”Veoma krupne čovječije kosti” u crnogorskom selu Donja Ržanica

Uglavnom, i ovaj zapis je jezgrovit i općenit, bez podataka koji bi mogli baciti više svjetla na ta otkrića, u lijepom potplaninskom kraju sjeveroistočne Crne Gore. Selo Donja Ržanica nalazi se svega oko 3 kilometra južno od Berana (1949-1992. Ivangrad), središnjeg naselja istoimene općine, smještenog u dolini rijeke Lim. Zapis o pronalascima velikih ljudskih kostiju nadomak Donje Ržanice potječe od crnogorskog povjesničara i etnologa dr. sc. Radoslava Jagoša Vešovića (1891-1968.). Dobro je poznavao taj dio Crne Gore, iz kojega je i potjecao, a u kojem je dio života bio i zaposlen. Od 1945. godine do umirovljenja radio je, naime, kao profesor u Gimnaziji u Beranama (* 2).

Spomenuti zapis Radoslav Jagoš Vešović objavio je u svojem najznačajnijem djelu, knjizi tiskanoj na ćirilici pod naslovom ”Pleme Vasojevići - u vezi sa istorijom Crne Gore i plemenskim životom susjednih brda”, objavljenoj u Sarajevu 1935. godine. Radoslav Jagoš Vešović i sam je bio pripadnik toga velikog i starog, ali do njegovog vremena i premalo poznatog plemena. U navedenom pozamašnom djelu, pišući o baštini sela Donja Ržanica na stranici 167 između ostaloga zabilježio je:

”Na zemljištu ovog sela održali su se neki ostaci kao uspomena na negdašnje stanovnike. U Gornjoj Mali na mjestu Čairu (gdje je škola), u podnožju brda Rašća, stoje ostaci negdašnje ruševine, za koju se predaje da je bila crkva. Čair je inače turska riječ, znači ograđena livada (tako se naziva i jedna livada pored man. Đurđevih Stupova). Ove su zidine već sravnjene i zarasle u travi, ali se na njima i sada često vrši pričešće i dr. obredi. Do zidina na sjev. strani je staro groblje s ogromnim pločama bez natpisa. Kazuju da je na jednoj od njih bilo nekih natpisa, ali su je mještani stavili u temelj škole, koju su nedavno podigli. Tu su otkopavanjem otkrivane mnoge i, kažu, veoma krupne čovječije kosti.”. 

Radoslav Jagoš Vešović izvijestio je, dakle, da su u dijelu sela Donja Ržanica, na drevnom mjesnom groblju, u blizini školske zgrade sagrađene u novije doba, otkopane ”mnoge i, kažu, veoma krupne čovječije kosti”. O otkriću takvih kostiju pri iskopavanjima koja su, iz razloga koje ne navodi, vršena na tome groblju ”s ogromnim pločama bez natpisa” saznao je iz kazivanja mještana Donje Ržanice. Kako pisac ne spominje kada je do tih otkrića dolazilo, ne možemo znati je li bar netko od njegovih kazivača bio svjedok otkopavanja tih kostiju ili su za njih tek čuli od svojih predaka. Možda su za te pronalaske doznali iz narodnih predanja toga kraja, baš kao što je do pisca došao podatak da se kameni ostaci ruševine na Čairu odnose na nekadašnju crkvu. Do te crkve je, najkasnije u srednjem vijeku, bilo otvoreno groblje s kamenim nadgrobnim spomenicima nalik stećcima.

Radoslav Jagoš Vešović istaknuo je da je na jednoj od ogromnih nadgrobnih ploča, po kazivanju stanovnika Donje Ržanice, bio uklesan nepoznat natpis ”ali su je mještani stavili u temelj škole”. Pločasti stećak s natpisom mještani su - kako i ”dolikuje” zgradi iz koje će se širiti pismenost - prigodno ugradili u školski temelj 1899. godine. Da je škola u Donjoj Ržanici s početkom školske godine 1899. / 1900. započela s radom ukazuje izvještaj Đorđije Bojovića, učitelja škole u nedalekom selu Đurđevi Stupovi i tadašnjeg nadzornika beranskih škola. U izvještaju kojega je 30. listopada 1899. godine poslao Glavnom školskom nadzorniku Crne Gore na Cetinju između ostaloga je naglasio: "Novootvorena škola u Donjoj Ržanici čujem da je otpočela rad". Prvu školsku zgradu činila je kupljena drvena brvnara koju su seljaci podignuli na kamenim temeljima za samo dva dana (* 3).

Iz zapisa o otkriću velikih ljudskih kostiju u Donjoj Ržanici saznajemo da su otkopane upravo na starom groblju, koje se nalazilo na seoskoj crkvini, a od 1899. do Drugoga svjetskog rata i uz školsku drvenjaru. Iz toga podatka možemo naslutiti i da su pokojnici kojima su pripadale vrlo krupne kosti, pokopani ispod nadgrobnica nalik stećcima, potjecali najkasnije iz srednjeg vijeka. Ukoliko je pak tamošnje groblje, ili makar dio grobova prvotnog groblja, bilo starije od crkve, moguće je da su iskopane velike kosti potjecale od ljudi koji su živjeli u starom vijeku, a možda i ranije. Bez odgovornih arheoloških istraživanja o tome možemo samo nagađati. Važno je, međutim, naglasiti da je Radoslav Jagoš Vešović u zapisu istaknuo da su na tome drevnom groblju ”otkopavanjem otkrivane mnoge” velike kosti. Ne radi se, dakle, o nalazu koštanih ostataka samo jednog krupnog pokojnika, već zacijelo više njih.

S obzirom da zapis Radoslava Jagoša Vešovića ne sadrži nikakav mjerni ili makar usporedbeni podatak o dužini i debljinu otkopanih kostiju, nije moguće ništa određenije reći, pa niti naslutiti, o stvarnoj krupnoći i(li) visini drevnih ljudi od kojih su pronađene kosti potjecale. Otkopane velike kosti s groblja na mjestu zvanom u narodu Čair ipak su se isticale dužinom, u odnosu na kosti prosječno visokih suvremenih žitelja sela Donja Ržanica, ali i naspram kosti pronađenih na nekim drugim obližnjim grobljima. Proizlazi to iz nastavka piščeva zapisa, u kojem, naprotiv, ne naglašava da su u okolnim grobljima otkapane velike kosti:

”Staro groblje postoji i na Šabovom Brijegu, gdje su seljaci radeći otkrivali grobove sa kosturima okrenutim licem k zemlji. U jednom grobu pored glave nađen je raonik (težine 10-15 kgr) i do njega budak (trnokop). Na Tumbarici, izdignutom brežuljku na 200 metara iznad obale Ržaničke Rijeke, nalaze se ostaci nekadanjih zidina koje su zarasle u zemlji. U blizini je bilo neko staro groblje. Prema kazivanju nekih ovo se mjesto ranije zvalo Varadin, i drži se, da je tu bilo neko utvrđenje. Na istočnoj strani od Tumbarice, preko rijeke su Velike Pećine, za koje predanje veli, da su se u njima sklanjali Klimenti prilikom nekadanjih plemenskih borbi. Između Ržanice i Ajdinovića Bare nalazi se jedno latinsko ”groblje”. Na Lisijevom Polju bilo je takođe nekakvih starih grobova.”.

Knjiga Radoslava Jagoša Vešovića ”Pleme Vasojevići - u vezi sa istorijom Crne Gore i plemenskim životom susjednih brda” ima, inače, preko 460 stranica. Opisuje povijest Vasojevića, njihov nastanak, širenje, razvoj bratstava te svakodnevni plemenski život kroz prizmu povijesti Crne Gore i susjednih krajeva. Predgovor knjizi napisao je 1934. godine srpski etnolog i antropogeograf dr. sc. Jovan Erdeljanović (1874-1944.), u to doba profesor etnologije na Univerzitetu u Beogradu (* 4). Iz njegovog predgovora saznajemo da je Radoslav Jagoš Vešović istraživanja provodio i knjigu pripremao puno desetljeće: ”On je u sporazumu i s odobrenjem pok. Jovana Cvijića počeo rad na proučavanju Vasojevića još 1925. god. i kroz čitav niz godina s velikim trudom i požrtvovanjem pribrao svu potrebnu građu iz naroda.”. Ističe i da je pisac, dakako, uz to istražio i sve dostupne povijesne izvore.

Naposljetku, u oči upada još jedna sličnost u iznošenju narodnih kazivanja o otkrićima velikih kostiju u Mokroj Gori u Srbiji i Donjoj Ržanici u Crnoj Gori. Radi se o tome da oba pisca koja su ih zabilježila nisu u zapisu upotrijebila izraz ”vrlo (ili veoma) velike kosti”, a kamoli još naglašeniji ”divovske (ili neku istoznačnicu, poput primjerice gigantske) kosti”. Etnograf Ljubomir Mićić za predajne nalaze iz Mokre Gore 1925. godine piše tek da su to ”velike ljudske kosti”. Radoslav Jagoš Vešović desetljeće kasnije još je neodređeniji kada otkopane koštane ostatke iz Donje Ržanice opisuje riječima ”veoma krupne čovječije kosti”. Je li takav odabir riječi njihovih bilješki slučajan? 

Pri pokušaju odgovora na ovo pitanje važno je primijetiti da su oba pisca kao glavnog nadzornika svojih istraživanja i pripreme radova za objavu imali sveučilišnog profesora dr. sc. Jovana Cvijića. Visokog obrazovanja bili su i drugi pomagači u pripremi njihovih napisa, koji su se također trudili svesti ih u, tada - 1920-ih i 1930-ih godina, prihvatljive znanstvene okvire. Ti znanstvenici i profesori, koji su u konačnici i odobrili njihove radove za objavu, možda su ”pojednostavili” izvorne zapise o otkrićima velikih kostiju, tako što su izostavili podatke koji bi čitateljima mogli ukazati da se radilo uistinu o kostima ljudi natprosječno visokog rasta. Mogli su to učiniti sami, pri pregledu rukopisa radova, ili čak i unaprijed, ”preporukom” njihovim piscima da se strogo drže ”provjerenih i znanstveno utemeljenih činjenica”. Radoslavu Jagošu Vešoviću takav podsjetnik, zapravo, vjerojatno i nije bio potreban jer je, pretpostavljam, i sam nastojao biti, po pogledu neuobičajenih činjenica, ipak samo ”pravovjerni istraživač”. Ipak je to već bila sredina prve polovice 20. stoljeća, kada u znanosti više nije bilo mjesta za nešto što se ne uklapa u tada već opće prihvaćenu teoriju (ljudske) evolucije, po kojoj, između ostaloga, ljudi od drevne prošlosti do danas visinom isključivo napreduju.

Naravno, može se prigovoriti da izvjestitelji iz naroda, kada spominju pronalaske divovskih ljudskih kostiju, bar onih u ovdje dva istaknuta slučaja, pretjeruju iznoseći takav podatak o njihovoj dužini te da su iste zapravo bile tek prosječno duge. No, da je uistinu bilo tako, mišljenja sam, takvu prosječnost ne bi zapisivači tih kazivanja niti smatrali vrijednom istaknuti u zapisima. Dapače, čini mi se vjerojatnijim da je korištenjem pridjeva ”velike”, i još više ”krupne”, u njihovim opisima zapravo umanjena stvarna dužina kostiju koje su veličinom nadmašivale kosti današnjeg čovjeka prosječne visine.