Svjedočanstva o snazi naših predaka iz okolice Dubrovnika

Predaju, koju je zapisala u prvu bilježnicu, pod rednim brojem 105, čula je 23.  lipnja 1962. godine u selu Donji Brgat, smještenom oko 8 kilometara istočno od Dubrovnika. Kazivač predaje bio je - kako je naglasila ”pismen” - mještanin toga sela, Stijepo Asanović rođen 1887. godine. Predaja je sačuvana i na stranici 244 bilježnice s pretipkanim rukopisnim zapisima. Bilježnicu je ova vrsna sakupljačica domaće usmene književnosti pripremila uz pomoć radnice s istoga Instituta, Mirene Pavlović, koja je rukopise Maje Bošković - Stulli transkribirala i pretipkala. Predaja glasi: 

”Govoru da u stara doba su bili ljudi krupni, odgojeni, jači nego mi. Pet kvintala muke da je nosio jedan od Brgata u Čajkovicu u Rijeku dubrovačku. Da je pito ko će mu regalat ako ponese; ako ne ponese, da će platit. Ali niko mu nije smio postavit. Odnijeće, pa ko će mu dat.

A u mene otac pričo: išo jedan čojek tu iz župe iz Postranja. Jaho na kenjcu i vezo ga ovako za infer (rešetka okomita na prozoru) i on došo u ples ovja momak i digo kenjcu oglav s vrata i uzo u naruče kenjca i doneo u kolo i sve balo š njim i samar na njemu i sve. To moj pokojni ćaća gledo.”.

Kazivač iz sela Donji Brgat prvo je Maji Bošković - Stulli ponovio ono što su isticali mahom svi drugi kazivači narodnih predaja o jakim ljudima s prostora nekadašnjeg Ilirika, ”da u stara doba su bili ljudi krupni, ...jači nego mi”. O kojim starim vremenima se tu točno radi, to iz tih predaja ne možemo saznati. Možemo ipak opravdano pretpostaviti da su kazivači prenosili sjećanja od bar jednog ili dva pokoljenja unazad. Tako je moguće, da je i 75-godišnji Stijepo Asanović iz Donjeg Brgata sačuvao sjećanje na snažne pretke s početka 20. stoljeća, a možda čak i iz prethodnog vijeka. Za jednog sumještanina istaknuo je da je nosio teret od ”pet kvintala”, i to od sela Brgat (kazivač nije napomenuo da li od Donjeg ili Gornjeg) do sela Čajkovica.

Naziv kvintal (latinski quintale, njemački Quintal, ...) doslovce označava uteg  od sto jedinica, za kojega se koristilo i ime centa (latinski centum, u značenju stotina). Od začetka primjene Metarskog sustava jedinica u Francuskoj 1795. godine, preko Metarske mjerne konvencije potpisane 1875. godine, pa sve do zaključno 1980. godine, u upotrebi je i na dubrovačkom području, isprva uz neke starije mjerne jedinice za masu, bila metrička centa ili kvintal, vrijednosti 100 kilograma, naročito za iskazivanje težine poljodjelskih proizvoda. No, iz kazivanja seljaka iz Donjeg Brgata ne možemo znati je li mislio upravo na taj kvintal, skraćeno zvan i ”metar”. Ukoliko je tome bilo upravo tako, tada je njegov neznani predak mogao ponijeti gotovo 500 kilograma tereta. Danas nam se tako nešto može činiti nevjerojatnim, no činjenica je da je upravo u Dalmaciji zabilježen slučaj - i to u kilogramima - prenošenja upravo toliko teškog tereta.

Svećenik, etnograf, narodni prosvjetitelj i dobrotvor Frano Ivanišević (1863-1947.) u napisu ”Polica - Narodni život i običaji”, objavljenom u glasilu ”Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena”, knjiga 8 svezak 2 iz 1903. godine, na stranici 219 zabilježio je, naime, svjedočanstvo o tamošnjem mladiću koji je mogao nositi teret od - pola tone: ”Ante Lilak iz Sitnoga, kada bija nazad 12 godina u vojniškoj službi, ponija je na plećin skriňu pušaka od duvane do na Gripe (1 klm.), a bilo teško oko 500 klg.” (* 2). To, međutim, nije bilo jedino takvo sačuvano svjedočanstvo jer postoje zapisi i o, primjerice, ljudinama iz Like koji su mogli nositi i(li) podizati terete od preko 300, pa i 400, kilograma (* 3).

No, što ako je kazivač Stijepo Asanović imao na umu neki od kvintala koji su se u Dubrovniku i okolici koristili prije stupanja na snagu Metarskog sustava jedinica, kojega su u tome kraju prve počele primjenjivati još francuske vlasti po ukinuću Dubrovačke Republike 1808. godine? Vrijednost tih kvintala izražena u jedinici za masu metarskog mjernog sustava kretala se od oko 30 do 56 kilograma (* 4). Teretu od ”pet kvintala” kojega je, prema predaji koju je imala prigodu čuti etnografkinja Maja Bošković - Stulli, nosio mještanin Brgata, u skladu s vrijednošću tih starih kvintala odgovarala bi, dakle, težina u rasponu od 150 do 280 kilograma. Premda dosta manjeg iznosa, šalu na stranu i ovo su ipak pozamašne težine, posebice ako se prenose - kilometrima. Selo Čajkovica nalazi se, naime, oko 6 kilometara sjeveroistočno od Dubrovnika, a od Brgata je udaljeno, ovisno radi li se o Gornjem ili Donjem, u prosjeku oko 4 kilometra. Otprilike najmanje toliko je snažni Dubrovčanin nekim od krških putova prenosio teret težak nekoliko stotina kilograma (najmanje od 150, a najviše 500 kilograma).

Kazivač Stijepo Asanović prepričao je Maji Bošković - Stulli i svjedočanstvo svojega oca, koji je jednom prigodom gledao kako je jak čovjek iz Postranja podigao i nosio ”kenjca”, odnosno magarca, zajedno sa samarom i ”balom”, odnosno svežnjem ili smotkom robe. Među momke koji su plesali u kolu s lakoćom je donio, dakle, stotinjak kilograma tereta. Težina domaćeg magarca u Dalmaciji, koji pripada primorsko-dinarskoj pasmini, iznosi u prosjeku oko 100 kilograma. Težina praznog drvenog samara iznosi, pak, od 10 do 20 kilograma. Kazivač nije spomenuo podatak o težini ”bale” uprte na magarca. No, s obzirom da je spomenuti jakota iz Postranja, inače brdskog zaleđa istočno od Dubrovnika te sjeveroistočno od već spomenutog sela Brgat, dojahao na magarcu, na životinju je zacijelo bila natovarena manja količina robe. 

”Dalmatinski” magarci na leđima mogu ponijeti teret težak čak i do 120 kilograma, teži od mase vlastitog tijela! Magarca iz predaje zajahao je snažan čovjek, vjerojatno težak bar 70-80 kilograma. Ostatak tovara činila je ”bala” robe koja je shodno tome, pretpostavljajući da magarac ipak nije nosio najveću moguću težinu, mogla biti teška najviše oko 20-30 kilograma. Kada je sjahao s ”kenjca”, ljudina iz Postranja, u naručju je ponio ukupnu težinu (magarac, samar i tovar robe) od vjerojatno oko 130-150 kilograma. Kako spomenuto svjedočanstvo potječe od kazivačevog oca, događaj kojemu je otac neposredno svjedočio mogao se zbiti negdje krajem 19. ili početkom 20. stoljeća.

Maja Bošković - Stulli u drugu bilježnicu, naslovljenu ”Narodne pjesme,  pripovijetke i predaje iz Dubrovačkog primorja, 1963.”, zapisala je još jedno predanje koje govori o snazi nekadašnjih žitelja dubrovačke okolice. Kazivačica toga predanja bila joj je 74-godišnja Vice Bujak iz primorskog sela Slano, smještenog oko 30 kilometara sjeverozapadno od Dubrovnika. Ova pismena starica i nepokretna bolesnica, naglasila je etnografkinja, bila je rodom s otoka Šipana, koji se nalazi tik južno od Slanog. Predanje koje je ispričala Maji Bošković - Stulli 6. rujna 1963. godine odnosilo se upravo na njezin rodni otok. Može se pročitati na stranici 116 etnografske bilježnice, pod rednim brojem 108:

”Ima u Šipanu u srijed polja šipanskoga, to je jedina živa voda. Tu se zove Šipjun. Tu ima trideset nešto stepenica za poć doli za uzet vode. Tu nikada ne presuši. Tu se je vjerovalo da su to dva brata u jednu noć izgradili. Okolo je ograda. Da se može i sjedat, samo jedan je prolaz kud se može doli doć. Tu pođu uzimati vodu. Isto tako se vjerovalo da su tu dva brata tako bila jako snažna istu noć izgradili tako zvane ”Bijele međe”. To je poljski zid, ali je pomiješan sa tlakom. Da su to dva brata. Ali to se vjerovalo kako priča, a ne da je to moglo bit moguće, je li.

Stulli: - A kako su se oni zvali? Ta braća.
- Ne znam.”.

Kazivačica Vice Bujak povjerila je etnografkinji iz Zagreba predaju koja zvuči posve nevjerojatno. Ukratko je ispripovijedala da su dva ”jako snažna” brata sa Šipana u samo jednoj noći izgradili cijeli kameni obzid vrela Šipjun, kao i suhozid u polju poznat pod nazivom Bijele međe. Na kraju kazivanja ogradila se od mogućnosti da predaja svjedoči o istinitom događaju, naglasivši da otočani tek vjeruju u predajnu priču svojih predaka. Obzidani izvor pitke vode, o kojem je pričala kazivačica, nalazi se u plodnom Šipanskom polju (k.č. 674 k.o. Suđurađ). Polje dugačko oko 5 kilometara smješteno je u središnjem dijelu otoka Šipana, najvećeg otoka u skupini Elafitskih (Jelenskih) otoka koji se pružaju sjeverozapadno od Dubrovnika. Šipansko polje povezuje dva glavna naselja na otoku, Suđurađ na istočnoj srani i Šipansku Luku na zapadnoj strani. 

Stanovnici Šipana smatraju da ime njihovog otoka potječe upravo od toga vrela, koje se spominjalo već u starom vijeku pod nazivom Siponis. To su vrelo zacijelo izgradili i koristili već otočki Iliri (* 5). Suvremeno doba izvor je dočekao, međutim, u prilično jadnom stanju: ”... potpuno zarastao u raslinje, potporni zid je srušen, a skalini (kamene stube, nap. pis.) oštećeni.” (* 6). Na suvremenim zemljovidima izvor je naznačen pod imenom Šipun. U dostupnim pisanim i slikovnim izvorima nisam uspio pronaći više podataka o veličini i izgledu potpornog zida i kamenih stuba koje vode do izvora, a isto tako niti jednu njegovu fotografiju.

Na osnovu ”crteža” sa suvremene Hrvatske osnovne karte, kao i zračnih snimki napravljenih 1968. te 2011-2026. godine čini se da obzid izvora sa sjeverozapadne strane ima oblik polukružnice. Od vrha do dna te polukružnice vjerojatno se spuštaju kamene stube kojima se prilazilo do pitke vode. Pretpostavljam da taj ”polu-amfiteatar” izgledom i prostranošću sliči na drevne megalitske ilirske bunare, kakvih je u našim krškim krajevima sagrađeno mnoštvo. Mnogi od njih, kao i u slučaju predmetnog bunara sa Šipana, zbog neprepoznavanja i(li) zanemarivanja njihove gospodarske, ekološke i graditeljske vrijednosti, ne samo da su zapušteni, već bezvodni (presahli) i znatno oštećeni, a neki i posve uništeni.

Dva ”jako snažna” brata sa Šipana zacijelo nisu u samo jednoj noći sagradili u narodnome predanju spomenute megalitske tvorevine iz Šipanskoga polja. Snagom svojih mišića, koliko god bila nadmoćna prosječnoj jačini današnjih stanovnika Šipana, tako nešto gotovo sigurno nisu ostvarili. Predaju ionako ne treba prihvaćati doslovno, već u prenesenom značenju kojega tek valja otkriti i pravilno protumačiti. Jesu li, primjerice, ti ilirski prastanovnici otoka uz zamjenu tjelesnu snagu posjedovali i neko znanje, nama nepoznato (zaboravljeno), i(li) pomagala kojima su mogli lakše, brže i učinkovitije pomicati obrađene kamene klesance i njima oblikovati željena građevinska zdanja? Iako tako nešto nije nemoguće (zamisliti), valjalo bi isto i dokazati. Za pronicanje povijesne istine, tek maglovito naznačene u predanjima, potrebno nam je, međutim, kudikamo više istraživačke hrabrosti, ustrajnosti i domišljatosti.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 17. rujna 2026.

(* 1) Bilježnica ”Narodne pripovijetke, predaje i pjesme iz Dubrovačke župe i Rijeke dubrovačke, 1962.” ima signaturu IEF rkp 414, a bilježnica ”Narodne pjesme, pripovijetke i  predaje iz Dubrovačkog primorja, 1963.” signaturu IEF rkp 429. Bilježnice su dostupne na  uvid i putem digitaliziranog repozitorija IEF-a.

(* 2) Više u napisu s portala Budni Div ”O snažnim ljudima u Poljicama u Dalmaciji: ”Ponija je na plećin skriňu tešku oko 500 kilograma””.

(* 3) Više u napisima ”Svjedočanstva o snazi nekadašnjih Ličana i Velebićana: ”Sedam je centi moga nositi”” i ”Svjedočanstva o snazi nekadašnjih Ličana i Velebićana: ”Cio posečeni hrast ... uz bardo na ramenu nosio””.

(* 4) Pojam kvintala kao mjerne jedinice za masu (težinu) u gradovima uz čitavu istočnu obalu Jadranskog mora, pa tako i u Dubrovniku, bio je uglavnom vezan uz ”venecijansku libru” ili ”dubrovačku Iibru”. Jedan kvintal iznosio je 100 libri; u slučaju ”velike (ili teške)  venecijanske libre” bilo je to oko 47,7 kilograma, u slučaju ”male (ili lake) venecijanske libre” bilo je to oko 30,1 kilograma, a u slučaju ”dubrovačke Iibre” oko 37,7 kilograma.

To proizlazi iz, primjerice, navoda šibenskog geodete Brune Ungarova (1909-1994.) u napisu ”Stare mjere u Dalmaciji”, objavljenog u časopisu ”Geodetski list”, svezak 5 broj 10-12 iz 1951., u izdanju Geodetske sekcije Društva inženjera i tehničara Hrvatske iz Zagreba. U poglavlju ”Mjere za težinu” toga stručnog rada, na stranici 231-232, pisac ističe: 

”Od mjera za težinu skoro je svugdje bila u upotrebi ”velika   venecijanska libra” težine 0.4769987 kg, a dijelila se na 12 ”unca” (0.039749 kg) ili 48 ”četvrtina” (0.009937 kg). ”Mala venecijanska Iibra” imala je težinu od 0.3012297 kg, a dijelila se na dijelove kao i ”velika”. Osim ovih mjera koje se u Dalmaciji upotrebljavaju uslijed dugogodišnjeg venecijanskog utjecaja, postojale su još i slijedeće mjere za težinu: ... ”Dubrovačka Iibra” težine 0.3770 kg dijelila se na 12 ”unca” (0.031417 kg)."”. 

Pisac posredno ukazuje da se u Dubrovniku, rijetko i samo za određene namjene, koristila i ”bečka libra”, koja je iznosila 0.5600120 kg (ili, pak, 0.560060 kg). Jedan kvintal računan na osnovu ”bečke  libre” imao je, dakle, oko 56 kilograma.

(* 5) Ostavštinu iz prapovijesnoga doba na otoku Šipanu čine, primjerice, ostaci gradine na najvišem otočkom vrhu, Veljem vrhu (243 m.n.v.) na zapadu otoka, gradine na vrhu Sutulija (Sveti Ilija; 136 m.n.v.), na istočnoj strani otoka, te brojne kamene gomile.

(* 6) Navodi se to u kratkom priopćenju pod naslovom 0206 - Obnova izvora pitke vode Šipan”, objavljenom na mrežnim stranicama Grad Dubrovnik (voxpopuli.edubrovnik.hr), bez isticanja vremena objave. U priopćenju za javnost naglašeno je da je predložena obnova spomenutog izvora.

* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected]