Pravoslavni hram Sveti Ilija u selu Đevrske u Bukovici (Izvor: Eparhija Dalmatinska (eparhija-dalmatinska.hr))
Predaja koju predstavljam u ovome napisu potječe iz sela Đevrske. Selo se nalazi uz željezničku prugu koja iz Zadra vodi prema Kninu, a u sastavu je općine Kistanje. U selu, s obližnjim zaselcima Nožice, Gošić, Varivode i Zečevo, od povijesnih zdanja ističe se parohijska crkva (hram) Sveti Ilija. Crkva je izgrađena od kamena klesanaca, prema povijesnim izvorima negdje između 1527. i 1537. godine. Ovoj crkvi vjerojatno je prethodila starohrvatska srednjovjekovna crkva. Današnja crkva u više navrata je opremana, uređivana i obnavljana. Najzahtjevnija obnova uslijedila je nakon što je za Drugoga svjetskog rata granata pogodila zid do zvonika tea je jedna cijela strana crkve bila urušena. Uz hram Sveti Ilija nalazi se i mjesno groblje.
Predaju iz sela Đevrske zapisao je etnograf Vladimir Ardalić (1857-1920.), koji je čitav život proveo u tome naselju u Bukovici. Predaju je objavio u napisu ”Bukovica - Narodni život i običaji”, u glasilu ”Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena”, svezak 7 knjiga 2 iz 1902. godine, u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti iz Zagreba. Narodna predaja iz Bukovice o divovima kazuje: ”Lako je onda bilo, kad su sama tri brata na svijetu bila: Mrvońa, Krivońa i Vrndalalo. Ti se nijesu nijedan nijednoga bojali i nikoga drugoga. Mrvońa, vele, da što bi god u ruke zgrabijo, da bi smrvijo, pa bilo kuk oli glavica; Krivońa da bi najvišu oli najdeblu bukvu uspravnu iskrivijo, a krivu ispravijo; Vrndalalo da bi ćapao kamen kao kuća u šake te da bi ga bacijo preko tri brda, i sve one grdne kamenine, što se nalaze osamlene na goleti, kažu, da ij je Mrvońa odlamao od kukova, a Vrndalalo bacao za međedma u prve zemane, što ij je na alaje bilo, pa kažu, da su od tije onda postali i gidi, koi su bili glave ka varćak grdne, a tela za pet sade najbolije ludi.”.
Spomenuta predaja višestruko je zanimljiva. Ukazuje na davno doba kada su na svijetu živjela samo tri čovjeka - diva, koji su bili braća. Bukovčani su im nadjenuli i imena, prema umijećima po kojima su se isticali: Mrvońa, Krivońa i Vrndalalo. Njih troje, zapravo, sudeći po u predaji istaknutoj snazi i sposobnostima, bili su istinski gorostasi. Ti ”nadljudi” su s lakoćom odlamali i mrvili stijene, bacali kamene gromade, savijali i ravnali bukova stabla. Ukazuje li nam predaja na temeljno zanimanje tih prvih gorostasa, drevnih građevinskih radnika, kojima su posao bili obrada kamena i drveta? Veliko kamenje, istaknuli su kazivači predaje, bacali su često i na medvjede, kojih je u to prvo doba svijeta bilo izobilje. Svjedoči li predaja na vremena kada su i ljudi i životinje bili kudikamo veći nego li su to danas, pa su se od tih krupnih zvijeri divovski preci branili i tako što su na njih bacali odlomljene stijene?
Posebice je zanimljivo to što nam predaja govori da su od tih gorostasa kasnije nastali manji divovi: ”... kažu, da su od tije onda postali i gidi, koi su bili glave ka varćak grdne, a tela za pet sade najbolije ludi.”. Je li isticanje tih manjih gida ili đida odraz sjećanja na promijenjene uvjete života na Zemlji, uslijed kojih je otpočelo smanjivanje svih bića? Ipak, i ti umanjeni gorostati još uvijek su veličinom bili uvelike nadmoćni današnjim ljudima. Predaja upućuje da su gidi imali glave velike kao varćak - valjkastu drvenu posudu za držanje zrnatih plodova žitarica i grahorica (* 1). Predaja ukazuje i da im je tijelo bilo toliko, koliko zajedno tijela petorice povećih suvremenih ljudi (* 2).
Vladimir Ardalić bio je vrlo nadaren, iako samouki etnograf, kao uostalom i većina njegovih suvremenika koji su u Hrvatskoj i susjednim zemljama istraživali narodni život i običaje. Završio je samo tri razreda osnovne škole, no dodaznu izobrazbu stekao je u kući strica Jakova, paroha u Đevrskama koji ga je posinio. Etnografske zapise objavljivao je uglavnom u ”Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena”, posebice tijekom suradnje s Antunom Radićem (1868-1919.), etnologom koji je to glasilo uređivao od 1897. do 1901. godine.
Kao čovjek velike stvaralačke snage, Vladimir Ardalić bio je od oko 1897. do 1913. godine i jedan od najbližih suradnika Luje Maruna (Stjepan Alojzije Marun, 1857-1939.), podrijetlom iz obližnjeg Skradina, svećenika i utemeljitelja ahreologije u Hrvatskoj. Lujo Marun osnovao je, naime, 1887. godine Kninsko starinarsko društvo (kasnije Hrvatsko starinarsko društvo, a 1895. godine pokrenuo je i časopis ”Starohrvatska prosvjeta”. Pri tome valja istaknuti da je ”pravoslavni Hrvat” Vladimir Ardalić bio vrlo osebujna ličnost, s kojom nije bilo lako saobraćati. Bivajući član utemeljitelj i povjerenik Hrvatskoga starinarskog društva, dao je značajan doprinos razvoju arheologije u Hrvatskoj (* 3).
U ranije istaknutome radu ”Bukovica - Narodni život i običaji”, kojega je u nastavcima objavljivao u glasilu ”Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena” (* 4), Vladimir Ardalić pišući o drevnim divovima u Bukovici nije stao na narodoj predaji, već je prenio i svjedočanstva sumještana iz sela Đevrske o pronalascima divovskih kostiju i lubanja:
”Neki će: ”Uteko ti se u riječ, to je istina čela, onomade (lani), kad sam ja mekotijo za vinograd, zapińa mi je plug za nekakve ploče. Kad sam petijo (sadijo) loze, dignem tu ednu ploču, kad pod ńom greb. Kad mo junače, ukaza se glavina lucka ka najviši lonac od varćaka, e na moju dušu da bi stalo u ńu lako čet ri oke žita; a gńati su mu od bedara, koliko naša sad oba od pete pa do prepone, a moj brajko, koliki je taj ludo bijo, ala onakog uvatiti sad, da kopa vinograd.” ...
”Ope će oni: ”E moje mi duše, ludi, da ste mu vidili zuba u onoj velikoj glavi, bi rek da su koński, i svi ciglati mu zdravi, kutńi mu svi dvojstruki, bogme ga le boleli nijesu.””.
S obzirom da je zapis o tim svjedočanstvima Vladimir Ardalić objavio u ”Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena” 1902. godine, do otkrića kostura diva u selu Đevrske kojega spominje došlo je najvjerojatnije godinu dana ranije (”onomade (lani)”). U grobnici na koju je seljak naišao kopajući u vinogradu, ”ukaza se glavina lucka ka najviši lonac od varćaka”, toliko velika ”da bi stalo u ńu lako čet ri oke žita”. Kazivač je zacijelo lubanju diva usporedio s najvećim varćakom, zapremnine od 15 litara žita (* 5). A gnjati (goljenice) diva bile su dugačke kao cijela seljakova noga ”od pete pa do prepone”. Da je seljak koji je uspoređivao divovski gnjat bio visok (samo) 170 centimetara, to bi značilo da pronađeni gnjat odgovara divu koji je bio visok oko 3,4 metra (* 6).
Zanimljivo je i što kazivač svjedoči o zubalu diva, za koje kaže da su veličinom ”koński”, a što se tiče njihove očuvanosti naglašava da su ”svi ciglati mu zdravi, kutńi mu svi dvojstruki”. Div je, možemo osnovano pretpostaviti, imao zube dvostruko veće od zubiju današnjih ljudi (* 7). Ali ono što posebno plijeni pozornost je činjenica da pronađeni zubi, po iskazu kazivača koji je bio očevidac nalaza, nisu bili bolesni, kao i to da niti jedan nije nedostajao! Upućuje li takvo stanje zubiju diva na prehranu koja je pogodovala njihovoj odličnoj očuvanosti? A možda i na način skrbi o zubima (pranje, čišćenje, ...) koji je dodatno čuvao njihovu izvornu zdravost?
Etnograf iz Đevrske naposljetku je u radu ”Bukovica - Narodni život i običaji” spomenuo i predaju o čovjeku koji je bio izuzetno snažan i koji je mogao jako puno pojesti i popiti:
”Drugi će: ”Moj mi je stari đed pripovijedao, ... pa da je još kao klapčić (momčić) ... onda da mu je jedan rekao, da je vidijo ednog ogrdna čoeka, širokije pleća, ... koi je izijo varćak pule, mezanu masla, brzdar sira i po kruva, i popijo u tri duška šes mezana vina, pa skino samar s paripa te natovarijo vreće pune brašna na zemli, ćapa za krstine te diga uma natovareno na paripa?”
”Onda će svi u jedan glas: ”Al?, brate, zor junaka, što je bijo.”.
Kako je kazivač priopćio Vladimiru Ardaliću da je priču o tome snažnom čovjeku čuo njegov djed dok je još bio ”klapčić (momčić)”, i to od sumještanina koji je toga jakotu sam upoznao, do toga susreta moglo je doći negdje početkom 19. stoljeća, a možda i koje desetljeće ranije. Predaja nam ukazuje da je taj snažan novovijeki čovjek, možda iz Bukovice ali i iz Like ili Bosne, mogao s lakoćom na paripa (tovarni konj) podignuti samar (tovarno sedlo) s natovarenim vrećama brašna. Jakota iz ove predaje vjerojatno je bez napora odjednom podignuo i natovario na konja teret (samar i tovar zajedno) težine između 120 i 150 kilograma (* 8).
Goran Majetić, slobodni istraživač, 6. veljače 2023.
(* 1) Varćak ima značenje posude i mjere. Pod tim imenom, a ponegdje i kao varićak, koristio se u dijelovima Bosne i Dalmacije. Varćak je bio izrađen od laganoga izdubljenog drveta, a u novije vrijeme i od drvenog furnira. Varćakom se mjerila zaprem(n)ina i težina žita. U varćak je stalo oko 13 kilograma žita, odnosno oko 15 litara žita. Deset puta manja mjera od varćaka bila je oka, koja je iznosila oko 1,3 kilograma žita (koristila se u rasponu od 1,27 do 1,5 kilograma). Deset puta veća mjera za težinu od varćaka bio je tovar. Ponegdje su se koristili i manji varćaci, zapremnine od oko 11,5 i 8 litara žita, odnosno oko 10 i 7 kilograma žita.
Varćak je osim uloge mjerne posude služio i u druge svrhe. O tome, primjerice, svjedoči Marinko Orlovac iz Bukovice, kraja na obroncima gore Kozare s lijeve strane rijeke Vrbas, u općini Laktaši (nekada općina Ivanjska), oko 7 kilometara sjeverno od Banja Luke, na mrežnim stranicama posvećenim Bukovici i obitelji Orlovac (orlovac.eu), u napisu ”Etnografski kutak” postavljenom 25. svibnja 2014.:
”Kod ove posude je bilo važno da bude lagana, jer je služila za razvijanje žita ili graha. Kad se nije koristio, onda su u njemu pohranjivane sjemenke, npr. graha zaštićene drvenim poklopcem ili jednostavno komadom drvene daske. Razvijanje je postupak čišćenja sjemenki od raznih nečistoća koje se nenamjerno skupe u procesu skupljanja sjemena. To mogu biti grumenčići zemlje i kamenčića, a najčešće su to komadići ostataka same biljke od koje je sjeme sakupljeno. Za razvijanje su bili neophodni povoljni vremenski uvjeti, a to je vjetar. Varćak sa sjemenom ili žitom bi se podizao iznad glave i sjemenke polagano istresale sa te visine na neku čistu podlogu, a to je bila neka veća prikladna tkanina. Sjemenke koje su teže padale bi izravno na podlogu, a nečistoće koje su u pravilu laganije bile bi nošene vjetrom van površine za skupljanje.”.
Varćak je, slično oborku koji se koristio u Slavoniji (vidi napis ”Divovi su hodali Slavonijom ...”), posuda valjkastoga oblika. No, dok su kod oborka dubina posude i promjer njezinog dna u pravilu u odnosu 1 : 2., kod varćaka je taj odnos približno 1,5 : 1. Varćak je, dakle, naspram oborka dublji, odnosno oborak je naspram varćaka širi. U dostupnim pisanim izvorima nisam naišao na podatke o dužini promjera dna i visine varćaka. Na osnovu njihovih fotografija može se jedino ustvrditi približan omjer tih dvaju veličina.
Na osnovu izjave ”koi su bili glave ka varćak grdne” ne znamo s kojom veličinom varćaka su kazivači iz sela Đevrske, koji su Vladimiru Ardaliću pripovijedali o nekadašnjim divovima iz Bukovice, usporedili njihove glave. Možemo tek osnovano pretpostaviti da su glave divova usporedili s varćakom zapremnine od 15 litara, kao posudom najveće zapremnine koju su koristili. U prilog te pretpostavke govori i kasnija izjava kazivača da je ”glavina lucka ka najviši lonac od varćaka” (vidi osvrt (* 5)).
Zapremninu varćaka računamo prema jednadžbi V = r2 x pi x h, pri čemu je r polumjer njegovog dna, h dubina posude, a pi Arhimedova konstanta ili Ludolfov broj (3,14). Uz omjer promjera dna i visine posude od približno 1 : 1,5 (2r : h = 1 : 1,5 -> h = 3r) tu jednadžnu možemo pisati i u obliku V = r2 x pi x 3r = 3 pi x r3. Znademo li zapremninu varćaka, promjer njegovog dna i visinu posude dobit ćemo na osnovu računice:
r3 = V : 3 pi -> r = treći korijen od V : 3 pi -> 2 r = 2 x treći korijen od V : 3 pi; h = 3r
Veličina varćaka koji zaprima 15 litara žita, u skladu s gornjim jednadžbama približno iznosi:
r = treći korijen od 15 dm3 : 3 x 3,14 = treći korijen od 1,5924 dm3 = 1,1678 dm = 11,678 cm = 11,5 cm
2r = 23 cm, h = 34,5 cm
Lubanja, a time i glava, diva mogla je biti približno visoka 34,5 centimetara. Znamo li da visina lubanje, od dna brade do vrha tjemena, iznosi 1/8 visine čovjeka, računica jednostavno ukazuje da bi div, čija je glava visoka 34,5 centimetara, bio visok 276 centimetara ili gotovo 2,8 metara.
(* 2) Niti kazivači, niti etnograf, nisu pojasnili točno značenje izjave da su divovi imali ”tela za pet sade najbolije ludi”. Jesu li pod riječju ”tela” podrazumijevali njegovu težinu (masu) ili, pak, obujam? Težina i obujam tijela nisu, naime, uvijek razmjerni.
(* 3) O životu i radu ovoga osebujnog Bukovčana iscrpne istraživačke napise, s mnoštvom zanimljivih detalja iz njegovog etnografskog i arheološkog djelovanja, objavili su Drago Roksandić i Marino Kumir. Drago Roksandić napis ”Vladimir Ardalić o sebi i drugima - drugi i Ardalić” objavio je u glasilu ”Godišnjak Titius - Časopis za interdisciplinarna istraživanja porječja Krke”, broj 4 iz 2011., čiji je nakladnik Znanstveni projekt TITIUS: Porječje Krke - baština i sociokulturni razvoj (Filozofski fakultet u Splitu). Marino Kumir napis ””Ni seljak ni gospodin”: Vladimir Ardalić, povjerenik i počasni utemeljitelj Hrvatskog starinarskog društva u korespondenciji s Lujom Marunom” objavio je u glasilu ”Starohrvatska prosvjeta”, svezak 44-45 za godine 2017.-2018., u nakladi Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita.
(* 4) Vladimir Ardalić rad pod naslovom ”Bukovica - Narodni život i običaji” objavio je u sljedećim brojevima glasila ”Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena”: knjiga 4 iz 1899., knjiga 5 iz 1900. i knjiga 7 iz 1902. Nastavci rada zbirno su objavljeni i u knjizi istoga naslova, koju je 2010. izdalo Srpsko kulturno društvo ”Prosvjeta” iz Zagreba.
(* 5) O kojoj veličini varćaka govori kazivanje da ”ukaza se glavina lucka ka najviši lonac od varćaka”, toliko velika ”da bi stalo u ńu lako čet ri oke žita”? Prvi dio izjave kazivača upućuje na varćak zapremnine od 15 litara (13 kilograma) žita. No, prema drugome dijelu, u lubanju je moglo stati 4 oke žita. A to je otprilike 4 x 1,3 = 5,2 kilograma (ili 6,3 litre) žita. Nije li, sudeći prema podacima iz dvaju dijelova izjave, kazivač sam sebi proturječio? Odnosi li se njegovo kazivanje na najveći ili, pak, najmanji varćak?
Kada kazivač naglašava da bi u lubanju stalo 4 oke žita, zacijelo misli na šupljinu stražnjeg dijela lubanje (neurokranij), koji se i doima poput loptaste posude, u kojem je smješten mozak. Prosječna zapremina neurokranija današnjih muškaraca iznosi oko 1500 mililitara (1,5 litara), a žena oko 1370 mililitara (1,37 litara). Neurokranij diva bio bi, ako prihvatimo procjenu seljaka iz Đevrsaka o njegovoj veličini, od 4,2 do 4,6 puta (6,3 l : 1,5 l, odnosno 6,3 l : 1,37 l) veći od prosječne zapremnine neurokranija današnjih ljudi. Čak i ako je procjena kazivača bila u manjoj mjeri uvećana, nedvojbeno je neurokranij diva, a time i cijela njegova lubanja, bio bar 3-4 puta veći od neurokranija suvremenoga čovjeka.
Veličinu neurokranija diva možemo i približno izračunati. Ukoliko je kazivač lubanju diva usporedio s varćakom zapremnine od 15 litara, tada je njezina širina bila približno jednaka promjeru dna posude, koji iznosi (vidi izračun u osvrtu (* 2)) 23 centimetra. Taj promjer možemo uzeti i kao promjer neurokranija, kojega možemo svesti na loptu. Zapremninu kopte (kugle) računamo prema jednadžbi V = 4/3 x r3 x pi. Zapremnina neurokranija diva iz sela Đevrske iznosila je:
V = 4/3 x (11,5 cm)3 x 3,14 = 6367,40 cm? = 6,3674 dm? = 6,37 l
Izračunom smo dobili gotovo istu zapremninu neurokranija, od 6,3 litre, kao i kod procjene kazivača, što ide u prilog tvrdnje da je kazivač lubanju diva usporedio s najvećim varćakom, zapremnine od 15 litara žita.
(* 6) Seljak kazivač iz Đevrsaka, usporedivši gnjati diva sa svojim ili nogama suseljana, uvidio je da je ta kost diva dugačka kao seljačka noga ”od pete pa do prepone”. Iz antropometrijskih odnosa ljudskoga tijela znamo da visina noge ”od pete pa do prepone” iznosi po prilici 1/2 čovjekove visine. Kod seljaka visokog (samo) 170 centimetara, taj odsječak noge bio bi dugačak 85 cm (1/2 x 170 cm). S druge strane, dužina gnjata odgovara 1/4 ljudske visine. Div iz Đevrsaka, prema tome, bio bi visok 340 centimetara (4 x 85 cm), odnosno dvostruko viši od seljaka kazivača.
(* 7) U napisu ”Svjedočanstvo povjesničara: Div uzidan u temelje grada Senja” predstavljeno je slično svjedočanstvo o veličini ”konjskih” zubiju diva, koje je objavio povjesničar Janez Vajkard Valvasor (1641-1693.) u djelu enciklopedijskog značaja "Die Ehre dess Hertzogthums Crain" ("Slava vojvodine Kranjske") 1689.
(* 8) Za prijenos tereta u dinarskim krajevima koristila se uglavnom pasmina domaćeg brdskog konja. U Dalmaciji je za istu svrhu služila i pasmina dalmatinski bušak ili dalmatinski tovarni konj. Lakši konji tovarnjaci teže oko 300 kilograma, a teži i do 350-400 kilograma. Teži tovarnjaci koristili su se za nošenje tereta (samar i tovar zajedno) teškog do 150 kilograma, a lakši tovarnjaci za nošenje tereta teškog do 120 kilograma (od oko 35 do 40 posto težine konja). Bilo je, a još i danas ima, pojedinih konja koji su mogli ponijeti i još teže terete.
* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected] 
Vladimir Ardalić iz sela Đevrske zabilježio je narodnu predaju, ali i svjedočanstva o pronalasku kostiju divova u tome dijelu Bukovice (Foto: Radivoje Simonović, 1904.; Izvor: ”Starohrvatska prosvjeta” (Marino Kumir ”Ni seljak ni gospodin”: Vladimir Ardalić ...”), 2017-2018.)
U Bukovici su nekoć davno živjeli i divovi ”gidi, koi su bili glave ka varćak grdne” (Izvor: Facebook stranica PIN, post od 13. prosinca 2020.)
Očevidac nalaza kostiju diva u selu Đevrske posvjedočio je da ”gńati su mu od bedara, koliko naša sad oba od pete pa do prepone” (Izvor: Rudolf Valdec i Bela Čikoš Sesija ”Plastička anatomija” (rukopisni udžbenik), 1913-1914.; Digitalna zbirka i katalog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (dizbi.hazu.hr))
Crkva Sveti Ilija u Đevrskama 1904. godine (Foto: Radivoje Simonović; Izvor: Facebook stranica Knin, jedno vrijeme, post od 26.lipnja 2020.)
Ruševina kule u zaselku Zečevo (Izvor: Mapcarta (mapcarta.com))
Predaja iz sela Đevrske svjedoči da je nekoć bilo snažnih ljudi koji su, primjerice, odjednom mogli na konja postaviti teret (samar sa svim tovarom) težine i do 150 kilograma (Foto: Goran Majetić)