U Debelom Brdu više nema stećaka, ali niti sjećanja na njih?

O stećku kojega je ovjekovječio na fotografiji, konzervator je zabilježio samo to da su na njemu uklesane ”konjske ploče”. Moguće je da ga je znamenje, koje je uočio uklesano u gornju stranicu (plohu) stećka, podsjetilo na oblik konjskih potkova. No, što je uistinu prikazivao uklesani reljef na tome spomeniku, o tome možemo samo nagađati. Stupanj očuvanosti površine kamena Većeslavu Hennebergu nije bio dostatan za točno prepoznavanje reljefa. Na osnovu fotografije dobre razlučivosti koju je snimio možemo ”pogađati” stvarno značenje uklesanog znamenja, ali i doznati neke druge zanimljive pojedinosti o stećku iz Debelog Brda. Za podatke koji se daju iščitati iz njegove snimke, stručnjaci se, međutim, uopće nisu zanimali. Ili bar nisu o njima izvijestili.

Fotografija nam otkriva da se taj stećak već 1923. godine nije nalazio na izvornom mjestu. Da je tome bilo tako, ukazuje nam suhozid koji se dobro uočava s desne strane stećka. Prema međusobnom položaju stećka i suhozida, izgleda da je i stećak bio dijelom suhozidne ograde. Moguće je da je bio dio ograde oko nekadašnjeg groblja, a možda pak mjesnog puta. Primjere ugrađenosti kamenih nadgrobnica - stećaka u suhozide grobalja i seoskih putova još uvijek je moguće pronaći u Lici: u Tuževiću nedaleko Brinja, primjerice, velika nadgrobnica polegnuta je uz suhozidnu ogradu suvremenog groblja, dok je u Grabušiću, koje je u susjedstvu Debelog Brda, nekoliko stećaka - sanduka i ploča uklopljeno u suhozid koji se pruža uzduž seoskog puta. U oba spomenuta primjera sačuvani stećci nalaze se razmjerno blizu staroga groblja i crkvine, kojima se odavno ne nazire trag, a gdje su nekoć davno izvorno bili postavljeni.

Fotografija nam nadalje otkriva da stećak u Debelom Brdu nije polegnut, već je osovljen ”na bok”, iz već navedenog razloga ugrađenosti u suhozidnu ogradu. I za to nalazimo primjere među još očuvanim stećcima u Lici. Na suvremenom groblju u Mogoriću, primjerice, u takvom položaju su dva od četiri preostala stećka. Stranica stećka iz Debelog Brda u prvome planu fotografije stoga, zapravo, predstavlja gornju ili pokrovnu stranu nadgrobnice. Na toj stranici uistinu se dobro naziru uklesana 3 kruga ili znaka slična krugovima, koje je Većeslav Henneberg spomenuo pod nazivom ”konjske ploče”. Zbog raspucalosti kamena i odlomljenih krhotina, ali i djelomične obraslosti njegove površine lišajevima, teško je reći je li to bilo i jedino znamenje koje je uklesano na nadgrobnici. Moguće je da cjelovit uklesani reljef ne bi uspjeli prepoznati niti ukoliko bi predmetni stećak ipak uspjeli pronaći sačuvan.

Fotografija nam daje naslutiti i približnu veličinu stećka. Premda se po izgledu bridova može zaključiti da stećku nedostaju pojedini manji ulomci, nedvojbeno je da su dužina i širina pokrovne stranice spomenika u približnom omjeru 2 : 1. Kamenje u suhozidu desno od stećka ima, ako ga usporedimo s veličinom kamenja u brojnim drugim ličkim suhozidinama, u prosjeku u promjeru najmanje oko 20 centimetara. Obzirom da u suhozidu uočavamo naslagana  barem 4 reda takvog kamenja, a stranica stećka se još ponešto izdiže iznad sačuvane ograde, širina stećka (na fotografiji visina!) gotovo sigurno iznosi 90-100 centimetara. Dužina mu je dvostruko duža, dakle oko 180-200 centimetara. Debljinu stećka se, obzirom na kut snimanja fotografije, teže može procijeniti. No, čini se da je, prema na fotografiji lijevoj, sačuvanijoj, strani spomenika, debljina stećka u najmanju ruku podjednaka debljini većine ličkih stećaka, koja otprilike iznosi 30 centimetara.

Većeslav Henneberg uspeo se na vrh brijega Debelo Brdo s tragovima prapovijesne japodske gradine i srednjovjekovne utvrde, a razgledao je i Crkvinu srednjovjekovne crkve u njegovom podnožju, od koje je uočio samo naznake temelja. Osim što je na Crkvini fotografirao stećak, olovkom je nacrtao i tlocrtnu skicu temelja tamošnje starohrvatske crkve. Na toj skici nije naznačio položaj preostalih zatečenih stećaka, kao što je to učinio u slučaju Crkvine u nedalekom selu Grabušić (* 2).

Pri obilasku dijela kulturno-povijesne baštine na području naselja Debelo Brdo, Većeslava Henneberga pratio je ”savjetnik Stanisavljević”. S tim vodičem susrela se, oko dva i pol desetljeća kasnije, vjerojatno 1949. godine pri obilasku dijela Like sa zadaćom uvida u stupanj oštećenosti starina u Drugome svjetskom ratu, povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Anđela Horvat (1911-1985.) iz Zagreba. U razgovoru sa tim ”savjetnikom” tada je doznala da je na Crkvini, u vrijeme kada ju je posjetio s Većeslavom Hennebergom, još bilo više stećaka te da je ”... jedan stećak u Debelom Brdu imao ljudsku figuru.”.

Bilješku o usmenom priopćenju savjetnika Stanisavljevića, Anđela Horvat dodala je napisu ”O stećcima na području Hrvatske”, objavljenom u glasilu ”Historijski zbornik”, broj 1-4 iz 1951. U tome radu prva je objavila već spomenutu fotografiju stećka iz Debelog Brda koju je snimio Većeslav Henneberg, te ujedno zaključila da je riječ o pravilno obrađenom bloku kamena. Anđela Horvat, kako sam već naznačio, uputila se u obilazak stećaka u Debelom Brdu tijekom radnog proputovanja Likom 1949. godine. U napisu ”O spomenicima u Krbavi”, objavljenom u glasilu ”Bulletin Instituta za likovne umjetnosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti”, broj 1 iz 1959., prisjećajući se te posjete kratko je zabilježila: ”Njegova (Većeslava Henneberga, nap. pis.) kamera zabilježila je, da je tu bilo i stećaka ... Ali ljudima je bio potreban kreč, pa su prema izjavi mještanina iz Debelog Brda upotrebljeni za tu svrhu.”.

Povjesničarka umjetnosti i konzervatorica u Debelom Brdu doznala je, dakle, da su stećci, koje je njezin prethodnik u struci tamo zatekao 26 godina ranije, pretvoreni u - vapno. Nije navela kada su stećci na taj način uništeni, no čak je moguće da je do toga došlo tek koju godinu prije njezinog dolaska u Debelo Brdo. Ne doznajemo niti u koju svrhu su žitelji toga sela upotrijebili vapno, za proizvodnju kojeg su uništili čitavu nekropolu stećaka. Ukoliko im je kreč bio potreban u poratno doba, možda im je poslužio kao dezinficijens. Jesu li ga bacali u bunare nakon godina nekorištenja? Ili su ga koristili pri sahranjivanju životinjskih lešina? A mogli su ga upotrijebili i za osvježavanje prostorija u domovima ili za izradu žbuke kojom će obložiti novosagrađene zidove kuća. Ili čak za zaštitu kore stabala u voćnjacima od nametnika.

U koju god svrhu im je trebao kreč, mogli su za njegovu izradu iskoristiti  vapnenačke stijene kojih u okolici ima obilje. No, bilo je lakše i brže pokupiti kamene kvadre s davno napuštenog grobišta, razbiti ih batovima u manje komade i baciti ih u krečnu peć gdje se tako pribavljeni vapnenac žario dok se nije preobrazio u ”živi kreč”. Da bi kreč zaživio, spomenici - stećci morali su umrijeti!

U napisu ”Prilog rasprostranjenju stećaka u Liki i Baniji”, kojeg je objavila u glasilu ”Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji”, broj 1 iz 1963. (izdanom 1964.), Anđela Horvat osvrnula se je na vrlo malu očuvanost stećaka u Lici, ali i ukazala na zakašnjele mjere povijesne i konzervatorske struke za njihov spas. Pri tome je kao žalostan primjer oskvrnuća tih drevnih spomenika navela upravo uništenje stećaka iz Debelog Brda:

”Oni spomenici (u Lici i Krbavi, nap. pis.), koji su do danas ostali sačuvani pripadaju osnovnim oblicima stećaka. To su ploče, sve od reda od vapnenca, različitih dimenzija, sad bolje, sad lošije obrađene. Nema tu bogato dekoriranih sanduka ni sljemenjaka, tu se na njima nije razigralo kolo, ne love se jeleni, nema scena s turnirima, ili - ako je i bilo takovih prikaza nisu više na primjercima, koji su uočeni, zatečeni. Kasno smo naime došli do spoznaje, da stećaka ima i u ovim krajevima, gdje ih nismo očekivali. Općenito se dobiva dojam da su već veoma prorijeđeni; na posljednje ostatke dolazi se gotovo u zadnji čas, a po koja vijest upućuje na to da ih je bilo više. Glad za obrađenim kamenom u kraju, gdje ima inače kamena u izobilju, tolika je, da katkada proguta i one komade koji su tek bili otkriti, odnosno spoznati kao važniji tumači historije nekoga kraja (Debelo Brdo). Oni pak koji nemaju efektne oblike, svojom čednom formom nisu privlačili pažnju istraživača.”.

Na osnovu podataka koje je o stećcima u Debelom Brdu u spomenutim radovima objavila Anđela Horvat (* 3), to je ličko naselje uvrstio na popis mjesta u kojima su zabillježeni stećci povjesničar Šefik Bešlagić (1908-1990.) iz Sarajeva (* 4). U djelu ”Stećci: Kataloško-topografski pregled”, objavljenom 1971. godine, ovaj povjesničar, koji se posebno posvetio prikupljanju spoznaja o stećcima s čitavog područja njihovog rasprostiranja (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Crna Gora i Srbija), o stećku iz Debelog Brda zabilježio je: ”Na lokalitetu Crkvina, gdje su ustanovljeni temelji neke stare crkve, nađen je i 1 stećak u obliku sanduka. Spomenik je osrednje obrađen. Nije poznata orijentacija. Ukrašen je motivima 3 kruga (”konjske ploče”).”.

Antropogeograf, etnolog i otorinolaringolog Branimir Gušić (1901-1975.) iz Zagreba, na osnovu podatka o postojanju groblja sa stećcima u Debelom Brdu promišlja o srednjovjekovnoj naseljenosti toga kraja. U radu ”Naseljenje Like do Turaka”, objavljenom u zborniku ”Lika u prošlosti i sadašnjosti” 1973. godine, Branimir Gušić ističe: ”Po Crkvini sa srednjovjekovnim grobljem niže sela i stećcima moramo zaključiti da je ispod ove inače iz historijskih izvora nepoznate gradine, postojalo veliko podgrađe, sa većim naseljem.” (* 5).

Etnolog i antropogeograf zaključak donosi i na temelju pronađenih tragova kamenih bedema prapovijesne japodske gradine i temeljnih ostataka zidova srednjovjekovnog utvrđenog grada na krševitom zaravanku brijega Debelo Brdo (939 m.n.v.). Upravo po detaljima opisa ostataka gradine i utvrde na vrhu Debelog Brda, koje prvi od istraživača iznosi, opravdano je pretpostaviti da je Branimir Gušić posjetio navedena arheološka nalazišta na tome području, pa tako i Crkvinu sa stećcima. Osim toga, sudeći prema ovdje istaknutom njegovom navodu, na Crkvini je još zatekao nekolicinu kamenih nadgrobnica. To ujedno ukazuje da je Debelo Brdo posjetio puno ranije nego li je objavio spomenuti znanstveni rad, vjerojatno još i prije Drugoga svjetskog rata. Potvrdu ove pretpostavke mogao bi dati jedino uvid u njegove putne bilješke, ukoliko su negdje sačuvane.

O stećcima s crkvine u Debelom Brdu nakon Branimira Gušića više nitko od povjesničara (umjetnosti) ili konzervatora nije objavio ništa novo. Moguće je da tamošnju crkvinu više nitko od stručnjaka i nije posjetio. Stećak iz Debelog Brda spomenuli su u novije vrijeme, prenoseći tek spoznaje Anđele Horvat od prije više od tri i pol desetljeća, samo arheolozi Marinko Tomasović, Domagoj Perkić i Ivan Alduk u napisu ”Topografija stećaka u Hrvatskoj”, objavljenom u katalogu izložbe ”Izložba Stećci 4. rujna 2008. - 2. studenoga 2008.”, 2008. godine (* 6).

Osim toga, Crkvina u Debelom Brdu upisana je u Popis zaštićenih i evidentiranih kulturna dobra (u cjelini Sakralne građevine - crkve - povijesne lokacije) vrijedećeg Prostornog plana uređenja općine Udbina (iz 2021.), u kojemu se kratko ističe: 5. ”Crkvina” lokalitet Debelo Brdo srednji vijek E” (oznaka E označava evidentirano, ali ne i istraženo, kulturno dobro). U navedenom Prostornom planu zabilježeno je, dakle, postojanje srednjovjekovne Crkvine, ali ne i stećaka u Debelom Brdu. Stećci nisu spomenuti jer je, nagađam, stručnjak koji je prikupljao podatke za navedeni Popis zaključio da ih tamo više nema, ili je možda čak i obišao Crkvinu i uvjerio se u njihovo nepostojanje.

*
U potragu za mogućim ”preživjelim” stećkom u Debelom Brdu uputio sam se 26. ožujka 2022. godine. Kao jedini putokaz makar približnog mjesta na kojem se prostire tamošnja Crkvina, iz svih u ovome napisu predstavljenih izvora, mogao je poslužiti jedino navod Branimira Gušića da se ista nalazi ”niže sela”. No, današnje naselje Debelo Brdo pruža se uzduž ceste koja od Pećana vodi ka Buniću, u dužini od oko 3 kilometra, s više zaselaka smještenih sjeverno od prometnice. Kuće su u pravilu sagrađene u podnožju brijega Debelo Brdo, pa pretpostavljam da navod ”niže sela” ukazuje da se Crkvina nalazi južno od kuća, odnosno između kuća i spomenute ceste.

Crkve (hramovi) stanovništva koje je Liku naselilo nakon njezinog oslobođenja od Turaka 1689. godine, u pravilu su sagrađene na mjestu ili u blizini srednjovjekovnih crkvi, odnosno njihovih zatečenih ruševina. I u slučaju Debelog Brda, to može biti dodatni putokaz ka položaju Crkvine, koja se nalazi negdje nedaleko današnjeg pravoslavnog hrama Rođenja Presvete Bogorodice. Hram (crkva) je izgrađen oko 1762. godine, oštećen je u Drugome svjetskom ratu, a obnavlja se od 1992. godine.

Kako sam selo posjetio za neradnog dana, u subotu, tik uz cestu do crkve zatekao sam 15-ak ljudi u druženju uz hranu, piće i društvenu igru (balote). U kratku posjetu rodnom kraju bili su pristigli iz raznih krajeva Hrvatske i Srbije. Na moj upit o položaju srednjovjekovne Crkvine, rekli su da ne znaju za takvo mjesto. Nisu mi ništa znali reći niti o mogućem postojanju još koje od drevnih kamenih nadgrobnica. U ljudi koji su u novije vrijeme, unazad najviše pola stoljeća, napustili Debelo Brdo znanje o položaju predturske crkve i groblja posve se izgubilo.

Uz sam hram Rođenja Presvete Bogorodice i u njegovoj neposrednoj okolici nišam uočio kamenu nadgrobnu ploču koja bi potjecala iz srednjeg vijeka. Južno od crkve i ceste koja prolazi kroz selo, u polju se nalazi suvremeno groblje. Niti na tome groblju nema traga starijem nadgrobnom spomeniku koji bi makar bio samo i nalik stećku. Pokušaj pronalaska položaja Crkvine odgodio sam za neku drugu prigodu, za koju mi valja odvojiti više vremena za potragu, u nadi da ću pri tome možda ipak naići i na nekog od mještanina Debelog Brda komu je poznata predaja o mjestu stare Crkvine i njezinog groblja s velikim kamenim pločama. Do tada se mogu isto tako nadati i da opstojanje bar još jednog stećka u tome ličkom selu ipak nije nepobitno postalo ”prošli svršeni čin”.