzejskom izlošku:  što je to točno, kojem okvirno vremenu odgovara, gdje je nađen, od čega je izrađen, koliki je promjer koluta, ... Ujedno sam zatražio podatke o pisanom izvoru u kojem je predmetni izložak stručno predstavljen od strane arheologa.

Muzejski savjetnik Pretpovijesne zbirke Arheološkog muzeja u Splitu Damir Kliškić ljubazno se odazvao na moj upit te mi je 19. studenog dostavio  tražene odgovore, uz koje je priložio dvije fotografije ogrlice: ”Radi se o  brončanoj ogrlici (torkves) iz sela Potravlje i zaseoka Kunci Gornji. Iskopana je u travnju 1958. godine iz zemlje i po pričanju nalaznika s njom nije ništa više nađeno. Nedugo nakon pronalaska ogrlice ista je prodana Arheološkom muzeju u Splitu. Inventarni broj N 4149. Dijametar 33 cm. Datacija 11/10. st. pr. Kr. Objava: Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. LXIII-LXIV / 1961-1962., Split 1969., str. 5-23. Fotografije izradio: Tonći Seser.”.

Potravlje je selo u Dalmaciji koje se nalazi u istočnom podnožju planine Svilaje, uz obalu jezera Peruča i na cesti D1, otprilike na pola puta između gradova Vrlika i Sinj. U glasilu na kojega je ukazao, ”Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku”, u izdanju Arheološkog muzeja u Splitu, o nalazu spomenute brončane ogrlice izvijestio je arheolog Ivan Marović (1920-2014.; * 2) u napisu ”Nekoliko nalaza iz Halstatskog perioda u Dalmaciji”. Iz napisa, između ostaloga, saznajemo:

”Iskopao ju je Kunac Mirko Filipov u travnju 1958. god. pod Crnim Umcom i nedugo iza toga prodao Arheološkom muzeju  u Splitu. Prema pričanju nalaznika jedan manji dio ogrlice stršio je iznad površine, a preostali veći dio bio je ukopan u zemlju; tom prigodom u blizini navedenog predmeta nije bilo nađeno ništa drugo. Ogrlica ima ovalan presjek: nešto širi na sredini nego na krajevima, koji se završavaju cjevasto.  Ogrlica je gotovo čitava ukrašena. U tehnici urezivanja izmjenjuju se motivi jelice, zig-zag ornamenta, koncentrične kružnice i šrafirani trokuti, odnosno  vučji zubi. Raspon između krakova iznosi 33 cm, opseg 82 cm, a najveća  debljina (po sredini) 1,3 cm ...”.

Ova ogrlica jedini je primjerak te vrste koji se nalazi u Arheološkom muzeju u  Splitu. Na prapovijesnim nalazištima u bližoj okolici nisu do objave navedenog napisa pronađene slične ogrlice. Na tamošnjim gradinama i kamenih gomilama tamo do tada nisu bila vršena stručna arheološka istraživanja. Znatan broj predmeta iz okolice Potravlja, koji se nalaze u Arheološkom muzeju u Splitu i u Arheološkoj zbirci franjevačkog samostana u Sinju, pribavljen je otkupom od raznih osoba. Točna mjesta njihovog nalaza i načini na koji su pronađeni nisu poznati. Prema navodu Ivana Marovića iz napisa ”Nekoliko nalaza iz Halstatskog perioda u Dalmaciji”, brončanoj ogrlici iz Potravlja ”jedina identična, dosad nam poznata, nađena je u Krkoviću kod Ždrapnja”. No, je li ta druga ogrlica koja potječe iz zaselka Krković kod sela Ždrapanj u blizini Skradina istovjetna ogrlici iz Potravlja samo oblikom i izvedbom uresa ili, pak i veličinom? (* 3)

Na osnovu skromnih predočenih podataka, za ogrlicu iz Potravlja nije moguće odgovoriti na pitanja s početka ovoga napisa, koji bi uputili na razlog njezine osobite veličine. Isto tako nije moguće ustvrditi niti razlog izuzetne veličine jedne zapinjače (kope ili fibule) iz Dalmacije. O njoj je izvijestio svećenik Petar Stanić (1862-1927.; * 4) u radu ”Predpovjestni spomenici vrličke okolice u Dalmaciji”, objavljenom u glasilu ”Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva”, svezak 14 broj 1 iz 1892. godine, tiskanom u Zagrebu: ”7. Nedvojbeno najljepši je predmet iz ovog kraja jedna ve­lika fibula, što ju je našao seljak Kostur pod selom Civljanima u svojoj njivi, a koju smo od njega za primjernu svotu nabavili.

Ta liepa velika fibula učinjena je na oblik okruglog pra­vilnog luka, osobito liepo urešena prostim pravilnim crtama i okruzima, koji se kao i ciela fibula posve dobro sačuvaše. Luk je urešen s obe strane jednom jabučicom, a igla je prosti nastavak luka bez zavojke (spirale), i to 5 cm. iza luka okrugla, onda 17 cm. četverouglata, a napokon 10 cm. okrugla. Igla je na kraju jedno­stavno pregnuta i tim pregibom zapinjana za jednostavnu plosnatu kuku, koja naliči zmijskoj glavi, čime ciela fibula odaje na prvi pogled sliku zmije. Duljina luka od jabučice do jabučice iznosi 15,5 cm., duljina kuke od jabučice do vrha 32 cm. Ova fibula spada svakako medju najljepše primjerke svoje vrsti i glede veličine i glede iz­radbe, te joj posve slične ne mogosmo naći medju svom množinom izkopanih fibula na Glasincu u Bosni, niti drugdje.”.

Tadašnji vrlički župnik Petar Stanić i mjerama je potkrijepio izuzetnu veličinu lučne fibule pronađene u selu Civljane, smještenom podno planine Dinare, oko 5 kilometara sjeverno od gradića Vrlika (i 20-ka kilometara sjeverozapadno od Potravlja, u kojem je iskopana velika prethodno opisana ogrlica). Opis ove fibule nije popraćen fotografijom ili makar crtežom. I za ovu zapinjaču nedostaju podaci o njezinoj mogućoj vezi s koštanim ostacima pokojnika kojemu je pripadala. Stoga i opet možemo samo nagađati o tome uslijed kojeg razloga je izrađena tako ogromnom. Jesu li njezina veličina i čvrstoća samo odraz potrebe da se njome zapne vrlo velik i težak odjevni predmet, poput primjerice plašta? Ova velika lučna fibula iz okolice Vrlike tek je centimetar kraća od najveće do sada poznate kopče na prostoru Ilirije, pronađene 1853. godine u Gajinoj pećini nedaleko naselja Selište Drežničko blizu Rakovice u Goricama (Kordun), koju sam podrobnije predstavio u napisu ”Kopče i ukosnice divova: ”zapinjača gorostasna” i ”bodača ogromna”” (* 5).

Još jednu prilično veliku fibulu istaknuo je svećenik, arheolog, povjesničar i  političar Šime Ljubić (1822-1896.) u glasilu ”Popis arkeologičkoga odjela Nar. zem. muzeja u Zagrebu: Odsjek 1, Svezak 1: Egipatska sbirka; Predhistorička sbirka: sa 36 tabla”, tiskanog 1889. godine u Zagrebu u nakladi Narodnog zemaljskog muzeja (* 6). U cjelini ”II. Sbirka predhistorička  - Tučana doba - I.  Predmeti iz Hrvatske - g) Predmeti iz Grižanah u Vinodolu”, pod rednim brojem 1 o njoj je naveo: ”Golema zapinjača na polukrug, sva od jedne oble dosta debele žice. Žica na glavi postaje četverokutna, te se uzvija na okrug i teče dalje ravno i oblo kao jezičac. S druge pako strane na koncu luka žica postaje plosnata, i sastavlja stremen. Na luku, koj je izrezanimi crtami i okrugiči liepo izkićen, dva su koturića. Duga je 25 1/2 cm, a vis. po sriedi 14. Teži 157 gr.”.

O okolnostima njezinog pronalaska u naselju Grižane (danas Grižane - Belgrad) u Vinodolu u Hrvatskom primorju, smještenom oko 4 kilometra sjeveroistočno od Crikvenice, urednik glasila dodao je: ”Godine 1873  razkapajući se izpod Grižanih starodavna mogila radi poravnanj zemljišta, našlo se u čriepu u sred nje mnogo predmeta, svi iz tuča. Pokupi jih, u koliko je mogao, gosp. Cvietko Gruber, onda duhovni pomoćnik u Grižanih i posla jih nar. Muzeju u dar.”.

Urednik istoga glasila Šime Ljubić, u cjelini ”II. Sbirka predhistorička  - Tučana doba - I.  Predmeti iz Slavonije - c) Predmeti iz mogile kod Pocrkavlja”, predstavio je između ostalih nalaza u tome prapovijesnom humku i prstene. Pri tome je naveo i mjere promjera svih 9 pronađenih prstena, od kojih čak 4 imaju iznadprosječno velik promjer naspram promjera današnjih prstena. Za ta četiri prstena podaci su, naime, sljedeći: ”80. Prsten razstavljen, od plosnate žice. Promjer 3 cm. Teži 7 g.; 82. Prsten kao br. 80. Slomljen na dva komada. Promjer 2 1/4 cm. Teži 2 gr.; 83. Prsten kao br. 80, ali nerazstavljen. Promjer 2 3/4 cm. Teži 4 gr.; 84. Prsten kao br. 83. Promjer 2 3/4 cm. Teži 5 gr.”. 

Promjeri (naravno - unutrašnji) ta četiri prstena veći su od 2 centimetra, odnosno kreću se od 2,25 do čak 3 centimetra. Pri tome valja naglasiti da je, primjerice, prsten promjera od 2,5 centimetara, a time dakle i (prst) prstenjak istog promjera, najmanje za pola centimetra veći od prosječne širine toga prsta u današnjeg čovjeka. Točnije u muškarca, jer kod žena je u prosjeku prstenjak još uži (tanji). Predmetni uzorak prapovijesnih ljudi čiji promjer prstenjaka razmatramo premali je, dakako, za donošenje bilo kakvog valjanog zaključka.

No, značajno je već i to da je u skupini od 9 pronađenih prstena čak 44,4 posto natprosječno velikih u odnosu na promjer današnjeg prosječnog prstena. Ili, pojednostavljeno rečeno, između tih devetero prapovijesnih ljudi čak četvero ih je imalo znatno jače (šire, deblje) prste nego li današnji stanovnici istoga područja (* 7). A riječ je o selu Pocrkavlje (danas Podcrkavlje), smještenom oko 7 kilometara sjeverno od Slavonskog Broda. Važno je naglasiti i to, da preostalih pet prstenova tamo pronađenih imaju promjer od 2 centimetra. Njihov promjer je u srazmjeru s prosječnom širinom današnjeg muškog prstenjaka. Nije, dakle, pronađen niti jedan prsten koji bi veličinom odgovarao tanjim muškim ili, napose, ženskim prstenjacima.

O pronalasku predmeta iz humka kod Podcrkavlja i njihovom dospijeću u Narodni zemaljski muzej (preteču i današnjeg Arheološkog muzeja) u  Zagrebu, Šime Ljubić je inače nadodao da su pronađeni ”na dvorištima u mjestu Bilišu (danas Bjeliš, nap. pis.) brodske pukovnije, izkopani slučajno listopada 1862 (Vidi Nar. Novine 1862 br. 104). - Dar braće Brlića, Dra Andrije Torkvata i Dra Ignjata iz Broda”.

U ovome napisu predstavio sam još neke odjevne i ukrasne predmete koji svojom veličinom daju naslutiti izuzetnu krupnoću i visinu pojedinaca s prostora nekadašnjeg Ilirika, kao što su divovska ogrlica pronađena u blizini Potravlja u sjevernoj Dalmaciji, velika zapinjača pronađena u nedalekim Civljanima, potom još jedna slična kopča iz Grižana u Vinodolu u Hrvatskom primorju te naposljetku više prstenova zamjetnog promjera iskopanih kod Podcrkavlja nedaleko Slavonskog Broda. Takvih predmeta zacijelo je pronađeno više, što bi se moglo potvrditi pomnim proučavanjem povijesnih izvora, napose onih starijih, iz 19. i prve polovice 20. stoljeća. Je li tome uistinu tako, pokazat će nastavak ovdje predstavljenih istraživanja.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 20. prosinca 2025.

(* 1) Torkves je starorimski naziv za ogrlicu u obliku obruča, izrađenu od zlatne, srebrne ili brončane žice, uobičajeno figuralno ukrašenu na krajevima.

(* 2) Ivan Marović rođen je naselju Proložac nedaleko Imotskog. No podrijetlom je iz sela Mravince, smještenog na južnim padinama planine Mosor, istočno od Solina, gdje je i sahranjen. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1951. diplomirao je klasičnu filologiju, arheologiju i povijest. Cijeli radni vijek, od 1950. do 1986., proveo je u Arheološkom muzeju u Splitu. Bavio se prapovijesnom arheologijom, arheološkom fotografijom i numizmatikom. Istražio je stotinjak ranobrončanodobnih arheoloških nalazišta u srednjoj Dalmaciji, posebice u gornjem toku rijeke Cetine. U sklopu istraživanja Cetinske kulture, istraživao je i prostore Hercegovine i južne Bosne. Objavio je 28 radova iz prapovijesti, ponajviše u "Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku", te 18 radova o starovijekovnoj numizmatici. Doživio je 94 godine.

O velikoj ogrlici (torkvesu) iz kasnog brončanog doba pronađenoj u Potravlju izvijestio je i u radu ”Sinjska regija u prahistoriji”, objavljenom 1984. u Splitu u zborniku radova ”Cetinska krajina od prethistorije do dolaska Turaka: znanstveni skup, Sinj, 3-6,VI 1980”, u izdanju Hrvatskog arheološkog društva.

(* 3) O ogrlici iz Krkovića pisao je njemački arheolog i povjesničar Werner Buttler (1907-1940.) u radu ”Bronzefunde aus Norddalmatien und ihre Bedeutung für die Chronologie der Frühhallstattzeit Mitteleuropas”, objavljenom 1933. u Berlinu u broju 24 (XXIV) glasila ”Prähistorische Zeitschrift”. Isti predmet spomenuo je i arheolog Šime Batović (1927.) iz  Zadra u radu ”Iz ranog željeznog doba Liburnije”, objavljenom u Zadru 1960, u svesku 1 iz 1959., glasila ”Diadora” u izdanju Arheološkog muzeja Zadar. Do objave ovog napisa,  spomenuti radovi nisu mi bili dostupni na uvid.

(* 4) Petar Stanić rođen je selu Mrzlo Polje, zaselak Stanići, u Žumberačkom gorju.  Osnovnu školu završio je u rodnom selu, a gimnaziju u Zagrebu kao pitomac Grkokatoličkog sjemeništa. Studij teologije završio je u Beču. Nakon ređenja postavljen je za kapelana u župi Kucura, u Bačkoj. Za župnika u Vrlici imenovan je 1887., a na toj dužnosti ostao je do 1893. Tu je bio povjerenik Kninskog starinarskog društva te je surađivao s arheolozima don Franom Bulićem i fra Lujom Marunom. Od 1893. upravljao je rodnom župom Mrzlo Polje. Tijekom tri desetljeća službe u Žumberku bavio se istraživanjem žumberačke prošlosti. Kao umirovljenik živio je u Samoboru, gdje je i pokopan.

(* 5) Ovu veliku fibulu, kao mogući posredni dokaz krupnoće čovjeka koji ju je koristio, predstavio je, na osnovu iznijetih spoznaja Petra Stanića, i slobodni istraživač Domagoj Nikolić u knjizi ”Potraga za divovima - Upoznavanje naše kulturne tradicije”, tiskanoj u Zagrebu 2024. u nakladi izdavačke kuće TELEdisk d.o.o.

(* 6) Iz istoga glasila ”Popis arkeologičkoga odjela Nar. zem. muzeja u Zagrebu: Odsjek 1, Svezak 1: Egipatska sbirka; Predhistorička sbirka: sa 36 tabla”, u napisu ”Kopče i ukosnice divova: ”zapinjača gorostasna” i ”bodača ogromna”” predstavio sam dvije veće fibule, podrijetlom iz Selišta Drežničkog na Kordunu i Prozora u Lici, kao i veliku ukosnicu iz Selišta Drežničkog.

(* 7) Izvještaja o pronalasku velikog prstenja ima razmjerno dosta. U napisu ”Divovi su hodali Slavonijom ...” istaknuo sam da je mještanin naselja Cerna uz koštane ostatke diva iskopao prsten koji je ”za njegov kažiprst prostran bio”. U napisu ”Pljačka ilirske baštine: U krađi kostiju drevnog diva s Velebita sudjelovali su i stranci!” dotaknuo sam se pronalaska vitice diva s visoravni Vučjak u kojega su ”mogli stati svi Milini prsti zajedno”. Promjer toga vjenčanog prstena iznosio je oko 4 centimetra.

* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected]