Pronađeno groblje sa stećcima u Mazinu

Mihovil Sabljar je tijekom službovanja u Lici od 1827. do umirovljenja 1840. godine obilazio tamošnje kulturno-povijesne znamenitosti te, između ostaloga, na pojedinim mjestima izrađivao crteže zapaženih stećaka i ukratko zapisivao najvažnije spoznaje o njima. U rukopisnom spisu naslovljenom ”Lika i Krbava” sačuvana je njegova bilješka s popratnim crtežom i o dva već navedena stećka iz Mazina. U ”potpisu” toga crteža sažeto je naveo: ”Dva stara Kamena, sad kod Vrela Begovac u Mazin-u, iz obližnje podrtine jedne crkvice amo prenešeni.”.

Zapis ukazuje da je dva ”stara Kamena”, kako je zvao stećke, pronašao uz izvor Begovac, gdje su u nepoznato vrijeme izmješteni s obližnje crkvine. Bilješka Mihovila Sabljara predstavlja jedini poznati pisani trag o postojanju stećaka u Mazinu. Upućuje na postojanje ruševine crkve oko koje je bilo groblje na kojemu su se nalazile (i) kamene nadgrobne ploče ili stećci. Na zemljovidu Karlovačkog generalata iz 1774-1775. godine na području Mazina prikazane su dvije crkve, jedna vrlo blizu vrela Begovac, i to jugozapadno od njega, a druga dosta podalje od istoga izvora, smještena u odnosu izvor sjeveroistočno.

Razumno je pretpostaviti da su stećci, ili njihovi ulomci, koje je uz rečeno vrelo zapazio Mihovil Sabljar, preneseni s obližnje, a ne udaljenije crkvine. No, na zemljovidu Hrvatske iz 1865-1869. godine na položaju jugozapadno od vrela Begovac crkva više nije ucrtana (* 2). Na mjestu na kojemu se nalazila isjenčano je zemljište kvadratne površine, za koje se može tek pretpostaviti da prikazuje groblje (razlučivost digitaliziranog zemljovida nedovoljna je za uočavanje znakova za križeve, kojima se u pravilu označavalo groblje). Potvrdu da se na tome mjestu uistinu nalazilo groblje, koje se pružalo blizu crkve, ili možda baš oko nje, u skladu sa srednjovjekovnim običajem, omogućio je uvid u podatke o odgovarajućoj zemljišnoj čestici.

Provjeru je izvršio Darko Gojković iz Karlovca, koji također već više godina samostalno ili s prijateljima istih sklonosti istražuje i obilazi ličke starine, posebice prapovijesne gradine, srednjovjekovne utvrđene gradove, crkve, crkvine, groblja, ... Na katastarskom zemljovidu Mazina iz 1876. godine, koji je dostupan na mrežnim stranicama Arcanum Maps (maps.arcanum.com), groblje jugozapadno od vrela Begovac ucrtano je na katastarskoj čestici pod brojem 6532. Putem portala Uređena zemlja (oss.uredjenazemlja.hr), kojega uređuje Državna geodetska uprava Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Darko Gojković doznao je da je katastarska čestica broj 6532 katastarske općine Mazin, koja je danas u privatnom vlasništvu, a koristi se kao livada, upisana pod nazivom - Crkvina. Pronalaskom toga podatka uvelike je usmjerio i olakšao potragu za tim starim mazinskim grobljem. Istraživački izlet, tijekom kojega je pronađeno groblje na spomenutoj Crkvini, uslijedio je 1. rujna ove godine.

Darko Gojković predvodio je i potragu za tom Crkvinom, u kojoj su sudjelovali karlovački speleolog i planinar Goran Radović i pisac ovoga napisa. Po dolasku u Mazin prvo smo se uspeli na uzvišenje Gradina (887 m.n.v.), sa zamjetnim tragovima prapovijesnog gradinskog naselja, koje se nalazi oko 400 metara zapadno od Crkvine. Potom smo obišli groblja na blagim, djelomično šumom obraslim, padinama Mandžarevog (ili Manđerovog) brda, u blizini ruševine pravoslavnog hrama Rođenja Presvete Bogorodice, koji je u kamenom izdanju sagrađen 1785. godine (prema uklesanom natpisu na ploči iznad ulaza, dok se u pisanim izvorima navodi 1775. godina). Naposljetku smo se od vrela Begovac uputili u kratku izviđačku šetnju do očekivanog položaja Crkvine.

Uz sjeverozapadni rub spomenute Crkvine, u smjeru pružanja niza stabala i grmlja koji se prostiru rubom zemljišne čestice, nalazi se poveća skupna grobnica obitelji Zorić iz 20. stoljeća. Riječ je zapravo o više grobova koji su od okolnih livada odvojeni zajedničkom pravokutnom ogradom. Na suvremenim zračnim snimkama zbog ograničene razlučivosti može se steći pogrešan dojam da je ta ograda temeljni ostatak zida tamošnje stare crkve. No, na toj mazinskoj Crkvini ne mogu se uočiti nikakvi tragovi stare crkve, pa je i upitno je li se nalazila na mjestu navedene skupne grobnice ili negdje drugdje na vrlo blagoj glavici uzvišenja. Kako je tu nekoć bila crkva najvjerojatnije srednjovjekovnog podrijetla, čini se izglednijim da se nalazila nekoliko desetaka metara jugoistočno od suvremene skupne grobnice, po prilici u središtu staroga groblja, u skladu s uobičajenim srednjovjekovnim međusobnim prostornim rasporedom crkava i pripadajućih grobalja.

Svega nekoliko metara jugoistočno od spomenute skupne grobnice ugledali smo prvu veliku kamenu polegnutu nadgrobnu ploču. Goran Radović spremno je pomogao pri mjerenju, sačinivši grubi crtež ploče i zabilježivši podatke o njezinoj veličini. Ploča je dugačka 153 i široka 42 centimetra, a iz zemlje izviruje 25 centimetara. Gornja stranica mjestimično je vrlo oštećena i nismo zapazili da je na njoj išta uklesano.

Da je na tome starom groblju, uz nekoliko nedvojbeno ”mlađih” grobnica, iz 19. i 20. stoljeća, bilo i nadgrobnica nalik stećcima, uvjerio nas je veliki vapnenački kvadar, osovljen na bok. Dugačak je 170 i visok (širok) 55 centimetara, a debljina mu se kreće od 34 do 38 centimetara. Je li taj ogromni kameni blok izvorno također bilo polegnut, kao stećak - sanduk, na što upućuje upravo njegova promjenjiva debljina nekoć vjerojatne donje stranice? Na Crkvini smo, u pretežito vrlo visokoj travi uspjeli nazrijeti i treću vapnenačku nadgrobnu ploču, ili s obzirom na uočena oštećenja rubova i skromniju veličinu, možda točnije rečeno, njezin ulomak, dužine od svega 70 centimetara te širine i debljine od po 30 i 25 centimetara. Kao i kod prethodno navedenih, niti na ovoj ploči ne vidi se uklesani znamen ili zapis.

Dok smo se Goran Radović i ja bavili mjerenjem i fotografiranjem velikih nadgrobnih ploča - stećaka, Darko Gojković pronašao je na groblju i 2-3 manja kamena slična čunjevima. Oblikom i veličinom mogli bi možda odgovarati kamenim oznakama položaja pojedinih grobnih raka. Na ovome groblju ima, kao što je čest slučaj kod ličkih grobalja, grobova i grobnica različite starosti. Što se tiče samih vapnenačkih ploča - stećaka, može se tek pretpostaviti da predstavljaju ostavštinu srednjovjekovnog groblja, iz vremena prije turskih pustošenja. To se naoko čini vjerojatnim, no s obzirom da smo na grobljima u Lici koja se nalaze na srednjovjekovnim crkvinama (* 3), kao i na nekim novijim grobljima (* 4), pronalazili i nadgrobne ploče slične stećcima koje potječu iz 19., pa čak i s početka 20. stoljeća, i bar neki od stećaka u Mazinu mogli bi biti novovjekog podrijetla. Tamošnje stećke mogli su klesati i postavljati stanovnici koji su tu živjeli prije provala Turaka, ali jednako tako i kasniji doseljenici.

Možda se u travama i gušticima neodržavanoga i zapuštenoga groblja skriva još velikih vapnenačkih nadgrobnih ploča i sanduka. Valjalo bi stoga ponovo na tu crkvinu doći tijekom zime, kada raslinje ne buja i manje zaklanja pogled na ostavštinu grobova. Bilo bi potrebno pozornije i temeljitije pregledati sve dostupne stranice tih stećaka, ne bi li se na njima možda ipak zagledao i po koji uklesani znamen. I mazinska Crkvina, odnosno stećci na njezinome groblju, svjedoči - kao što sam to već naglasio u nekim ranijim radovima - da su nekoć najljepši primjerci tih spomenika, s uklesanim znakovima, prvi nestajali sa svojih izvornih mjesta. Nije povod tome uvijek bila zlonamjera, da ih se obeščasti i uništi, već dapače potreba da ih se sklonjene sačuva, ali i pokaže i podari budućim pokoljenjima. Takav je izgleda bio slučaj i u Mazinu, gdje su već davno, a najkasnije početkom 19. stoljeća, dva lijepa primjerka prenešena sa Crkvine da dodatno ukrase okoliš vrela Begovac. Kasnije im se, na žalost, zameo svaki trag. Samo jedan kratki zapis i crteži čuvaju spomen na ”dva stara Kamena” s kojih je gledalo staro ilirsko i kršćansko znamenje mladog Mjeseca, Sunca, križeva, ...

Poznato je da su brojna lička groblja korištena kroz vrlo duga vremenska razdoblja. U prošlosti su na mnogima od njih zajednički pokapani pokojnici bez obzira koju god vjeru (crkvu) da su slijedili. U pravilu su, uostalom, to bili ljudi istoga roda i jezika, često i prezimena, istovjetnih ili vrlo sličnih običaja, predaja i spomeničke baštine, koji su se nerijetko razlikovali samo po vjeri. Što se stećaka tiče, kako god da ih sve nazivali, riječ je o zajedničkoj ostavštini ljudi širom Dinarida, ma kako god oni sebe nazivali i čijim god pripadnicima u smislu naroda se smatrali, o čemu svjesnost danas sve više uzrasta. Stećke su nesumnjivo izrađivali preci današnjih Bošnjaka, Srba, Crnogoraca i Hrvata, i to najkasnije u srednjem vijeku, a neovisna i nepristrana znanstvena istraživanja imaju odgovoriti na pitanja o njihovom prisustvu i u ranijim povijesnim dobima.

Stećci su uvijek bili, a i trebali bi navijeke ostati, sveto narodno blago. Ti veličanstveni kameni spomenici nisu ni po čemu dijelili mrtve pod njima ili uz njih sahranjene. Dapače, nijemi svjedoci opstanka i mijena ovdašnjih žitelja, uvijek su iz svoje slikovite nepomičnosti širili ruke prijateljstva, pomirenja, pobratimstva. Stećci su odvajkada povezivali čista ljudska srca, čuvali sjećanje na našu junačku prošlost i bivali putokazima naše blagodarne budućnosti. O svima nama ovisi koliko ćemo štovanja i mudrosti iščitati iz tih drevnih, postojanih, grubo klesanih kamenova, čineći naše živote i međusobne odnose skladnijim, cjelovitijim, ispunjenijim, smislenijim.