Drevni bunari Zakope u udolini Vučjak na jugoistočnom Velebitu

U planinskoj udolini Vučjak na jugoistočnom Velebitu nalazi se skupina drevnih bunara, u široj javnosti poznata tek malobrojnom stanovništvu obližnjih ličkih i bukovičkih zaselaka, rijetkim planinarima i nekolicini putnika - pustolova. Zemljovidi su sačuvali ime bunara iz davnina: Zakope.

Goran Majetić 18.09.2022. Bunari • Lika i Velebit
Martina Majetić bilježi izmjeru promjera grla prvoga bunara u gornjem redu skupine bunara Zakope u velebitskoj udolini Vučjak (Foto: Goran Majetić)

Martina Majetić bilježi izmjeru promjera grla prvoga bunara u gornjem redu skupine bunara Zakope u velebitskoj udolini Vučjak (Foto: Goran Majetić)

O bunarima Zakope nema nikakvih povijesnih zapisa, ili još nisu pronađeni, iz kojih bi mogli makar i naslutiti bar poneki značajniji podatak o tim vrijednim, ali napuštenim i zaboravljenim, spomenicima narodnog graditeljstva i gospodarstva na planini Velebitu. Tragajući za izvorima o podacima tim o bunarima iz velebitske udoline Vučjak, naišao sam tek na zabilježbu o njima u vrijedećem Prostornom planu uređenja općine Gračac (* 1), kao i na jedan znanstveni rad o preglednom arheološkom istraživanju dalmatinskih padina jugoistočnog Velebita.

Kustosica Arheološkog muzeja u Zadru, Morana Vuković, kao voditeljica istraživanja u tome dijelu Velebita 2018. godine posjetila je sa suradnicima i bunare Zakope. U radu ”Preliminarni rezultati rekognosciranja jugoistočnog Velebita”, objavljenom u časopisu ”Diadora: glasilo Arheološkog muzeja u Zadru”, svezak 32 iz 2018. (tiskan 2019.), ustvrdila je tek da je na Vučjaku ”najmanje sedam zidanih bunara” Zakope. Arheologinja i planinarka iz Zadra u radu je istaknula i važnost tih bunara za opskrbu mjesnog stanovništva, stoke, ali i putnika koji su od davnina prelazili jugoistočnim Velebitom upravo preko prijevoja povrh udoline Vučjak (* 2).

Ovaj napis prvi je, iako skroman, pokušaj približavanja spomenutih velebitskih bunara široj javnosti. U njemu iznosim zapažanja po neposrednom uvidu u tu baštinu, podatake o približnoj veličini bunara, kao i prve fotografije koje zorno predočavaju njihov današnji izgled i stupanj očuvanosti (zapravo zapuštenosti).

Bunari Zakope nalaze se na 803-806 metara nadmorske visine, u jugozapadnom dijelu visoravni - udoline Vučjak, podno jugoističnih padina brijega Visočica (981 m.n.v.) i zapadno od najviše točke  istaknutog uzvišenja Tremzina, vrha Oklinak (1187 m.n.v.). Udolina Vučjak izdužena je približno u smjeru sjever-jug. Dužine je oko 2 kilometra i širine do najviše 400 metara u središnjem dijelu. Uzduž udoline pruža se makadamski put, na usponima-silazima mjestimice loš, kojim se može prići u blizinu bunara Zakope vozilom, no na to se odlučuju tek rijetki vozači.

Bunare Zakope posjetio sam suprugom Martinom i kćerima Kalom i Lilom, tijekom planinarskog izleta do nižeg i zapadnijeg vrha Tremzine, vrha Čardak (1175 m.n.v.), 3. rujna 2022. godine. Do udoline Vučjak stigli smo nakon jednosatnog pješačkog uspona makadamskim putom iz smjera Vučipolja, to jest državne ceste Gračac - Knin, prelazeći željezničku prugu koja povezuje ista naselja. Po dolasku na Vučjak prvo smo obišli ”Smiljanića grob”, mjesto pogibije narodnog junaka iz protuturskih vojevanja, Ilije Smiljanića, koje je međutim - a što je struci i javnosti nepoznato - ujedno i mjesto na kojem su otkopani i potom otuđeni ostaci kostura drevnog diva (* 3).

Uslijedio je razgled nedalekog uništenog bunara, koji se nalazi uza sam makadamski put, poznatog kao ”Smiljanića bunar”. Zbog dugotrajne ljetne suše vodom je bio ispunjen tek manji dio obližnje lokve. Stoga se lijepo moglo vidjeti da je bunar, građen suhozidnim načinom gradnje - kao i bunari Zakope, razgrađen u nepoznato doba, vjerojatno bliskije povijesti. Od ovoga bunara preostao je samo dio kružnog obzida (grla), na osnovu kojega se može približno procijeniti njegov izvorni promjer od oko 3,5 do 4 metra.

Potom smo posjetili i danas jedino naselje u udolini, zaselak Tojagići, u kojemu od otprilike početka ovoga stoljeća više nitko ne obitava. Na Vučjaku, dapače, nismo zatekli niti pastira, koji su tu očito povremeni ”stanovnici” jer veće stado krava slobodno pase tamošnje izdašne travnjake. Udolina je, naime, od davnina znana i korištena zbog prostranih pašnjaka bogatog velebitskog travnatog bilja. Travnata udolina danas je, zbog smanjene ispaše i promjene podneblja, prošarana manjim šumarcima.

Krečući se upravo travnjakom, a ne makadamskim putom, od zaselka Tojagići zapadnim rubom udoline nastavili smo pristup do bunara Zakope. Pri tome smo na trenutke slijedili stazice koje je utabalo blago na ispaši, a koje su se jedva nazirale iza visokih trava. Pri kraju nam je valjalo opreznije hodati krševitim obronkom brijega Visočica. Nakon 20-ak minuta hoda od Tojagića naposljetku smo ugledali mali lug, povrh kojeg nas je opet ukazana staza dovela ravno do traženih bunara.

Bunari Zakope smješteni su u dva usporedna reda, gornjem koji se pruža uz padinu i donjem koji je odmaknut od nje. Ta dva reda bunara, svaki s po 4 bunara, pružaju se po prilici u smjeru jugozapad - sjeveroistok. Bunari su razmješteni na vrlo malom prostoru, otprilike pravokutne površine, 35 sa 10 metara. Na toj skučenoj zaravni grla bunara nalaze se sva gotovo u istoj razini. Razmak između pojedinih bunara iznosi tek po par metara, katkada niti punih metar i pol.

Položaj bunara na maloj zaravni pri dnu padine brijega uistinu je poseban. No, bez sumnje nije plod slučajnosti. Pretpostavljam da je za izbor mjesta kopanja i gradnje bunara od najveće važnosti bilo poznavanje vodonepropusnosti dubljih slojeva tla u neposrednom okruženju. Vjerojatno su bunari Zakope izgrađeni na i uz područje na kojem se u dubini od nekoliko metara pojavljuje glinasta zemlja ili gnjila, kako je nazivaju stanovnici dinarskog krša. Posebnost gnjile kao podloge ogleda se u tome što po njoj ”kliže” kišnica, koja se procijedila kroz gornje propusne slojeve vapnenačkog krša, sve dok ne naiđe na grlo bunara u koje se slijeva i tu zadržava.

Grla bunara sazidana su suhozidnim način gradnje od velikih i djelomično klesanjem obrađenih komada vapnenca. O kakvoći gradnje najbolje svjedoči činjenica da su, usprkos njihovoj pozamašnoj starosti te izrazitom i dugotrajnom sušnom ljetnom razdoblju, tri najbolje očuvana bunara u donjem redu bila puna vode. U grlima bunara nismo zamijetili umetnute kamene stube za spuštanje do vode (uzduž Velebita neki ih bunari imaju, a drugi ne).

Bunare smo fotografirali i izmjerili im približan promjer. Dubinu nismo mjerili, ali po uvidu u suhe bunare (njih 5) od vrha kamenog grla do dna bunara najviše ima oko 3 do 4 metra. Neki su i plići, zbog urušavanja i zatrpavanja izvorno iskopanog zemljanog grla.

Prvi bunar, gledano s istoka, u redu bunara do padine (gornji red), prilično je velik bunar (1.) suhoga grla. Promjer toga grla, još dosta dobro očuvanog, po prilici je 4 do 4,5 metara.

Zapadnije od ovoga bunara, u gornjem redu zamijetili smo neznatne ostatke suhozidnog grla bunara (2.) čiji je promjer iznosio oko 3 do 3,5 metara.

Kao treći u gornjem redu, vidljivi su ostaci još jednog razrušenog bunara (3.). I njegovo grlo sačuvalo je tek manji dio suhozidnog obzida. Promjer ovoga bunara nekoć je iznosio oko 2,5 metara.

Zadnje u gornjem redu nazire se grlo bunara (4.) koje je posve zarašteno grmolikim raslinjem. Okvirni promjer toga bunarskog grla je 3 metra.

Prvi bunar, gledano s istoka, u redu bunara odmaknutih od padine brijega (donji red), a ujedno i krajnji sjeveroistočni bunar skupine, veliki je bunar (5.), s grlom najvećeg promjera, koji iznosi čak oko 5 do 5,5 metara. Suhozid toga grla tek je djelomično sačuvan. Taj bunar smo zatekli posve suh.

Drugi bunar u donjem redu (6.) bio je ispunjen vodom. Taj bunar, uz kojega  raste grm šipka, ima promjer grla oko 3 metra. Grlo mu je još prilično dobro očuvano.

Zapadno od toga bunara, gotovo tik do njega, kao treći u u donjem redu, smjestio se najljepše očuvan bunar Zakope (7.), s promjerom grla od oko 3,5 do 4 metra. I ovaj bunar sadržavao je vodu.

Krajnji jugozapadni bunar skupine bunara Zakope, četvrti bunar u donjem redu (8.) također je imao vodu. Grlo promjera oko 3,5 metara mu je većinom dobro očuvano, osim sa strane okrenute prema padini brijega. U vodenim radostima na dnu ovoga bunara u vrijeme naše posjete uživala je nekolicina žaba.

Pri obilasku bunara Zakope uočili smo 8 bunarskih grla, u raznim stanjima očuvanosti. Neka grla su cjelovita po čitavom opsegu, nekima nedostaje tek manji dio suhozidne obloge. Ima ih i posve razrušenih i razgrađenih, a kamenje iz njihovih suhozida odnešeno je i iskorišteno za ne neke druge nepoznate gradnje.

Je li nekoć ta skupina bunara bila brojnija? Premda nije isključeno da nam je ostao sakriven trag još kojega, sada već odavno uništenog bunara, dojma smo da 8 uočenih bunara posve ”pokriva” malu zaravan na kojoj su iskopani i obzidani. Po povratku s istraživačke ophodnje, na portalu Državne geodetske uprave - Geoportal (geoportal.dgu.hr) pronašao sam crno-bijelu zračnu snimku područja iz 1968. godine na kojoj se još dosta dobro ocrtavaju sjene 8 bunara Zakope. Na navedeni broj bunara upućuju i najnovije zračne snimke, primjerice iz 2020. godine, na kojima se uočavaju dodatne kružne sjene.

Što reći o podrijetlu i starosti tih bunara s Vučjaka? Na zemljovidu Karlovačkog generalata iz 1774-1775. godine bunari Zakope naznačeni su toponimom Zakoponik Bunar. Nesumnjivo je, međutim, da su ti bunari daleko stariji. Smatram da potječu bar iz staroga vijeka, svakako iz doba kada je taj kraj bio pod upravom vlasti Rimskoga carstva. Tome u prilog ide pretpostavka postojanja onodobne rimske ceste uzduž Vučjaka, udoline koja se pruža neposredno južno od najnižeg i ne odviše zahtjevnog prijelaza preko jugoistočnog Velebita.

Dionica te ceste preko Vučjaka pružala se između postaje Clambeta, nepoznatog mjesta s ličke strane prijevoja, i postaje Hadra, za koju se pretpostavlja da je bila smještena u današnjem selu Smokovac u Dalmaciji, koje se nalazi nedaleko vrela rijeke Krupe. Zapažanja s istraživačke ophodnje Vučjaka, koji idu u prilog navedenoj pretpostavci, predstavila je Morana Vuković, kustosica Arheološkog muzeja u Zadru, u već ranije spomenutom znanstvenom radu.

Ukoliko je preko Vučjaka vodila cesta već u rimsko doba, tada je dostupnost pitke vode na tome mjestu, posebice za pripadnike rimskih vojnih postrojbi i njihove konje, bila od izuzetnog značaja. Kako u spomenutoj udolini nema prirodnih vrela, bilo je već tada potrebno priskrbiti je izgradnjom većeg broja bunara. S istom svrhom izgrađena je, moguće u isto vrijeme, i skupina bunara u Dubokom Dolu, kr(a)škom polju smještenom tek oko 1,5 kilometara jugoistočno, ali na 200 metara nižoj nadmorskoj visini (oko 550 m.n.v.). Ta je skupina bunara raštrkana u prostoru, za razliku od onih na Vučjaku izgrađenih u dva usporedna reda, no nije istražena, niti o njoj postoje ikakvi zapisi ili snimke.

Ima još jedan razlog uslijed kojega su bunari Zakope mogli biti izgrađeni još u prapovijesti. Taj razlog je postojanje gradina više gradina u okolici, od kojih su bunarima Zakope najbliže gradina Duboki Dol, smještena na neimenovanom brijegu (849 m.n.v.) udaljenom svega oko 300 metara južno, te gradina Ruja smještena na vršnoj zaravni istoimenoga brijega (945 m.n.v.) udaljenom oko 500 metara jugozapadno. Opstajanje prapovijesnih gradina upućuje, naime, na prisutnost naselja čijem je stanovništvu bivanje pitke vode bilo od životne važnosti.

Dakako, postoji mogućnost da su bunari Zakope iskopani i obzidani kasnije. No, čini se opravdanim pretpostaviti da je to svakako bilo prije turskih provala u taj kraj s početkom 15. stoljeća. Naime, nakon turskih pustošenja i gotovo dvostoljetnih borbi u tome je kraju po oslobođenju živjela daleko manja ljudska zajednica, za koju je upitno je li imala moći baviti se gradnjom čitavih skupina bunara. Moguće je da bi arheološka iskapanja uokolo bunara, ukoliko bi otkrila predmete kojima bi se mogla bar okvirno utvrditi starost, ukazala makar na to koliko duboko u prošlost su ti bunari korišteni.

Traženjem odgovora o podrijetlu i starosti bunara trebali bi se, međutim, osim arheologa pozabaviti i drugi stručnjaci, ponajviše građevinski, poput inženjera građevinarstva, graditelja suhozida ali i klesara. Potom i poznavatelji krških osobitosti, posebice sastava tla i podzemnih tokova. I, dakako, kopači i graditelji bunara u vapnenačkom kršu, ukoliko ih uopće još i ima. Kod nas se njihov doprinos istraživanju drevnih kamenih građevina, kao što su primjerice gradine i bunari, neopravdano posve zanemaruje. Takav pristup tim više začuđuje, znajući da o samim građevinama ipak najviše mogu znati upravo ljudi koji se bave građenjem.

Stoga je svrha ovoga napisa i pozvati upravo takve stručnjake da se uključe u istraživanja naše izuzetne (pra)povijesne kamene baštine, poput bunara Zakope. Tek u suradnji s arheolozima i povjesničarima, ali i uz pomoć otkrića i zapažanja slobodnih istraživača, možemo se zajednički početi približavati spoznavanju istine o drevnim građevinama. A potom i ustrajati na poštovanju njihove kulturno-povijesne i turističke vrijednosti, ali i mogućeg gospodarskog značenja (neophodnost vode za vraćanje brojnosti stada mjesnih stočara), započinjanjem njihove stručne i sustavne obnove i zaštite.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 18. rujna 2022.

(* 1) U tabličnom prikazu pod nazivom ”Zaštita kulturno-povijesnih dobara i područja s vrijednim obilježjima krajobraza” bunari Zakope navedeni su kao ”evidentirano kulturno dobro - E”, i to etnološko, na području koje se nalazi u granicama naselja Duboki Dol. Od ostalih kulturnih dobara s udoline Vučjak, tablica bilježi još samo sljedeće: ”Arheološki: Ostaci antičke ceste podno Tremzine (Čardak) E; Memorijalni: Vučjak - grob i bunar Ilije Smiljanića E”.

(* 2) Morana Vuković u radu ”Preliminarni rezultati rekognosciranja jugoistočnog Velebita” iz 2018., slijedeći zapažanja ranijih tragača za ostacima tamošnje rimske ceste, navela je: ”Ono što najčešće privlači interes za ovo područje jesu ostatci spurila duž prijevoja koji čine okosnicu za pretpostavku o postojanju rimske ceste za koju se smatra da je dio prometnice na pravcu Akvileja - Dirahij.”.

Voditeljica rečenog istraživanja istaknula je da su počevši od prijevoja nad Razdrtim docima, koji se nalazi oko dva kilometra južnije od udoline Vučjak, ”... potražili, pronašli i dokumentirali segmente ceste i kolotragova. Kao što je poznato iz literature, radi se vjerojatno o rimskoj cesti, djelomično uklesanoj u kamen živac i mjestimično poduprtoj podzidima.”. U nedostaku vremena i zbog bujne trave uočene tragove ceste uspjeli su pratiti tek polovicu puta do Vučjaka.

Na početku same udoline, podno uzvišenja s gradinom Duboki dol, ponovno su naišli na tragove neke stare prometnice, o čemu kustosica piše: ”... sa zapadne strane gradine, kroz usjek između same gradine i hrpta na čijem se kraju nalazi, također prolazi lijepi put. Uz podnožje gradine taj utabani put vodi do Zakopa, lokacije podno obližnjeg brda Visočica, gdje su ljudi iskoristili mogućnost prikupljanja vode izgradivši najmanje sedam zidanih bunara. Put je vidljiv u dužini od 600-tinjak metara, od donjeg dijela prijevoja, uz gradinu i Zakope, a vjerojatno vodi dalje prema Vučjaku. Nije to obični pastirski put, već je širok oko 1 do 1,5 m i mjestimično podzidan urednim suhozidima te usječen u kamen živac, a njegovi se gabariti jasno vide na travnatim predjelima. Ishitreno bi bilo tvrditi da se radi o prapovijesnoj ili antičkoj prometnici, ali taj je pravac vjerojatno imao značaj i u jedno i u drugo vrijeme ako pretpostavimo prostor Zakopa kao mjesto gdje je voda uvijek bila dostupna.”.

(* 3) Pronalasku dijelova kostura diva s Vučjaka posvetio sam sljedeće napise objavljene na portalu Budni Div: ”Umjesto posmrtnih ostataka Ilije Smiljanića - otkrio kosti velebitskog diva”, ”Jesu li kosti drevnog diva s velebitskog Vučjaka završile u muzeju?” i ”Pljačka ilirske baštine: U krađi kostiju drevnog diva s Velebita sudjelovali su i stranci!”. Navedenim napisima nije, međutim, iscrpljena ova izuzetna priča te za objavu pripremam i njezin nastavak.

Toponimom Zakoponik Bunar, bunari Zakope u udolini Vučjak naznačeni su na zemljovidu Karlovačkog generalata iz 1774-1775. godine (Izvor: Hungaricana - Hungarian Cultural Heritage Portal: Mapire: Country maps: Karlstädter Generalat (1774-1775) - First Military Survey (maps.arcanum.com))

Toponimom Zakoponik Bunar, bunari Zakope u udolini Vučjak naznačeni su na zemljovidu Karlovačkog generalata iz 1774-1775. godine (Izvor: Hungaricana - Hungarian Cultural Heritage Portal: Mapire: Country maps: Karlstädter Generalat (1774-1775) - First Military Survey (maps.arcanum.com))

Područje visrovani - udoline Vučjak na suvremenom zemljovidu s naznačenim toponimima Smiljanić - bunar i Zakope (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Područje visrovani - udoline Vučjak na suvremenom zemljovidu s naznačenim toponimima Smiljanić - bunar i Zakope (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Zbog dugotrajne ljetne suše imali smo prigodu vidjeti ostatke razrušenog kamenog grla Smiljanić - bunara (Foto: Goran Majetić)

Zbog dugotrajne ljetne suše imali smo prigodu vidjeti ostatke razrušenog kamenog grla Smiljanić - bunara (Foto: Goran Majetić)

U Smiljanić - lokvi jedva je bilo još malo vode , kojom se napaja žedna stoka na ispaši; u pozadini iz suhe zemlje izviruju ostaci bunarskog grla (Foto: Goran Majetić)

U Smiljanić - lokvi jedva je bilo još malo vode , kojom se napaja žedna stoka na ispaši; u pozadini iz suhe zemlje izviruju ostaci bunarskog grla (Foto: Goran Majetić)

Pogled sa sjeverozapada na bunare Zakope i prapovijesnu gradinu Duboki Dol (Foto: Morana Vuković; Izvor: ”Diadora: glasilo Arheološkog muzeja u Zadru” (Morana Vuković ”Preliminarni rezultati rekognosciranja jugoistočnog Velebita”), 2018.)

Pogled sa sjeverozapada na bunare Zakope i prapovijesnu gradinu Duboki Dol (Foto: Morana Vuković; Izvor: ”Diadora: glasilo Arheološkog muzeja u Zadru” (Morana Vuković ”Preliminarni rezultati rekognosciranja jugoistočnog Velebita”), 2018.)

Neznatni ostaci razrušenog grla trećega bunara u gornjem redu skupine bunara Zakope; slično je stanje i grla susjednog, drugog bunara u tome redu (Foto: Lila Majetić)

Neznatni ostaci razrušenog grla trećega bunara u gornjem redu skupine bunara Zakope; slično je stanje i grla susjednog, drugog bunara u tome redu (Foto: Lila Majetić)

Četvrti bunar u gornjem redu, gledano s istoka prema zapadu, umalo nam je promaknuo jer je posve zarastao u grmlje (Foto: Lila Majetić)

Četvrti bunar u gornjem redu, gledano s istoka prema zapadu, umalo nam je promaknuo jer je posve zarastao u grmlje (Foto: Lila Majetić)

Prvi bunar u donjem redu najveći je bunar skupine bunara Zakope, s promjerom grla od oko 5 do 5,5 metara (Foto: Lila Majetić)

Prvi bunar u donjem redu najveći je bunar skupine bunara Zakope, s promjerom grla od oko 5 do 5,5 metara (Foto: Lila Majetić)

Drugi bunar u donjem redu koji je, kao i treći i četvrti bunar u istome redu, krajem izrazito sušnog ljeta 2022. godine ipak sačuvao vodu (Foto: Goran Majetić)

Drugi bunar u donjem redu koji je, kao i treći i četvrti bunar u istome redu, krajem izrazito sušnog ljeta 2022. godine ipak sačuvao vodu (Foto: Goran Majetić)

Najljepše očuvanim suhozidnim grlom bunara doima se treće bunarsko grlo u donjem redu (Foto: Goran Majetić)

Najljepše očuvanim suhozidnim grlom bunara doima se treće bunarsko grlo u donjem redu (Foto: Goran Majetić)

Supruga Martina te kćeri Kala (bez kape) i Lila na istraživačkom zadatku uz posljednji bunar u donjem redu (Foto: Goran Majetić)

Supruga Martina te kćeri Kala (bez kape) i Lila na istraživačkom zadatku uz posljednji bunar u donjem redu (Foto: Goran Majetić)

Na snimci učinjenoj iz zrakoplova 1968. godine dobro se uočava 8 kružnih sjena, poredanih u dva usporedna reda, koje odgovaraju grlima bunara Zakope (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Na snimci učinjenoj iz zrakoplova 1968. godine dobro se uočava 8 kružnih sjena, poredanih u dva usporedna reda, koje odgovaraju grlima bunara Zakope (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Pogled s istoka, s padina Tremzine, na dio udoline Vučjak i uzvišenja Ruja (lijevo, s prapovijesnom gradinom) i Visočica; bunari Zakope smješteni su povrh malog kružnog dola na jugoistočnim padinama Visočice (na fotografiji točno ispod sedla između dva uzvišenja) (Foto: Goran Majetić)

Pogled s istoka, s padina Tremzine, na dio udoline Vučjak i uzvišenja Ruja (lijevo, s prapovijesnom gradinom) i Visočica; bunari Zakope smješteni su povrh malog kružnog dola na jugoistočnim padinama Visočice (na fotografiji točno ispod sedla između dva uzvišenja) (Foto: Goran Majetić)

Tematski povezane objave