Kostur diva pronađen nedaleko Motovuna u Istri

Tijekom obnašanja dužnosti biskupa u Novigradu Istarskom od 1642. do 1654. godine, Giacomo Filippo Tomasini prikupio je i građu za cjelovit zemljopisno-povijesni prikaz Istre. Premda je djelo pod naslovom ”Istoria d’Istria” pisao punih 12 godina, nije ga stigao dovršiti (* 2). Dosta podataka za taj rad Giacoma Filippa Tomasinija prikupio je župnik Pietro (Petar) Flego (?-1663.) iz Buzeta. Na nekoliko mjesta biskup je rukopisu izravno dodao župnikove cjelovite napise, što je pošteno istaknuo navodeći suradnikovo ime. Tako je, primjerice, u rukopis uvrstio izvještaj o povijesti, običajima i ljudima Buzeštine, kojeg je 1646. godine Pietro (Petar) Flego napisao upravo za potrebe biskupovog djela.

Rukopis Giacoma Filippa Tomasinija pohranjen je u Biblioteca Nazionale Marciana (Narodna knjižnica Sveti Marko) u Veneciji. Tiskan je tek 182 godine nakon njegove smrti. Tiskati ga je dao pravnik i povjesničar Domenico Rossetti (1774-1842.) iz Trsta, pod naslovom ”De Commentarj storici-geografici della Provincia dell’ Istria” (Povijesno-zemljopisni osvrti na pokrajinu Istru”). Rukopis je objavljen u časopisu ”L Archeografo triestino” (Tršćanski arheograf”), svezak IV. iz 1837. godine, čiji je izdavač bila Dalla Tipografia Di Gio: Marenigh (Tipografija Giovanni Marenigh (Janez Marinič, podrijetlom Slovenac) iz Trsta. Djelo Giacoma Filippa Tomasinija predstavljeno je mjestimice skraćeno i izmijenjeno (* 3), u vidu osam cjelina (”knjiga”) sa završnim dodatkom.

Giacomo Filippo Tomasini navod u kojem izvještava o pronalasku kostura diva nedaleko od Motovuna uvrstio je u 5. cjelinu rukopisa, pisanog na talijanskom jeziku. Navod je istaknuo u poglavlju pod naslovom ”Motovun”, u kojem je predstavio zemljopisne i povijesne zanimljivosti i znamenitosti toga istarskog gradića i njegove okolice. Giacomo Filippo Tomasini izvještava da je kostur pronađen ”prije nekoliko godina”. Kako je svoje djelo pisao gotovo do pred smrt 1655. godine, taj kostur vjerojatno je otkriven oko 1650. godine. Možda je do njegovog otkrića došlo i nešto ranije, u drugoj polovici 1840-ih godina, no svakako u vrijeme kada je Giacomo Filippo Tomasini već obnašao dužnost biskupa u  Novigradu Istarskom.

Biskup je o pronalasku doznao pri jedome od brojnih susreta s vjernicima svoje biskupije, čije je župe redovito obilazio i pomno bilježio zapažanja o ljudima, događajima i krajevima koje je pohodio. Svjedoci pronalaska divovskog kostura izvijestili su biskupa da se nedugo po njegovom otkopavanju ”raspalo u prah”. Do rasipanja kostiju diva u koštanu prašinu došlo je zacijelo zbog njihovog prenaglog isušivanja. Kosti su po iskapanju očito brzo izgubile vlažnost, najvjerojatnije stoga što su ostale izložene toplom zraku i suncu. Pojava raspadanja kostiju nije bila rijetka niti pri ranim arheološkim iskapanjima, upravo zato što tadašnji istraživači nisu računali na takav ishod koji je ponajprije posljedica gubitka vlage u kostima (* 4).

Biskup Giacomo Filippo Tomasini u spomenutom navodu nadalje je istaknuo da je čuo da je kostur pronađen nedaleko Motovuna veličinom odgovarao kosturu diva otkrivenom u Pijemontu. Riječ je o naselju Završje (talijanski Piemonte d Istria), koje se nalazi povrh doline Mirne svega oko 5 kilometara sjeverozapadno od Motovuna (* 5). Što se tiče položaja ukopa iz kojega je iskopan kostur, naznačio je da se nalazio u  ”vili Branenzio”. Pisac je pod pojmom vila svakako mislio na vilu rustiku ili ladanjsku vilu. Vila rustika (latinski villa rustica) je starorimski izvangradski stambeni i gospodarski skup zgrada, koji je bio i središte zemljišnoga posjeda. U romaniziranim sredinama poput Istre (gdje su u Hrvatskoj ostatci rimskih ladanjskih vila najbrojniji), vila rustika nastavila je biti uobičajeni oblik naseljavanja seoskog područja i tijekom srednjega vijeka.

No, o kojem naselju nadomak Motovuna je riječ? Već spomenuti  istarski pravnik i povjesničar Domenico Rossetti pri obradi rukopisa Giacoma Filippa Tomasinija, za objavu 1837. godine u časopisu ”L Archeografo triestino” pod naslovom ”De Commentarj storici-geografici della Provincia dell’ Istria”, pogrešno je istaknuo talijanski prijevod (”Branenzio”) hrvatskog naziva nekadašnje vile rustike, odnosno kasnijega sela nedaleko Motovuna.

Istarski pravnik, političar i povjesničar Carlo De Franceschi (1809-1893.), podrijetlom iz sela Gologorica kraj Pazina, prvi je javno ukazao da se pod tako iskrivljenim imenom vile ”Branenzio” zapravo krije istarsko selo Brkač. U napisu, pisanom na talijanskom jeziku, ”Pregiatissimo Signor Dottore!” (”Veleuvaženi gospodine doktore!”), objavljenom u tjedniku ”L Istria”, godina VII broj 35 od 28. kolovoza 1852. godine, između ostaloga zabilježio je: ”Biskup Cittanuove, Tommasini, u zapisu iz 1650., govori kako su u njegovo vrijeme u Bercazu kod Montone i u Piemontu pronađeni golemi kosturi; ...”. Talijanskom nazivu za selo Bercaz odgovara naselje hrvatskoga imena Brkač, smješteno nadomak gradića Motovuna (talijanski Montona).

Povjesničar Slaven Bertoša (1967.) iz Pule donosi još točniji položaj mjesta na kojem je sredinom 17. stoljeća otkriven divovski kostur. U radu ”Motovun i Motovunština u Novome vijeku”, objavljenom u glasilu ”Croatica Christiana Periodica”, broj 62 iz 2008. godine, u izdanju Katoličkog bogoslovnog fakulteta iz Zagreba, naglašava da se ”grobnica u kojoj se nalazilo tijelo čovjeka-diva” nalazila u ”selu Brkaču (Villa di S. Brancatio o sia S. Pancratio)”. Istarski povjesničar pri tome se poziva na navod iz knjige ”Memorie sacre e profane dell’ Istria” (”Istarska povjesnica, duhovna i svjetovna” ili ”Sveta i svjetovna sjećanja na Istru”; djelo nije objavljeno u prijevodu na hrvatski jezik). To djelo 1968. godine na talijanskom jeziku objavio je Giusto Borri (1915-1973.), liječnik i povjesničar podrijetlom iz Poreča, u suradnji s Luigi Parentinom (1909-1997.), svećenikom, arhivistom i povjesničarem podrijetlom iz Novigrada Istarskog, u nakladi Tipografia Coana iz Trsta.

Riječ je o drugome dijelu rukopisa ”Delle memorie dell’Istria sacre e profane con la piu essata topografia, o sia descritione de’ luoghi, che sino hora s’ habbia veduto: il tutto tratto dall’opere de megliori scritti, et in spetie dalli scritti dell’eruditissimo Monsignor Giacomo Filippo Tomasini fu Vescovo di Citta Nova col parte seconda” (* 6), čije pisanje je 1681. godine završio liječnik, zemljopisac, povjesničar i književnik Prospero Petronio (1608-1688.) iz Trsta (* 7). Kako upućuje već sam naslov rukopisa, u njega je prenio podosta navoda iz rukopisa biskupa Giacoma Filippa Tomasinija, koje je za tu potrebu prilagodio. Opsežan rukopis nije uspio, kao niti njegov prethodnik, objaviti za života.

Naselje Brkač (talijanski San Pancrazio di Montona) nalazi se svega kilometar zapadno od gradića Motovuna i isto toliko južno od rijeke Mirne. Smješteno je na jugoistočnim obroncima brežuljaka Sandrin (93 m.n.v.). U povijesnim izvorima prvi puta spominje se u 12. stoljeću. No, pronalazak prapovijesne keramike na obližnjem brežuljku Šubjenta ukazuje da je to područje bilo naseljeno već od davnina. Na istome brežuljku, ali i na položajima Podšubjenta, Krancetići, kao i u samom Brkaču, utvrđeni su nalazi iz razdoblja antike.

Veća gospodarsko-stambena cjelina vila rustika (villa rustica) iz vremena rimske uprave nad Istrom nalazila se u Brkaču. U njoj se proizvodila građevinska keramika, krovne opeke i crjepovi. Središnji dio vile rustike preuređen je u ranome srednjem vijeku, kada je sagrađena i ranoromanička crkva Sveti Pankracije. Ta prva crkva u Brkaču nalazila se oko 50 metara južno od današnje istoimene crkve. Iz antičkoga razdoblja vile rustike potječe i groblje, koje je otkriveno na položaju Vrh, zapadno od crkve.

Gdje se u selu Brkač mogla nalaziti grobnica u kojoj su pronađeni ostaci istarskoga diva? Na mrežnim stranicama Lokalna akcijska grupa (LAG) Središnja Istra (lag-sredisnjaistra.hr), u poglavlju ”Bogato graditeljsko nasljeđe” napisa ”Općina Motovun”, ističe se: ”U Brkaču je crkva Sv. Pankracija izgrađena 1942. na mjestu starije iz 15 st. Oko ove crkvice nalazilo se groblje koje je vjerojatno ono o kojem 1681. piše tršćanski horograf i liječnik prema čijim zapisima je 1656. u Brkaču pronađena grobnica u kojoj se nalazilo tijelo čovjeka - diva koje se nakon otvaranja grobnice pretvorilo u prah.”.

Iz gornjeg navoda očito je da se pisac napisa ”Općina Motovun” poziva na već ranije predstavljen zapis liječnika, zemljopisca, povjesničara i književnika Prospera Petronia da u selu Brkaču ”prije četvrt stoljeća pronađena je grobnica u kojoj se nalazilo tijelo čovjeka-diva, ...” (* 8). U navodu se nadalje ukazuje da se grobnica s koštanim ostacima diva vjerojatno nalazila na području već spomenutog groblja iz vremena antike. To groblje bilo je smješteno zapadno od prvobitne crkve Sveti Pankracije, odnosno jugozapadno od istoimene današnje crkve (* 9). Oko stotinjak metara jugozapadno od položaja toga staroga groblja nalazi se suvremeno groblje u Brkaču.

Od izuzetnog značenja je već istaknuta činjenica da to groblje potječe iz antičkog razdoblja vile rustike. Ukoliko je div iz Brkača uistinu bio pokopan na tome mjestu, ta činjenica može ukazivati na to da je tu sahranjen možda već u starome vijeku. No, što ako je tu pokopan ranije? Nije li antičko groblje samo slijednik prethodnog ukopa divovskog prastanovnika toga kraja? U napisu ”Istine i laži o pronalasku divovskog kostura u istarskom gradu Labinu” ukazao sam, naime, na to da zapisi pojedinih antičkih pisaca govore o tome da su  posljednji divovi živjeli među ljudima još u starome vijeku. U svakome slučaju, ukop diva iz Brkača nalazio se, kako je to posvjedočio biskup Giacomo Filippo Tomasini, ”u vili Branenzio”. Dakle, svakako negdje unutar posjeda vile rustike u Brkaču.

Nalaz kostura tamošnjeg diva značajan je i po tome što je jedan od rijetkih za koji se zna njegova sudbina. Kostur je, naime, nepobitno uništen uslijed iskopavanja od strane ljudi koji nisu znali da pri tome valja voditi računa o zadržavanju vlažnosti otkrivenih kostiju. Time je zauvijek izgubljen tvarni dokaz opstojnosti toga istarskoga diva. Preostalo je tek svjedočanstvo pronalazača njegovog kostura, zabilježeno u rukopisu jednog od najučenijih Istrijana (Istrana) iz sredine 17. stoljeća. Bilješka Giacoma Filippa Tomasinija, iz oko 1650. godine, do sada je najstariji poznati zapis o pronalasku koštanih ostataka nekog diva na području današnje Hrvatske, na koji sam naišao tragajući za takvim pisanim izvještajima.

*
Kao i u slučaju pronalaska kostura diva u Labinu, i oko nalaza divovskih kostiju iz Brkača nedaleko Motovuna u novije vrijeme u sredstvima javnog priopćavanja mogu se pronaći podaci upitne istinitosti. U svakome slučaju, njihovu istinitost nije moguće potvrditi ili opovrgnuti jer nedostaju vjerodostojni izvori. Tako je, primjerice, u magazinu ”Nacional”, broj 461 od (u online izdanju) 14. rujna 2004. godine, objavljen napis Veljka Barbierija ”Crni tartufi za istarske divove”, u kojem pišući o kuharskom nasljeđu i umijeću iz Motovuna vezanom uz jela s gljivama crnim tartufima, spominje i tamošnje divove ”koji su jednom prije dolaska ljudi dugo vladali zemljom Istrom”.

Književnik i gastronom Veljko Barbieri (1950.) u spomenutom napisu, između ostaloga, napomenuo je: ”Legenda o njihovim (drevni istarski kraljevi, nap. pis.) rođacima, divovima preko kojih su pravedno i dobrohotno vladali Istrom, veže se uz slučajno otkriće austrijskih arheologa koji su pak krajem XIX. stoljeća tragajući za ostacima rimske Montone, u antici malog provincijskog ladanjskog gradića, pronašli neki neobično velik kostur, kažu dugačak gotovo dva i pol metra, kojemu se potom ubrzo, kao i toj čudnoj legendi izgubio svaki trag. Ostali su sarkofazi, natpisi i antički nadgrobnjaci, ali više nitko pouzdano nije mogao tvrditi da je onaj izgubljeni gorostasni kostur pronađen baš u Motovunu, po nekima upravo kraj današnjeg Kaštela, a po drugima na brdašcu iznad susjednog zaseoka Brkač.” (* 10).

Napis Veljka Barbierija nije, dakako, stručni rad te je razumljivo da u njemu nije spomenuo izvor(e) za navode koje je u radu iznio. Ostaje pitanje od kuda, ili od koga, je podatke o nalazu motovunskog diva ”izvukao” taj književnik i gastronom. Koji su to austrijski arheolozi pronašli kostur diva, kao slučajan nalaz, kopajući u potrazi za ostavštinom iz rimskoga doba? Koje godine su vršili iskopavanja? U kojem glasilu su objavili izvještaj o tome istraživanju, gdje među nalazima ne prešućuju niti ”neobično velik kostur, kažu dugačak gotovo dva i pol metra”? U dostupnim izvještajima o arheološkim istraživanjima i iskopavanjima na području Brkača i okolice nisam naišao niti na spomen tih istraživača niti takvog nalaza (* 11).

Moguće je da podatak o pronalasku kostura diva visokog umalo 2,5 metara zapravo i ne potječe iz stručnoga rada, a kamoli znanstvenoga. Pretpostavljam da je zapravo riječ o nečijem ”slobodnom viđenju” kratkoga izvještaja o otkriću kostura diva u Brkaču kojega je sredinom 17. stoljeća zapisao novigradski biskup Giacomo Filippo Tomasini. Pojednostavljeno rečeno, smatram da je netko nehotice, ako već ne s nekom namjerom, pogrešno predstavio javnosti podatke o tome otkriću. Do toga je moglo doći uslijed nepoznavanja izvornoga biskupovog navoda, iznošenja pretpostavki o  nalazu bez stvarnoga pokrića, podilaženju porivu maštanja, želje da se dodatnim ”činjenicama” privuče pozornost čitatelja, ...

Tako krivo upamćen izvještaj, ili pak svjesno ”obogaćen” izmišljenim dodacima, naposljetku je dospio i do pisaca koji napisima nisu samo obrazovali, već i zabavljali čitatelje. No, pisci koji su ili čuli takvu ”narodnu predaju” ili su je prenijeli iz nekog napisa, poput zanimljivosti iz turističkog vodiča, nisu ni slutili da možda sadrži i pogrešne navode. Kada se podaci ne provjeravaju, već samo prenose i šire, naposljetku svi dobivamo iskrivljene predodžbe o prirodi, ljudima i događajima. Naravno, lakše je javnosti ”prodati” priču da je iskopan ”neobično velik kostur, kažu dugačak gotovo dva i pol metra”, nego se izložiti upitnim pogledima, pa i podsmjesima ”sveznalica”, pišući o nalazu koštanih ostataka istinskih divova, visokih i do 4 i više metara.

U slučaju nalaza kostura iz Brkača ne znamo, doduše, koliko velikom divu je pripadao jer nam takav podatak biskup Giacomo Filippo Tomasini nije ostavio u nasljeđe. Istina je da bi se i kostur od ”samo” 2,5 metara njegovim suvremenicima, ali i nama danas, doimao uistinu golem naspram prosječne visine novovijekog žitelja Istre. Gotovo je sigurno da je i u rimsko doba, na koje nas upućuje Veljko Barbieri navodom o otkriću kostura u kulturnom sloju iz vremena antike, bilo izuzetno visokih pojedinaca, a moguće čak i nekih zajednica (o čemu i izvještavaju neki antički povjesničari).

Ono što je, međutim, neisigurno, ako ne i malo vjerojatno, je da je ”neobično velik kostur, kažu dugačak gotovo dva i pol metra” uopće otkopan negdje kod Motovuna ili Brkača krajem 19. stoljeća. Da je pronađen, makar i slučajno, bez sumnje bi o tome ostao pisani trag. Bilo je to vrijeme kada ”cenzura” na takve vijesti još nije uzela maha. No, izvještaja ”austrijskih arheologa” - nema. Što se mene tiče, kud sreće da se vjerodostojno svjedočanstvo o tome (za sada navodnom) otkriću naposljetku ipak pojavi!

Kod govora o podacima vezanim uz pronalazak divovskog kostura u selu Brkač, valja istaknuti da se u pojedinim napisima, posebice na mrežnim stranicama, mogu pronaći i oni koji tek u manjoj mjeri iskrivljuju sliku o tome otkriću od prije čak 370 i više godina. Naime, u jednom od takvih napisa može se pročitati: ”Tommasini (prezime je uistinu Tomasini, nap. pis.) je zabilježio i ... otkriće divovskih kostura prilikom uređenja korita Mirne ...”. A u drugome se dodaje još jedan detalj, pa tako ”Priča tvrdi da je po nalogu biskupa Tomasinija uređivano korito rijeke Mirne, a prilikom radova na riječnom koritu otkriveni su divovski kosturi.” (* 12).

Istina je, međutim, da novigradski biskup Giacomo Filippo Tomasini nigdje u svojem rukopisu nije naglasio da je divovski kostur (a kamoli više njih!) otkriven prilikom uređenja korita Mirne. Dapače, to uređenje niti ne spominje, niti piše da je takav zahvat naložio. Uostalom, takva opsežna i gospodarski korisna radnja nije niti spadala u njegovu nadležnost, iako je njegovo mišljenje svakako moglo imati utjecaja pri donošenju takve odluke od strane svjetovnih vlasti.

Naposljetku, nikome ne zamjeram na spomenutim greškama i greškicama. Svjestan sam da ih činimo svi, pa tako i sam - koliko god se trudio istražiti i provjeriti što više navoda i podataka. Smatram tek dužnošću ukazati na pogreške, ili u najmanju ruku upitne navode, koje sam kao takve uočio i razotkrio, kako se isti ne bi ponavljali i ubuduće.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 27. siječnja 2023.