Preostali ulomci dvaju stećaka uz ruševinu crkve u Mekinjaru?

Selo Donji Mekinjar, smješteno oko 5 kilometara sjeverozapadno od Udbine, do 1880. godine imalo je naziv Mekinjar, koji je obuhvaćao i Gornji Mekinjar, dio sela na padinama povrh Krbavskoga polja. U Mekinjaru postoje čak tri crkvine, od kojih su dvije u Donjem a treća u Gornjem selu. U Donjem Mekinjaru jedna crkvina vodi se upravo pod tim nazivom, dok je druga, manje poznata, zabilježena pod imenom Klisa (ecclesia, latinski naziv za crkvu ili crkvicu). Treću crkvinu, u Gornjem Mekinjaru, čini zapravo već spomenuta ruševina novovijeke pravoslavne crkve, s okolnim suvremenim grobljem i neznatnim ostatkom starijega groblja.

Tijekom istraživačkog izleta kojega sam poduzeo 7. ožujka ove godine, posjetio sam Crkvinu u Donjem selu i ruševni hram Sveti  Velikomučenik Georgije s okolnim starim i suvremenim grobljem. U nedostatku vremena za obilazak, ali i za provjeru pojedinih podataka koji su mi bili bitni za (daljnju) potragu za stećcima u Mekinjaru, posjetu preostaloj tamošnjoj crkvini Klisi ostavio sam za prvu narednu prigodu. Valja naglasiti da se i u svim dostupnim povijesnim izvorima, uz iznimku jednoga naobjavljenog rukopisa, spominju samo mekinjarska Crkvina u Krbavskome polju, kao i (ruševna) crkva na obližnjim padinama.

Prvi poznati trag pruža Franz Julius Fras (Franjo Julije Fras), koji u djelu ”Vollständige Topographie der Karlstädter Militärgrenze”, objavljenom 1835. godine (cjeloviti prijevod na hrvatskom jeziku, ”Topografija Karlovačke Vojne krajine”, objavljen je 1988.) za Crkvinu u Donjem Mekinjaru kaže: ”... ispod Mekinjara u polju nalazi se ruševina crkve zvana Crkvina. Ukrašeno i lijepo izrađeno kamenje koje je ovdje nađeno upućuje na zaključak da je to bila lijepa zgrada.”. Na osnovu toga navoda nije moguće sa sigurnošću reći koju ulogu je imalo kamenje koje pisac spominje. Osnovano je pretpostaviti da se radilo u građevnim ulomcima crkve, a ne o nadgrobnicama, iako se ne može isključiti i mogućnost da su zapaženi ostaci potjecali i od građevine i od nadgrobnih spomenika.

Spomenuta Crkvina, koja se inače nalazi u blizini Murtinog jezera, i danas je vidljiva u Krbavskome polju. Prepoznaje se kao ”otočić” sa šumarkom u nizini oko stotinjak metara istočno od jezerca, odnosno malo uzvišenje ili brežuljčić sačinjen zapravo od gomile urušenog kamenja od kojega je bila sazidana crkva. Iz kamene gomile izrasta nekoliko stabala, koja uz rijetko grmlje pružaju zaklon od sunca kravama koje mirno pasu uokolo Crkvine. Nakon obilaska Murtinog jezera i obližnje Crkvine, u putni dnevnik zapisao sam:

”U Mekinjar sam prispio makadamskom cestom iz smjera Srednje Gore. Potom sam se asfaltnom cestom kroz Gornji Mekinjar spustio do križanja s cestom što vodi uz južni rub Krbavskog polja od Bunića ka Udbini. Nedaleko toga križanja nalazi se Murtino jezero, danas više bara, čije je dno - po kazivanju mještana - ali i nekim povijesnim zapisima, pokriveno kamenim pločama. S obzirom i na obalne zemljane nasipe koji se pružaju gotovo čitavim opsegom toga jezerca, oblikom sličnijem kvadratu, lako je moguće da se radi o nekoć davno umjetno iskopanom bazenu, o čijoj namjeni možemo nagađati. Obišao sam čitavo jezero te nedaleku Crkvinu, odmaknutu na istok u smjeru Udbine. To je mali brežuljak na kojemu je nekoć stajala crkvica, koja se pružala približno u smjeru istok-zapad. Uočavaju se samo ulomci njezine razasute kamene građe, ali ne i okolno groblje, niti bilo kakve ploče u polju, ali niti u grmlju (ili uz njega) koje se nalazi u blizini Murtinog jezera.”.

Navod Franza Juliusa Frasa kasnije će dugo ponavljati drugi pisci, ne doprinoseći (ništa bitno) novim spoznajama o toj Crkvini. Tako je arheolog Karl Patsch u knjizi ”Die Lika in romischer zeit”, objavljenoj 1900. godine u Beču (prijevod ”Lika u rimsko doba” objavljen je 1990. u Gospiću), koji je tragajući prvenstveno za nalazima iz doba rimske uprave u Lici, obišao neka mjesta te hrvatske pokrajine u kolovozu 1898. godine, kratko ponovio: ”Fras  izvješćuje ..., da je na Crkvini bilo nađeno ”ukrašeno i lijepo obrađeno kamenje”, i ta temelju toga zaključuje da je upravo tu stajala ”lijepa zgrada”.”.

Povjesničar Rudolf Horvat u djelu ”Lika i Krbava - povijesne slike, crtice i bilješke” (svezak II. Posebni dio), u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu 1941. godine, za razliku od Karla Patscha koji se ne očituje o vrsti zgrade koja se nalazila na Crkvini, ističe kao i Franz Julius Fras da je tu stajala crkva: ”Današnje selo Mekinjar  (gornji i donji) zvalo se u srednjemu vijeku ”Mekinan”. ... Na polju pak ispod sela bijaše u srednjem vijeku katolička crkva. Tamo je Fras godine 1834. na mjestu zvanom ”Crkvina” vidio lijepo izrađeno i ukrašeno kamenje kao ostatak spomenute crkve.”.

Povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Anđela Horvat, koja je Mekinjar posjetila 1. rujna 1949. godine, tek četvrt stoljeća kasnije u radu ”O  srednjovjekovnoj sakralnoj umjetnosti Like”, objavljenom u časopisu "Izdanja  Hrvatskog arheološkog društva" (”Arheološka problematika Like - Znanstveni skup Otočac, 22-24. IX 1974.”), svezak 1 iz 1975., pod rednim brojem 48 kratko prikazuje Crkvinu u Mekinjaru: ”... podno mjesta je Crkvina s ostacima crkve. Ukrašeno i lijepo izrađeno kamenje ukazuje da tu bijaše lijepa građevina. Danas su uz grmlje kod Murtinog jezera neznatni tragovi.”. I ona se poziva, osim na vlastiti uvid, na podatke koje je još u prvoj polovici 19. stoljeća predstavio Franz Julius Fras.” (* 1).

Slično ponavljaju i povjesničar i arheolog Milan Kruhek i arhitekt i konzervator Zorislav Horvat u radu ”Sakralna arhitektura Like i Krbave na području  Krbavsko-modruške biskupije”, u zborniku ”Krbavska biskupija u srednjem vijeku”, objavljenom u Rijeci - Zagrebu 1988. godine. Pisci rada, koji su Krbavu i dio Like obišli vjerojatno 1985. godine, o Crkvini u Donjem Mekinjaru naglasili su: ”Fras je i ovdje zatekao lijepo ukrašeno kamenje od kojeg je bila sagrađena, dok smo mi prema sačuvanim tragovima i temeljima (više pod zemljom) mogli nacrtati tek temeljnu sliku ovog sakralnog objekta. I ovdje se radi vrlo vjerojatno o manjoj romaničkoj crkvici ... Njene dimenzije i odnosi njene prostornosti jedini su nam danas dokaz njene starosti.”. U popratnoj bilješci također su dodali: ”Nema danas više nikakvog lijepo obrađenog i ukrašenog kamenja koje je vidio Fras. Temelji su urasli u travu. Veće je kamenje razneseno, a tlocrt označava tek približno sitniji građevni materijal, no čini se da je crkva sačuvana bar u temeljima, pa bi otkopavanjem tih temelja bilo moguće posve točno utvrditi njezin tlocrt.”. Pisci su radu priložili i crtež tlocrta crkvice iz Krbavskoga polja (* 2).

Valja primijetiti da nitko od ranije spomenutih pisaca i istraživača niti ne naslućuje postojanje groblja oko mekinjarske crkve u Krbavskom polju, pa tako niti stećaka na toj Crkvini. Odgovor na pitanje je li tu ikada postojalo groblje, mogu dati arheološka istraživanja, koja do danas nisu provedena. Također vrijedi istaknuti da prethodno spomenuti istraživači i pisci nisu naveli postojanje druge crkvine u Donjem Mekinjaru, poznate pod imenom Klisa. Zanimljivo je da to nije učinila niti Anđela Horvat, koja se inače posebno zanimala za srednjovjekovne crkvine u Lici, pa tako i za one sa kamenim nadgrobnicama - stećcima.

Posebice stoga, što je vrlo vjerojatno znala za rad prethodnika, još jednog zagrebačkog povjesničara i konzervatora, koji se između dva svjetska rata u Lici, između ostaloga, zanimao za i istraživao ista mjesta i pripadajuće kamene spomenike. Riječ je, dakako, o Većeslavu Hennebergu, prvom i do sada jedinom istraživaču koji je ostavio trag, u vidu zapisa ali i fotografija, o mekinjarskoj crkvini Klisi. Izuzetno zanimljive spoznaje Većeslava Henneberga o groblju na Klisi predstavit ću u narednom napisu, nakon što slijedeći njegov trag izvidim je li na toj nepoznatoj crkvini još išta preostalo od staroga groblja kojemu je svjedočio prije stotinjak godina.

Već istaknuti školski nadzornik Franz Julius Fras, koji je višekratno obilazio krajiške škole bilježeći razne kulturno-povijesne i prirodne znamentosti, naveo je da je Mekinjar selo i s ”grkonesjedinjenom parohijskom crkvom”, dakle pravoslavnim hramom. Premda nije istaknuo naziv crkve, niti gdje se ona nalazi, nesumnjivo se njegov navod odnosi na hram Sveti Velikomučenik Georgije (Đurđ(e) ili Juraj), koji se nalazi(o) u Gornjem Mekinjaru. Na mrežnim stranicama Sveštena Episkopija Gornjokarlovačka (eparhija-gornjokarlovacka.hr) ističe se da taj hram ”... sagrađen je na temeljima drvenog hrama 1749. godine. Hram je zapaljen u Drugom svetskom ratu, a do danas su sačuvani zidovi i zvonik hrama.”. Premda je unazad nekoliko godina obnovljen dio urušenih crkvenih zidova (* 3), crkva je i nadalje ruševina bez krovišta, kao što sam se imao prigodu uvjeriti pri ovogodišnjem obilasku sela.

Franz Julius Fras se, međutim, u svojem djelu nije dotakao (starog) groblja u Gornjem Mekinjaru, a time niti njegovog položaja. No, Većeslav Henneberg ukratko je opisao svu najvažniju kulturno-povijesnu baštinu mekinjarskog kraja, od već predstavljene Crkvine u Donjem Mekinjaru, preko prapovijesnih gradina u i nadomak sela, do Crkvine u Gornjem Mekinjaru s pravoslavnom crkvom (hramom) i okolnim grobljem.

U rukopisu ”Izvještaj profesora Većeslava Heneberga, izaslanika zem. Povjerenstva za očuvanje spomenika o istraživanju spomenika u Lici u godini 1923., s dodacima o istraživanjima u god. 1922.”, tako zvanom Sumarnom ili Zbirnom izvještaju, koji se čuva u njegovoj ostavštini pohranjenoj u Upravi za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i medija u Zagrebu (* 4), pod datumom 15. srpnja 1923. godine kada je započeo istraživanje u Mekinjaru, prvo je istaknuo neke detalje vezane uz crkvu u Gornjem Mekinjaru i okolno groblje: ”U Mekinjaru je s istočne strane (crkve, nap. pis.) odmah nad zemljom sada uzidan latinski napis od 1489. (godine, nap. pis.) iz Srednje gore, kod Kukuljevića pod br. 465 (* 5). Načinjen je od njega otisak i fotografija, jer su napisi iz doba pre Turaka u Lici retkost. Ujedno je prepisan napis sa pročelja mekinjarske crkve i jedan napis sa jednog spomenika na starom groblju kraj crkve.”.

Iz gornjih redaka rukopisa Većeslava Henneberga saznajemo da je u svetište (apsidu) crkve u Mekinjaru uzidana nadgrobna kamena ploča s latinskim napisom iz 15. stoljeća. Ta ploča prevezena je s Crkvine u Srednjoj Gori, udaljene oko 6 kilometara kolnim putem koji sa sjeverozapadne strane kruži oko gora koje se priječe između udoline Srednje Gore i Krbavskoga polja. U tome dijelu zapravo ponavlja Franza Juliusa Frasa koji je u svojoj knjizi iz 1835. godine, u ulomcima posvećenim selima Mekinjar i Srednja Gora, već istaknuo da ta nadgrobnica s natpisom potječe s groblja oko ruševine crkve, odnosno s Crkvine, u Srednjoj Gori. U njegovo vrijeme, ploča je još bila uzidana u ”časnički kvartir” (francuska riječ quartier označava stan ili nastambu), kuću u kojoj su stanovali tamošnji časnici Vojne krajine.

Spomenuta nadgrobna ploča s latinskim natpisom očito je preseljena nad temelj crkvenog svetišta pri izgradnji novog hrama Sveti Velikomučenik Georgije 1861. godine (* 6). U Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske (registar.kulturnadobra.hr) crkva je upisana pod oznakom zaštićenog kulturnog dobra Z-7230. U registru se o crkvi između ostaloga naglašava: ”Riječ je o pravilno orijentiranoj, jednobrodnoj građevini, s užom polukružnom apsidom. Glavno pročelje crkve naglašeno je portalom u čijoj se luneti nalazi ploča s križem i natpisom o gradnji crkve, te polukružno zaključenim prozorskim otvorom u zoni kora i tornjem zvonika, s četiri otvora za zvona na sve četiri strane. Crkva je građena fino obrađenim klesancima, a danas je očuvana do razine vijenca lađe i zvonika. Podignuta je 1861. godine u duhu histroicizma.”.

Većeslav Henneberg u Sumarnom ili Zbirnom izvještaju naglasio je da je prepisao i natpis s pročelja crkve u Mekinjaru, koji se nalazi na zvoniku iznad ulaza u crkvu, kao i natpis s jednog spomenika koji se nalazio na starom groblju kraj crkve. Prijepise tih napisa priložio je u svoj putno-istraživački dnevnik. U istome Izvještaju, ali pod datumom 16. srpnja 1923. godine, dakle drugoga dana obilaska starina i zanimljivosti u Mekinjaru, iznio je i uvide i promišljanja o Murtinom jezeru i obližnjoj Crkvini, koji predstavljaju najiscrpniji zapis nekoga istraživača o toj prirodnoj i povijesnoj baštini:

”Murtino jezero je pravilan četverokutan bazen uz cestu, što preko Krbave vodi iz Mekinjara u Jošane. Široko je kojih stotinu metara, a 150 dugačko. Kažu, da je po dnu popločano i da se u njemu nalaze zidani bunari. Prema tome to bi bio veštački načinjen bazen, kod čega bi morali pomišljati na Rimljane. To bi potvrđivala i pravilna forma tog jezera i bunari na njegovom dnu, koji su se prošle godine (1922., nap. pis.) za velike suše, po kazivanju ljudi, videli. To ne bi bilo ništa drugo, nego veštački načinjeni izvori (Quellöcher) slični onim prirodnim izvorima, kakovih u Krbavskom polju ima dosta. Osim toga, nedaleko jezera vide se jasno tragovi stare ceste (zapadna strana jezera, do groblja!), a u polju nalaze se temelji zgrada i komadi cigle.

Osim toga, na jednoj uzvisini jezeru na istoku nalazi se crkvina. Gomila kamenja, u kojoj se mogu raspoznati temelji 12.50 m dugačke crkvice s okruglim svetištem i s posebnim tornjem smeštenim iza svetišta. Crkvica je bila široka 5.80 m, a toranj je bio sudeći po temeljima, što su sačuvani kao kvadratična hrpa kamenja 2.80 m u dužinu i isto toliko u širinu. Mogao se snimiti tlocrt i fotografija.” (* 7).

Nakon razgleda Murtinog jezerca i obližnje Crkvine u Donjem Mekinjaru i sam sam se uputio u susjedni Gornji Mekinjar u izvid ruševine hrama Sveti Velikomučenik Georgije. Nešto više od jednog kilometara cestom od križanja  u Donjem Mekinjaru, oko stotinu metara nakon napuštene škole odvaja se udesno put do ruševine pravoslavne crkve i suvremenog groblja. Unazad nekoliko godina popravio se dio urušenog zida crkvene lađe. Oko crkve se i nekoć zacijelo nalazilo groblje, kao što se i danas, sa zapadne i sjeverne strane, tamo nalazi suvremeno pravoslavno groblje. U blizini crkvene ruševine ugledao sam dva ulomka velikih kamenih ploča, koji veličinom i izgledom odudaraju od blokova od kojih je građena crkva. Više mi sliče ostacima starih nadgrobnica, nalik stećcima.

Ako pretpostavimo da izvorno potječu sa starog groblja uz tu crkvu, tada je moguće da je riječ o novovijekim nadgrobnicama. Manje je vjerojatno da su tako teški kameni blokovi prevezeni s nekog još starijeg groblja u okolici, primjerice onoga najbližeg s crkvine Klisa u Donjem Mekinjaru. Ipak, da niti ta mogućnost nije bez osnove, svjedoči upravo primjer prijevoza nadgrobne ploče s natpisom s Crkvine iz Srednje Gore. Moguće je također da su na izvornom mjestu razbijeni, kako bi se lakše prevezli na novo odredište, gdje su trebali biti iskorišteni s nekom drugom namjenom.

Ulomak ploče, koja leži lijevo (jugozapadno) od ulaza u crkvu, a koji je uslijed oštećenja nepravilnog oblika, ima u osnovi sljedeće mjere: dugačak je 114 centimetara, širok 84 centimetra i debeo čak 45 centimetara. Odgovarao bi izvornom stećku - sanduku. Južno od crkve, oko 10 metara daleko od nje, nalazi se drugi ulomak koji se doima kao prevrnuti sljemenjak, no moguće je da se radi tek o dosta oštećenom sanduku. Njegove približne mjere su: dugačak je 105 centimetara, širok 75 centimetara i debeo oko 40 centimetara. Na vidljivim stranicama kamenih ulomaka ne naziru se uklesani natpisi niti znakovi. O izvornoj veličini tih dvaju ploča, posebice o njihovoj dužini, kao i o njihovom podrijetlu i starosti možemo tek nagađati.