Dio reljefa uklesanog na pokrovnoj plohi stećka iz Plaškog (Izvor: Šefik Bešlagić ”Stećci - kultura i umjetnost”, 1982.)
Stećak iz Plaškog jedan je od najzapadnijih poznatih stećaka, kako po rasprostiranju u srednjem vijeku, pretpostavljenom dobu njegovog nastanka, kada je takvih stećaka i u ovom dijelu Hrvatske bilo podosta, tako još i više danas kada je jedan od malobrojnih sačuvanih spomenika takve vrste (* 1). Stećak iz Plaškog jedan je od većih sačuvanih stećaka u Hrvatskoj, ukoliko naravno izuzmemo stećke iz Dalmacije. U tom širokom prostoru od Velebita i Like preko Pokuplja, Banovine (Banije) sve do Slavonije, kojeg možemo zvati i unutrašnjom Hrvatskom, ujedno je jedan od najbolje ukrašenih stećaka. Također je, obzirom na isti prostor, i jedan od rijetkih stećaka koji sadrži uklesane sve najvažnije znamene - ilirske narodne duhovne i svjetovne samosvijesti i državotvornosti. Stećak predstavlja dragocjenu rijetkost ako se zna da je do danas u unutrašnoj Hrvatskoj ”preživjelo” možda tek nekoliko desetaka stećaka, i to odreda ploča (manjih i tanjih nego stećci u Plaškom).
Jedna od posebnosti stećka je i to, da povijesno-arheološka struka uvriježeno smatra kako je taj kamen (kamena ploča) jedini takav spomenik pronađen u Plaškom. Nitko od spomenutih stručnjaka, uostalom, u pisanim radovima niti ne sluti drugačije. Istina je, međutim, da predmetni stećak nije jedini koji je otkriven na području Plaškog. Pronađen je svakako još jedan, čak i dosta veći, kojem se na žalost ne zna sudbina. Pisano svjedočanstvo s početka 20. stoljeća da je u Plaškom nekoć bio bar još jedan stećak, ujedno upućuje da je u ovom srednjovjekovnom naselju možda postojala i veća nekropola (grobište) stećaka, uz ili u blizini neke danas nepostojeće crkve. Postoje naznake da je netko od ondašnjih vodećih arheologa u Hrvatskoj znao za otkriće, no nisam pronašao trag da je o istome igdje ostavio bilješku, a kamoli da je taj drugi stećak istraživao. Priča o još jednom pronađenom stećku u Plaškom i tragovima koji bi možda mogli dovesti do njegovog ponovnog pronalaska, ili makar ukazati je li uništen i gdje se nalaze ostaci, bit će objavljena zasebno, drugom prigodom.
Već od pronalaska prvoga stećka, o kojem se govori u ovom napisu, prisutna je dvojba o tome je li uistinu riječ o stećku ili se radi o pozamašnoj nadgrobnoj ploči. Ta dvojba, za koju danas s pravom možemo reći da odlikuje mahom sve stećke od Velebitskog Podgorja, preko Like i Pokuplja do Banije (Banovine), proizlazi iz već spomenutih činjenica: njegove prostorne izdvojenosti, osrednje večine i, posebice, oblika pravokutne ploče. Dvojba je izražena već u prvom novinskom naslovu posvećenom stećku iz 1900. godine, čiji pisac za spomenik nudi znakovit naziv - nadgrobni stećak. Ne dvoji, dakle, u istovjetnost njegovog podrijetla sa stećcima kakve nalazimo na prostranstvu Dinarida sve od Like u Hrvatskoj do Crne Gore i jugozapadne Srbije, ali mu zbog pločastog izgleda i istaknutih posmrtnih znamena dodjeljuje ulogu nadgrobnice. Za arheologa Josipa Brunšmida, koji je ostavio prvi poznati stručni izvještaj o stećku 1912. godine, spomenik je poveća nadgrobna ploča (ne koristi naziv stećak, iako zna za tu vrstu spomenika). No, za povjesničarku umjetnosti i konzervatoricu Anđelu Horvat, koja se ovim spomenikom bavila u više navrata, i više od svih ostalih stručnjaka, tijekom gotovo tri poslijeratna desetljeća, sve do 1974. godine, nije bilo sumnje da je to ”primjerak rijetko sačuvanih stećaka s područja srednjovjekovne Hrvatske”. Njezin stav da je riječ o stećku, dijelili su potom i povjesničarka umjetnosti Marian Barbara Wenzel, povjesničar Mirko Valentić, svećenik Ante Škobalj, povjesničar Šefik Bešlagić, ...
Zanimljivu priču o stećku iz Plaškog, u mnogo čemu do sada neispričanu, nastavljam predstavljanjem najvažnijih povijesnih zapisa o njemu, koje sam prikupio dosadašnjim istraživanjem. Prvu vijest o stećku donose ”Narodne novine” od 20. studenog 1900. godine. Pod naslovom ”Prvi nadgrobni stećak iz Hrvatske” (* 2), prenosi je glasilo ”Starohrvatska prosvjeta”, svezak V broj 3-4 iz iste godine, koje objavljuje Hrvatsko starinarsko družtvo (današnjim rječnikom: Hrvatsko arheološko društvo) iz Knina: ”U blizini Plaškoga prigodom uredjenja Dretulje nadjen je prvi nadgrobni spomenik svoje vrsti. Taj kamen nadgrobni je stećak XIV. Ili XV. vieka sa reljefnim crtežima, jedini danas u obće poznati spomenik te vrste iz Hrvatske i Slavonije, pa upravo s toga ima svoju važnost, što njegova ekzistencija dokazuje, da su isti pogrebni, a valjda i drugi običaji, kao u susjednoj Bosni i Dalmaciji (gdje tih stećaka veoma mnogo ima), vladali i u ovome dielu Hrvatske. U Bosni drže te stećke bogumilskim spomenicima, ali da li takova tvrdnja pristajala i ovomu spomeniku iz Plaškoga, najmanje je bar sumnjivo. Svakako je stećak iz Plaškoga narodnome muzeju veoma dobro došao kao staro-hrvatski spomenik jedne vrste, koja dosle ovdje nije bila zastupana.”.
Ta prva vijest sadrži sve najvažnije podatke o stećku iz Plaškog, o njegovoj pretpostavljenoj namjeni (nadgrobni spomenik) i starosti (14-15. stoljeće), približnom mjestu nalaska, postojanju uklesanih crteža, sličnosti sa stećcima u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji. Iz nje doznajemo i da je stećak prebačen u Narodni muzej u Zagreb (* 3).
Narednu bitnu zabilješku o stećku iz Plaškog donosi Josip Brunšmid (1858-1929.), ravnatelj Arheološkog odjela Narodnog muzeja u Zagrebu. U napisu ”Kameni spomenici hrvatskoga narodnoga muzeja u Zagrebu - Dio II: Spomenici srednjega i novoga vijeka”, objavljenom u glasilu ”Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva” 1912., godine, Josip Brunšmid pod rednim brojem 889 predstavlja prvu fotografiju i daje sljedeće podatke o spomeniku:
”Ogromna nadgrobna ploča nepoznatoga ratnika. Nađena prigodom regulacije Dretulje kod Plaškoga. Darovao gospodarstveni odsjek kr. Zemaljske vlade 1900.
Dulj. 2,00, šir. 0,98, deblj. 0,39. Tvrdi vapnenjak.
Veoma velika, nešto nepravilno otesaná kamena ploča; popucana i mjestimice otučena.
Na kamenu su u niskom relijefu izraženi: gore okrenuti polumjesec, dvije šesterotrake zvijezde i izmed njih velik štit (treća zvijezda u d. uglu dole već se je sasma izlizala), kaciga, dugi ravni mač za dvije ruke između dvijuh željeznih rukavica, pa sunce i drugi spram njega otvoreni polumjesec, koji je uži od onoga gore. Spomenik se može datirati prema maču, koji ima oblik, što je od XIII-XV. vijeka u porabi bio.”.
Izvještaj spomenutog arheologa prvi donosi veličinu stećka. Predočene mjere svjedoče, prema današnjem stanju poznavanja stećaka, da je riječ o osrednje velikom spomeniku. No, ako ih sagledamo samo u odnosu na slične nadgrobne ploče iz unutrašnje Hrvatske, tada za stećak iz Plaškog možemo reći da spada među veće primjerke nadgrobnica. Iz izvještaja doznajemo i da je ploča izrađena od kamena vapnenca, uobičajenog i za kr(a)šku okolicu Plaškog. Nadalje saznajemo i da ploča nije savršeno oblikovana, ali i da je dopremljena u Zagreb u razmjerno dobrom stanju jer oštećenja nisu prevelika. Josip Brunšmid prvi i opisuje reljef na stećku, koji sadrži mahom prepoznatljive starohrvatske znamene - polumjesece, zvijezde i sunce (ali ih kao takve ne spominje), kao i znamene srednjovjekovnih ratnika, mač, štit, kacigu i rukavice. Prema obliku uklesanog mača smatra da je riječ o nadgrobnoj ploči ratnika koji je živio negdje u 13-15. stoljeću.
Sljedeća važnija razmatranja o stećku iz Plaškog dolaze nam iz pera povjesničarke umjetnosti i konzervatorice Anđele Horvat (1911-1985.) iz Zagreba, koja o njemu piše u više navrata. Prvi rad u kojem se dotiče stećka je napis ”O stećcima na području Hrvatske”, objavljen u glasilu ”Historijski zbornik”, broj 1-4 iz 1951. godine. U kratkoj bilješci, osvrčući se na zapažanje prethodnika, Anđela Horvat napominje da ”ukrašena ploča” (ipak) ima sva bitna obilježja stećka: ”Ovamo (u Karlovačku oblast, tadašnje upravno područje po obuhvatu i značenju slično današnjoj županiji, nap. pis.) treba pribrojiti topografski osamljenu kamenu ploču, koja se našla prilikom regulacije potoka Dretulje kod Plaškog (kotar Ogulin). Nju je već davno publicirao Brunšmid u svojim Kamenim spomenicima, ali je navodi samo kao nadgrobnu ploču XIII., odnosno XIV. stoljeća. Međutim reljefi na toj ploči monumentalnih dimenzija, koje su karakteristične za stećke, uobičajeni su motivi, koji krase bosanske grobove (sunce, mjesec, šestokraka zvijezda, štit, mač i t. d.), što sve svjedoči, da je pod tim glomaznim biligom bio sahranjen velikaš, kojem su blizi motivi iz kulturnog kruga srednjovjekovne Bosne.”.
Anđela Horvat, u prilog stava da je spomenik u Plaškom stećak, navodi i zajednička obilježja prostora u kojem se takvi spomenici javljaju. Ističe da na širom prostoru Dinarida ”... mogu se pretpostaviti srodni uvjeti njihova postanka i trajanja” te da ”... uočavamo, da na njih nalazimo u srodnoj konfiguraciji tla, u planinskim krajevima, koji obiluju kamenom.”. Svoje navode povjesničarka umjetnosti i konzervatorica dijelom ponavlja, ali i nadopunjuje, u radu ”Prilog rasprostranjenju stećaka u Liki i Baniji”, kojeg je objavila u glasilu ”Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji”, svezak 15 broj 1 iz 1963. godine: ”Na području Like i Krbave ... u red stećaka pribrojila sam i od prije poznati spomenik ukrašen reljefima, što je nađen uz potok Dretulju kod Plaškoga, a Brunšmid ga je publicirao prije više od pola stoljeća, još tada naprosto kao nadgrobnu ploču nepoznatog ratnika. ... Spomenute jednostavne blokove kamena, Brunšumid još tada oko g. 1900, kad se bavio problemom Poduma (rimskim spomenicima i stećcima uz ruševine crkve Sveti Marko, nap. pis.), nije spoznao kao stećke, baš kao što se u tom smislu nije opredijelio ni za svečanije opremljen primjerak iz Plaškoga.”.
Nakon istraživačkog obilaska Like 1961. godine, kada je potvrdila nekoliko od ranije poznatih te ustvrdila i par novih mjesta sa stećcima, Anđela Horvat u već spomenutom radu zaključuje: ”I nakon ovih novih nalaza ostaje, da je u krajevima zapadno od Une najbogatije ukrašen stećak iz Plaškoga. ... Osim šestokrakih zvijezda, sunca, polumjeseca, tu je štit, kaciga, dugi ravni mač za dvije ruke, uz koji su dvije rukavice. Očito je, da je pod teretom tog monolita (200 X 98 X 39 cm) bio sahranjen istaknutiji feudalac.”. Starost stećka u Plaškom određuje, slijedeći pristup Josipa Brunšmida, prema obilježjima mača uklesanog na reljefeu pokrovne ploče: ”Upravo gotički tip dvosjeklog dugog mača, s dugom nakrsnicom na balčaku, s podugačkom drškom na kojoj je obla glavica, sa stećka koji potječe iz Plaškoga, govori da je u XIV, a najkasnije u XV st. ovdje bio na takav način sahranjen ugledni ratnik.”.
Za razliku od Josipa Brunšmida, koji drži da je nadgrobna ploča iz Plaškog bila posvećena srednjovjekovnom ratniku, Anđela Horvat (* 4) zastupa stav da je taj stećak nadgrobni spomenik nekog uglednog ratnika, odnosno velikaša. Prosuđuje to na osnovu ”svečanije opreme” ili ”bogatstva ukrasa” zastupljenih u reljefnom prikazu stećka. Pobornica je mišljenja, koje je i danas rasprostranjeno među povjesničarima, da su u pravilu veličina i reljefnost stećaka u srazmjeru s bogatstvom ljudi koji su ih dali izraditi. Uglavnom, smatra da su si veće i ljepše primjerke mogli priuštiti prvenstveno plemići, čije obitelji su osim toga i željele ostaviti raskošniji spomen na čast i u slavu pokojnika. Čvrsti stav, da su razlozi srednjovjekovne političke i gospodarske moći uvjetovali izgled i veličinu stećaka, prigrlio je veći dio stručnjaka. No, pojedinim istraživanjima provedenim ili preispitanim posljednjih desetljeća, taj stav ipak je poljuljan. Već i stoga, jer su (ujedno) ustanovljena odstupanja starosti brojnih stećaka, koja ih pomiču sve do starog vijeka pa i dublje u prošlost. No, to je već prilog za jednu drugu raspravu ...
Stećak iz Plaškog potom je jedan od malobrojnih iz unutrašnje Hrvatske koji je bio i predmetom zanimanja povjesničarke umjetnosti i umjetnice Marian Barbare Wenzel (1932-2002.), podrijetlom iz Sjedinjenih američkih država (SAD) i životom vezane za Englesku, koja je niz godina nakon studija provela u istraživanja stećaka, posebice na području Bosne i Hercegovine. U knjizi ”Ukrasni motivi na stećcima”, koju je objavila 1965. godine, prema zastupljenosti motiva u reljefu plaščanski stećak svrstava u skupinu stećaka predstavljenih tablom LXXVII, u okviru cjeline ”Ruke / Hands and arms” (koja obuhvaća table LXXVII - LXXIX). Marian Barbara Wenzel uspoređuje motiv ruku i oružja sa stećka u Plaškom s motivima na stećcima s nalazišta Nisko u Dalmaciji i Obalj u Bosni, koje je uvrstila u cjelinu ”Oružje i oruđe / Weapons and Tools”, i njezinu podcjelinu ”Štitovi / Shields”. Time zapravo podržava mišljenje Anđele Horvat o umjetničkoj bliskosti pojednih udaljenih stećaka, tražeći potvrdu za to u sustavnijem i detaljnijem istraživanju.
Pozivajući se na ranije predstavljene zapise o stećku u Plaškom, koje su ostavili Josip Brunšmid i Anđela Horvat, prikaz tamošnjeg stećka daje i povjesničar Mirko Valentić, tadašnji kustos Povijesnog muzeja Hrvatske. Kao i Josip Brunšmid gotovo šest desetljeća ranije, izradio je 1969. godine katalog muzejskih zbirki. Pri tome, u drugom dijelu toga rada, pod naslovom ”Kameni spomenici Hrvatske XIII-XIX stoljeća”, pod rednim brojem 94 (i inventarnim brojem 6822) te naslovom ”Stećak nepoznatog ratnika, Plaški, XIII-XIV st.”, između ostaloga zaključuje: ”Do danas je ovaj stećak jedini primjerak koji se nalazi u muzejima sjeverne Hrvatske, ... Doduše, naš primjerak stećka ne predstavlja reprezentativni veliki monumentalni kamen sa uklesanim reljefima, niti je ukrašen naročitim ornamentalnim motivima, ipak on je po svom obliku a posebno simbolima izraziti primjerak stećka. Prema oblicima dijelimo ovu vrstu nadgrobnih spomenika u sarkofag, sanduk, ploču, križ i stupac. Prema tome ovaj primjerak stećka je po svom obliku ploča sa slijedećim simbolima: mladi mjesec (prva četvrt), štit, zvijezde, kaciga, puni mjesec, mač i rukavice. Navedeni simboli, ovisno o mjestu na ploči i njihovim međusobnim odnosima, skrivaju određenu priču o pokojniiku.”.
Mirko Valentić upušta se u pokušaj tumačenja znakovlja sa stećka u Plaškom te time u spomenutom katalogu, uz priloženu fotografiju stećka, produbljuje priču o njemu: ”Mjesec je, gotovo, u pravilu simbolizirao smrt, a različit položaj mjeseca mogao bi značiti vrijeme kada je pokojnik umro. Štit sa zvijezdom najvjerojatnije je predstavljao grb pokojnika, dok bi mač s rukavicama i kaciga upućivala na zaključak da je pokojnik pripadao vojničkom staležu. Čitanjem simbola moglo bi se reći da je na ovom stećku bilo zapisano: ovdje leži istaknuti ratnik plemićkog porijekla koji je umro u vremenu između mladog i punog mjeseca. Prema tipu mača koji se nalazi na našem stećku ovaj spomenik je mogao nastati na razmeđu XIII i XIV st.”.
Posljednji značajan napis posvećen stećku iz Plaškog potječe od Ante Škobalja (1914-2000.), svećenika, svestranog umjetnika, kulturnog radnika i predanog istraživača starohrvatske povijesti, u knjizi ”Obredne gomile - Na temelju arheoloških nalaza povijesno-teološka rasprava o religiji i magiji”, objavljenoj 1970. godine. Ante Škobalj za taj ”veliki ukrašeni stećak” između ostaloga ističe: ”Čitava mu je površina ispunjena raznim ukrasima, koji su uobičajeni u ornamentici stećaka po Bosni i Hercegovini i Dalmaciji, kao što su polumjeseci, zvijezde, štit, mač, ruke, dotično v teške rukavice, neka kružnica, koja bi mogla značiti pogaču, a možda sunce, te slabi obrisi neke slike, koja bi mogla predstavljati kacigu. Polumjesec se na ovome stećku javlja dva puta, isto tako i šesterokrara zvijezda, dugih tankih krakova, ali odijeljeno jedna od druge, s jedne i druge strane štita. To je ipak rijedak slučaj na stećcima, kao što je onaj u Selinama pod Velebitom. Osim toga je čitav raspored ukrasa na ovome stećku iz Plaškoga, kao i sam stil prikazivanja, sasvim poseban.”.
Ante Škobalj pouzdaje se u podatak Josipa Brunšmida, temeljen na obliku mača i na vremenu, kad se takav mač pojavljuje u Hrvatskoj, da ovaj stećak potječe iz razdoblja 13-15. stoljeća. Retci iz njegove knjige izuzetan su prilog spoznavanju povijesne i umjetničke vrijednosti stećka iz Plaškog (* 5): ”Mač je prikazan uz donji dužinski rub stećka, od sredine prema desnom uglu. S jedne i druge strane mača izrađene su slike ruku ili, radije, rukavice. Nepravilno su izrađene, jer su jednake, jedna je i druga desna. Ipak stravično podsjećaju na junaka, koji se tim mačem borio. Ni na jednom drugom stećku nisu tako sugestivno prikazane. ... Njegova ornamentika, ovdje više viteška i ratnička nego igdje na drugome mjestu, kao i njegov originalni stil, svjedoči, da se nalazi u svojoj zakonitoj domovini bez traga ugleda ili kakve imitacije. Uz vitešku opremu javljaju se i vjerski, poganski, dotično magijski znaci: zvijezde i polumjeseci, i to podvostručeni. Križa nema.”.
Stećak iz Plaškog kratko je opisao i povjesničar Šefik Bešlagić (1908-1990.) iz Sarajeva, u knjizi ”Stećci: Kataloško-topografski pregled”, objavljenoj 1971. godine. Veći dio radnog vijeka, a posebice kao upravitelj Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Bosne i Hercegovine od 1952. do 1967. godine, kada je umirovljen, istraživao je nadgrobne spomenike, a posebno stećke. Osim u spomenutom, obimnom i vrijednom djelu, stećak iz Plaškog izdvojio je kao primjer izuzetnog kulturno-povijesnog spomenika u monografiji ”Stećci - kultura i umjetnost”, objavljenoj 1982. godine, svojevrsnoj nadogradnji prethodne knjige. Iako Šefik Bešlagić uglavnom tek ponavlja podatke o stećku koje su istražili i pribilježili prethodnici, Josip Brunšmid i Anđela Horvat, doprinio je njegovom promicanju. Uz to, prvi (premda tek posredno) uz podatke o stećku spominje plemiće Zebiće iz naselja Plasi (srednjovjekovni naziv za Plaški), koje povijesni izvori tamo bilježe u 15. stoljeću, čime zapravo daje naznaku mogućnosti da je stećak bio posvećen nekom istaknutom članu te obitelji. Za razliku od Anđele Horvat i Mirka Valentića, koji su ga oblikom uvrstili među stećke-ploče, Šefik Bešlagić smatra da je kameni spomenik iz Plaškog ”stećak u obliku sanduka” (* 6).
Od radova koji se osvrću na pojedine zaključke Šefika Bešlagića vezane uz stećke, valja izdvojiti napis Damira Zorića ”Prinos problematici stećaka - U povodu knjige Šefik Bešlagić Stećci - kultura i umjetnost Sarajevo 1982.”, objavljen u glasilu ”Radovi”, svezak 17 iz 1984. godine. Napis je zanimljiv jer tadašnji student povijesti i etnologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, stećak iz Plaškog navodi kao jedan od dokaza kojim ukazuje na neodrživost tvrdnje Šefika Bešlagića da su stećke izvan srednjovjekovne Bosne mahom izrađivali majstori koji su od tomo izbjegli pred Turcima (* 7).
Posljednji kataloški pregled stećaka, u koji je uvršten i stećak iz Plaškog, je katalog pod naslovom ”Izložba: Stećci 4. rujna 2008. - 2. studenoga 2008.”, koji je priređen u povodu otvorenja spomenute izložbe u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu. Stećak je uvršten u popis ”Topografija stećaka u Hrvatskoj”, kojeg su u okviru toga kataloga izradili arheolog i povjesničar umjetnosti Marinko Tomasović iz Makarske, arheolog Domagoj Perkić iz Dubrovnika i arheolog i konzervator Ivan Alduk iz Imotskog. Kratka bilješka o stećku u tome popisu, koja nije popraćena fotografijom, zasnovana je ponajviše na podacima iz napisa Anđele Horvat i ne pruža nova saznanja o spomeniku. Za pretpostaviti je da pisci toga rada zbog obima posla nisu obišli stećak i provjerili u kakvom je stanju. Za razliku od Anđele Horvat, koja stećak smatra pločom, spomenuta trojka uvrstila ga je (popug Šefika Bešlagića) među stećke - sanduke.
Vrijeme je da stećak iz Plaškog zaživi i na izložbi na otvorenom, dostupnoj svima koji ga žele vidjeti, i to u bilo koje doba. A to je moguće jedino vraćanjem toga spomenika, makar samo kao ”preslike”, u naselje u kojem je pronađen. U Plaškom bi ga valjalo postaviti na neku javnu površinu, prihvatljivu tamošnjim žiteljima, koja se nalazi razmjerno blzu mjesta srednjovjekovne crkve i pripadajuće nekropole, na kojoj se izvorno nalazio, na brežuljku iznad sastavka rječica Dretulje i Vrnjike. Možda, što je samo prijedlog, u park - travnjak na ili do mjesta na kojem je stajao srušen vladikin (vladičanski) dvor, neposredno iza Saborne crkve Vavedenja Presvete Bogorodice. Ili možda bliže zgradi osnovne škole. Uz ovu, vrijedilo bi ispuniti i drugu zadaću, pronaći nestali drugi plaščanski stećak, i ukoliko je očuvan, dodijeliti i njemu zasluženo mjesto u javnom životu Plaškog.
Ovaj napis u tome smislu tek je prvi pokušaj skretanja pažnje prijatelja i dobronamjernika iz Plaškog, ali i drugih sredina, koji su voljni pomoći provedbu navedenog nastojanja za povratak jedinstvenih povijesnih spomenika u to naselje. Napis je stoga tek uvod u moguću pustolovinu povratka - u budućnost! Cjelovito vrednovanje izuzetnih kulturno-povijesnih spomenika, kakvi su za narod(e) koji obitava na prostoru Dinarida posebice stećci, ne može se svoditi na predstavljanje nekolicine primjeraka iz muzejskih zbirki javnosti tek jedan dan (noć) u godini. Istinsko poštovanje prema takvoj skrivenoj ostavšiti predaka ostvarit ćemo samo onda ukoliko je otkrijemo našem potomstvu. ”Mrtve” spomenike, ”kamene spavače”, valja nam iznova - (d)oživjeti, u nama samima. Upravo onako kako nam je ”pjesnik stećaka” Mehmedalija Mak Dizdar (1917-1971.) poručio dušom i srcem:
”Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njemu i u njemu nisu drugi umjeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jest materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.” (* 8).
Goran Majetić, slobodni istraživač, 1. prosinca 2021.
(* 1) Kao najzapadniji stećak, koji je poznat na osnovu istraživačkog obilaska povjesničarke umjetnosti i konzervatorice Anđele Horvat iz 1961., u dostupnim izvorima navodi se stećak iz zaselka Tužević, smještenog oko 7 kilometara sjeverozapadno od Brinja.
Svećenik i samostalni istraživač Ante Škobalj 1970. kao najzapadniji poznati mu stećak navodi stećak iz Plaškog, no pri tome nije bio upoznat sa spomenutim istraživanjem Anđele Horvat.
(* 2) U vrijeme nalaska stećka 1900. naziv Hrvatska odnosio se, slijedeći tadašnju upravno-zemljišnu podjelu u okviru Austro-Ugarskog carstva, samo na područje od Hrvatskog primorja do rijeke Drave. Područje je prema toj podjeli obuhvaćalo i Slavoniju te je nosilo službeni naziv: Kraljevina Hrvatska i Slavonija.
(* 3) Stećak iz Plaškog prevezen je vlakom u Zagreb 1900. (iz Ogulina ili Oštarija, jer je pruga do Plaškog izgrađena 1914.) i smješten na Arheološko-historički odjel Narodnog muzeja (osnovanog 1846.), u nekadašnju baroknu palaču Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch na Gornjem gradu. Danas se tamo, u ulici Antuna Gustava Matoša 9, nalazi Hrvatski povijesni muzej (koji pod tim imenom djeluje od 1991.), koji je kao samostalna muzejska ustanova proistekla iz Arheološko-historičkog odjela Narodnog muzeja, pod nazivom Hrvatski narodni historički muzej (osnovan 1940.).
Anđela Horvat u glasilu ”Historijski zbornik” 1951. (jedina) navodi da se stećak čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu. I taj muzej je proistekao iz Narodnog muzeja; samostalno djeluje od 1940. a od 1945. smješten je u historicističkoj palači Vranyczany-Hafner, na Trgu Nikole Šubića Zrinskog (Zrinjevac) 19 u Donjem gradu. No, konzervatorica u glasilu ”Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji” 1963. piše da se stećak nalazi pred palačom u Opatičkoj ulici 18 (klasicistička palača Drašković, poznata i pod nazivom Narodni dom, danas u sastavu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU)) na Gornjem gradu. Naposljetku, u glasilu ”Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti” 1974. ističe da stećak-ploču iz Plaškog čuva Povijesni muzej Hrvatske u Zagrebu (današnji Hrvatski povijesni muzej).
Da se stećak čuva u Povijesnom muzeju Hrvatske potvrđuje 1969. Mirko Valentić, tadašnji kustos toga muzeja u katalogu ”Kameni spomenici Hrvatske XIII-XIX stoljeća”. A svećenik Ante Škobalj naredne godine, u knjizi ”Obredne gomile - Na temelju arheoloških nalaza povijesno-teološka rasprava o religiji i magiji”, izričito tvrdi da se stećak iz Plaškog nalazi u lapidariju (zbirci kamenih spomenika) Povijesnog muzeja Hrvatske, u ulici Antuna Gustava Matoša 9. Osobno ga je tamo razgledao, a reljefni prikaz s pokrova stećka objavio u knjizi u vidu crteža.
Prema spomenutim navodima, stećak iz Plaškog u prvim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata mijenjao je mjesto ”boravka”, odnosno neko vrijeme bio je izmješten iz palače na Gornjem gradu u kojoj je danas smješten Hrvatski povijesni muzej. No, to bi još valjalo provjeriti, jer je moguće da se iz te palače nikada nije micao. Jesu li, naime, zabilješke o njegovom smještaju iz prva dva izvještaja Anđele Horvat pogrešne?
(* 4) Anđela Horvat stećak iz Plaškog kratko spominje i 1974. u napisu ”Veliki monolit uz Otuču”, objavljenom u glasilu ”Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti”, br. 1-3 iz 1974. U napisu naglašava da su u Lici i na Baniji sačuvana samo 2 ukrašena stećka: ”Znamo da su Lika i Krbava područja do kojih dopiru stećci. Ali oni koji su do danas ostali očuvani - koliko se zasad zna - ne mogu se ubrojiti u svečane primjerke sepulkralnih spomenika. Ti veoma prorijeđeni spomenici obrađeni su u obliku ploča, među kojima je najbogatije ukrašena ona koja potječe iz Plaškog, ...”.
Anđela Horvat ukazuje, međutim, na pisano svjedočanstvo o tome da je nekoć na istome području bilo daleko više stećaka s reljefima i natpisima. Riječ je o zapisu Franza Juliusa Frasa (Franjo Julije Fras) u knjizi ”Vollständige Topographie der Karlstädter Militärgrenze”, objavljenoj 1835. (cjeloviti prijevod na hrvatskom jeziku, ”Topografija Karlovačke Vojne krajine”, objavljen 1988.). Konzervatorica stoga piše: ”To nuka na pretpostavku da zapadno od Une i Zrmanje nisu bili samo stećak iz Plaškog i križ uz Otuču svečanije opremljeni nego da je toga moralo biti i više. Tome u prilog ide i navod Frasa, koji govori o ”merkwurdigen Grabsteinen”, a da ne zna da su to zapravo stećci. No po njegovu opisu znade se da su npr. u Tušicama kod Kurjaka ... to bili stećci ukrašeni zvijezdama, križevima i motivom konjskog kopita.”.
(* 5) Ante Škobalj u knjizi o stećku u Plaškom iznosi pojedine navode kao činjenice, no uistinu se radi tek o pretpostavkama: ”Činjenica da je ovaj stećak nađen u koritu potoka Dretulje, dokazuje, da je nasilno tamo bačen, a to nam daje pravo zaključiti, da su mnogi drugi stećci na sličan način bacani i uništavani.”. No, stećak zasigurno nije nađen u koritu Dretulje, već na livadi nedaleko rječice. Posredni dokaz za to nudi izvještaj povjerenika Narodnog muzeja u Zagrebu Frana Šabana, objavljen u glasilu ”Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva” iz 1901. Najvjerojatnije stećak na mjestu nalaza ipak nije završio nasilnim odbacivanjem. Ante Škobalj nije posjetio Plaški i nije upućen o mogućem položaju srednjovjekovnog grobišta (nekropole) sa stećcima, već o mjestu nalaza stećka i razlogu uslijed kojeg je nađen u dolini Dretulje donosi proizvoljne zaključke.
Potraga za točnim položajem srednjovjekovne nekropole stećaka u Plaškom zahtjeva dodatno istraživanje, a shodno tome i zaseban napis tome posvećen. Ipak, može se s priličnom sigurnošću tvrditi da se predmetno grobište nalazilo u blizini srednjovjekovne crkve Sveti Stjepan, danas nepostojeće, koja je stajala na brežuljku koji se uzdiže u blizini mjesta gdje se spajaju plaščanske rječice Dretulja i Vrnjika. Navodno je još postojeći zvonik crkve do 1664. bio preuređen i dograđen u četverostranu obrambenu kulu Petra Zrinskog. No, kula je, baš kao i prethodno crkva, odavno srušena, a i okolnom groblju se - za sada - zameo trag.
Stećak (u stvari stećci; kako je istaknuto u uvodnom dijelu ovoga napisa pronađena su barem dva) nije nužno bačen s brežuljka, već je pri njegovom podnožju mogao završiti i klizanjem, a potom biti djelomično zatrpan taloženjem humusa, ali i zemljom koju bi nanosile poplave. Na osnovu dosadašnjeg, doduše skromnog, pregleda zemljišta s prijateljem slobodnim istraživačem Brankom Šupicom iz Janja Gore, smatram da je stećak pronađen u blizini desne obale Dretulje, svakako poviše njezinog korita iz kojega se za visokog vodostaja često preljeva (a ne u samom koritu kako to tvrdi Ante Škobalj).
*
Bez obzira na prethodno spomenute tvrdnje vezane uz nalaz stećka koje su (još) bez pokrića, smatram da su rasuđivanja Ante Škobalja o njegovoj ulozi, svakako osebujna i zanimljiva, na tragu povijesne istine: ”Sasvim je sigurno, da on tu nije slučajno donesen, niti je, kako se Anđela Horvat izražava o stećcima u Lici i Baniji, ”prešao političke granice”, nego se on tu zakonito rodio i nastao kao vjeran spomenik svoga vremema i svoga kraja, jedan od mnogobrojnih, koji su, kako smo vidjeli i u drugim krajevima, nasilno uklanjani, upotrebljavani za gradnju i - uništavani. Kakve bi granice on morao ”prijeći” ili ”ne poštovati”, kad je on sam za sebe država i granica.
... To je razlog (uništavanje stećaka, nap. pis.) zbog kojega ih preko sudbonosnog Gvozda i Kapela nema, dok su se u obilju sačuvali na području, na kojemu je hrvatska narodna kultura sa svojim narodnim jezikom u liturgiji, sa svojim posebnim biskupom, svojim pismom, svojim djedima i strojnicima, svojom posebnom crkvom, a možemo donekle reći i svojom posebnom vjerom pomiješanom s ostacima staroslavenske poganske liturgije, nastavila i dalje slobodnim životom pod zaštitom Bosanske Države, što je posebno dovelo do još većeg idejnog udaljavanja i stvorilo zamršeni problem Bosanske Crkve.
To je u stvari hrvatska samostalna kultura, koja se tu uspjela održati, politički kao Bosanska Država, vjerski kao Bosanska Crkva, a umjetnički u obliku - stećaka. Zato se granice stećaka približno poklapaju s granicama Bosanske Države, ali niti je Bosna jedino područje stećaka, niti su stećci jedini spomenici te narodne kulture. Najveći je spomenik te kulture stari hrvatski jezik u liturgiji, to jest glagoljica i ostale forme glagoljaškog pisma kao bosančica, poljičica, ili hrvatska ćirilica.
Borba za glagoljicu to je borba latinske i hrvatske narodne kulture, dotično stranke. O toj borbi imamo jakih svjedočanstava u povijesnim spomenicima. Gdje je vladala glagoljica, tu nalazimo i stećke, kao što ih vidimo i u onim krajevima, koji nikada nisu bili pod vlašću Bosanske Države, ali su bili pod vlašću glagoljice, narodnog jezika, to jest hrvatske narodne kulture.
S toga stanovišta stećak u Plaškome nije prešao političke granice, nego se nalazi kao svoj na svome. Pa i tamo, gdje nema stećaka, a nalazimo glagoljicu, naći ćemo uz stare crkve na vrhuncu i rudimentarne forme, iz kojih su stećci nastali, to jest trapezne grobove s preklopnicima, gradine i gomile, kao na primjer u - Istri.”.
(* 6) Šefik Bešlagić u knjizi ”Stećci: Kataloško-topografski pregled” svjedoči o stanju spomenika, na osnovu iskaza suradnice u pripremi izdanja Anđele Horvat, o stanju spomenika uoči 1971.: ”Spomenik je dobro obrađen, iako je ponešto nepravilan, danas je napukao i oštećen.”. U istoj knjizi sažeto je stećak stavio u poznati (iako možda i ne posve točan) povijesni okvir: ”Neđaleko su ruševine srednjovjekovnog grada, a u njegovom podnožju je nekada bilo mjesto Plasi, u kome se u XV v. spominju dvor plemića Zebića, zatim samostan i dvije crkve.”.
U monografiji ”Stećci - kultura i umjetnost” iz 1982. naglašava važnost koju imaju ”Astralni motivi (i motivi oružja) na sanduku iz Plaškog ...”. U oba izdanja donosi i fotografije plaščanskog stećka.
*
Kako razlikovati stećak - ploču od stećka - sanduka? Kao odgovor ću navesti samo mišljenje Šefika Bešlagića, zato što su istraživači stećka iz Plaškog koji su mu prethodili smatrali da je taj stećak ploča, dok ga je on prvi uvrstio među sanduke. Prema Šefiku Bešlagiću, naime, jedina razlika između ploče i sanduka je njihova – debljina (odnosno visina ležeće ploče ili sanduka).
U knjizi ”Stećci: Kataloško-topografski pregled” povjesničar kao graničnu debljinu ističe 30 centimetara: ”Ploča je najčešće pravougli paralelopiped do 30 cm visine. ... I sanduk se najčešće javlja kao pravougli paralelopiped, ali preko 30 cm visine.”. Kako stećak iz Plaškog ima debljinu od 39 centimetara, Šefik Bešlagić uvrstio ga je među sanduke.
Većina očuvanih, ali i uništenih nadgrobnih stećaka (nadgrobnica) u Lici, Velebitskom Podgorju, pa i Pokuplju, koliko mi je poznato iz povijesnih izvora i obilazaka dijela njihovih nalazišta, ležeće su ploče debljine 30-35 centimetara. Ta debljina, prema određenju Šefika Bešlagića, čini ih prijelaznom vrstom stećaka između (debljih) ploča i (tanjih) sanduka.
(* 7) Dokazi koje Damir Zorić u navedenom napisu pri tome podastire su sljedeći: ”Ako se stećci javljaju i izvan okvira nekadašnje Bosne kao što je to slučaj u mnogim krajevima Hrvatske, Bešlagićevo je tumačenje uvijek identično: stećci izvan srednjovjekovne Bosne posljedica su migracija bosanskog življa izazvanih, uglavnom, nadiranjem Turaka. S tim u vezi nije na odmet postaviti neka pitanja. Nije li malo čudno ... da ti ”naseljeni majstori”, kako ih Š. Bešlagić zove, već u 15. st. u Vlašićima na Pagu klešu epitaf na stećku glagoljicom, dakle odmah po navodnom doseljenju, a kasnije, u 18. st. ponovo počinju klesati epitafe bosančicom? Dodajmo i stećak iz okolice Plaškog s motivom gotičkog dvosjeklog dugog mača s dugom nakrsnicom na balčaku, kojeg na temelju tog motiva A. Horvat datira u ”XIV, a najkasnije XV st.”, dakle ranije nego li su Turci prisilili živalj iz Bosne na migracije zapadno od Une i Zrmanje. ... Konačno, kako to da ti preseljenici, kako izvor kaže, ”iz Bosne”, koji 1530. naseljuju Žumberak, ne prenose sa sobom običaj klesanja nadgrobnih megalita?”.
(* 8) Mehmedalija Dizdar, pseudonimom Mak, izjavio je to o stećcima 1967. u razgovoru s piscem i novinarom Radovanom Popovićem, nakon što je 1966. objavio (i) stećcima nadahnutu zbirku pjesama ”Kameni spavač”. Radovan Popović razgovor je objavio u knjizi ”Književni razgovori - govore pisci Bosne i Hercegovine” 1970.
* Napomena o autorskim pravima:
Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom
obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis
te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete
dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected] 
Na brežuljku iznad rječice Dretulje, otprilike na mjestu obiteljske kuće, nalazila se srednjovjekovna crkva Sveti Stjepan s okolnim grobištem stećaka (Foto: Goran Majetić)
Arheolog Josip Brunšmid napisao je prvi poznati stručni izvještaj o stećku iz Plaškog 1912. godine (Izvor: Zbirka fotografske dokumentacije Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske (fototeka.min-kulture.hr))
Povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Anđela Horvat bila je i strastvena planinarka; na Kamenim svatovima na Medvednici u Hrvatskom Zagorju oko 1930. godine (Foto: Vladimir Horvat; Izvor: Facebook stranica Slovenje (web.facebook.com/Kajkavci), 8. listopada 2020.)
Naslovnica knjige svećenika Ante Škobalja ”Obredne gomile - Na temelju arheoloških nalaza povijesno-teološka rasprava o religiji i magiji”
Stećak iz Plaškog na crtežu Ante Škobalja nastao prigodom posjete lapidariju Povijesnog muzeja Hrvatske (Izvor: Ante Škobalj ”Obredne gomile ...”, 1970.)
Plaščanska dolina - pogled s Janja Gore; Anđela Horvat na osnovu višedesetljetnog istraživanja stećaka u Hrvatskoj zaključuje da je ”u krajevima zapadno od Une najbogatije ukrašen stećak iz Plaškoga” (Foto: Goran Majetić)