Krčana: u carstvu neobičnih megalita dvoglavoga zmaja

Krčana je omanja visoravan, koja se u dužini od oko kilometra i pol pruža u smjeru sjever - jug, smještena podno krajnjih sjeverozapadnih padina ličke planine Kremen (1590 m.n.v.) te oko 3 kilometra jugoistočno od naselja Udbina. Visoravni se može prići vozilom s južne strane, iz sela Ondić koje se proteže uzduž ceste Udbina - Gračac, a udaljeno je od Udbine svega oko 5 kilometara. Prva dva kilometra iz Ondića blago se uspinje cesta s lošim asfaltnim pokrovom ali bez većih rupa, a potom se valja još otprilike toliko provesti makadamom, koji je tek mjestimice narušen manjim jarugama.

Danas na Krčani nema stalnih stanovnika, no preostaci putova s kamenim podzidima, bunari s grlima od krupnog kamenja, nebrojeni suhozidi, kružne kamene gomile, ... ukazuju da je tu nekoć davno obitavala znatna ljudska zajednica. Krčanu sam posjetio 15. listopada ove godine, na poticaj socijalne radnice, ali i zaljubljenice u ličku prirodu i starine, Katarine Žarki (* 1), podrijetlom iz Slovenije. Od proljeća do jeseni uposlena je na visoravni Krčana kao čobanica, skrbeći za stado od 60-ak krava i teladi, prebivajući čitavo to vrijeme u kamp - kućici.

Kako se i sama zanima za megalitne građevine i spomenike, u prvoj poruci upućenoj 23. lipnja ove godine na e-mail uredništva portala Budni Div između ostaloga je istaknula: ”Posljednje tri godine boravim na području Krčana te sam imala priliku vidjeti stijene i veliko kamenje posebno po građi, obliku i mjestima gdje se nalaze. Isprva sam malo znala o tome. No, onda sam naišla na portal Budni Div i, blago rečeno, oduševila se. ... Na brdu zvanom Krčana nalazi se ogroman samostojeći kamen, gleda uspravno prema vrhu Kremen i čini se kao da ga je nešto ili netko zabio u ovaj dio brda. U blizini, na padinama istoga brda, nema takvog sličnog kamenja.”.

Uz ovu, ali i sve naredne poruke Katarina Žarki poslala je i odgovarajuće fotografije, koje su me dodatno privukle u posjet tome zabačenom ličkom kraju. Prigoda za obilazak ukazala se s početkom jeseni, a vodič kroz izuzetne megalitske zanimljivosti Krčane bila mi je upravo ova posebna Slovenka, koja je zadnjih godina prigrlila taj skriveni kutak Like kao svoj drugi dom. Prvo me povela do već spomenute stijene na jugoistočnoj padini brijega Krčana. Obišao sam je sa svih strana te se uvjerio da slični ogromnom okamenjenom dvoglavom zmaju.

Riječ je, dakle, o svojevrsnom petroglifu. Prikazu bića u kamenu koji je oblikovala priroda, ali koji svojim oblikom i položajem ”priča” s ljudima. No, njegovu ”poruku” valja i čuti, i razumjeti. Stijena, koja je dijelom ”urasla” u šumarak, uistinu je posebna i po tome što je u podnožju ”izjedena” silama prirode te se doima dobrim dijelom posve odvojenom od podloge. Sa stražnje strane, gledajući u odnosu na usmjerenost lica zmajevih glava, na stijenu se lako uspeti. Čak i od tuda dio stijene sa zmajskim glavama nalikuje petroglifu, ali ovoga puta s prikazom zalegnutog slona. Sa te iste stražnje strane, okrenute prema vrhu brijega Krčana, uočljiva je manja ovalna zaravan, čija je površina okružena kamenjem postavljenim s malim međusobnim razmakom. To je mjesto, u neposrednoj blizini moćne stijene s prepoznatljivim (zmajskim) glavama, nekoć davno moglo služiti kao okupljalište, u nepoznate nam obredne svrhe.

Naredno mjesto na Krčani koju sam imao prilike upoznati pod vodstvom Katarine Žarki je ogromna stijena na istočnom kraju visoravni, skrivena u šumarku, otprilike podno već opisanog monolita na istoimenom brijegu. Toj stijeni, visokoj i do 5-6 metara, možemo dati ime Vrata jer u središnjem dijelu podnožja ima uzani otvor kroz koji je moguće prijeći u dolinski ”džep” na suprotnoj strani stijenskog zida. I sami smo se provukli kroz njega, diveći se i ovdje prirodi koja je stvorila začudne kamene oblike. No, još veće iznenađenje uslijedilo je tek 50-ak metara dalje, u sada već pravoj šumi. Tu se nalazi još veća i viša nakupina stijenja, ali vrlo raspucala uslijed dugotrajnog trošenja na kiši, snijegu, vjetru i suncu. Već kada joj se prilazi, na njezinim vršnim dijelovima vidi se nekoliko krupnih megalita koji kao da su nekom dizalicom pažljivo postavljeni na stijenske šiljke.

Katarina Žarki u poruci od 7. listopada, svega osam dana prije našeg zajedničkog obilaska Krčane, između ostaloga je o tim uistinu posebnim megalitima istaknula: ”Na skalama koje su visoke 4-5 metara leže četiri kamena, koji su samostalni. Od kuda su pali i kada? To je morala biti tako jaka sila, da si je ne mogu ni zamisliti. Svakako ne potječu s okolnih uzvisina jer su padine brda Krčana i planine Kremen daleko od toga mjesta.”. I ovoga puta opisom je popratila priložene fotografije. No, to čudo prirode - ili možda i ljudi? - svakako treba doživjeti kroz neposredno istraživačko iskustvo. Stoga smo se oprezno uspeli po glatkom vapnenačkom stijenju punom dubokih pukotina, kako bi vršne monolite razgledali s razina na kojima se podlogama dotiču stijena pod njima.

Popevši se na stijene uvjerio sam se da se sva četiri velika vršna kamena, oblika poput ogromnih poklopaca, tek na po nekoliko mjesta dotiču stijenske podloge. Najčudesniji i najveći među njima, a ujedno i jedini koji se iz središta stijene doima velikim jajetom, za razliku od ostala tri koji slične nepravilnim pokrovnim sljemenjacima, nalazi se najistočnije, na samome rubu litice. Na nepravilnu podloge litice oslanja se samo u par točaka, s time da mu zamišljena os težišta dotiče sam bride litice. Pri tome polovica kamenog jajeta sa sjeverne strane doslovce lebdi u zraku. Pravo čudo statike. Kada se iz istočnog podnožja stijenja promatra, taj ogroman kamen, težak zacijelo oko 10 tona, nije jajasto zaobljen kao sa zapadne strane, već je kvrgav. Uzduž glatke zapade strane njegove jajaste ljuske pruža se, osim toga, nekoliko vertikalnih međusobno usporednih žljebova. Uočio sam ih četiri, no moguće da je i koji više, no krajnju sjeverozapadnu stranu kamena ne može se razgledati iz blizine i opipati rukom jer strši iznad litice.

Usporedni okomiti žlijebovi na vršnoj jajetu s Krčane podsjetili su me na slične utore na Vilovskim gredama koje se nalaze nedaleko Pavlovca Vrebačkog, u rubnom sjeveroistočnom području Ličkog polja, 10-ak kilometara istočno od Gospića (* 2). Tu su na prostranu kamenu policu polegle četiri ogromne stijene, nepravilnog ali pretežito ovalnog oblika, na kojima se na po jednoj glatkoj stranici jasno mogu zamijetiti tri dugačka okomita žlijeba. Za ta četiri divovska monolita iz blizine Pavlovca Vrebačkog sa sigurnošću se može reći da su na vapnenački ”stol” dovučeni ili prevezeni, uglavnom - odnekud preseljeni ma kojim god to (ne)zamislim načinom. No, kakvo je podrijetlo podjednako velikog i teškog jajolikog (gledanog s tri strane) kamena s vrha stijene na visoravni Krčana? Je li i njega, kao i tri omanja na susjednim izbojcima stijene, nekada davno netko tu postavio? Ako da, s kojim razlogom? Ili su ti vršni monoliti, pa i najveći i najneobičniji jajasti, naprosto tek čudesni preostaci nezamisliv dugog i veličanstvenog prirodnog slijeda trošenja stijena?

Nakon obilaska ”palog kamenja”, koje zadivljuje svojom statikom u odnosu na podnožnu stijenu, uputili smo se par stotina metara jugozapadnije, do travnjačkog dijela visoravni na kojem se nalazi nesuđeni - stećak sandučar. Ističem riječ nesuđeni, jer upravo takve kamene ploče ”ubrane” u prirodi ljudi su znali prenamijeniti u nadgrobnice. Pri tome bi ih često samo neznatno klesanjem doradili, tek toliko da ugrubo oblikom odgovaraju pravokutnim pločama ili sanducima. ”Stećak” s Krčane, u obličju prostranog sanduka, dug je oko 225 centimetara, širok oko 110 centimetar i debeo oko pola metra. Sudeći samo po tim mjerama - savršen primjerak drevne nadgrobnice. Na više nekropola sa stećcima u Lici, među preostalim nadgrobnicama nalik na stećke prevladavaju upravo nepravilne, grubo oklesane, ploče i sanduci. Sa mjesta gdje se na visoravni Krčana nalazi spomenut nesuđeni stećak, pružaju se divni pogledi na sve strane, na sjever ka obroncima Ličke Plješivice, na istok ka planini Kremen, na zapad na glavicu Krčana, na jugozapad na brijeg Babina glava, na jug na vrleti južnog Velebita.

Uslijedio je obilazak možda i najljepšeg, ali i najzagonetnijeg, mjesta na visoravni, svega nekoliko stotina metara jugoistočno od prethodno opisane kamene ploče. U još jednom šumarku s listopadnim stablima i grmljem uz rub udoline uzdiže se stožasta stijena, visoka u prosjeku oko 4,5 metara. Katarina Žarki stijenu je nazvala Piramida, a u poruci od 7. listopada o njoj je, između ostaloga, naglasila: ”Visoka je od 4 do 5 metara, ovisno s koje strane je promatramo. Stijena ima tri strane, a jedna izgleda kao da je netko alatom tukao po njoj dok nije postala ravna. Niti jedan drugi kamen na visoravni nije  tako obrađen. Ta strana gleda prema jednoj livadici u maloj udolini.”.

U Lici se takve uspravne stijene (a katkada i drugih oblika, kao u slučaju već spomenutih megalita kod Pavlovca Vrebačkog), kao i uspravne kamene stupove izrađene ljudskim rukama, nerijetko nazivaju grede. Premda uspravna stijena s Krčane izgledom dosta odstupa od pravilnog stošca, zadivljuje svojom golemošću i izdvojenošću od obližnjih stijena, samostalno stršeći uvis. S najravnije strane, koju je istaknula Katarina Žarki, čitava ta kamena greda nazubljena je, kao da ju je netko preklesavanjem obukao u ljuske. Jesu li drevni ljudi, iz nama neznanih pobuda, uistinu prilagodili oblik te prirodne stijene svojim potrebama?

Iako se o tome na osnovu tek jednog skromnog istraživanja ne može suditi, činjenica je da su neki davni stanovnici ovoga kraja nedvojbeno koristili neposrednu okolinu te grede. Nedaleko nje nalaze se, naime, još dvije veće zasebne uspravne stijene, odnosno grede, od kojih ona južnija sliči na čovjekoliko stvorenje malog trupa i velike glave (Katarina Žarki je s pravom naziva Kip), a okolo se pružaju i suhozidi građeni dijelom od vrlo velikog kamenja. Podno toga - svetog? - kamenog trojstva prostire se, okružena blagim uzvisinama te stoga zaklonjena od vjetrova, mala zaravan, odnosno livadica. Ovo izuzetno lijepo i moćno mjesto zrači dobrotom, poput sigurnog utočišta za duše željne opuštenosti i mira.

Nešto dalje na jug, također u istočnom dijelu visoravni, potom smo obišli suhozidima okružene pašnjake na kojima se uočavaju manje kružne kamene gomile. To bi, dakako, mogle biti tek nakupine kamena sklonjenog s pašnjaka. No, isto tako, makar neke od njih, možda su podignute kao nadgrobne gomile. Odgovor bi mogla pružiti arheološka istraživanja, za koja pak nije izgledno da će se doskora u tome zabačenom kutku Like provesti. Da bi bar dio kamenih gomila mogao imati veze sa sahranom pokojnika ili biti u službi nekih obreda, možda nam ipak svjedoči činjenica da su ”posijane” nadomak duboke jame Bezdanke. Ta jama prostranog ulaznog grla gotovo sigurno je u dalekoj prošlosti, kada je Krčana bila obitavalište brojnih žitelja stočara, imala posebno značenje za duhovni život tih ljudi. U bliskoj prošlosti je, pak, bila namijenjena prikrivanju zločina, kada su početkom posljednjeg rata u nju bačena tijela dvojice prethodno ubijenih muškaraca.

Nedaleko jame i pašnjaka s kamenim gomilama razgledali smo i dvije ogromne stijene, od kojih je jednu moja vodičica nazvala Prozor, jer u podnožju ima poveću vodoravno položenu pukotinu, kroz koju se da provući na suprotnu stranu brijega. Naposljetku smo, na krajnjem istočnom kraju visoravni obišli i predjel pod imenom Bukovac, u kojem se nalazi jedna napuštena kuća sagrađena vjerojatno prije zadnjeg rata. Svega oko 200 metara južnije od nje, uz dijelom posve zarastao stari kolni put, mogu se vidjeti ostaci kamenog grla drevnog zdenca i obližnjeg novovijekog betonskog korita za napajanje stoke.

U svojem prvom kratkom izvještaju početkom ljeta Katarina Žarki o njemu je napomenula: ”Bunar je prilično velik i građen je od krupnog kamenja. Imao nešto manje od 2,5 metara u promjeru. Do njega vodi stari put, u čije je podzide također ugrađeno ogromno kamenje. Nedaleko bunara nalazi se i mala lokva.”. Valja tek nadodati da je bunar u zapuštenom stanju, a dio kamenja iz njegovoga grla obrušio se. Stotinjak metara istočnije od bunara, na početku padine koja se blago uspinje u smjeru vršnog dijela planine Kremen, netko je nakon Drugog svjetskog rata dao zasaditi manju šumu jela. Navod da je to učinjeno kako bi kroz par desetljeća narasla visoka stabla u gustoj šumi umanjila nalete vjetra na taj dio visoravni, posve je bez osnove. 

Je li razlog tome nasadu, ispod čijih odraslih stabala danas ne dopire ni trunak sunčevog svjetla, bila namjera da se njime sakrije nešto uistinu posebno? Takvih primjera ne manjka niti u Hrvatskoj, pa ne bi bilo ništa čudno da je upravo to slučaj i na Krčani. U šumu jela zašli smo samo 50-ak metara jer se stabla uzdižu toliko blizu da se vrlo nezgodno provlačiti kroz uz stršeće šiljaste izbojke nekadašnjih najdonjih grana. No, i toliko je bilo dovoljno da ugledamo još jedno nesvakidašnje megalitsko čudo Krčane, ogromnu kamenu kocku sa stranicama od približno 3 metra. Čini se nemogućim da je taj megalit nekoć davno sklizno s obližnje blage padine. A ukoliko je, pak, ”izrastao” na licu mjesta, to bi tek bilo zadivljujuće. U svakom slučaju radi se o jedinstvenoj megalitskoj pojavi. Kocku, međutim, nisam fotografirao, jer ju je teško snimiti u okruženju tamne šume, a dijelom i zbog osjećaja prisustva neke teške, mračne slile.

Na kraju posjete Krčani, toga lijepog listopadskog dana, prožetog blažim naletima burina koji je pomeo sve oblake s modroga neba iznad samotnih ličkih planina, obišli smo i veliku lokvu za napajanje krava u zapadnome dijelu visoravni. Prema riječima moje vodičice, koja je to doznala od vlasnika imanja iz Ondića, nekoć je tu također bio bunar suhozidno građen. S povećanjem stada na ispaši na toj planinskoj visoravni ukazala se, međutim, potreba da mu se osigura pristup vodi te je isti preuređen u lokvu. Nedaleko skromne kamp - kućice, koja čini topao i zahvalan dom čobanici stada, Katarini Žarki, razgledali smo i neznatne ostatke još jedne kuće i okolnih gospodarskih zgrada na Krčani, građenih od kamena u neko nepoznato doba prošlosti. Tu je navodno još prije Drugog svjetskog rata obitavao hajduk Arsenije. Zajedničko druženje završili smo u ugodnom čavrljanju uz ispijanje toplog čaja kojega je moja domaćica pripravila od gorskih trava.

U ranijim popodnevnim satima oprostili smo se, do nekog novog viđenja. S osamljene visoravni polako sam se makadamom spustio ka Krbavskom polju te predahnuo podno Udbine, obišavši još i dva bunara na koje mi je također ukazala Katarina Žarki. No, o njima nekom drugom prigodom. O životu na Krčani inače se mogu saznati tek oskudni podaci, i to uglavnom iz novijega razdoblja, unazad otprilike jednoga stoljeća. Sve što je bilo ranije, obavijeno je velom zaborava. O ranijoj prošlosti ovoga lijepog planinskog kraja Like možemo tek nagađati na osnovu u ovome napisu predstavljenih megalitskih tvorbi, kroz koje se isprepliću prsti prirode i drevnih ljudi, od dijelom oklesane trostrane grede - stošca, preko gomila nasutoga kamenja do brojnih suhozida - pašnjačkih ograda. Krčana je puna tajni, koje vabe radoznale i zaigrane  istraživačke duše.