Tragom Mijata Sabljara: Pronađeni preostali stećci u Srednjoj Gori

Prvi i - jedini - istraživač koji je ostavio trag o stećcima u Srednjoj Gori bio je građevinski inženjer Vojne krajine Mihovil (Mijat) Sabljar (1790-1865.; * 1). O  Crkvini iz Srednje Gore sačuvana je njegova bilješka i crtež iz rukopisnog spisa naslovljenog ”Lika i Krbava” (* 2). U tome spisu nalazi se list na kojem je istraživač, koji je Srednju Goru obišao još davnih 1830-ih godina, na njemačkom jeziku naznačio da se pripadajući crteži žare s latinskim natpisom i triju stećaka odnose na ”Ruine Czerkvina in Sredniagora”. Naveo je također da je ta Crkvina smještena između položaja Budim i Karaula, na kojima se također nalaze ruševni ostaci (vjerojatno prapovijesnih gradina i(li) manjih starovijekovnih ili srednjovjekovnih stražarsko-obrambenih utvrđenja).

Uvidom u suvremeni zemljovid nalazimo da se radi o uzvišenju Budim (833 m.n.v.), koje je od Crkvine udaljeno oko 800 metara jugoistočno, i o uzvišenju Karaula (826 m.n.v.), udaljenom od nje isto toliko u smjeru sjeverozapada. Crkvina se, dakle, nalazi točno na polovici dužine koja spaja vrhove dvaju uzvišenja, koja se od udoline uzdižu oko 80 i oko 60 metara relativne visine. Na tome mjestu na suvremenom zemljovidu Crkvina je i naznačena pravokutnom površinom s križem u sredini i istaknutim nazivom (toponimom) Crkvina. Smještena je svega nekoliko desetaka metara sjeveroistočno od asfaltne ceste koja uzdužno prolazi većim dijelom udoline Srednje Gore.

Velika kamena žara koju je Mijat Sabljar pronašao ugrađenu, uz sami temelj zida tada već posve razrušene crkve (* 3), koja s obzirom na svoj oblik i izgled te uklesan natpis na latinskom jeziku upućuje na starovijekovno podrijetlo, svjedoči da je u Srednjoj Gori naselje postojalo i u vrijeme uprave Rimskoga carstva. Pronađena žara izvorno potječe s antičkog groblja koje je moglo biti također na položaju Crkvina ili negdje u blizini u srednjogorskoj udolini. Naknadno je uzidana u zid srednjovjekovne crkve, u kojem je još stajala u prvoj polovici 19. stoljeća, kada je njezin crtež načinio Mijat Sabljar.

Krajem istoga stoljeća više se nije nalazila ugrađena u ruševni crkveni zid, ali je joj ležala na gomili kamenja na Crkvini. O tome je posvjedočio povjesničar i arheolog Karl (Carl Ludwig) Patsch (1865-1945.) u knjizi ”Die Lika in romischer zeit”, objavljenoj u Beču 1900. godine (prijevod ”Lika u rimsko doba” objavljen je 1990. u Gospiću). On je Crkvinu u Srednjoj Gori obišao u kolovozu 1898. godine, slijedeći spoznaje Mijata Sabljara, pri istraživačkom putovanju kroz Liku potaknutom isključivo zanimanjem za antičke kamene spomenike (* 4). Stoga u njegovoj knjizi, premda ih je nesumnjivo vidio na Crkvini u Srednjoj Gori, nema niti slova o tamošnjim stećcima. Stećci ga nisu zanimali, no moguće je da u tamošnjim kamenim pločama i sanducima nije niti prepoznao stećke. Nakon uvida Karla Patscha, daljnja sudbina žare s te Crkvine je nepoznata (* 5).

Mijat Sabljar na listu iz rukopisnog spisa naslovljenog ”Lika i Krbava”, posvećenom važnijim kamenim spomenicima koje je zatekao na Crkvini u Srednjoj Gori, uz crtež tamošnjih triju stećaka - ploča nije naveo njihove mjere te ne možemo znati koliko su točno bili veliki. Dapače, moguće je da je neki od tih stećaka debljinom, većom od 30 centimetara, odgovarao i sanduku. Da je to ne samo moguće, već vrlo vjerojatno i izvjesno, svjedoči činjenica da su od malobrojnih još ”živih” stećaka iz Srednje Gore i danas polovica - upravo sanduci. S obzirom da sam tu Crkvinu i sam obišao 7. ožujka ove godine, pronašavši na njoj još uvijek najmanje 4 stećka - ploča i sanduka, nema dvojbe o tome da je Mijat Sabljar, sada već gotovo dva stoljeća ranije (!), tamo zatekao brojne stećke.

Ne možemo znati koliko ih je izvorno bilo, no sudeći primjerice po nekropolama u Štikadi kod Gračaca ili u Vrebcu nedaleko Gospića, na kojima je još sačuvano najmanje 40-ak, odnosno 20-ak stećaka, možemo osnovano pretpostaviti da ih je i u Srednjoj Gori bilo nekoliko desetaka. U prilog tome govori prostranost groblja oko porušene crkve, omeđenog još uvijek mjestimice dobro uočljivom suhozidnom ogradom, koje seže u dužinu najmanje oko 40 metara, dok je široko upola manje. Grobište zauzima površinu nepravilnog pravokutnika, izduženog u smjeru sjever - jug, dakle približno okomito na smjer prostiranja nekadašnje crkvene lađe. Osim toga na grobištu, koje se od središnjeg prostora srušene crkve blago spušta uokrug, mogu su nazrijeti 2-3 usporedne terase. One se pružaju od juga ka sjeveru poput dugačkih stepenica, od kojih je svaka viša / niža po prilici od pola metra do najviše metar.

Iz crteža triju stećaka na Crkvini u Srednjoj Gori, čije je uklesano (ili možda barem dijelom i isklesano) znamenje njime zabilježio, razabiremo da je prevladavajući znamen bio križ. Uočavaju se grčki križevi, koji predstavljaju starodrevni oblik križa s jednakim krakovima. Grčki križevi bili su u najvećoj uporabi za vrijeme ranog kršćanstva, što bi mogla (iako naravno i ne mora) biti naznaka da starost stećaka na kojima su istaknuti seže u to razdoblje. Na površni jednog od dvaju stećaka prikazanih na crtežu, koji sadrže istaknute križeve, prikazana su četiri grčka križa, a na površini drugog stećka jedan. Na ta dva stećka uočava se i po jedna, i to naglašeno veća, inačica grčkog križa kod kojega svaki krak za sebe također tvori križ. Riječ je o vrsti tako zvanog ponovljenog križa, kod kojega se znak križa ponavlja na svim krakovima.

Na lijevom crtežu, osim toga, još se uočava i inačica sunčanog križa, kod kojega se grčki križ nalazi u krugu, te se doima poput jednostavnog kola (kotača) s četiri kraka koji se iz njegovog središta (glavine) pružaju do vijenca ili obruča. Na desnom crtežu vidimo, pak, jednu potkovu, također razmjerno čest znamen predstavljen na ličkim stećcima (* 6). Na središnjem od triju crteža vidljiv je pak znamen koji prostorno zauzima znatan dio površine stećka, koji također možemo prepoznati kao neku vrstu, rijetkog i neobičnog, križa. Ili se možda radi o nekom znaku drugačijega značenja?

Ono što još predstavlja posebnost koja se nameće pogledom na crteže triju stećaka koje je Mijat Sabljar načinio na Crkvini u Srednjoj Gori je oblik njihovih ploča. Niti jedna od tri ploče, naime, nije uobičajeni pravokutnik. Dvije su prilično nepravilnog oblika, dijelom stoga jer su iz nekoga razloga takvima klesanjem oblikovane, a dijelom i uslijed zadobivenih oštećenja (bez sumnje su prisutna na stećku sa središnjeg crteža). Stećak prikazan na lijevom crtežu površinom je najbliži pravokutniku, no jedan ugao mu je zaobljen.

*

Srednjogorsku Crkvinu posjetio sam 7. ožujka ove godine. Sa ceste Udbina - Gornja Ploča sišao sam kod table sa  smjerokazima za Kurjak i Srednju Goru. Oba naselja su raštrkana, čini ih više malih zaselaka, od kojih gotovo da i nema kuća uz samu cestu. U Srednjoj Gori se odvojci do zaselaka većinom nalaze s desne strane ceste. Otprilike u središtu udoline nalazila se pravoslavna crkva, nakon čijeg rušenja je na njezinom mjestu podignut križ. U nedostatku vremena, nisam obišao to mjesto.

Uputio sam se izravno do Crkvine na sjeverozapadnom kraju udoline, koja se nalazi nedaleko zaselaka Kugići i Čankovići. Crkvina je smještena s desne strane ceste, oko 600 metara daleko od novovijeke Bekanove šterne (gustirne) sagrađene tik uz samu prometnicu. Crkvina se pruža na blagom uzvišenju, koje je obraslo šumom i šikarom, odmah do suvremenog pravoslavnog groblja. U šumarku se vide ostaci crkvene lađe, duge oko 10 koraka, a široke 4-5 koraka, usmjerene otprilike istok-zapad. Sa zapadne strane šumarka dobro se vide ostaci suhozida koji je okruživao groblje, a koji se djelomično nazire i sa sjeverne i istočne strane. Sa zapadne strane podno toga suhozida je i suvremeno groblje sa svega nekoliko grobnica. Staro groblje je izduženo u smjeru sjever-jug.

Spoznaje i dojmove s posjete Crkvini u Srednjoj Gori pribilježio sam u putno-istraživački dnevnik. U njega sam između ostaloga zapisao: ”Na starom groblju okolo nekadašnje crkve može se uočiti još nekoliko stećaka - ploča i sanduka. S jugoistočne strane crkvene lađe nalazi se velika ploča, čije su mjere: 210 cm x 95 cm (?) x 30 cm (?). Kako je po širini lagano nakošena, jedna strana utonula je u tlo te je ploča neznano šira. I debljina joj je veća, jer se samo na pogled ne može ustvrditi koliko je duboko utonula u tlo. Ploča se pruža u smjeru istok-zapad, kao i crkvena lađa. S južne strane crkvene lađe leži ploča sljedećih mjera: 190 cm (?) x 100 cm x 15 cm (?). Ploča je nakošena po dužini, uslijed čega joj je jedno čelo utonulo u zemlju te joj je dužina neznano veća. Iz tla viri spomenutih 15 centimetara, a točnu debljinu zbog utonulosti u njega nije moguće ustanoviti. I ova ploča pruža se u smjeru istok-zapad, usporedno s crkvenom lađom.

Zapadno od crkvene lađe nalaze se dva stećka - sanduka. Prvi se također pruža u smjeru istok-zapad. Nepravilan je jer je oštećen, te mu je nemoguće točno odrediti izvornu širinu. Ujedno je i blago nakošen te jednim čelom utonuo u tlo, pa je očito da je i neznano duži. Njegove vidljive mjere su: 170 cm (?) x 90 cm (?) x 35-40 cm. Drugi stećak - sanduk pruža se u smjeru sjever-jug, no s obzirom na prostiranje drugih preostalih stećaka na Crkvini, upitno je nalazi li se u izvornom položaju? Dosta je nakošen, a vidljive mjere mu iznose: 150 cm (?) x 95 cm x 35-40 cm. S obzirom na nepravilan izgled čela, čini se da se izvornom stećku nedostaje čelni ulomak, odnosno izvorno je taj sanduk zacijelo bio neznano duži.

Sa sjeverne strane starog groblja vidi se nekoliko velikih kamena, dosta ispucalih od ”zuba” vremena i(li) oštećenih, koji se doimaju prirodnim stijenama. Ne čini se izglednim da su i to stećci. Iznimku možda predstavlja ”ploča”, koja se čini kao da je položena na bok te mu je nemoguće ”očitati” pravu širinu. Sva je obrasla mahovinom, a usmjerena je sjever-jug. Mjere toga kamena su: 220 cm (?) x 60 cm (toliko viri iz tla; ?) x 40 cm. Na uočenim stećcima nisam zamijetio uklesane natpise ili znakove. No, valja reći i to da su kod prva površine bile prilično onečišćene zemljom i lišćem, dok je preostalima vršne stranice gotovo posve sakrivala mahovina, koju sam tek mjestimice razotkrio.

Otužna je činjenica, koja vrijedi za brojne ličke nekropole sa stećcima, a koju sam osvijestio usporedbom iskaza i crteža najranijih istraživača s kasnijim izvještajima i naposljetku sadašnjim stanjem (u koje sam se već na većini grobišta i sam imao prigode uvjeriti), da su na udaru njihovih uništavatelja, a ponekad i otuđivača, gotovo bez iznimke prvo bili steći s - najljepšim znamenjem. Bez svijesti i (su)osjećaja za pretke, za duhovnu i umjetničku vrijednost njihovih spomenika, za predaju očuvane baštine novim pokoljenjima, ... Od važnosti je bilo, i ostalo, poput svježeg primjera iz Kunovca Kupirovačkog kod Srba iz 2022. (* 7), (pra)stare grobne ploče i sanduke razbiti radi trenutne koristi; kako bi se na njihovom mjestu uredila nova grobnica, kako bi se njihovim ulomcima nasipala kolna cesta, kako bi poslužili kao stube na ulazima i kuće i gospodarske zgrade, kako bi se njihovim razmrvljenim komadima zidala nova svjetovna, vojna i crkvena zdanja, ... Da kamen proplače!”.

*
Crkvinu u Srednjoj Gori spominju još neki pisci - istraživači, no čine to isključivo ističući kako s nje potječe nadgrobna ploča Dragunića s natpisom iz 1489. godine, koja je prevezena u nedaleki Mekinjar da bi 1861. godine bila uzidana pri dnu svetišta kod izgradnje tamošnje nove crkve (hrama) Sveti Velikomučenik Georgije (* 8). Prvi među takvima bio je školski nadzornik Franz Julius Fras (Franjo Julie Fras; 1794-1868.), koji je u knjizi ”Vollständige Topographie der Karlstädter Militärgrenze”, objavljenoj 1835. godine u Zagrebu (prijevod ”Topografija Karlovačke Vojne krajine” objavljen je 1988. u Gospiću), u bilješci posvećenoj selu Mekinjar istaknuo: ”U selu Srednja Gora također su ruševine crkve, gdje se našao kamen koji je ugrađen ovdje u Mekinjaru ...”. U bilješci koja se, pak, odnosi na Srednju Goru ponovio je: ”Već je spomenuto da se ovdje vide ruševine crkve od koje se kamen s natpisom nalazi u Mekinjaru.”.

Povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Anđela Horvat (1911-1985.) u radu ”O spomenicima u Krbavi”, objavljenom u glasilu ”Bulletin Instituta za likovne  umjetnosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti”, broj 1 iz 1959. godine, slično spominje Srednju Goru kao jedno od naselja u Krbavi sa starom ”crkvinom”, a o ploči koja s nje potječe piše: ”Iz Srednje Gore prenesena je nadgrobna ploča Dragunića s natpisom iz g. 1489.. koju je Henneberg zatekao uzidanu u pravoslavnu crkvu u Mekinjaru, gdje je i danas.” (* 9).

Pozivajući se također na navod Franza Juliusa Frasa, slično piše, ali i naglašava neke druge zanimljivosti vezane uz Srednju Goru, i jezikoslovac i antropogeograf Stjepan Pavičić (1887-1973.) u djelu ”Seobe i naselja u Lici”, objavljenom kao Knjiga 41 - Antropogeografska istraživanja III ”Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena”, u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu 1962. godine: ”U Srednjoj Gori nahode se ostaci velikih zgrada i jakoga utvrđenja. Bili su to ili dvori kakve plemićke porodice ili su to ruševine kakve ustanove. Možda je tu stajao samostan sv. Martina koji se oko 1330. navodi u Krbavi. Na tlu Srednje Gore nalazi se i crkvina doturske crkve. Na jednom kamenu iz nje našao se zapis iz 1489. u kojemu stoji da je grob u crkvi izgradio neki Dragunić, koji je i crkvu obdario s nešto zemlje u okolini.”.

Naposljetku, tragom Franza Juliusa Frasa i Anđele Horvat o istome piše i povjesničar Milan Kruhek (1940-2022.), u radu ”Topografija krbavske spomeničke baštine”, tiskanom 1997. godine u zborniku ”Krbavska bitka i njezine posljedice”, u izdanju Hrvatske matice iseljenika i Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: ”U Mekinjaru su kasnije i pravoslavni Vlasi podigli svoju crkvu a u njezin su zid uzidali veliku grobnu ploču donesenu ovamo iz Srednje Gore. Tu je ploču s natpisom vidio i opisao Fras, a potom je njenu sliku rekonstruirao M. Sabljar. Natpis svjedoči da je i u susjednoj Srednjoj Gori nekada bila lijepa crkva u kojoj su bile grobnice uglednih ljudi, što svjedoči i ova ploča.”.

Za razliku od Franza Juliusa Frasa, Anđele Horvat i Stjepana Pavičića, koji su se dotaknuli samo jedne ploče sa starog groblja u Srednjoj Gori, koja nedvojbeno potječe iz 15. stoljeća, Milan Kruhek ipak se kratko osvrće i na ostale grobne ploče s tamošnje Crkvine, ističući: ”Neke su vrlo slične onima kakve su se nalazile uokolo stare crkve u Kurjaku (Crkvina u Tušicama, nap. pis.), a pripadale su kulturnom krugu i duhu starohrvatskih bosanskih krstjana, dok nas jedna podsjeća na isto vrijeme i isti kulturni krug kojem pripada i ploča Dragunića iz 1489. godine.” (* 10).

Iz povijesnih izvora koji su mi bili dostupni, napose objavljenih radova i rukopisa spomenute četvorke izvjestitelja o preseljenju ploče Dragunića iz 1489. iz Srednje Gore u Mekinjar, nisam mogao doznati je li itko od njih posjetio srednjogorsku Crkvinu. Što se napose tiče Anđele Horvat, koja je o svakoj nekropoli sa stećcima u Lici koju je posjetila ostavila bar jedan pisani trag o vlastitom uvidu u tu pronađenu baštinu, izgledno je s obzirom na izostanak takve bilješke o Crkvini u Srednjoj Gori da niti ona nije dospjela do nje.

Sklon sam vjerovati da je niti navedena muška trojka nije obišla, jer bi u suprotnom pri njezinom spomenu ipak iznijeli i neko vlastito zapažanje ili bi možda prenijeli uz Crkvinu vezano predanje tamošnjeg stanovništva. A narodna predaja u osnovi govori da se na Crkvini u Srednjoj Gori nalazi ”grčko groblje”, kako je to zabilježio i povjesničar Filip Škiljan (1980.) iz Zagreba u radu ”Običaji i svakodnevni život Srba koreničkog i udbinskog kraja prije Drugog svjetskog rata i u vrijeme socijalizma”, objavljenom u glasilu "Podplješivički graničari”, svezak 8 broj 1 iz 2024. godine. U tome napisu, pri spomenu ruševina hrama (crkve) Sveti Velikomučenik Georgije u obližnjem Mekinjaru, između ostaloga naglašava: ”U temeljima crkve uzidana je nadgrobna ploča iz 1489. godine donesena iz sela Srednja Gora s tzv. grčkog groblja.”.

Svjedočanstvo o podrijetlu nadgrobne ploče Dragunića s Crkvine u Srednjoj Gori ukazuje (samo) na to da se to groblje koristilo za ukop pokojnika u 15. stoljeću. No, to ne mora značiti da su ostale tamošnje nadgrobne ploče, koje su veličinom, oblikom i znamenjem odgovarale stećcima, potjecale iz toga istog srednjovjekovnog razdoblja. O njihovoj starosti možemo tek nagađati, sve dok se makar ne provedu djelomična arheološka istraživanja na srednjogorskoj Crkvini.

No, čak i tada ne bi valjalo brzati sa zaključcima, jer su poznati brojni slučajevi da su nadgrobnice - stećci izmiještani s izvornog položaja nad grobove iz kasnijih povijesnih razdoblja. Podsjećam i na mogućnost da prevladavajući oblici križeva naznačenih na crtežima Mijata Sabljara, kojima je vjerno predstavio gornje stranice triju stećaka koje je zatekao na srednjogorskoj Crkvini, ukazuju na njihovo ranokršćansko podrijetlo, odnosno na starost koja seže u kasnu antiku ili rani srednji vijek.

Što se, pak, tiče tvrdnje povjesničara Milana Kruheka da su tamošnje grobne ploče pripadale ”kulturnom krugu i duhu starohrvatskih bosanskih krstjana”, poznato je da je takvo mišljenje o isključivom srednjovjekovnom podrijetlu stećaka koje su izrađivali bosanski krstjani zadnjih desetljeća, od strane svih iole odgovornijih istraživača stećaka odbačeno kao neosnovano i u konačnici nedokazivo. Bosanskim krstjanima možda bi mogli pripisati izradu tek dijela tih spomenika, kao nastavljača starodrevne baštine, koja izvorno seže u puno dublju prošlost. Po svemu sudeći, oni su prvenstveno bili naknadni prisvajatelji stećaka, na kojima su kroz pojedine uklesane natpise ostavili i trag o vlastitom obitavanju, vjerovanju, i smrtnosti.

I to im nije odviše za zamjeriti, jer oni su bar čuvali nasljeđe predaka za razliku od kasnijih, a u manjoj mjeri i današnjih, naraštaja koji su ih nemilice oskrvnjivali. Ne valja ni isključivo ”žigosati” površne istraživače koji su se u procjeni njihove starosti dali zavesti na stećke kasnije nadodanim posmrtnim slovima. Griješili su, iz neznanja, predrasuda, uslijed političko-ideoloških naputaka, ... a katkada i iz koristoljublja. Istraživačke snage, umijeća i alate valja usmjeriti i otkrivanje tajni toga još uvijek uvelike omalovaženog nasljeđa, osobođeno utega svih vrsta, osim težnje za spoznavanjem prave istine o podrijetlu i svrsi te naše dragocjene, jedinstvene i starodrevne baštine.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 19. ožujka 2025.

(* 1) Mijat Sabljar za službovanja u Lici od 1827. do umirovljenja 1840. godine posebice se zanimao za tamošnje starine, između ostaloga bilježeći i spoznaje i izrađujući crteže nadgrobnih ploča i stećaka.

(* 2) Spis Mijata Sabljara ”Lika i Krbava” nalazi se u rukopisnoj ostavštini povjesničara, književnika, bibliografa i političara Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816-1889.), koja se čuva u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), pod brojem XV-23 D/VI-81.

Povjesničar umjetnosti Andrej Vujnović (1954.) u radu ”Mijat Sabljar i Lika”, objavljenom u glasilu ”Muzeologija”, broj 28 iz 1990., u nakladi Muzejskog dokumentacijskog centra u Zagreb 1991. o dijelu istraživanja Mijata Sabljara posvećenom stećcima, o kojem je posvjedočio u spomenutom rukopisu, piše: Pojedinačne spomenike koje je opisao i iscrtao bilježeći znamenitosti pojedinih mjesta ličke regimente (Vrebac, Doljani, Mazin, Komić i Srednja gora), a koji se dovode u vezu sa stećcima na zadnjim stranicama spisa objedinit će u posebnu cjelinu.”.

Slično ponavlja arheologinja i etnologinja Tara Pivac Krpanić u napisu ”Život i djelovanje Mijata Sabljara u Lici - spašavanje ličke kulturne baštine u 19. stoljeću”, objavljenom u glasilu ”Likams”, broj 2 iz listopada 2020., u izdanju Muzeja Like Gospić: ”U posebnoj cjelini su objedinjeni zapisi opisanih i iscrtanih spomenika koji se vezuju uz stećke, a koji su s područja ličke regimente (Vrebac, Doljani, Mazin, Komić i Srednja Gora).”.

Povjesničar Milan Kruhek (1940-2022.), u radu ”Topografija krbavske spomeničke baštine”, tiskanom 1997. u zborniku ”Krbavska bitka i njezine posljedice”, također se dotiče rukopisa Mijata Sabljara koji sadrži crteže s Crkvine u Srednjoj Gori: ”Sabljar donosi i crteže grobnih ploča koje su stajale okolo crkvine u Srednjoj gori. Neke su vrlo slične onima kakve su se nalazile uokolo stare crkve u Kurjaku (Crkvina u Tušicama, nap. pis.), a pripadale su kulturnom krugu i duhu starohrvatskih bosanskih krstjana, dok nas jedna podsjeća na isto vrijeme i isti kulturni krug kojem pripada i ploča Dragunića iz 1489. godine.”. U popratnoj bilješci posebice naglašava: ”Dragocjeni su svi ti crteži koje je načinio M. Sabljar obilazeći spomenike Krbave, jer danas su većinom ili uništeni ili negdje zagubljeni.”.

(* 3) U napisu ”Mane koje smetaju razvitku književnosti i sačuvanju umietnostih i starinarskih predmetah”, objavljenom u listu ”Danica ilirska”, tjednom prilogu ”Novina Horvatskih”, broj 1, 2 i 3 iz 1864., tiskanih u Zagrebu u nakladi Ljudevita Gaja, Mijat Sabljar u odlomku ”5. Starinsko kamenje” spomenuo je poseban odnos domaćeg stanovništva prema žari s Crkvine u Srednjoj Gori: ”Kod jedne razvaljene crkvice u Srednjoj gori vidi se još sam temelj i na uglu toga jedan rimski napis, koga tamošnji krajišnici nipošto otud nedadu voziti, budući da se izgovaraju, da bi ih onda umah oluja i grad udarili i sva im polja uništili.”.

(* 4) Karl Patsch u knjizi ”Lika u rimsko doba” pišući o Crkvini u Srednjoj Gori navodi: ”Na  grkoistočnom groblju Crkvina (zapravo o Crkvini uz suvremeno grkoistočno ili pravoslavno groblje, nap. pis.), zaraslom u šikaru, udaljenom oko pola sata od crkve, usred mnoštva dobro obrađena građevnog kamenja leži slijedeći natpis. Zgrada koja je ovdje postojala (vjerojatno crkva) pripada srednjem vijeku, kako to dokazuje ovdje pronađena nadgrobna ploča (sada u Mekinjaru) iz god. 1489. Rimska ploča (zapravo žara, nap. pis.) bila se ovdje upotrijebila kao građevni kamen, a potjecala je vjerojatno iz blizine jer plodnost seoskih zemljišta i povremeni mali nalazi opravdavaju stajalište da je u Srednjoj Gori postojalo rimsko naselje.”. Povjesničar i arheolog zapažanja je potkrijepio napomenom: ”Velika vapnenačka žara, ... 0,84 visine, 0,71 širine i 0,64 dubine” i popratnim crtežom žare. Da žara s latinskim natpisom pri njegovom obilasku Crkvine 1898. više nije stajala na uglu temelja nekadašnje crkve u Srednjoj Gori, Karl Patsch istaknuo je i popratnom bilješkom, kojom se osvrnuo na navod Mijata Sabljara da je žaru s natpisom našao ”u zidu  ... crkve”.

Navodeći da je Crkvina udaljena ”oko pola (hoda, nap. pis.) sata od crkve” u Srednjoj Gori, Karl Patsch misli na crkvu (hram) Rođenja Presvete Bogorodice. Na mrežnim stranicama Sveštene Episkopije Gornjokarlovačke (eparhija-gornjokarlovacka.hr), piše da hram ”... sagrađen je na temeljima drvenog hrama 1745. godine. U Drugom svetskom ratu hram je oštećen da bi 1951. hram bio u potpunosti uklonjen. Na mestu hrama danas postojii Krst.”.

Iz popisa "Spisak crkava i parohijskih domova, porušenih i raznesenih iza oslobođenja zemlje, kao i zemljišta uzurpiranih za gradnju drugih objekata, a kao prilog aktu upućenom Rupubličkoj verskoj komisiji u Zagrebu”, kojega je 1961. sastavio predsjednik Eparhijskog upravnog odbora Eparhije gornjokarlovačke, episkop gornjokarlovački Ljubomir (Simeon) Zloković sa sjedištem u Karlovcu, objavljenom 2016. na portalu Prosvjeta (skd-prosvjeta.hr), u napisu Čedomira Višnjića ”Crkve su se rušile i nakon 1945. godine”, o sudbini crkve doznajemo: ”47. SREDNA GORA - Crkva i parohijski dom NO srušio. Jedan deo materijala dao narodu, a od tesanog kamena i ploča patosa crkve izgradilo sabiralište kišnice za cisternu par. doma koja sada služi narodu.”.

Povjesničar dr. sc. Filip Škiljan iz Zagreba u radu ”Običaji i svakodnevni život Srba koreničkog i udbinskog kraja prije Drugog svjetskog rata i u vrijeme socijalizma”, objavljenom u glasilu "Podplješivički graničari”, svezak 8 broj 1 iz 2024., donosi još neke podatke o hramu Rođenja Presvete Bogorodice: ”U selu Srednja Gora stajala je crkva Rođenja Presvete  Bogorodice, koja je bila podignuta u 18. stoljeću. Nova je crkva na istom mjestu podignuta 1871. godine. U Drugom svjetskom ratu crkvu su teško projektilima oštetili Talijani, a nakon rata stajala je u ruševinama do početka pedesetih godina, kada su od kamena s crkve u selu sagrađene dvije zadružne štale i još jedan zadružni objekt. Do danas nisu sačuvani ni temelji crkve, a u crkvištu je podignut križ koji upućuje na to da se ondje nalazila crkva.”.

(* 5) Karl Patsch je na kraju izvještaja o Crkvini u Srednjoj Gori napomenuo: ”Natpis (zapravo žara s natpisom, nap. pis.) će se po obećanju gradonačelnika Nikole Ivića otpremiti u crkvu (u Srednjoj Gori, nap. pis.).”. Ukoliko prihvatio da je dano obećanje ispunjeno, gdje je danas žara s natpisom za koju se Karl Patsch založio da ju se kao vrijedan spomenik iz razdoblja antike spasi, premještanjem u hram Rođenja Presvete Bogorodice? Parohijska crkva u Srednjoj Gori razgrađena je 1951., kako saznajemo iz prethodnog osvrta (* 4), no sudbina žare je nepoznata.

Arheolog Ivan Šarić (1943-2016.) iz Zagreba u radu ”Kamene urne u Lici”, tiskanom u izdanju "Arheološka problematika Like: znanstveni skup Otočac, 22-24. IX 1974", koje je objavilo Hrvatsko arheološko društvo (u okviru naklade "Izdanja Hrvatskog arheološkog društva", svezak 1) u Zagrebu 1975., žaru iz Srednje Gore predstavio je isključivo podacima iz knjige Karla Patscha u knjizi ”Lika u rimsko doba”. Iz sadržaja cjeline ”Katalog spomenika” navedenoga rada jasno je da se arheolog trudio pronaći neke od žara koje su spomenuli raniji istraživači. Za one koje je tražio, a nije ih uspio naći, to je i naveo. U slučaju žare iz Srednje Gore nije ostavio nikakvu napomenu te ne znamo je li mu potraga bila bezuspješna ili je nije niti poduzeo.

(* 6) Mijat Sabljar izvijestio je u u ranije spomenutom rukopisu da je u Doljanima Ličkim u sjeveroistočnoj Lici zamijetio ulomak stećka uzidanog u zvonik tamošnje crkve, s po dva uklesana bodeža i potkove. Pogledajte napis ”Sakriva li žbuka zvonika crkve u Doljanima ulomak stećka?”.

Također je crtežima prikazao dva stećka (jednog s tri, drugog s jednom) s potkovama, koje je zatekao na Crkvini u dolini Tušice nedaleko naselja Kurjak, tek nepuna 4 kilometra južnije od Crkvine u Srednjoj Gori. Napis o stećcima s Crkvine u Tušicama je u pripremi.

Povjesničar i konzervator Većeslav Henneberg ovjekovječio je 1923. godine uklesane potkove na snimci stećka (danas zagubljenog ili uništenog) iz Debelog Brda, naselja na sjeverozapadnom rubu Krbavskog polja. Pogledajte napis ”U Debelom Brdu više nema stećaka, ali niti sjećanja na njih?”.

Pri višekratnom istraživanju Crkvine podno brijega Stražbenica u Vrbecu od 2021. do 2024., Faruk Islamović, Nikola Cetina, Gorak Koprek, Martina Majetić i pisac ovoga napisa naišli su na stećak s isklesanim (znakovi su klesani "prema van") znakovima križa i dvije potkove. Pogledajte napis ”Na Crkvini pod Stržbenicom u Vrepcu otkriven novi stećak s - isklesanim znamenjem”.

(* 7) Pogledajte napis ”(Ponovno) otkriveni stećci u Kunovcu Kupirovačkom zavrijeđuju biti spašeni”.

(* 8) Pogledajte napis ”Preostali ulomci dvaju stećaka uz ruševinu crkve u Mekinjaru?”.

(* 9) Anđela Horvat slično ponavlja i u radu ”O srednjovjekovnoj sakralnoj umjetnosti Like”, tiskanom u glasilu ”Izdanja Hrvatskog arheološkog društva (”Arheološka problematika Like - Znanstveni skup Otočac, 22-24. IX 1974.”)”, svezak 1 iz 1975.: ”47 Srednja Gora, jugozapadno od Udbine, iz ruševina crkve na Crkvini prenesena je nadgrobna ploča s natpisom Antonija Martina Dragunića iz god. 1489. u Mekinjar, ...”.

(* 10) U kasnijem radu ”Srednjovjekovne hrvatske župe Lika i Krbava (stari gradovi Krbave)”, objavljenom 2009. u glasilu ”Identitet Like: korijeni i razvitak, knjiga I.”, u izdanju Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, kojega supotpisuje s arhitektom i konzervatorom Zorislavom Horvatom (1937.), Milan Kruhek samo kratko spominje srednjogorsku Crkvinu: ”Južnije su bile srednjovjekovne  crkve u Mekinjaru, Srednjoj Gori i Kurjaku, o čemu svjedoče i njihovi današnji ostaci na položajima njihovih crkvina i zabilježena povijesna svjedočanstva.”.

* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected]