U Mazinu više ne postoje ”dva stara Kamena”?

O stećcima iz Mazina sačuvana je njegova bilješka iz rukopisnog spisa naslovljenog ”Lika i Krbava”. Spis ”sadržava 70-ak crteža i presjeka - uglavnom tlocrta - gradova, naselja, raznih ruševina, šančeva, zatim 20-ak primjeraka raznog mobilijara kulturno-historijske i umjetničke važnosti”, kako je to istaknuo povjesničar umjetnosti Andrej Vujnović (1954.) u napisu ”Mijat Sabljar i Lika”, objavljenom u časopisu ”Muzeologija”, broj 28 iz 1990., u izdanju Muzejskog dokumentacijskog centra iz Zagreba 1991. godine.

Spis Mijata Sabljara ”Lika i Krbava” nalazi se u rukopisnoj ostavštini povjesničara, književnika, bibliografa i političara Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816-1889.), koja se čuva u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), pod brojem XV-23 D/VI-81. Ivan Kukuljević Sakcinski je, naime, usko surađivao s Mijatom Sabljarom po pitanju istraživanja, prikupljanja i očuvanja starina i arheoloških nalaza.

Dio podataka do kojih je neposrednim uvidom tijekom istraživačkih putovanja došao Mijat Sabljar ”utkan” je, uz navođenje njega kao otkrivača ili, pak, bez spominjanja njegovoga imena, u napise objavljivane u časopisu ”Arkiv za  pověstnicu jugoslavensku”, čiji je urednik bio Ivan Kukuljević Sakcinski (* 1). I neki povijesni radovi Ivana Kukuljevića Sakcinskog obogaćeni su spoznajama do kojih je došao posredstvom Mijata Sabljara, ali i njegovim crtežima i skicama. Povjesničari, arheolozi, muzealci i drugi istraživači i pisci nerijetko pogrešno pripisuju te ilustracije Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, koji je i sam izrađivao crteže i skice pojednih starina i nalaza na koje je nailazio tijekom istraživanja.

Da rukopis ”Lika i Krbava” Mijata Sabljara sadrži svjedočanstvo o postojanju stećaka u Mazinu prvi je javnosti ukazao već spomenuti povjesničar umjetnosti Andrej Vujnović. U napisu ”Mijat Sabljar i Lika” iz 1991. godine, tadašnji direktor Muzeja Like u Gospiću naglasio je: ”Pojedinačne spomenike koje je (Mijat Sabljar, nap. pis.) opisao i iscrtao bilježeći znamenitosti pojedinih mjesta ličke regimente (Vrebac, Doljani, Mazin, Komić i Srednja gora), a koji se dovode u vezu sa stećcima na zadnjim stranicama spisa objedinit će u posebnu cjelinu.”. Andrej Vujnović napisu je priložio i presnimku stranice iz spomenutog spisa Mijata Sabljara, sa crtežima na kojima su prikazana dva stećka iz Mazina (te jedan iz Doljana i četiri iz Kurjaka) (* 2).

U ”potpisu” crteža dvaju stećaka u Mazinu Mijat Sabljar kratko je naveo: ”Dva stara Kamena, sad kod Vrela Begovac u Mazin-u, iz obližnje podrtine jedne crkvice amo prenešeni.”. Crtež stećka kojega je Mijat Sabljar označio rednim brojem 3 svjedoči da je taj spomenik imao na gornjoj stranici uklesan znak mladoga Mjeseca. Crtež kojega je zabilježio pod rednim brojem 4 ukazuje, pak, da je drugi stećak na vidljivoj plohi imao uklesano znamenje triju križeva, od kojih jedan kao da izrasta iz znaka mladog Mjeseca, i jednog kruga. Za uklesani krug možemo tek pretpostaviti da je označavao Sunce (* 3).

Valja zamijetiti da Mihovil (Mijat) Sabljar na crtežima nije naveo mjere dvaju stećaka iz Mazina. Stoga ne možemo znati koliko su točno bili veliki. Kod stećka čija površina na crtežu odgovara kvadratu možda je riječ tek o ulomku (polovici?) izvornog spomenika. Kod stećka prikazanog kao ploča čini se da se radilo o cjelovitom spomeniku. Pretpostavljam da je na crtežu prikazan izvorni stećak, onakav kakav je i izrađen, tek okvirno pravokutnog oblika i sa stranicama od kojih neke nisu pod pravim kutom. Vjerojatno je u ovome slučaju bila riječ o tako zvanom amorfnom stećku; prirodna ne posve pravilna ploča namjerno je pri klesarskoj obradi sačuvala dio svoje izvorne nepravilnosti (* 4).

Vrijedi primijetiti i to da Mijat Sabljar ta dva spomenika ne naziva stećcima (kao niti druge stećke na koje nailazi u Lici). Zacijelo u vrijeme kada je pronalazio stećke u Lici nije mogao znati za takav naziv jer ga tada nisu koristili niti Ličani (* 5). Umjesto pod nazivom stećak / stećci on ih bilježi kao kamen / kamenje. Znakovito je, međutim, što pri tome taj naziv piše s velikim početnim slovom. Spomenike u Mazinu, primjerice, ističe kao ”dva stara Kamena”. Takvim pristupom očito želi dati do znanja da to nije obično kamenje, već spomenici koji predstavljaju vrijednu kulturno-povijesnu baštinu. Zanimljivo je da to čini u prvoj polovici 19. stoljeća, približno u isto vrijeme kada pri obilascima Like u ulozi školskog nadzornika Vojne krajine na stećke u Lici na nekoliko mjesta nailazi i Franz Julius Fras (Franjo Julije Fras), koji ih, međutim, u knjizi ”Vollständige Topographie der Karlstädter Militärgrenze” (”Topografija Karlovačke Vojne krajine”), objavljenoj 1835. godine, naziva tek ”čudnovato nadgrobno kamenje”.

Iz zapisa Mijata Sabljara doznajemo da je dva stećka u Mazinu zatekao (* 6) uz izvor Begovac, gdje su u nepoznato vrijeme izmješteni s obližnje crkvine. Njegova bilješka upućuje nas, dakle, na postojanje ruševine srednjovjekovne crkve u Mazinu (* 7) oko koje je nesumnjivo bilo groblje na kojemu su se nalazile (i) kamene nadgrobne ploče ili stećci. Na zemljovidu Karlovačkog generalata iz 1774-1775. godine na području Mazina prikazane su dvije starohrvatske crkve, jedna u blizini vrela i potoka Begovac, a druga istočnije u dragi označenoj toponimom ”Maestrovicha Draga” (na suvremenom zemljovidu nema naznačene Majstorovića drage, ali je istaknut toponim vrha Majstorovića kosa (1273 m.n.v.). Na kasnijim zemljovidima, 2. i 3. vojne izmjere Austro-Ugarske monarhije iz 1865-1869. i 1869-1887. godine, ove crkve više se ne naziru, što bi moglo značiti da su tada već bile ruševne ili su čak srušene.

Bilješka Mijata Sabljara ujedno nam pruža dokaz da je u Lici već i prije gotovo dva stoljeća bilo stećaka koji su premještani s izvornih položaja na nekropolama. Dapače, neki poput dva stećka u Mazinu posve su izmješteni s groblja te postavljeni uz vrelo koje je u doba Mijata Sabljara, a nesumnjivo i ranije, bilo možda i najvažnije okupljalište tamošnjih žitelja. Pri tome treba napomenuti da izbor položaja za novo mjesto opstajanja tih stećaka i nije bio slučajan. Nekropole sa stećcima i izvorno su u pravilu bile smještane u blizini vode, bilo vrela, bilo potoka, rječica ili rijeka, a katkada i jezera. To svjedoči o neraskidivom značenju vode kao znamena vječnog proticanja ili kruženja života i smrti. Vrijedno je istaknuti i to da se svega oko 500 metara jugozapadno od vrela nalazi uzvišenje Gradina, na čijem vršnom dijelu je bila prostrana prapovijesna gradina.

O stećima iz Mazina nakon Mijata Sabljara nitko više nije izvijestio. Nitko od ljudi iz arheološke i povijesne struke više ih nije niti istraživao. U ovome napisu predstavljena bilješka i crtež jednog od istaknutih preteča arheološke znanosti u Hrvatskoj jedini su putokaz u prošlost Mazina u kojoj su svoju ulogu u životu tadašnjih žitelja imali i stećci. Ujedno predstavljaju i jedini poznati trag o mjestu na kojem su zatečeni od strane istraživača u prvoj polovici 19. stoljeća, a posredno i o mogućem izvornom položaju na kojem su se nalazili. Slijedeći taj trag uputio sam se u provjeru jesu li stećci iz Mazina još ”na životu”, tijekom obiteljskog izleta u Liku 11. travnja ove godine.

U Mazin smo prispjeli cestom koja se u Bruvnu odvaja od državne ceste Udbina - Gračac (D1) u smjeru Donjeg Lapca. Od križanja s cestom D1 do središta Mazina ima oko 9 kilometara. No, ta razmjerno kratka dionica jedna je od najlošijih asfaltnih cesta u Lici kojom sam vozio. Na kolniku mjestimice gotovo da ima više rupa (zapravo rupčaga) nego li asfalta. Uništenosti asfaltnog tepiha, koji očito nije bio mijenjan od kada je prvi puta napravljen, a tome je možda i više od pola stoljeća, u vrijeme kada smo posjetili Mazin dodotno su prodonijela teška vozila i strojevi poduzeća koje je na tome području upravo pripremalo gradnju čitavog ”parka” vjetroelektrana.

Dospjevši naposljetku u Mazin uputili smo se do vrela uz koje su u doba Mijata Sabljara stajala dva stećka. Područje vrela, sa središnjim koritom u koje dotiče voda iz metalne cijevi, te s još nekoliko okolnih izvorišta, istaknuto je 15-ak metara dugačkim i oko metar i pol visokim zidom. U središte zida, iznad cijevi kojom istječe voda, ugrađena je spomen-ploča s natpisom. Natpis je uklesan velikim slovima na ćirilićkom pismu (* 8).

Mještani Mazina podignuli su, dakle, 1881. godine zid oko vrela Begovac, i u njega ugradili spomen-ploču, istaknuvši na njoj ujedno i novo ime koje su pridali tome vrelu, Dušanovac. Tom gradnjom su, zapravo, vrelo pretvorili u lijepu česmu s pitkom vodom za stanovnike toga kraja, ali i putnike namjernike. Otprilike tada, 1880. godine, u Mazinu su živjela 1784 stanovnika, a po popisu iz 2021. godine ih bilo je svega 27. Povrh središnjeg dijela zida sa spomen-pločom stanovnici Mazina postavili su 1971. godine i veliku mramornu spomen-ploču posvećenu žrtvama toga kraja u Drugome svjetskom ratu.

Stećaka, koji su nekoć davno izmješteni s obližnje crkvine uz vrelo, tu više nema. Jesu li polupani i njihovi ulomci ugrađeni u zid? Ili su prenešeni, ili samo odbačeni, negdje drugdje? U selu nismo zatekli nikoga koga bi mogli pitati o sudbini ta ”dva stara Kamena”, ali i o tome znaju li gdje se nalazila crkvina s koje potječu. Najvjerojatnije se nalazi jugozapadno od vrela, a podno brijega Gradina, na mjestu iščeznule crkve koja je bila najbliža vrelu. Manje je izvjesno da je bila sjeveroistočno od vrela, na mjestu gdje danas stoji ruševina novijeg mjesnog hrama, sagrađenog možda baš na temeljima i od građe srednjovjekovne crkve? Ne čini se odviše vjerojatnim niti da je bila istočnije, negdje na početku drage koja se iz Mazinskog polja prostire ka Majstorovića kosi? Kako se dan bližio kraju, odlučili smo posjetu ostacima hrama Rođenja Presvete Bogorodice u Mazinu i pripadajućem mjesnom groblju, kao i potragu za starim crkvinama, ostaviti za neku drugu posjetu.

Današnji hram (crkva) s grobljem u Mazinu nalazi se inače svega oko 200 mjetara sjeveroistočno od vrela Begovac (Dušanovac), na blagoj kosi onižeg Mandžarevog (ili Manđerovog) brda, kako se naziva na suvremenim zemljovidima. Upravo uz taj položaj vezan je značajan arheološki nalaz s kraja 19. stoljeća, o kojemu je primjerice izvijestio i jedan od prvih ali i rijetkih arheologa koji su uopće istraživali taj sjeveroistočni dio Like, austrijski povjesničar i arheolog Karl (Carl Ludwig) Patsch (1865-1945.). Mazin je obišao tijekom istraživačkog obilaska Like u kolovozu 1898. godine, tragajući prvenstveno za tamošnjim antičkim spomenicima. U knjizi ”Die Lika in römischer Zeit” (”Lika u rimsko doba”), objavljenoj 1900. godine u Beču u izdanju Kaiserliche Akademie der Wissenschaften, o nalazu iz Mazina napisao je:

”U lipnju 1896. Mazin je dobio veliko značenje zbog otkrivanja velikog depoa brončanih predmeta kod groblja na podnožju brda Madžarevo, upravo na cesti koja vodi u Gornji Lapac. Veći je dio toga nalaza dospio u Zagrebački muzej, ali se jedan ne baš beznačajan broj komada nalazi još u Lici, a ima ga i izvan toga područja u privatnom posjedu. Vidio sam mnogo dobro održanih novčića kod trgovca Nike Ristovića (koji je dio svoje zbirke ustupio svom tastu u Petrnji) i 14 lijepo konzerviranih i patiniranih novčića kod poštara Nikole Omčikusa u Lovincu. ... Blago je bilo deponirano oko 90. prije Krista. ...”.

SRBI MAZINJANI DIGOŠE
MONUMENT
DUŠANOVAC
1881
A OVU PLOČU POSLA NAŠ VRLI RODOLJUB
ILIJA KOVAČEVIĆ TRGOVAC U ZAGREBU