”Ogromna okostnica” u selu Gorjani nedaleko Đakova

Antun Bogetić, koji je u to doba bio i povjerenik Narodnog muzeja u Zagrebu za područje istočne Slavonije (* 3), o tome otkriću izvijestio je u napisu ”Odgovor na pitanja družtva starine”, tiskanom u glasilu Družtva za jugoslavensku povjestnicu i starine iz Zagreba ”Arkiv za povjestnicu jugoslavensku”, u knjizi 12 iz 1875. godine. Pišući o selu Gorjane (danas Gorjani), smještenom oko 10 kilometara sjeverozapadno od Đakova, u kojem se nalazio srednjovjekovni grad Gora (Gara), u okviru kojega se isticao brežuljak Gradina s neznatnim ruševnim ostacima neke građevine (možda obrambene kule), na stranici 129 naveo je i sljedeće:

”Medju ostalim reče mi jedan starac. Vidite gosp. onu krušku, pokazujuć prstom na dosta staro zeleno stablo, na istoku prvog bedema. Prije njekoliko godinah kopali su naši ljudi zemlju da kuću nasiplju, i to blizu ove kruške. U dubljini od poldruge stope, udare na ogromnu okostnicu, kraj nje puška i sablja na pol hrdjom izjedena, a pod glavom velika škuda, bog zna koliko stara. Kad to začu stari župnik, dade tielo još dublje zakopati, a škudu kupi duh. pom. Božo Lukić (isti vredni svećenik darova ju iste godine narodnom muz.).”.

Bogoslov Antun Bogetić za spomenuto otkriće ogromnog kostura saznao je pri obilasku sela Gorjani iz kazivanja jednog starijeg mještanina. Starac mu je priopćio da su kostur otkopali njegovi sumještani prije nekoliko godina. Kako je bogoslov ostatke utvrđenog grada Gora (Gara) u selu Gorjani, prema vlastitom svjedočanstvu iz napisa, posjetio 13. svibnja 1872. godine (* 4), nakon što je premješten za duhovnog pomoćnika novog župnika u Gorjanima, već spomenutog Bože Lukića, kostur je vjerojatno otkopan koju godinu prije 1870. Seljaci su ga pronašli kaneći dio zemlje s gradskog bedema iskoristiti za nasipavanje svoje okućnice. Na dubini od stope i pol, odnosno nešto manje od pola metra (* 5), lopatom su udarili u kosti koje su činile ”ogromnu okostnicu”, odnosno veliki ljudski kostur. Uz njega su pronašli pušku i poprilično hrđavu sablju, a ispod lubanje i veliku škudu, to jest novčanu kovanicu, nepoznate starosti (* 6).

Antun Bogetić u zapisu je istaknuo, što je inače rijetkost u sličnim izvještajima o pronalascima kostiju divova, sudbinu otkopanog kostura. Pribilježio je da mu je starac kazao da je  tadašnji seoski župnik, moguće iz puke predrasude, a potom i straha da su u raci otkriveni ostaci nekog neljudskog stvora,  zacijelo baš stoga jer je kostur bio napadno velik, naložio da se isti još dublje zakopa. Premda to pisac nije posebno naveo, pretpostavljam da su s kosturom iznova ukopane i puška i sablja, ukoliko su nalaznici procijenili da ih je neisplativo ponovno dovoditi u uporabno stanje. Zapis Antuna Bogetića omogućuje nam, također, tek slutnju o mjestu na kojem je veliki kostur otkopan: ”na istoku prvog bedema”. Je li pisac pri tome mislio na vanjski bedem s istočne strane srednjovjekovnog grada, pošto nešto ranije, na stranici 128 napisa, piše: ”Na južno istočnoj strani leži grad četverokutni  obkoljen sa dva obkopa, od kojih je izvanjski podosta zasut, ...”?

Iz zapisa nam je, međutim, nedvojbeno poznata sudbina u raci pronađenog novčića. Njega je od sumještana otkupio župnikov duhovni pomoćnik te ga je ubrzo darovao Narodnom muzeju u Zagrebu. Bilo bi vrijedno doznati nalazi li se i danas ta kovanica u Numizmatičkoj zbirci Arheološkog muzeja u Zagrebu, sljedniku navedenog muzeja iz 19. stoljeća. Šteta što Antun Bogetić nije više saznao, ili možda tek pribilježio, o toj kovanici, koju je opisao samo kao ”velika škuda”. Da znamo, naime, pobliže bar neke njezine mjere (promjer, težina) i obilježja (znakovlje, slovni natpis(i)), porijeklo državne kovnice u kojoj je napravljena (primjerice škude u Hrvatskoj razmjerno dosta zastupljene, ponajprije u jadranskome dijelu, koju je kovala kovnica Mletačke Republike u Veneciji) te tvar od koje je bila izrađena (zlato ili srebro), mogli bismo sa znatnom sigurnošću ukazati na razdoblje u kojemu je živio pokojnik pod čiju glavu je pri sahrani ta kovanica položena.

Bez tih podataka, usudim se tek okvirno procijeniti da veliki otkopani kostur iz sela Gorjani potječe iz novoga vijeka, moguće negdje između 16. i 18. stoljeća. Ovaj vremenski okvir mogao bi se suziti, ali i pomaknuti više u prošlost ili ka današnjici, da je kroz bogoslovov zapis sačuvan i makar pokoji podatak o izgledu, veličini i drugim značajkama u grobu pronađene puške i sablje. Antun Bogetić očito nije uspio ništa pobliže saznati niti o dužini otkopanog kostura ili makar nekih njegovih kostiju (primjerice goljenice ili možda bedrene kosti), pa smo, za razliku od njegovih zapisa iz 1872. godine o sličnim pronalascima u gradiću Cerna, ovoga puta zakinuti za mogućnost utvrđivanja okvirne visine pokojnika. Pošto se najvjerojatnije radi o koštanim ostacima čovjeka iz novog vijeka, pretpostavljam da je mogao biti visok najviše do 2,5 metara.

Premda se na području današnjeg naselja Gorjani živjelo i ranije, za ovu priču značajno gorjansko utvrđeno gradsko naselje prvi puta u pisanim izvorima spominje se 1256. godine. Herceg Bela, najmlađi sin hrvatsko - ugarskog kralja Bele IV., darovao ga je 1269. Ivanu i Stjepanu I. od roda Drusma iz Szegeta u Mađarskoj. U posjedu njihovih potomaka, koji su prema gorskoj utvrdi (Gora) i gradskom naselju (koje se kao takvo prvi puta spominje 1386.) dobili obiteljsko ime Gorjanski (de Gara), grad je ostao do 1481. godine, kada je umro Job Gorjanski. Sa smrću toga posljednjeg muškog člana obitelji, grad je promijenio nekoliko gospodara, od kojih se posebno isticao Lovro Iločki, sin bosanskog kralja Nikole. Dok je grad bio u posjedu obitelji Gorjanski, od rodovskog gradišta, a potom i kraljevskog, preuređen je u utvrđeni plemićki grad. Grad Gora (Gara) u to je doba, zahvaljujući političkoj i  gospodarskoj moći svojih vlasnika, najprije Gorjanskih, potom i Iločkih, postao jedno od najznačajnijih gradskih naselja u Slavoniji. Utvrđeni grad Gora ili Gara bio je u srednjem vijeku osmi po veličini grad u Hrvatskoj, iza Zadra, Zagreba, Pule, Varaždina, Osijeka, Nina i Dubrovnika.

S turskim prodorima u Slavoniju počinje razaranje i pustošenje gorjanskog (garskog) grada te Gorjani postaju seosko naselje i poprimaju izgled sličan današnjem. Gorjani su bili u sastavu Osmanskog Carstva od 1536. do 1687. godine. Kamen i zemlja iz nekadašnjega grada razvozili su se, posebice u 19. stoljeću, za gradnju cesta i druge potrebe vojnih i svjetovnih vlasti i mještana. Antun Bogetić u napisu iz 1872., objavljenom 3 godine kasnije, naglasio je da su mještani otkopavajući kamenje i zemlju s gradskih zidina i bedema za svoje potrebe nailazili na razno oružje i dijelove vojničke odore i opreme, ali i na nebrojene grobove. Tako je u nastavku već predstavljenog napisa sa stranice 129 naveo: 

”Tamo dalje preko drugog bedema zove se cieli sokak mrtvački. Tamo nemože se  nigdje zakopati, a da se neudari na kosti, jedino je to neugodno, da ljudi  nemogu na čistu izkopati; jer negdje goljenice, njegdje rebro ili lubanja poviruje. Ja sam se i sam o tom osvjedočio.”. Na žalost, raskopavanje srednjovjekovnog grada Gora (Gara), a naročito položaja Gradina, koje se bez ikakvoga nadzora, ali i zabrane, odvijalo desetljećima, odgovorno je i za nepovratno uništenje nebrojenih koštanih ostataka ljudi koji su tu, prvenstveno na grobljima uz crkve i samostan, kroz stoljeća srednjega vijeka bili sahranjeni. Tada i na taj skrnaveći način možda su uništeni i neki drugi kosturi natprosječno velikih ljudi, ukoliko je dakako bilo još takvih pojedinaca pokopanih na ozemlju grada Gorjane.

Predano zanimanje Antuna Bogetića za starine i spremnost da i sam sudjeluje u njihovom istraživanju ili ga makar pomogne, imala je za korisnu posljedicu, između ostaloga, i zapise o čak tri pronalaska izuzetno velikih ljudskih kostura, od čega dva u naselju Cerna te jednog, ovdje prikazanog, u selu Gorjani. Osim toga, ovaj mladi svećenik, koji je o otkriću u selu Gorjani izvijestio u dobi od svega 30 godina, jedan je od rijetkih pisaca koji su o takvim nesvakidašnjim i neobičnim nalazima ostavili razmjerno dosta zanimljivih, ali i za buduće istraživače bitnih podataka. Zahvaljujući slobodoumlju ljudi kakav je bio i svećenik Antun Bogetić, sačuvali su se dragocjeni izvještaji o obitavanju ljudi koji su se u drevna, ali i u novija vremena kao u slučaju diva iz slavonskih Gorjana, isticali visinom i snagom, a neki od njih i vojničkim, graditeljskim i drugim umijećima.

Srednjovjekovno gradsko naselje Gora (Gara) smjestilo se između suvremenog gorjanskoga  groblja na sjeverozapadu i sela Gorjana na jugoistoku. To naselje činilo je nekoliko cjelina, kako ukazuje leksikograf, geograf i povjesničar dr. sc. Krešimir Regan iz Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža iz Zagreba. U radu ”Gorjani - srednjovijekovno sijelo plemićke obitelji Gorjanski”, objavljenom u časopisu ”Scrinia Slavonica: Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest”, u broju 6 iz 2006. godine, navodi gradske cjeline nastale tijekom različitih povijesnih razdoblja: plemićki grad na današnjem groblju te utvrđeno naselje i palače u njegovome jugoistočnom uglu. Južno od napuštenog naselja, u sklopu suvremenih Gorjana, nalazi se kapela Sveta Tri Kralja, smještena u osmanskoj kuli. Područje na kojem se prostiru ostatci srednjovjekovne Gore (Gare) prekrivaju livade, oranice i voćnjaci. Prema tlocrtu srednjovjekovnog gradskog naselja Gora (Gara) u Gorjanima, kojega je sa suradnikom Tomislavom Kaniškim izradio i priložio radu, a u skladu s naprijed predstavljenim zapisom Antuna Bogetića, ”ogromna  okostnica” vjerojatno je otkopana na mjestu označenom brojem 9, istočno od prvog (vanjskog) bedema utvrđene palače Lovre Iločkog.

Na mrežnim stranicama Hrvatskog restauratorskog zavoda (HRZ; hrz.hr), u napisu ”Srednjovjekovni Gorjani” od 21. rujna 2020. godine, o značaju Gorjana u srednjem vijeku između ostaloga istaknuto je: ”Srednjovjekovno  naselje Gorjani ... vrhunac razvoja doživjelo je tijekom druge polovice 14. stoljeća i prve polovice 15. stoljeća. Tad su Gorjani postali veće urbano naselje sa župnom crkvom, dominikanskim samostanom i razvijenim obrambenim sustavom. Od vremena osmanlijske vlasti ostaci srednjovjekovne Gare rušeni su i raznašani za nove građevine, a područje je raskopavano u potrazi za vrijednostima. Pretpostavlja se da je površina ograđenog naselja iznosila oko 13 hektara. Posebnost nalazišta je očuvana urbana struktura srednjovjekovnog naselja.”.

Nedvojbeno je da  se radi o arheološki vrlo bitnom mjestu (* 7), koje međutim još nije dostatno istraženo. Krešimir Regan u  spomenutom znanstvenom radu na stranici 130, pozivajući se na napis Antuna Bogetića ”Odgovor  na pitanja družtva starine”, ističe: ”... gorjanski kapelan Antun Bogetić, koji je kao arheolog amater izvršio 1874. (iskapanja je provodio 1872. i nekoliko narednih godina, nap. pis.) na ruševinama srednjovjekovne Gore prvi arheološki očevid i manje arheološko iskopavanje unutar zidina utvrđenoga objekta za koji se smatralo da je plemićki grad obitelji Gorjanski.”.

U dostupnoj literaturi pronašao sam podatke da su na području prostiranja srednjovjekovnog gradskog naselja Gora (Gara) u nekoliko navrata vršena iskapanja u potrazi za starinama. To uglavnom nisu bila arheološka istraživanja u pravom smislu jer su bila nesustavna i površna te o njima nisu sačuvani nikakvi bitniji podaci. Prva takva iskapanja, pod nepoznatim vodstvom, vršena su 1832. godine, pri čemu su pronađeni i ostaci ljudskih kostiju. Antun Bogetić vodio je iskapanja 1872. i još nekoliko puta narednih godina. Gorjanski župnik Božo Topalović  bio je voditelj iskapanja 1879., a općinski upravitelj Gorjana Mijo Jozić 1900. godine. Nepoznati voditelj dao je iskopati 3 grobnice 1905. godine. Iskapanja više grobova ”u staroj crkvi Gorjanskoj” predvodio je 1906. godine arheolog Viktor Hoffiller (1877-1954.) iz Arheološkog muzeja u Zagrebu, no iz njegovog šturog zapisa saznajemo tek da u njima nije našao ništa značajnije.

Tek u najnovije doba otpočela su znanstveno utemeljena arheološka  istraživanja u Gorjanima. Radnici Građevinskog fakulteta iz Osijeka u  prisutnosti predstavnika HRZ-a iz Osijeka, Konzervatorskog odjela u Osijeku i Općine Gorjani 14. srpnja 2015. godine georadarom su izvršili snimanje tla oko i unutar kapele Sveta Tri Kralja. U listopadu iste godine djelatnici HRZ-a iz Zagreba i Osijeka na istome mjestu proveli su arheološka istraživanja pod vodstvom arheologinje - više konzervatorice iz Odjela za kopnenu arheologiju Službe za arheološku baštinu HRZ-a iz Zagreba Ivane Hirschler - Marić (* 8). Arheološka  istraživanja u Gorjanima nastavljena su, uz potporu Općine Gorjani i u suradnji s Đakovačko - osječkom nadbiskupijom, pod vodstvom iste voditeljice te njezinog zamjenika arheologa - višeg konzervatora iz istog Odjela HRZ-a dr. sc. Andreja Janeša, 2017. godine u okviru programa HRZ-a ”Arheološka topografija srednjovjekovnih Gorjana”.

Na mrežnim stranicama HRZ-a, u napisu ”Arheološka topografija srednjovjekovnih Gorjana - uz petu obljetnicu programa” od 21. svibnja 2021. godine, naglašeno je: ”Istraživanja su počela 2017. godine, kad su istražene manje sonde unutar jugoistočnoga dijela srednjovjekovnog naselja, zatim na položaju Glavnik uz današnje groblje te na položaju Zorjaševo, gdje je nađena srednjovjekovna crkva s grobljem. Od 2018. godine iskopavanja se provode na sjeverozapadnom dijelu srednjovjekovnog naselja, na pretpostavljenom području srednjovjekovnog dominikanskog samostana i crkve s grobljem.”.

Viša kustosica Muzeja Đakovštine, arheologinja mr. sc. Jelena Boras i učiteljica hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Josipa Kozarca u Semeljcima,  jezikoslovka dr. sc. Ivana Čatić, u znanstvenom radu ”Arheološka topografija i toponimija na prostoru Općine Gorjani”, objavljenom u zborniku ”Gorjani:  mjesto, ljudi, identitet, baština” u Gorjanima 2024. (* 9), na stranici 422 navele su: ”U samom selu Gorjanima nalazio se srednjovjekovni grad Gora / Gara čiji se fortifikacijski ostatci vide i danas. Na prostoru tog nekadašnjeg naselja danas se provode sustavna istraživanja na položaju Kamenišće, gdje su nađeni ostatci dominikanskog samostana i crkve s grobljem. U jugoistočnom dijelu Gore / Gare nalazio se lokalitet Gradina, koji je danas u potpunosti uništen i o čijoj vremenskoj pripadnosti i karakteru ne znamo ništa pouzdano.”.

U istome radu na stranici 428 nadalje ističu: ”Prva lokacija unutar Gore / Gare  je označena toponimom ”Kamenišće" i prostire se sjevernim i zapadnim dijelom utvrđenog kompleksa, dok je na teritorijalno užoj razini zabilježen i toponim ”Sveta Klara”, koji se odnosi isključivo na jednu zemljišnu česticu, i to onu na kojoj su ostatci srednjovjekovne crkve sv. Margarete, smještene uz dominikanski samostan. Drugi mikrotopnim je ”Gradina” u jugoistočnom rubu kompleksa i nije zabilježen u kartografskim izvorima, nego isključivo u pisanim.”. 

Voditeljica arheoloških istraživanja u Gorjanima i njezin zamjenik, Ivana Hirschler Marić i Andrej Janeš, u znanstvenom radu ”Arheološka slika srednjovjekovnog garskog naselja i dominikanskog samostana”, objavljenom u već spomenutom zborniku, na stranici 469 o dosadašnjim pokazateljima istraživanja između ostaloga naglasili su: ”Dosad je na prostoru crkava i samostana ukupno istraženo 86 grobova te izrazito velika količina dislociranih kostiju iz razorenih grobova.”. U bilješci 42 na stranici 467 navode, osim toga, da je antropološku analizu ljudskih osteoloških nalaza iz dotad istraženih grobova na području crkava i samostana obavila dr. sc. Željka Bedić, o čemu je izvijestila u radu u istome zborniku. No, spomenuta arheologinja i antropologinja s Instituta za antropologiju iz Zagreba u radu ”Bioarheološka slika koštanih ljudskih ostataka u Gorjanima” iznijela je pokazatelje  antropološke obrade svih kostura, usmjerene isključivo na njihovo demografsko (spol, uzrast) i paleopatološko istraživanje.

Iz dostupne literature i izvora koji se odnose na arheološka iskapanja na prostoru srednjovjekovnog gradskog naselja Gora (Gara), koje sam predstavio u ovome napisu i popratnim bilješkama (* 10), nije moguće saznati ništa o veličini makar i jednog kostura. Takav pristup pri izvještavanju o arheološkim grobnim nalazima i inače je vrlo čest jer istraživači - pisci naglasak stavljaju na predmete, a pri obradi koštanih ostataka na njihovu usmjerenost, položaj u grobu, spol i uzrast pokopanog, očuvanost kostiju, ozljede i bolesti koje se iz njih mogu ”iščitati”, ... Dužina i krupnoća kostiju, podaci iz kojih bi se mogli donijeti zaključci o tjelesnom ustroju pokopanih pokojnika, rijetko su predmet zanimanja arheologa i antropologa. Razmišljam da iza takvog pristupa nema bilo kakve namjere, posebice ne loše, sve dok me netko činjenicama ne uvjeri u suprotno.