Carlo De Franceschi izvještava u napisu ”Pregiatissimo Signor Dottore!”, objavljenom u tjedniku ”L Istria” 1852. godine, da osim u Brkaču u blizini Motovuna ”golemi kosturi pronađeni su i u drugim mjestima u unutrašnjosti Istre” (Izvor: Facebook stranica Turističke zajednice općine Motovun - Visit Motovun, 12. svibnja 2021.)
Carlo De Franceschi za arheologiju i povijest Istre posebice se zanimao od 1843. godine, kada je počeo surađivati s pravnikom, povjesničarom, antropologom, muzealcem, političarem, piscom i crtačem zemljovida
Pietrom Kandlerom (1804-1872.) iz Trsta. Upravo je Pietro Kandler bio pokretač i urednik tjednika
”L Istria”, od 1846. do 1852. godine, u kojemu je Carlo De Franceschi objavio spomenuti napis. Taj napis na talijanskom jeziku (* 3) pripremio je, kako je naglasio u njegovom podnaslovu, u srpnju 1852. godine.
Prijevod spomenutog odlomka glasi:
“U čitavom ovom bregovitom kraju (hrvatske i slovenske Istre, nap. pis.)
sačuvana je među Slavenima predaja o postojanju vrlo drevnog naroda, druge vjere, divovskog rasta i neizmjerne snage; dobacivali su si teške čekiće s jednog brijega na drugi, dok su gradili gradove, a s istom lakoćom nosili bi bačvu vina koja im je visjela o pojasu, stoga se i danas naši (istarski, nap. pis.) seljaci služe kukom obješenom o pojas na struku. Taj se narod zvao Sidovi, ili kako se ovdje (u Istri, nap. pis.)
izgovara Sidovi, što zapravo znači Židovi, a Sidovščinom nazivaju ruševine gradova u kojima su, kako kažu, živjeli. Biskup Cittanuove, Tommasini, u zapisu iz 1650., govori kako su u njegovo vrijeme u Bercazu kod Montone i u Piemontu pronađeni golemi kosturi; a ovih dana rekao mi je seljak koji je nedavno krčio neobrađenu zemlju u blizini mjesta u kojem službujem (u blizini Rovinja, nap. pis.)
, da je pronašao ljudske kosti mnogo veće od uobičajenih. Slični golemi kosturi pronađeni su i u drugim mjestima u unutrašnjosti Istre, kako sam uspio doznati od strane očevidaca. Poznato je iz rimskih predaja da su Gali ili Kelti bili vrlo visoki.".
Iz toga odlomka potječe navod o izvještaju biskupa iz grada Cittanuova, odnosno Novigrada u Istri, već predstavljen u napisu ”
Kostur diva pronađen nedaleko Motovuna u Istri”, koji prethodi ovome napisu. Carlo De Franceschi u navodu je istaknuo da je biskup, u radu kojeg je napisao 1650. godine, izvijestio o nalazu divovskih kostiju u selu Bercaz kod Montone. Riječ je o naselju Brkač, smještenom svega oko jednog kilometra zapadno od gradića Motovun (Montona). Biskup je ujedno, u istome zapisu, spomenuo i otkriće velikog kostura kod naselja Piemonte. To je talijanski naziv za istarski gradić Završje, smješten iznad doline Mirne oko 5 kilometara sjeverozapadno od Motovuna.
Odlomak iz novinskog napisa Carla De Franceschija nadalje ukazuje da se među Slovencima i Hrvatima iz Istre sačuvala
”predaja o postojanju vrlo drevnog naroda, druge vjere, divovskog rasta i neizmjerne snage”. Predaja nesumnjivo prenosi sjećanje na davnu stvarnost suživota divova i ljudi na području današnje Istre. Među Istrijanima (Istranima) saučvalo se i ime drevnog naroda divova - Sidovi (Židovi). Ukazuje li taj naziv na njihovo izvorno podrijetlo iz prostora današnjeg Bliskog Istoka u Aziji? Ili možda samo na vjeru koju su upražnjavali, a koja i nije morala biti bliska ili slična onoj bliskoistočnih Židova (* 4)?
Carlo De Franceschi spominjući predaje koje je o istarskim divovima čuo među tamošnjim žiteljima Slavenima, ističe da divovi dok su podizali građevine u Istri s lakoćom
”dobacivali su si teške čekiće s jednog brijega na drugi”. Govore li nam to predaje prikriveno o nekoj drevnoj tehnologiji, ili makar naprednim alatima, kojima su se pri gradnji služili istarski Sidovi? Zanimljivo je i predanje da drevni divovi Istre jednako lako
”nosili bi bačvu vina koja im je visjela o pojasu”, stoga što se i suvremenici Carla De Franceschija iz istarskih sela polovicom 19. stoljeća
”služe kukom obješenom o pojas na struku” za prenošenje pojednih težih predmeta. Ova činjenica upućuje na mogućnost da su ljudi uistinu preuzeli od divova pojedine običaje i očuvali ih sve do suvremenog doba.
U predstavljenom novinskom odlomku Carlo De Franceschi naposljetku naglašava da su u vrijeme njegovog službovanja u Rovinju u raznim mjestima u Istri, posebice u njezinoj unutrašnjosti, pronalažene kosti divova. Pri tome se poziva na iskaze očevidaca tih otkrića, koji su mu posvjedočili da su nailazili na ”ljudske kosti mnogo veće od uobičajenih”. Prava je šteta da pisac nije iznio više pojedinosti, bar o nekim od tih nalaza, jer smo ovako ostali zakinuti za podatke o mjestima na kojima su ”golemi kosturi pronađeni”, o okolnostima pri kojima su se otkrića zbila, o mogućim predmetima iz grobnica koji bi ukazivali na vrijeme ukopa i podrijetlo divova (pisac tek nagađa da bi neki od tih velikih kostura mogli potjecati od Gala ili Kelta), o veličini i zatečenom stanju pronađenih kostura, ... i u konačnici njihovoj sudbini nakon iskopavanja.
*
Neke od narodnih predaja na koje se, u napisu ”Pregiatissimo Signor Dottore!” iz tjednika ”L Istria” od 28. kolovoza 1852. godine, zacijelo pozvao istarski pravnik, političar i povjesničar Carlo De Franceschi, zabilježio je puno stoljeće kasnije književnik i folklorist
Nikola Bonifačić Rožin (1913-1995.) iz Zagreba. Kao djelatnik Instituta za narodnu umjetnost iz Zagreba (danas Institut za etnologiju i folkloristiku), prikupljajući narodne običaje, pjesme i priče iz središnje Istre, boravio je 24. travnja 1953. godine u selu Beletić brijeg blizu Motovuna. Tu je od
Marije Beletić, djevojački Šandak, rođene 1884. godine u nedalekom selu Zamask, čuo za sljedeću predaju (* 5):
”Je bi va Lugu Kralovičen Marko, on da je u jedan dan sve gradine nasadi i reka da je to njegova broskva.
U Motunu u crikvi su kolone. Su povedali, da je jena ženska od banji San Štefano nosila va Motun jenu kolonu na glave za crikvu. A imela je i preslicu i prela po putu.”.
U ovoj predaji istarski div ponio je ime - Kraljević Marko, po srednjovjekovnom junaku slavljenom u pjesmama, pričama i predajama naroda širom Balkanskog poluotoka (* 6). Prema predaji, div Kraljević Marko živio je u Lugu (Motovunska šuma). Istarske gradine gradio je tako brzo, da se činilo kao da u zemlju nasađuje broskve (vrsta visokog zelja). U predaji se ističe i snaga div(kinj)e koja je na glavi nosila stup za crkvu u Motovunu. Nosila ga je s lakoćom od obližnje crkve San Štefano, danas ruševine crkve Sveti Stjepan na stijeni iznad Istarskih toplica, usput predući na preslici.
Istoga dana u istome selu Nikola Bonifačić Rožin zapisao je i predaju koju mu je ispričala kazivačica
Aužilia Beletić, rođena 1934. godine:
”Su bili niki veli i jaki judi, kad su zidali turan u Mutunu i u Buzetu i crekvu pod grotu, da su si bat posujivali jedan drugomu. Jedan je bi u Mutunu, a drugi u Sveton Štefanu i su preko drage davali bat.
I žene su bile jake, pa su na glavi nosile kolonu od crikve, a na hrbatu otroka i još su po putu plele hlače.”.
Prema ovoj predaji, zidine (tornjeve) Motovuna i Buzeta, kao i crkvu Sveti Stjepan gradili su neimenovani istarski divovi. Spominje da su si dva diva, od kojih se jedan nalazio u Motovunu a drugi kod Svetog Stjepana (ta dva mjesta udaljena su oko 5 kilometara), dodavali građevinski bat preko doline rijeke Mirne. I u ovoj predaji žene divovi nosile su na glavama crkvene stupove, istodobno na leđima prenoseći dijete i pletući čarape (značenje riječi hlače u Istri).
U selu Beletić brijeg kod Motovuna, isti ”putujući zapisivač” Instituta za narodnu umjetnost iz Zagreba, istoga dana pribilježio je još jednu predaju. Za nju je doznao od
Marije Paulišić, djevojački Beletić (Nikola Bonifačić Rožin nije zapisao starost kazivačice):
”Su bili veli judi, kad su kosili, su njin se judi pod njimi činili kako mravi, pa su govorili da njin mravi seno suše i obraćaju.
Jedan je ora zdolu po vali, za pokazat juden kako se dela. On je stori jenu brazdu, da će vodu skalivat van, pa to je prišla rika Mirna. I najzada je hiti vrganj va riku i je reka, da kada vrganj pride van, da će bit nazad dobro. Ki već dela, već ima. On je stori koliko je vidia, koliko je ti. Jenu nogu je drža na brigu od Beletići, a drugu od brigi portolanjskih.”.
Ova narodna predaja pruža naznaku nesrazmjera veličine divova i ljudi; u odnosu na divove ljudi su se doimali sitnim poput mrava. Gorostasnost divova predstavljena je i prostornim odnosom; jednom nogom div je stajao na brijegu kod sela Beletić, a drugom na brijegu uz naselje Oprtalj (talijanski Portole; (ta dva mjesta udaljena su oko 4 kilometara). Predaja također govori o tome da su divovi obavljali i poljoprivredne poslove (kosili, orali, ...), ali i da su se pri tome ispomagali s ljudima. Dapače, ljude su i upućivali u pojedine radnje; učili su ih primjerice kako valja zaorati brazdu na polju. Predaja ukazuje da su istarski divovi mogli učiniti sve što ih je bila volja, pa tako primjerice i pustiti na površinu Mirnu, najdužu rijeku u Istri.
Goran Majetić, slobodni istraživač, 28. siječnja 2023.
(* 1) Carlo De Franceschi pohađao je gimnaziju u Rijeci i Kopru, a studij prava u Grazu, gdje je diplomirao 1832. Dogodine se zaposlio u Okružnom sudu u Rovinju. Zbog stavova o ”talijanstvu Istre” austrijske vlasti su ga 1854. prisilno umirovile. Kasnije je ipak radio u jednome odvjetničkom uredu u Rijeci. Bio je tajnik Istarskoga sabora u Poreču 1861-1876. Bavio se i poviješću i arheologijom Istre. Napise i znanstvene radove objavljivao je na talijanskom jeziku u časopisima tiskanim u Istri. Glavno djelo mu je ”L Istria: Note storiche” (”Istra: Povijesne bilješke”), čiji izdavač je bila Tipografia di Gaetano Coana, a objavljeno je u gradu Parenzo (Poreč) 1879. To djelo prvi je pokušaj cjelovitoga prikaza istarske povijesti od staroga vijeka do 1815. Prvi je među istarskim talijanskim javnim dužnosnicima i znanstvenim radnicima upozorio da ”slavensko” (hrvatsko i slovensko) stanovništvo teži vlastitom kulturnom i političkom očitovanju. No, zbog snažnog nastojanja oko priključenja Istre Italiji, u djelima nerijetko iznosi neutemeljene tvrdnje o prošlosti ”slavenskih” žitelja Istre, što ograničava vrijednost njegovog znanstvenog rada.(* 2) Novine ”L Istria” pokrenuo je tršćanski pravnik, antropolog, muzeolog, političar, pisac i crtač zemljovida Pietro Kandler (1804-1872.). I sam se bavio istraživanjem istarske povijesti i starina. Pietro Kandler tjednik je uređivao do 1852., kada ”L Istria” prestaje izlaziti. U tjedniku su objavljeni brojni dokumenti i radovi koji su i danas važni izvori za spoznavanje istarske povijesti.(* 3) Izvornik odlomka na talijanskom jeziku glasi: ”Su tutti questi monti si conserva fra gli Slavi la tradizione dell esistenza d un popolo antichissimo, di altra religione, di statura gigantesca e forze smisurate; inguisache gettavansi, fabbricando, i martelli da un monte all altro, e portavano appesa alia cintura sulle reni una barila di vino con quella stessa facililita, onde oggidi usano i nostri villici tener appesa all uncino sui lombi la ronca. Questo popolo viene chiamato Sidovi, o come qui pronunciano Sidovi, il che veramente significherebbe Giudei, ed appellano Sidovschina le rovine ove dicono aver essi abitato. Il vescovo di Cittanuova, Tommasini, che scrisse nel 1650, racconta come a suoi tempi a Bercaz presso Montona ed a Piemonte furono trovati scheletri di smisurata grandezza; e questi giorni mi narrava un contadino che di recente dissodandosi un terreno incolto in prossimita del sito da cui serivo, si rinvennero delle ossa umane di gran lunga maggiori del solito. Simili enormi scheletri furono ritrovati anche in altri siti interni dell Istria, come ebbi a rilevarlo da testimoni oculari. E noto per le storie romane che i Galli o Celti erano di statura molto alta.”.(* 4) Istraživačica usmene književnosti Maja Bošković - Stulli (1922-2012.), s Instituta za narodnu umjetnost iz Zagreba, u knjizi ”Istarske narodne priče”, objavljenoj 1959., u osvrtu na predaje o divovima između ostaloga je istaknula: ”Naziv Židov, Žid podjeća jako na termine did, odnosno džid i džidovka, kojima se u nekim našim dinarskim krajevima obilježuju divovi ... O nazivu džid, džidovka napisana je već prilična literatura. Nikola Banašević, zanimajući se likom džidovke djevojke, negira odlučno njezinu vezu s pojmovima Židov, Židovka, čemu suprotstavlja utjecaje talijanskih srednjovjekovnih ženskih likova iz avanturističke literature, zvanih gigantesse, donne guerriere ... Ne upuštajući se ovdje dublje u taj problem, iznosimo tek toliko da istarsko ime Židovi u značenju divovi nema nikakve veze s viteškim talijanskim gigantessama, a usko se nadovezuje na dinarske dide. Prema svjedočanstvu C. De Franceschija, a i drugih, ovi su divovi u pravilu bili pripadnici neke druge vjere. ... da se u Istri (u Kastavštini) i u Sloveniji didovi zovu i hajdi, ajdi, što potječe od njemačke riječi Heide (poganin). Predaje o divovima uvijek se odnose na neke davne prastanovnike koji su živjeli u istim krajevima prije današnjeg pučanstva; oni su, dakako, bili pogani, odatle naziv hajdi. A u vezi sa srednjovjekovnom kršćanskom ideologijom pojam pogana, hajda, lako se mogao izjednačiti s pojmom Židova.”.(* 5) Rukopis Nikole Bonifačića Rožina pod nazivom ”Hrvatski narodni običaji, pjesme, priče iz kotara Pazin - God. 1953.”, nastao tijekom njegovog prikupljanja etnografske i folklorističke građe širom Istre 1953. (istim poslom boravio je u Istri i godinu ranije), ima signaturu IEF rkp 118. Ovdje istaknute predaje iz Motovuna zabilježio je pod rednim brojem 18 na stranici 70 te rednim brojem 19 i 20 na stranici 71. Rukopis je dostupan na uvid i putem digitaliziranog repozitorija IEF-a.
(* 6) Kraljević Marko, junak narodnih pjesama, pripovijedaka i predaja kod svih naroda Balkanskog poluotoka, osim kod Grka i Albanaca, bio je povijesna ličnost, srpski kralj Marko Mrnjavčević (oko 1355. - 1395.), koji je vladao 1371-1395. Kraljevstvom Prilep na prostoru današnje zapadne Makedonije i manjim područjima sjeverne Grčke i istočne Albanije. S vremenom je izrastao u mitološku ličnost nadnaravnih sposobnosti. Slavljen je kao zaštitnik i spasitelj kršćanstva u doba turskog osvajanja Balkana. Uistinu je bio vazal Turskoga carstva, koji je stoga i ratovao protiv svojih rođaka i nekadašnjih saveznika.
* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected] 
Pravnik, političar i povjesničar Carlo De Franceschi (Izvor: Leksikografski zavod Miroslav Krleža (lzkm.hr))
Ulomak iz napisa istarskog povjesničara Carla De Franceschija, objavljenog u tjedniku ”L Istria”, u kojem piše o nalazima kostiju divova širom Istre (Izvor: ”L Istria”, godina VII broj 35 od 28. kolovoza 1852.)
Književnik, etnolog i folklorist Nikola Bonifačić Rožin zabilježio je 1953. godine narodne predaje o divovima u okolici Motovuna (Izvor: Institut za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba (ief.hr))
Ruševine crkve Sveti Stjepan na stijeni iznad Istarskih toplica, jedne od brojnih građevina u Istri koje su, po narodnoj predaji, zidali tamošnji divovi (Foto: Vid Pogačnik, 2010.;Izvor: Wikimedia (wikimedia.org))
Dvije narodne predaje o divovima iz okolice Motovuna koje je zabilježio etnolog i folklorist Nikola Bonifačić Rožin u rukopisu ”Hrvatski narodni običaji, pjesme, priče iz kotara Pazin - God. 1953.” (Izvor: Digitalizirani repozitorij Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba (repozitorij.dief.eu))