Kako se kalio koristan narativ

Stanić na početku odaje počast Šimi Ljubiću koji je prvi svratio pozornost učenog svijeta na Dalmaciju kada je 1876. godine “Popisu predmeta iz prehistorijske dobe u nar. zem. muzeju u Zagrebu“ namijenjenom Međunarodnom prethistorijskom sastanku u Budimpešti dodao jedan klin iz Dalmacije. Tek kasnije sabiranje prapovijesnih arefakata obuhvatilo je Korčulu, Pelješac, Hvar, Ugljan, Kućište, Sinj, Vrliku i druga dalmatinska nalazišta. Iz ovog se dade zaključiti da je sve do tada prostor Dalmacije arheološki posve nepoznat u međunarodnim krugovima iz čega proizilazi da je opći (pra)povijesni narativ, koji je još danas najvećim dijelom na snazi, ustanovljen bez ikakvog uvida u stanje stvari na jednom od najvažnijih lokaliteta na Sredozemlju.

Ponovit ćemo, jer je ovo izuzetno važno uočiti i s tim računati u svim razmatranjima ovih tema: sve “bečke“ varijante na kojima je ustanovljena znanstvena doktrina presađena u naše institucije, razvijene su i napisane bez imalo spoznaje o prapovijesnoj i antičkoj baštini tadašnje Kraljevine Dalmacije (koja je obalom dosizala skoro do Bara) i njezinog zaleđa u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, a tek o Srbiji i Makedoniji da ne pričamo. Te, blago rečeno, manjkave intelektualne konstrukcije nezaobilazno i dalje oblikuju suvremene spoznajne procese koji potom logičkom progresijom sve više napreduju u razne deformacije.

U sljedećim redcima Stanić opisuje Kijevsku i Vukovićevu pećinu u Cetini koje su mogle primiti 1000 i 3000 ljudi, a koje su služile raznim svrhama još od prapovijesti. Tamo je bečki profesor dr. Ivan Woldrich 1876. prilikom iskapanja pronašao različite keramičke posude, jedan kremeni predmet te još k tome kosti izumrlih životinja što je sve skupa odnešeno vjerojatno u Beč i nije poznato je li ikada objelodanjeno. Stanić potom kaže da prapovijesne vrednote nitko nije na tom području sustavno istraživao.

Zatim opisuje predmete pronađene po mjesnim gomilama i gradinama: dvobridnu sjekiru, bombak (nakit) iz kamenog doba, sjekiricu od tuča, uvojitu fibulu, još jednu veliku fibulu pravilnog oblika kojoj po veličini i ljepoti nije bilo primjera ni u Glasincu niti drugdje (sic! - radi li se o divovskom nakitu?), zatim još jednu koja je nađena u Baleku (sic! - od Baala? Je li moguće da je to mjesto povezano s moapskim kraljem Balakom iz starozavjetne Knjige brojeva???), pa još jednu fibulu sličnu jednoj koja je nađena na Glasnicu i više onih oko Jajca koje se sada čuvaju u samostanu u Fojnici od kojih se vrlička fibula jedva razlikuje. Slične su također nađene u Prozoru kod Otočca te u Štajerskoj. Osim tih fibula oko Baleške glavice nađeno je još mnogo drugih, a najviše onih s uvojcima. Opisao je još mnogo raznih nalaza sličnih onima pronađenim kod Ljubuškog u Hercegovini i Srebrenice u Bosni itd. prema čemu se očito radi o istoj kulturi to jest civilizaciji da ne kažemo narodu. Međutim, iako takav zaključak logički proizilazi iz tih činjenica, Stanić ga izrijekom ne donosi.

Nađene su i urne u paljevinskim grobovima, ali i način ukapanja (“pri čemu se sa svih strana metnu jednostavne oveće ploče, među koje se položi mrtvaca, koga onda poklope pločama poklopnicama, a na ove tek navale zemlju“) koji je u njegovo vrijeme još bio prisutan u Dalmaciji. Primjetit ćemo da je riječ o očitom dokazu prethistorijskog kontinuiteta suvremenog ukopnog običaja kojeg Stanić u zaključcima ponovo propušta uočiti.

Na zapadnoj strani cetinskog polja “kod kuće Foićeve“ na jednoj manjoj gradini promjera 50 koraka, navodi Stanić, nađen je lanac za vješanje s kukom, razni željezni alat i oružje, ali i na veliko njegovo iznenađenje i jedan komad ornamentike posve jednake onoj iz “hrvatskog doba“ što je, kaže, posve nevjerojatno s obzirom da se radilo o prehistorijskom kulturnom sloju. Uz njega je nađen i vršak sulice i bombak od ilovače posve sličan onom s Gradca kod Kusača i uopće glasinačkim bombacima, osobitom onim s nalazišta oko Vratnice, pod Lazama i oko Borika.

Naglasimo da je po tim nalazima očito riječ o prehistorijskom sloju u kom se nalaze predmeti identični onim što pripadaju Glasinačkoj kulturi s planine Romanije (koji potječu iz eneolitika i brončanog doba) što bi trebalo u najmanju ruku ukazati da “starohrvatska“ ornamentika ima nesumnjiv prapovijesni kontinuitet. Dakle, posve je logično da su neki, dotično ovi, “starohrvatski“ spomenici krivo datirani budući da očito potječu iz prapovijesti, ali su skrajnuti u srednji vijek poput stećaka da se silom uklope u službenu verziju. S tom spoznajom treba priči i procjeni nalaza iz “Šuplje“ crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu koji se olako pripisuju hrvatskim srednjovjekovnim vladarima o čemu smo ranije pisali.

Naglasimo i da je ta Cetinska kultura identična Glasinačkoj, dakle, riječ je o jednom te istom prapovijesnom kontekstu i narodu koji je živio na našim prostorima svuda, što je u kasnijim narativima usvojeno kao “Materijal Cetinske kulture na Glasincu“ (Vidi kod B. Govedarica, 2014.) premda je čitav dikcionar vrlo nespretan i zbunjujuć, a s političkog stanovišta neprihvatljiv. Naime, politička ideja i realnost bilo kojeg naroda neraskidivo su vezane uz poimanje vlastite povijesti, a ako je ta spoznaja zamućena ovakvim zamršenim presađivanjima “Cetinske kulture“ u “Glasinačku“, “Hvarske“ u “Lisičičku“ itd. bez logičkih zaključaka koji proizlaze iz očitih povezanosti i kontinuiteta, takva fragmentiranost isključivo može roditi društveni besmisao u kojem danas živimo.

Sljedeći redci zaslužuju da se vjerno prenesu budući da svjedoče o nesvakidašnjim misaonim konstrukcijama koje služe da opravdaju “odozgor“ nametnute stavove o srednjovjekovnom porijeklu stećaka te o dolasku “Hrvata“ (pod navodnicima, jer je iz šireg konteksta raznih nalazišta jasno da se radi o navodnom dolasku čitavog naroda, to jest baš svih “naroda“ s ovih prostora) što dokazuje da su narativi o doseljenju, narodnoj razjedinjenosti i srednjovjekovnom porijeklu stećaka dijelovi istog idejno-političkog konstrukta:

“Pošto nam ciela ta gradina odaje sliku prepovjestne utvrde, budući građen zid bez maza, a u njojzi se nalaze gomile, običajne na takovim predpovjestnim mjestima, to se moramo pitati, odakle na tome mjestu starohrvatskih spomenika. Mi ipak mislimo, da je taj spomenik na svome prvotnom i pravome mjestu, te da nije tu slučajno dospio, jer u blizini neima nigdje hrv. spomenika, sve do 5 klm. odaljenog sv Spasa pri vrelu Cetine. (...)“

Do ovdje je sve regularno i racionalno. Očito je riječ o prapovijesnom lokalitetu i sve što se nalazi u dotičnom kulturnom sloju treba shodno datirati. Pitanje je, dakle, na mjestu kao i čitava argumentacija da bi potom uslijedio nevjerojatan salto mortale:

“Međutim, nije sve predpovjestno, za što mi ne znamo kad i kako je postalo, a da je tomu tako najboljim su nam dokazom stećci, koje su mnogi držali prastarim grobovima, a kad tamo, oni sižu vrlo daleko u srednji viek! S toga držimo tu gradinu starohrvatskim gradištem u smislu Zoriana Chodakowskoga, koji kaže da su “takova gradišta bila zato da se u njioj sabera narod na obranu, a mirno doba, da su u njih žrtvovali.“ Stari Hrvati gradili su takove gradove u svakoj župi na odličnom i povišenom mjestu. Tamo su se sastajali na svoje sborove, tamo su si žene i djecu stisnuli, ako su imali župu branit od neprijatelja. (Smičiklas: Povjest hrv. I. 142-146)“

Dakle, sve same nevjerojatne forsirane pogreške. Umjesto da se utvrdi da se, budući da se radi o prapovijesnom kulturnom sloju, očigledno radi o prapovijesnom spomeniku (kao što su to, uostalom, i stećci), umjesto da, kako nesumnjivo biblijski pismen svećenik, uvidi da je ta “gradina“ identična starozavjetnom žrtveniku na vrhu brda, on nameće forsiranu, neutemeljenu i posve izmaštanu konstrukciju da je riječ o srednjem vijeku u kom neki došljaci “Stari Hrvati“ žive poput najgorih prahistorijskih divljaka, a onda će za stoljeće-dva ti isti primitivci sagraditi crkvu svetog Spasa, pleterne ukrase i, navodno, stećke od 14 do 17 tona kakvi se oko nje nalaze, a koji, po toj logici, nemaju veze s onima u Bosni i Hercegovini koje su, valjda, pravili Bosanci koji nemaju veze s Hrvatima u Vrlici. Potom, umjesto da se konstatira, budući su nalazi identični, ista kultura kao u Glasincu, inzistira se na nekom izmišljenom hrvatskom kontinuitetu tek od srednjeg vijeka, kao što se u istovremeno u Bosni i Hercegovini preko dotiranih institucija, istraživanja i časopisa inzistira na izmišljenom samoniklom srednjovjekovnom bosanstvu koje nikakve veze nema s prapovijesnim narodom našeg prostora.

Dakle, bitno je primjetiti da se na istovjetnim materijalnim dokazima paralelno grade odvojeni hrvatski i bosanski mikronacionalizmi što je dio bečke politike da se isforsiraju odvojene državnosti koje navodno potječu iz srednjeg vijeka, a sve je zasnovano na navodnom doseljenju. Bit je u ovome: odavde ne potječemo, na ovu zemlju nemamo pravo i trebamo biti sretni što nam je dopušteno u njoj boraviti pod stranom vladavinom, poreznom tlakom, vojnom obavezom, bankarskom kamatom i ideološki formatiranim obrazovanjem. Takav idejno-politički narativ je potreban da bi se stvorile mikronacije zgodne za manipulaciju, a nesposobne da se odupru asimilatorskoj sili koja ih je stvorila, u čemu se, na našu veliku žalost i sramotu, uspjelo.

Sličan se paralelan proces istovremeno odvijao i u Srbiji bez obzira na otpore i suradnju naših starih znanstvenika poput don Petra Kaera, Sime Trojanovića i ostalih, a o čemu smo također ranije pisali. Dakle, od jednog velikog i kulturnog naroda se namjerno prave kljaste mikronacije, a ključno je u tom planu angažirati domaće stručnjake, da ne kažemo korisne idiote, jer jedino tako priča može dobiti na uvjerljivosti. No, budući da se radi o čestitim ljudima s manom da su učeni da ne propituju nego slušaju, nazvat ćemo ih korisnim stručnjacima koji sudjeluju u proizvodnji korisnog narativa, “korisnom“ naravno sa stajališta stranog vladara.

Na kraju poseban kuriozitet koji se tiče dolihocefalnih, što će reći izduženih lubanja, o čemu će u budućnosti biti mnogo više riječi:

“Nekoji grobovi su bili složeni na mali okrug, načinjen od prostog kamenja, medju u koje je napravilno sasipalo kosti mrtca, koje je onda poklopilo pločom ; ili su pako grobovi složeni na malo četverokut poput onij kod Swinscoe Hill u Englezkoj. Od predmeta nisu u tim grobovima ništa našli, vjerojatno su ti mrtci bili spaljivani ili pako macerirani, kao što imamo primjer u gomili kod Barakovca blizu Foče, u Francezkoj, u jugoiztočnoj Španiji i drugdje, a taj običaj nalazimo i danas u Patagonaca.

Začudno je, da skoro ni u jednom grobu nismo našli kosti u običnom položaju, već sve smiešane, a glave okrenute ponajviše licem k zemlji. U nekojim grobovima bilo je pokopano više mrtvaca. Grobovi su većinom popođeni pločom, a samo u jednom slučaju nađosmo criep. Lubanje su sve dolihocefalne.“

Dakle, radi se o ljudima koji očigledno pripadaju vrlo neobičnom antropološkom tipu s dolihocefalnom (izduženom) lubanjom (kakve su mnoge nađene u Glasincu) različitoj od naše, a zbog nereda među ukupanim kostima, najvjerojatnije se radi o osvetničkom ritualnom ubojstvu s komadanjem i gomilanjem leševa. Tu, dakle, nikako ne može biti riječ o nekim “Starim Hrvatima“, jer su gotovo sve kasnije lubanje koje se kod nas pronalaze brahicefalne. Postoji jasna starozavjetna analogija s Jeroboamom i Josijom kada su poklani svećenici uzvišica na žrtvenicima gdje su spaljivana njihova tijela i kosti te bacani u grobove što je opisano u Drugoj knjizi o kraljevima. Budući da je riječ bila o događajima nakon prelaska u Svetu Zemlju iz Egipta gdje su vladarske to jest svete - svećeničke loze imale izdužene glave, onda, sve ukupno uzevši, ovakvi nalazi prije spadaju u prapovijesni biblijski kontekst, a u taj kontest se uklapa ime moapskog kralja Balaka (po kojemu se Balek i Baleška glavica možda zovu) koji je pokušavao, podvodeći midijanske žene Izraelcima, spriječiti invaziju.

Jedan forenzički antropolog s ovih prostora rekao mi je (izjava postoji u mojoj privatnoj arhivi) da, tokom arheološko-forenzičkih istraživanja u kojima je sudjelovao, nisu nađene izdužene lubanje poput onih kakve nalazimo u Egiptu. Također je kazao da nekim starijim depoima nije imao pristupa (premda se o njima ispredaju različite nevjerojatne priče), a da su oni konačno trebali biti detaljno istraženi i potonji rezultati javno objavljeni, ali se od toga iz nejasnih razloga odustalo. Međutim, tokom najnovijih istraživanja kraj Osijeka pronađene su izuzetno izdužene ljudske lubanje, prema stručnjacima, iz 5. ili 6. stoljeća naše ere. Je li to još jedan znak kontinuiteta ili je riječ o još jednom “random“ otkriću, više manje incidentu? Je li moguće da su rezultati istraživača ponovo forsirani u otprije donešene zaključke? Mnogo je još kamenčića potrebno pronaći, ali mozaik se polako slaže, korak po korak.

Domagoj Nikolić, slobodni istraživač iz Splita, 7. srpnja 2022.