U Baškoj Vodi nedaleko Makarske iskopan ”čovječji kip zamjerne visine”

Spomenuti kratki zapis dijelom je odgovora koje je mladi svećenik sastavio na poziv povjesničara, književnika i političara Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816-1889.), objavljen u prvom broju navedenog glasila iz 1851. godine, pod naslovom ”Pitanja na sve priatelje domaćih starinah i jugoslavenske povestnice” (* 2). Odgovore je predstavio u napisu ”Odgovori na njekoja pitanja družtva za jugoslavensku povjestnicu i starine - Iz kotara Makarskoga”, objavljenom u ”Arkivu za povjestnicu jugoslavensku”, broj 5 iz 1859. godine, u okviru opisa mjesnih vjerovanja i običaja te predstavljanja životopisa istaknutih osoba Makarskoga primorja.

Odgovarajući na pitanja Ivana Kukuljevića Sakcinskog o okolnostima i mjestima pronalazaka ljudskih kostura ili kostiju, njihovoj veličini i predmetima koji su uz njih otkriveni, Petar Kačić - Peko na stranici 322 glasila izvijestio je: ”Na pitanje 3. i 4. (uistinu, to su odgovori na pitanja 2. i 3., nap. pis.) Kosti  kakove kadgod bi se izkopale od težakah i po daleko od navadnoga groblja, i u odličnoj veličini; tako na priliku izmedju ostalih, u Baškoj-vodi, jedan seljak kopajući zemlju, najde sasut čovječji kip zamjerne visine. Drugi težak najde grob, u grobu kip i do njega stakleni sudić, u koji biaše uljevena mast, da mu svieti do vieka. Takove kosti kopale bi se od težakah iz zemlje, i kadgod bi se kod njih našlo oružja, novacah, koj smotak gvozdjene žice, a kadgod te kosti našle bi se ogradjene klačno-kamenim zidom. *)

*) Tu nije bilo novacah ni kojih drugih starih stvarih od velike ciene. Ako je što boljega bilo, naći će se kod gg. Andriča i Solitra u Splietu.”.

Vrijedi primijetiti da u predstavljenom zapisu Petar Kačić - Peko na dva  mjesta ističe veličinu kostiju na koje su seljaci nailazili pri raznim iskapanjima podalje od mjesnih grobalja. Naglašava da su tamo pronađene kosti u pravilu bile ”u odličnoj veličini”, a pri ukazivanju na jedan izdvojen nalaz ističe da je pronađen ”čovječji kip zamjerne visine”. U oba slučaja pisac nesumnjivo upućuje na natprosječno velike ljudske kosti. Pri tome je pridjev zámjeran, koji se danas rijetko koristi, istoznačnica s pridjevima velik, visok, značajan, znatan. Izvješćujući o pronalasku kipa, odnosno kostura, zamjerne visine, pisac je naveo još jedan vrijedan detalj, da su njegove kosti bile sasute, odnosno raspadnute u koštani prah. Dodaje i to da je taj raspadnut kostur pronašao neki seljak radeći na zemlji negdje na području naselja Baška Voda.

Petar Kačić - Peko prenio nam je, dakle, svjedočenja svojih suvremenika iz Makarskoga primorja o višekratnim otkrićima vrlo velikih ljudskih kostura u tome kraju. Pri tome je posebno izdvojio samo jedan slučaj, navodeći jezgrovito da je taj kostur, osim što se pronalazaču nametnuo svojom dužinom, bio u raspadnom stanju, odnosno da su se kosti sasipale u prašinu. Iz njegovoga zapisa nije moguće točno razlučiti je li veliki kostur već bio pretvoren u prah kada ga je pri kopanju pronašao ili se u prašinu osipao po otkopavanju došavši u doticaj sa suhim i toplim zrakom.

Ostali podaci koje je naveo o pronađenim kosturima i kostima tiču se pojedinih predmeta koji su uz njih iskopani te činjenice da su neki od tih kostura ili kostiju otkriveni u grobovima ograđenim kamenim zidićima. Njegovo isticanje klačno - kamenih zidova može se odnositi na suhozidne ograde složene od kamena vapnenca, ali i ograde izgrađene od (vapnenačkog) kamena povezanog vezivom od vapna ili kreča, odnosno klaka ili klačine. Naime, riječ kl?k označava upravo kreč ili vapno. Poznavanje vrste ogradnih zidića neke rake, suhozidnih ili, pak, napravljenih vezivom, možda bi moglo ukazati na starost pojedinog groba i u njemu pohranjenog pokojnika. Suhozidne grobne ograde, naime, načelno su starijega podrijetla, no s tom ocjenom valja biti i te kako oprezan jer suhozidni način gradnje u Dalmaciji nikada nije posve napušten, a koristi se ponekad i danas.

Što se tiče općenitog navođenja nalaza oružja i novca u grobnicama s (velikim) kosturima, ono nije od nikakve koristi za procjenu starosti nalaza. Za to bi, međutim, mogla poslužiti činjenica da je u nekim od grobova prilog bio ”smotak gvozdjene žice”. Takav opis uvelike odgovara izgledu zapinjača ili kopči (fibula), koje su bile razmjerno česta grobna ostavština pokojnika među Ilirima prapovijesti i staroga vijeka.

Zanimljiv je i podatak koji je Petar Kačić -  Peko pribilježio uz pronalazak jednog drugog kipa ili kostura, za kojega nije naveo kakve je veličine. Pri iskopavanju toga kipa zatečen je ”stakleni sudić, u koji biaše uljevena mast, da mu svieti do vieka”. Posudica s  uljem u grobu čest je arheološki nalaz u grobnicama širom Sredozemlja, od prapovijesti i antike pa sve do ranog kršćanstva. Iliri su vjerovali da pokojnik nastavlja živjeti i nakon zemaljske smrti. Posudice s uljem položene u njihove grobove mogle su imati znamen hrane, sredstva za njegu ili goriva za svjetiljke koje osvjetljavaju životno putovanje kroz zagrobni mrak. U ranokršćanskim grobovima ulje u svjetiljkama ili posudicama označavalo je vječnu svjetlost, vjeru i duhovnu pripremljenost za uskrsnuće.

U napisu ”Divovi u sarkofagu iz Medka - pronađeni ”kosturi pravih orijaša”” (* 3) izvijestio sam o otkriću dvaju kostura natprosječno visokih ljudi sahranjenih u kamenu škrinju (sarkofag), pronađenu 1937. godine u selu Medak nedaleko Gospića u Lici. Otkriće je zanimljivo, između ostaloga, i stoga što se u sarkofagu, iz doba antike ili ranog kršćanstva, uz kosture dvaju orijaša (divova, gorostasa) naišlo i na ”kutiju s nekom mašću”. U ovome slučaju spomenuta kutijica možda ”glumi” staklenku s uljem. U napisu, pak, ”Ogromna lubanja iz grobnice u istarskom gradiću Završje” (* 4) predstavio sam zapis o svjedočanstvu otkrića ogromne ljudske lubanje u grobnici u gradiću Završje nedaleko Motovuna u Istri još 1616. godine. To je otkriće zanimljivo, poradi ostaloga, jer su nalaznici u grobnici našli i ”glinenu antičku svjetiljku”. Još jedan grobni nalaz koji potječe iz staroga vijeka, čija svrha je bila ista ili slična onoj staklene posudice s uljem iz Baške Vode nedaleko Makarske u Dalmaciji.

Baška Voda inače je naselje i općinsko središte u Makarskome primorju, smješteno oko 10 kilometara sjeverozapadno od grada Makarske. Iz zapisa  svećenika i etnografa Petra Kačića - Peke ništa pobliže ne možemo saznati o mjestu pronalaska velikog kostura, za kojega je ustvrdio da je to ”čovječji kip zamjerne visine”. No, moguće je da je taj kostur otkriven u Baškoj Vodi susjednom selu Bast, s obzirom na podatak kojega isti pisac navodi u istome časopisu 4 godine kasnije (* 5). Selo Bast nalazi se svega oko 2 kilometra istočno od Baške Vode, na primorskoj padini planine Biokovo, na oko 150 metara nadmorske visine (* 6).

Zapis ne nudi niti podatak o sudbini navedenog kostura nakon otkopavanja groba, što je u skladu s ustaljenim postupanjem zapisivača sličnih svjedočanstava o otkrićima vrlo velikih, pa i divovskih kostiju. Najvažnije što iz skromnoga zapisa možemo doznati je piščevo svjedočenje, prenijeto na osnovu kazivanja mještana Makarskoga primorja, da su češće pri obradi zemlje nailazili na kosture ili kosti ”u odličnoj veličini”. Pisac  nesumnjivo upućuje na natprosječno velike ljudske kosti. No, koliko su uistinu duge mogle biti te kosti? O tome Petar Kačić -  Peko ne piše niti riječi. Zadovoljio se spoznajom da je nekoć bilo i visokih i krupnih ljudi, vjerujući na riječ kazivačima koji su prenijeli svjedočanstva o njihovim pronalascima.