Vilovske grede - divovsko zdanje drevnog žrtvenika?

Među danas rijetkim žiteljima Pavlovca Vrebačkog i tamošnjih zaselaka divovsko kameno zdanje poznato je pod imenom Vilovske grede, što je mjesni naziv za Vilinske grede. Već samo ime upućuje da su možda s velebnim prapovijesnim zdanjem na neki način bile povezane vile, ženska bića koja imaju sposobnost iz usporedne stvarnosti ograničeno saobraćati i bivati i u ljudskome svijetu. Greda u Lici i na Velebitu označava, pak, ponajprije višlji i uspravan kamen, a katkada i prirodnu stijenu sličnih obilježja (* 1).

Na Vilovske grede kod Pavlovca Vrebačkog upozorio je antropogeograf, etnolog i otorinolaringolog Branimir Gušić (1901-1975.) iz Zagreba. U napisu ”Naseljenje Like do Turaka”, objavljenom 1973. godine u zborniku radova ”Lika u prošlosti i sadašnjosti”, u izdanju Historijskog arhiva u Karlovcu, Branimir Gušić ovu neobičnu kamenu tvorbu svrstava ”... u vrijeme neposredno prije dolaska Indoevropljana u ovaj kraj. To je vrijeme kad danas nama najvećim dijelom nepoznati ili tek veoma malo znani paleomediteranski narodi u području Sredozemlja razvijaju svoje visoke civilizacije bakrenog doba, kada je žena, kao inkorporacija plodnosti, bila nosilac vlasti i političke moći. Na ta nas davna vremena još danas podsjećaju ostaci kamenog kulta u Lici i na Velebitu. Takove su ”Vilovske grede” uz stari put što od gradine Šupljače (* 2), između Kalanjuše i Iljkuše vodi na rječicu Jadovu. To su četiri velike stijene poredane jedna pored druge na kamenoj gredi na mjestu na koje svakako nisu mogle dospjeti bez ljudskih ruku.”.

O mogućoj ulozi Vilovskih greda, kao svojevrsnog žrtvenika u spomenutoj dalekoj prošlosti, Branimir Gušić temeljem usporedbe sa sličnom megalitskom pojavnošću na Velebitu nadalje ističe: ”Uz njih su vezana brojna vjerovanja što se još i danas prenose kod starijih žena. Drugi takav kultni kamen zvan ”Baba” stoji na Malom Rujnu u Velebitu. Običaj je da planinke prigodom svojeg izlaska na planinu prospu po njemu nešto žita i ulja, da bi paša toga ljeta bila izdašna, a stoka plodna i muzna.”. Antropogeografska i etnološka istraživanja u dijelu Like uz rječicu Jadovu Branimir Gušić vršio je još u mladosti, kao student povijesti i zemljopisa te medicine. Područje Pavlovca Vrebačkog obilazio je vjerojatno 1922. godine, s prijateljem Većeslavom Hennebergom (1889-1937.), konzervatorom i povjesničarem iz Zagreba (* 3).

Je li Branimir Gušić u to doba, kada je običaj štovanja Babe na visoravni Malo Rujno u južnovelebitskom Podgorju još bio živ, mogao posvjedočiti sličnom odnosu prema kamenom žrtveniku u središnjoj Lici? Ili je o mogućem proljetnom žrtvovanju bilja na Vilovskim gredama u svrhu osiguranja plodnosti i rodnosti blaga tek imao prigodu čuti putem narodne predaje toga kraja? Moguće je da 1922. godine Ličani iz Pavlovca Vrebačkog i okolice i nisu više prinašali pretpostavljene biljne žrtve na divovsko kamenje ”izloženo” na vapnenačkoj polici povrh pašnjaka i u okruženju brijegova stjenovitih ”glava” Kalanjuše i Iljkuše. No, jedan drugi ali srodan običaj (koji je s prvim mogao činiti cjelinu) bio je tada još uvijek prisutan.

U već spomenutom napisu, naime, Branimir Gušić naglašava važnost štovanja izvora u krškim stočarskim područjima Like i Velebita, koju dovodi u usku vezu s prinošenjem bilja na kamene žrtvenike: ”U taj nastariji kulturni krug spada i štovanje žive vode. Rašireno po čitavom Sredozemlju, ono se ponegdje zadržalo gotovo sve do naših dana. Takova je voda ”Zlatan vrilo” u Bakovcu više Kosinja. Na ovom su živom vrelu, u koje silazimo nizom u kamen isklesanih i građenih stepenica, ostavljale žene još prije pedesetak godina tkanice ili marame kao zavjetne darove. A tako žrtvovana pletiva, marame i vrpce, nalazio sam tada i u ”Vodenoj spilji” pokraj Jadove i na danas već zapuštenom i često presahlom vrelu kraj crkvice sv. Ivana u Gori poviše Medka.”.

Vodena špilja (* 4) nalazi se svega oko 300 metara daleko od Vilovskih greda. Navodni kameni žrtvenik smješten je nedaleko lijeve, a špilja s posvećenim vrelom blizu desne obale rječice Jadove. Gradina Šupljača, u narodu toga kraja zvana i Šupljara, koju također spominje Branimir Gušić kao polaznu točku od koje je vodio stari put prema Vilovskim gredama, rječici Jadovi i Vodenoj špilji, zapravo je stjenovita ”glavica” brda Šupljača (625 m.n.v.). Brdo se uzdiže tik sjeverno od asfaltne ceste koja uz sjeveroistočni rub Ličkog polja vodi prema obližnjem naselju Vrebac i gradu Gospiću. Brijeg nosi ime Šupljača jer se kroz njegovu kamenu ”glavu” pruža mala špilja s dva nasuprotna ulaza. Vilovske grede smještene su svega oko 350 metara zračne udaljenosti, a Vodena špilja oko 600 metara sjeverno od brda i špilje Šupljača. Na malom prostoru nalaze se tri dragocjena izdanka prirodne i kulturno-povijesne baštine Like.

*
Kada sam tragajući za drevnom megalitskom ostavštinom u Lici i na Velebitu 2020. godine naišao na ranije spomenuti napis Branimira Gušića u kojem naglašava da su Vilovske grede ”... četiri velike stijene poredane jedna pored druge na kamenoj gredi na mjestu na koje svakako nisu mogle dospjeti bez ljudskih ruku”, pomislio sam da je riječ o kamenim stupovima osovljenim na vodoravnoj stijenskoj polici. Takvi stupovi, za koje se prema sličnim spomenicima iz sjeverozapadne Europe uvriježio naziv menhiri, postavljani su u prapovijesti i u dinarskim krajevima. Na uzvišenju Škrakića brdo, primjerice, između naselja Bara Selo i Dobro Selo, istočno od gradića Bosanski Petrovac u zapadnoj Bosni i Hercegovini, sačuvano je 11 takvih stupova, od kojih je 5 još uvijek osnovom ukopano u zemlju, a šest ih je palo ili su izvađeni tijekom vremena (* 5).

Zvuči nevjerojatno da istaknuti navod cijenjenog znanstvenika nikoga iz povijesne i arheološke, ali i građevinske, pa i antropološke i etnološke struke nakon objave njegovog napisa ”Naseljenje Like do Turaka” 1973. godine nije potaknuo da provjeri u njemu iznesenu tvrdnju i dodatno istraži tu uistinu nesvakidašnju prapovijesnu ostavštinu. Kada sam 12. rujna 2021. godine prvi puta bio u istraživačkoj posjeti na području naselja Mogorić, Pavlovac Vrebački i Vrebac, sa slobodnim istraživačem Darkom Gojkovićem, nisam stigao posvetiti se obilasku Vilovskih greda. Uspio sam jedino raspitati se kod jednoga mještanina za njihovo postojanje, no nisam doznao jesu li još ”na životu” niti kako bih ih mogao pronaći. Čini mi se da sugovornik nije znao da tako nečeg uopće ima u njegovom zavičaju.

Na sreću, u Pavlovcu Vrebačkom ipak postoje žitelji za koje Vilovske grede nisu nepoznanica. U to sam se uvjerio tijekom druge posjete tome kraju, 9. listopada 2022. godine, kada sam se tamo uputio s dijelom obitelji na istraživački izlet. Nakon razgledavanja brijega i špilje Šupljača, u kući smještenoj uz asfaltnu cestu točno podno Šupljače zatekli smo mještane iz obližnjeg zaselka Selište koji su upravo bili došli pomoći rođaku u uređenju povrtnjaka. Kazali su nam da znaju za Vilovske grede i preporučili da se javimo Branku Maljkoviću, čiji dom je udaljen oko 200 metara, a nalazi se uz makadamski odvojak koji od njihove kuće vodi na sjever.

Kako je bila nedjelja, mlađeg mještanina Pavlovca Vrebačkog zatekli smo u njegovom domu. Kada je čuo što nas zanima, spremno se ponudio povesti nas do Vilovskih greda. Put do njih koji vodi od Šupljače, a kojim je prije ravno stotinu godina do Vilovskih greda prispio Branimir Gušić, danas se većim dijelom niti ne nazire jer su ga obrasli šumarci i travnjaci. No, čak da je stari put i moguće slijediti, Vilovske grede možda sami ne bismo pronašli jer se iz smjera nekadašnjeg puta ne mogu uočiti zbog gustog raslinja. Stoljeće ranije čitavo područje bilo je gotovo posve bez šume (o tome svjedoče fotografije) te su Vilovske grede na Branimira Gušića, koji ih je mogao vidjeti još iz daljine, zacijelo ostavile snažan dojam.

Pod vodstvom Branka Maljkovića do željenog odredišta stigli smo, bez probijanja kroz guštike, za nepunih deset minuta. Vilovske grede na rubu krševite čistine, koja se pruža zapadno od brijega Kalanjuša, sakrivene su od pogleda zbog stabala izraslih na i podno padine nedaleko staroga puta (koji se tu djelomično nazire). Smještene zapadno od puta i udaljene od njega 20-ak metara, 4 poveće stijenske gromade nepravilna oblika poredane su uzduž šire vapnenačke police, dugačke oko deset metara. Međusobno su razmaknute svega oko jedan do jedan i pol metar. Čini se da su dvije gromade na jugu nekada davno činile jednu poveću stijenu, koja se razlomila približno na dvije polovice, na što ukazuje međusobni položaj sadašnjih zasebnih kamenih gromada. Ako vapnenačke gromade predočimo kao kocke sa stranicama dugim 1,5 metara, one prosječno zauzimaju 3,375 prostornih metara. U prosjeku imaju masu od 9112,5 kilograma (3,375 m3 x 2700 kg/m3) ili oko 9 tona!

Važno je napomenuti da iznad stjenovite police na kojoj se nalaze kamene gromade nema padine brijega niz koju su se te nepravilne stijene mogle skotrljati. No, da takva padina postoji, gromade se ne bi zaustavile točno uz rub police, već bi se otkotrljale u njezino podnožje. Branimir Gušić bio je u pravu istaknuvši da 4 velike stijene na policu ”svakako nisu mogle dospjeti bez ljudskih ruku.”, niti su se na njoj mogle same poredati jedna do druge. Gromade su vjerojatno na policu premještene s jednog od obližnjih stjenovitih brda. Ne znamo tko je to i kada učinio, niti kako ih je premjestio (prenašanjem, dovlačenjem, korištenjem lebdećeg učinka - poništenjem sile teže, ...?). Nije nam poznato niti s kojim razlogom je to izveo.

Da stijenske gromade nisu na policu ”pale s neba”, niti su na njoj ”izrasle kao gljive”, upućuje i jedan izvanredan detalj. Branko Maljković nam je kazao da sve četiri gromade imaju ”urezana” 3 usporedna plitka i ne odveć široka utora. Promotri li se pažljivo površina gromada, spomenuti žljebovi mogu se uistinu zamijeiti. Za ”urezane” žljebove rekao je da se u narodu pričalo da su nastali pri trenju užeta o kamen prilikom dovlačenja gromada na njihovo današnje mjesto. Moguće je, međutim, da su nastale kada su gromade uz pomoć nepoznatog alata odvajane od stijena čijim su izvornim dijelom bile.

Možemo opravdano pretpostaviti da su u postavljanju Vilovskih greda prste imali prastanovnici toga kraja, no jesu li to bili tek drevni ljudi ili možda čak i divovi? Branko Maljković spomenuo nam je i narodu predaju prema kojoj su Vilovske grede dobile ime po vilama koje bi u blizinu tih stijena dolazile napiti se vode. Jesu li i na koji način neobične stijene bile važne vilama, ili su od osobitog značaja bile tek za ljude, ponajprije žene koju su im, kako je pretpostavio Branimir Gušić, prinosile beskrvne žrtve ”da bi blago bilo muzno, a godina obilna i plodna”?

Goran Majetić, slobodni istraživač, 13. listopada 2022.

(* 1) Riječ greda danas se uglavnom odnosi na obrađen izdužen komad drveta, u pravilu četvrtastog presjeka. No, nekoć davno očito je bila u vezi i sa sličnim kamenim stijenama. Zapravo u vezi, sudeći po obliku divovskih stijena iz Pavlovca Vrebačkog, ne samo s izduženim komadima kamena već i sa samostojećim kamenjem drugih oblika, pa i nepravilnog izgleda.

Je li korijen riječi gred(a) istovjetan s korijenom riječi grad? Označava li u prirodnom krajoliku prvenstveno neku kamenu ljudsku gradnju, poput primjerice prapovijesne gradine? Ili, pak, stijensku tvorbu koja uvelike podsjeća na kameno zdanje napravljeno ljudskim rukama? Da bi tome moglo biti tako, upućuju primjerice toponimi Samograd i Samogred, koje susrećemo na podosta mjesta u kr(a)škim krajevima Dinarida.

Dugogodišnji istraživač Velebita, posebice njegovog Podgorja, Vitomir Vito Cerovac na portalu Kramaruša (kramarusa.wordpress.com), u napisu ”Podgorske svaštarije” iz 2006. predstavio je mali rječnik velebitskih pojmova. U tome rječniku o značenju pojma greda među stanovništvom Velebita, koje je istovjetno ili slično značenju koje ima u Lici, zabilježio je:

”Greda, grečica, gredina, izduženo uzvišenje kojemu je jedna strana većim dijelom okomito odsječena (stijena). Grede su i skupina ili lanac stijenja koji strši u prostoru (Klepine grede, Vodičke grede).

Samogred, odnekud sam doznao da riječi samogred i samograd nemaju isto značenje. Po tom tumačenju Samogred je naziv za prostor na kojemu prevladavaju stijene (grede) i kukovi, dok se naziv Samograd odnosi na stijenama i kukovima ograđen dočić, dolinu. Da ima istine u tome, spomenimo da je Samogred drugo ime za Bačić kuk, a da se bunar u jednoj od Marinkovića dolina zove Bunarić u Samogradu.”

(* 2) Na brijegu Šupljača (zvanom i Šupljara) nije postojala prapovijesna gradina jer je zaravan na vrhu (pre)malena. No, zna se da je tu u srednjem vijeku stajala mala obrambena utvrda. Na to ukazuje i Branimir Gušić kada spominje tamošnu gradinu. Da je pod pojmom gradina zapravo mislio na srednjovjekovni utvrđeni grad, dokazuje njegov navod da na vrhu brijega "naziru se ostaci temelja peterokutne gradine zidane od lomljena kamena", kojeg je istaknuo u napisu "Prilog etnogenezi nekih starohrvatskih rodova", objavljenom u glasilu "Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru", svezak 16-17 iz 1969.

Uistinu se na vrhu brijega, dakle, nalazila (samo) obrambena kula. Povjesničar Krešimir Matijević u radu ”Utvrđeni gradovi srednjovjekovne Like”, objavljenom u glasilu ”Lička revija”, broj 14 iz 2015., ukazao je da tu najvjerojatnije stajao grad Slivnik. Ta utvrda - kula u pisanim izvorima spominje se 1359., a naznačena je i na zemljovidu ”Italiae, Sclavoniae, et Graeciae tabulae geographicae” (”Zemljovid Italije, Slavonije i Grčke”) flamanskog geografa, kartografa i matematičara Gerharda Kremera Mercatora (1512-1594.) iz 1589.

(* 3) Tada su, između ostaloga, razgledali i stećke kod Popovića gradine na susjednom području Mogorića, o čemu se govori u napisu ”Nepostojeći” stećci u Mogoriću (opet) su postali stvarni”.

Da je Branimir Gušić posjetio kraj Pavlovca Vrebačkog (oko) 1922. svjedoči i njegov navod iz ovdje predstavljenog napisala ”Naseljenje Like do Turaka”, objavljenog 1973., da je ”još prije pedesetak godina” naišao na tkanine koje su žene prinijele kao žrtve u tamošnjoj Vodenoj špilji.

(* 4) Kratki video iz Vodene špilje možete pogledati u prilogu Faruka Islamovića "Vodena špilja".