Kopče i ukosnice divova: ”zapinjača gorostasna” i ”bodača ogromna”

Ukoliko su na prostoru Ilirije obitavali gorostasni ljudi, nerijetko krupne i snažne građe, tada je, dakako, za očekivati da će se pronaći pojedini predmeti, napose odjevni, ratnički i ukrasni, koji svojom izuzetnom veličinom odgovaraju tjelesnom ustrojstvu takvih divova. Velika brončana kaciga i željezne narukvice ogromnog promjera, pronađeni u grobovima žitelja Žumberačkog gorja iz 1. tisućljeća prije Krista, predstavljaju tek jedan primjer takvih nalaza (* 1).

Primjera nalaza vrlo velikih uporabnih predmeta ima razmjerno malo, no na osnovu toga ne možemo suditi koliko ih je uistinu bilo u službi divovskih ljudi. Moguće je da ih je malo pronađeno ili, pak, da dio takvih nalaza nikada nije spomenut u izvještajima o arheološkim iskapanjima ili drugim stručnim i znanstvenim radovima. Osim toga, pri dosadašnjem istraživanju uspio sam izvršiti uvid u tek mali dio pisanih izvora, ponajprije zbog njihove pozamašne brojnosti, a katkada i teške dostupnosti ili čak nedostupnosti.

U ovome napisu navest ću stoga samo još nekolicinu pronađenih ogromnih predmeta, na koje sam naišao isključivo u starim zapisima, mahom još iz 19. stoljeća. Tada se, uostalom, o takvim nalazima još uvijek izvještavalo uglavnom bez ikakvih predrasuda, detaljno ih opisujući i iznoseći im točne mjere. U potrazi za divovskim predmetima još nisam stigao sustavno proučiti neke radove iz novijega razdoblja, u kojima bi bilo za očekivati da će ih njihovi pisci spomenuti. Vjerujem pritom da i suvremeni arheolozi, povjesničari i konzervatori imaju ”petlju”, poput njihovih prethodnika iz prvih desetljeća bavljenja arheologijom kao odgovornom znanošću, ali i primjerice spomenutog suvremenog istraživača groblja u Budinjaku, arheologa Želimira Škobernea (1950-2022.), predstaviti takve nalaze u svojim napisima, odnosno ”ne gurati ih pod tepih” samo zato što se ne uklapaju u prevladavajuće obrasce povijesnih ”istina”.

Od nađenih predmeta izvanredne veličine predstavit ću tek pet ukosnica i kopči (fibula, zapinjača), koje se danas čuvaju u arheološkim muzejima u Zagrebu, Splitu i Sarajevu. Pri istraživanjima naišao sam i na spomen nesvakidašnje velikog prstenja, nanogvica, pa i mačeva i nekih drugih uglavnom metalnih predmeta, no o njihovim veličinama i osobitostima nastojat ću detaljnije izvijestiti u nekom od slijedećih napisa.

Podatke o  veličini najveće do sada poznate ukosnice i kopče na prostoru Ilirije predstavio je  svećenik, arheolog, povjesničar i političar Šime Ljubić (1822-1896.), kao urednik glasila ”Popis arkeologičkoga odjela Nar. zem. muzeja u Zagrebu: Odsjek 1, Svezak 1: Egipatska sbirka; Predhistorička sbirka: sa 36 tabla”, kojega je izdao Narodni zemaljski muzej u Zagrebu 1889. godine. U cjelini ”II. Sbirka predhistorička - Tučana doba - I.  Predmeti iz Hrvatske - f) Predmeti iz okolice Drežnika”, pod rednim brojem 11 između ostaloga Šime Ljubić naglasio je: ”Zapinjača gorostasna ... Duga je 33 cm., a u obluku visoka 16 1/2 cm. Teži 199 gr. Dar ogulin. puka. Našasta u pećini kod Korane.” (* 2).

Tim riječima Šime Ljubić predstavio je izuzetno veliku brončanu lučnu kopču za odjeću, koja je pronađena još 1853. godine u ostavi u Gajinoj pećini u klisuri na lijevoj obali rijeke Korane (* 3) nedaleko naselja Selište Drežničko, smještenog oko 10 kilometara sjeveroistočno od Plitvičkih jezera. Velika većina pronađenih ilirskih kopči, bez obzira na njihovu vrstu, više je nego dvostruko manja od spomenute kopče, podrijetlom iz brončanog doba (pretpostavlja se iz 8. stoljeća), pronađene u Gajinoj pećini. Je li ova izuzetno velika kopča izrađena takvom kako bi lakše na prsima ili ramenu zapinjala neki prostran i razmjerno težak dio odjeće, poput velikog ogrtača, je li ujedno imala ulogu posebnog ukrasa ili možda čak zaštite grudi ili nekog drugog dijela tijela ili je, pak, njezinu gorostasnu veličinu (barem dijelom) predodredila natprosječna visina i krupnoća tijela pokojnika? Odgovor nam izmiče jer u bilješci o toj kopči nema nikakvih drugih podataka na osnovu kojih bi se išta više o njoj, ili o ostavi u sklopu koje je pronađena, moglo ustvrditi.

Inače, u to doba, krajem 19. stoljeća, u većini sličnih arheoloških izvještaja i radova, zamjetan je naglasak istraživača na predstavljanju grobnih nalaza, dok se koštanim ostacima pokojnika često nije posvećivala dostatna pozornost. Većina tih starijih radova sadrži vrlo malo ili nimalo podataka o grobovima u kojima su pojedini značajni predmeti nađeni, veličini kostura (ako je bio sačuvan), mogućim ostalim grobnim prilozima, pretpostavljenom spolu pokojnika, ... Antropološki i antropometrijski pristup obradi koštanih  grobnih ostataka, dapače, počinje se značajnije uvoditi tek od polovice 20. stoljeća, no i danas ne prati sva arheološka istraživanja.

U istome glasilu, u cjelini ”II. Sbirka predhistorička - Tučana doba - I. Predmeti iz Hrvatske - f) Predmeti iz okolice Drežnika”, pod rednim brojem 13, Šime Ljubić predstavljajući veliku ukosnicu istaknuo je: ”Bodača ogromna ... Duga 28 1/2 cm. Teži 90 1/2 gr. Dar. ogulin. puka. Našasta u pećini kod Korane.”. Gotovo sve pronađene ilirske brončane ukosnice, bez obzira na njihovu vrstu, dugačke su inače oko 10 do 15 centimetara. S pravom se možemo pitati koliko veliku glavu je krasila gotovo dvostruko veća ukosnica, podrijetlom iz brončanog doba, pronađena u Gajinoj pećini. Možemo osnovano pretpostaviti da je ova iznimna ukosnica nađena uz koštane ostatke žene, no urednik glasila opet nije iznio nikakve druge podatke koji bi mogli pomoći rasvijetliti uzrok njezine pozamašne dužine.

Pri navođenju prethodna dva spomenuta izuzetna nalaza, Šime Ljubić naglasio je njihovu veličinu časteći ih izjavama ”zapinjača gorostasna” i ”bodača ogromna”. Pri predstavljanju još jedne nesvakidašnje kopče bio je, međutim, neobično suzdržan premda je riječ o još jednom nalazu izuzetne veličine. Treći iznimno veliki predmet, željeznu kopču oblika naočala, urednik glasila ”Popis arkeologičkoga odjela Nar. zem. muzeja u Zagrebu ...” predstavio je u cjelini ”II. Sbirka predhistorička - Zeljezna doba - I. Predmeti iz Hrvatske - a) Nalazište u Prozoru - F) Zapinjače - 1. na dvie toke - e. U kojih su toke pravi lieveni krugovi”, pod rednim brojem 1. Šime Ljubić pritom, između ostaloga, naglašava: ”Dvie okrugle tanke ploče, na način toka u prednjih zapinjačah, usporedo položene. ... Promjer okruglih ploča 14 cm 6 mm. Duga je ukupno 31 cm. Teži 175 1/2 gr.”.

Arheološka istraživanja kod  sela Prozor nedaleko Otočca u Lici započeo je 1881. godine upravo spomenuti ravnatelj Narodnog zemaljskog muzeja u Zagrebu, nakon što je prethodne godine tamo slučajno pronađena nekolicina predmeta pri oranju jedne njive. Prva manja iskapanja proveo je učitelj iz Prozora Marko Marković, koji je tom prigodom ustanovio da nalazi potječu s prapovijesnog groblja. O tome je dopisom od 16. listopada 1880. godine izvijestio Šimu Ljubića, pod čijim vodstvom (a katkada vodstvom muzejskog povjerenika) su istraživanja nastavljena i sljedećih godina.

Na crtežu naznačenom kao Tab. XV., priloženom u istome glasilu, prikazan je u pravokutnom grobu kostur pokojnika u ležećem položaju s ogromnom  dvodijelnom spiralnom kopčom, poput ovdje predstavljene s dužinom od 31 centimetar, koja se prostire gotovo cijelom širinom grudi. Urednik glasila ranije je u napisu naglasio samo to da se crtež odnosi na jedan grob istražen u Prozoru. Uz crtež nije istaknuto njegovo mjerilo. Ne znamo, niti to održava li crtež vjerno ili tek približno veličinu i međusobni položaj kostura i uz njega nađenih metalnih predmeta. Zbog izostanka bilo kakvog dodatnog popratnog  podatka uz crtež, možemo tek pretpostaviti da se isti odnosi upravo na grob u kojem je nađen kostur pokojnika sa sačuvanom pripadajućom spomenutom ogromnom kopčom oblika naočala.

Ukoliko je na crtežu vjerodostojno prikazan sadržaj otkopanog groba, tada na osnovu usporedbe stvarne dužine kopče (Ks) i dužine njezinog prikaza (Kc) možemo doći do okvirnog podatka o stvarnoj visini pokojnika (Vs), naspram visine predstavljene na tome crtežu (Vc). Njegova visina dosezala bi 180 centimetara (Ks : Kc = Vs : Vc -> Vs = Ks x Vc / Kc), pa u tome slučaju ne možemo govoriti o posebno visokom čovjeku, posebice ne ako se radilo o muškarcu. No, ponavljam, možemo tek nagađati o tome je li na crtežu predstavljeno stvarno zatečeno  stanje i međusobni odnosi koštanih i predmetnih nalaza. Slučaj ovoga crteža upitne vjerodostojnosti i točnosti zoran je primjer koliko je teško, ako ne i nemoguće, i ne samo u potrazi za istinom o divovima, doći na temelju pojedinih starijih znanstvenih radova do ispravnih izmjera o sahranjenim pokojnicima i spoznati njihov stvaran tjelesni ustroj na osnovu nedostatnih, možda katkada i pogrešnih podataka.

O nalazu još jedne ogromne rašljaste brončane ukosnice, koja okvirno potječe iz sredine 1. tisućljeća prije Krista, izvijestio je Ivan Bulić (1859-1922.) u časopisu Arheološkog muzeja u Splitu ”Bullettino di archeologia e storia Dalmata”, u broju iz 1898. godine. Ivan Bulić bio je u o doba seoski učitelj u Postranju nedaleko Imotskog, koji je uz potporu svećenika, arheologa i povjesničara Frane Bulića (1846-1934.), ujedno i tadašnjeg urednika navedenog glasila, vodio arheološka istraživanja na dijelu tamošnjeg prapovijesnog groblja u proljeće i jesen 1895. godine.

Predmete pronađene u istraživanju, Frane Bulić dostavio je Arheološkom muzeju u Splitu. Među njima bila je i rašljasta brončana ukosnica iz željeznog doba duga čak 24 centimetra. S obzirom na toliku njezinu dužinu, zanimljivi su naglasci iz spomenutog izvještaja o istraživanju, naslovljenog ”Prehistorično groblje u Postranju Imotskoga”, kojega je za glasilo pripremio Ivan Bulić. Pišući o nalazima iz istraživane skupine grobova u kojima je otkrivena i vrlo dugačka ukosnica, istraživač je istaknuo:

”Po ulomcima ljudske lubanje i gornje polovice  nožne cijevi, koji su uslijed vlage i zemlje u dosta slabu stanju, mogao je naš učeni zemljak gosp. profesor Gasperini ustanoviti, da su pripadali čovjeku visoku i jaku. I kost od čela odlikuje se takodjer svojom debljinom. Kakove su ove kosti, takove su skoro bile i sve ostale. Po tom možemo slobodno zaglaviti, da su stanovnici ovoga kraja, gdje je djelomice bila pretražena ova nekropola, bili krupni i snažni, ...”. Iz spomenutih redaka jasno se naslućuje veza između nalaza kostiju izvanredno visokih i jakih ljudi i pronađene divovske ukosnice.

Pregled nekolicine divovskih ukosnica i kopči završit ću nalazom jedne takve kopče pronađene na području Banja Luke. U napisu ”Arheološke crtice iz Bosne i Hercegovine. Priopćio rudarski satnik V. Radimský. (Nastavak 1.)”, objavljenom u Sarajevu u časopisu ”Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini”, u broju 3 iz 1893. godine, rudarsko-geološki savjetnik Zemaljske vlade u Sarajevu, arheolog i antropolog Václav (Wáclav, Vjenceslav) Radimský (1832-1895.) podrijetlom iz Češke predstavio je i vrijedan nalaz te lučne kopče iz željeznog doba, dugačke čak 32 centimetra.

U bilješci 22 pod znakovitim naslovom ”Golema fibula iz Ivanjske kod Banjaluke u Bosni” između ostaloga naglasio je: ”Kada sam nedavno rudarskog meštra Sigmunda Deutscha u  Sinjakovu pitao za petrefakte, javi mi ..., da u njega ima broncani prijedmet, u  kome sam ja po priposlanom mi malom nacrtu raspoznao fibulu, te za to zamolih ..., da mi ga prepusti za naš zemaljski muzej. On je toj mojoj molbi udovoljio ..., te se ja nagjoh u čudu, kada pred sobom ugledah golemu fibulu. Fibula, ... nagjena je kod Ivanjske u kotaru banjalučkom pri kopanju vodeničkog jarka na lijevoj obali potoka Lučice, od prilike 20 minuta hoda iznad tamošnjeg majdana manganove rude, prosto u zemlji.”. Ovu kopču Václav Radimský pohranio je u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu.