Zanimaju li uopće nekoga stećci iz Srba?

Za objavu u ”Viestniku Hrvatskoga arkeologičkoga družtva”, u rubrici ”Razne vijesti”, izvještaj Dane Bogdanovića priredio je urednik toga glasila, povjesničar i arheolog Šime Ljubić (1822-1896.), pod naslovom "Srb u gornjoj Krajini, i njegova okolica" (* 1). U dijelu izvještaja o kamenim spomenicima Dane Bogdanović osvrnuo se i na velike nadgrobne ploče. Premda ih ne spominje pod nazivom stećci, nedvojbeno je riječ upravo o takvim spomenicima. U prilog toj tvrdnji govore njegovi navodi o položaju, veličini i ukrašenosti ploča. Obilazeći kraj u kojem je službovao kao učitelj, uočio ih je u samome Srbu te u obližnjem Kunovcu Kupirovačkom.

Zapis Dane Bogdanovića o stećcima u ovom drugom naselju, smještenom oko dva i pol kilometra južno od Srba, kao i njihovoj današnjoj sudbini, predstavio sam u napisu ”(Ponovno) otkriveni stećci u Kunovcu Kupirovačkom zavrijeđuju biti spašeni”. No, evo što isti izvjestitelj kaže o stećcima u Srbu: ”I kameni spomenici nisu riedki. U Srbu pod Urljajem leži četvero-uglasta ploča 8 nogu dugačka, 4 široka i 2 1/2 debela; a pokraj nje više starinskih krstova i drugih spomenika, sve bez nadpisa.”.

Iz bilješke Dane Bogdanića doznajemo da se groblje na kojemu je pronašao stećak nalazi u selu Srb, pod brijegom Urljaj (902 m.n.v.). Taj zaselak Srba, podno istočnih padina Urljaja danas se naziva Podurljaj. Mjesno groblje o kojem je izvijestio učitelj iz Srba smješteno je oko 250 metara zapadno od asfaltne ceste koja iz Srba vodi na jug u smjeru Kupirova.

Veličinu ploče izrazio je u mjerenoj jedinici za dužinu koja se do umalo toga doba (* 2) koristila u Austro-Ugarskoj monarhiji, pa tako i u Vojnoj krajini u Hrvatskoj u čijem sastavu se nalazilo područje Srba. Mjerna jedinica noga koju spominje Dane Bogdanović poznatija je kao bečka stopa, koja je iznosila 0,31608 metra. Sukladno tome, stećak s groblja iz Podurljaja bio je dugačak oko 253 centimetra, širok oko 127 centimetara i debeo (visok) čak oko 80 centimetara. Riječ je bila, dakle, o pozamašnom stećku - sanduku. Stećak, izrađen zacijelo od vapnenca, težio je gotovo punih 7 tona. Svakako jednome od najvećih čija je opstojnost uopće zabilježena na području Like.

Bilješka Dane Bogadanovića o tome stećku u Srbu iz 1879. godine ostao je jedini sačuvan trag o tome kamenom spomeniku. Osim za njega i poštara u Srbu Paju Omčikusa, koji je s njime obilazio tamošnje starine, ne znamo za nikoga drugoga tko je istraživao stećke u tome kraju. Na području Srba, a isto tako i obližnjeg Kunovca Kupirovačkog, nitko od arheologa, povjesničara, povjesničara umjetnosti, konzervatora, ... nije obišao makar samo dva stara groblja sa stećcima na koja je, sada već prije gotovo stoljeća i pol, ukazao Dane Bogdanović (a posredstvom njega urednik glasila ”Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva” Šime Ljubić). Taj kraj i inače je gotovo posve arheološki neistražen, premda čuva drevnu i vrijednu kulturno-povijesnu baštinu.

O groblju u Podurljaju tako imamo slučaj, da se kao groblje sa stećcima spominje  u vrijedećem Prostornom planu uređenja općine Gračac, u čiju upravo-pravnu nadležnost pripada područje Srba. Na taj podatak pozivaju se rijetki pisci koji se uopće bave proučavanjem povijesti toga kraja. Navodeći podatak star gotovo 150 godina pišu, zapravo, napamet, ne znajući kakvo je uistinu stvarno stanje (* 3). Postoji li, naime, još uopće stećak na groblju u Podurljaju? Pokušavajući odgovoriti na to pitanje, spomenuto groblje obišao sam s prijateljem istraživačem Darkom Gojkovićem i mlađim sinom Noom 7. ožujka 2021. godine.

Obilazeći tada po prvi puta područje Srba, između ostaloga i u potrazi za stećkom iz Podurljaja, na seoskom groblju, na položaju poznatom kao Vrtlina,   nismo zamijetili stećak o kojem je pisao Dane Bogdanović. Na groblju, koje je smješteno na malom zaravanku poviše Podurljaja i koje i danas malobrojni preostali stanovnici toga zaselka koriste za ukop posmrtnih ostataka pokojnika, ističe se tek nekolicina kamenih krstača. Rubni istočni dio groblja zatekli smo već poprilično zarastao u grmlje.

Je li moguće da je onako velik stećak - sanduk, kakvim ga opisuje Dane Bogdanović, sakrio drač? Ne čini mi se izglednim, obzirom na znatnu visinu, da je u nepunih stoljeće i pol mogao toliko utonuti u zemlju, a da mu iz nje još uvijek ne bi virilo bar nekoliko decimetara ploče. Ili je i ovaj primjerak stećka nepovratno uništen, u neznano doba, od nepoznate ruke i iz isto tako neznanog razloga? (* 4) Mještani koje smo zatekli u kući uz križanje, gdje se od asfaltne ceste odvaja makadamski put ka groblju, nisu nam znali reći čak niti to je li se kakva velika vapnenačka ploča uopće nalazila na mjesnom groblju.

Je li moguće da se stećak kojemu je svjedočio Dane Bogdanović uopće nije nalazio na tome groblju u Podurljaju, već na nekom drugom groblju u okolici? Uz groblje u Podurljaju ne spominje se, naime, niti se zna je li ikada postojala crkva. Koliko nam je poznato s brojnih drugih mjesta u Lici, stećci su uvijek bili dijelom grobalja koja su bila uz ili nedaleko srednjovjekovnih crkava. Takav je slučaj, primjerice, i kod nedalekog Kunovca Kupirovačkog, gdje je na brežuljku povrh sela stajala crkva okružena grobljem, na kojem se pokapalo i pod velike kamene ploče.

Za razliku od Kunovca Kupirovačkog, gdje je postojanje groblja zabilježeno na svim zemljovidima vojnih izmjera Habsburške monarhije i Austro-Ugarske monarhije, počevši od 1774-1775. godine, groblje u Podurljaju, zaselku Gornjeg Srba, istaknuto je tek na zemljovidu 3. izmjere iz 1869-1887. godine. Upravo iz razdoblja kada je i stiglo svjedočanstvo o jedinom tamošnjem stećku. Znači li to, što groblje u Podurljaju nije ucrtano u ranije zemljovide da je ustanovljeno tek u drugoj polovici 19. stoljeća? Ili je tek greškom izostavljeno s ranijih kartovnih prikaza? Ukoliko je groblje mlađeg podrijetla, to bi moglo značiti da je stećak kojega je 1879. na području Srba pronašao Dane Bogdanović možda uistinu prenešen s nekoga drugog starog groblja, možda čak s iz Kunovca Kupirovačkog. No, s druge strane, zašto bi netko selio tako velik i težak stećak s jednoga groblja na drugi?

Osim što nismo našli traga stećku u Podurljaju, pa čak niti u predaji tamošnjih žitelja, nismo napraviti niti makar jednu fotografiju mjesnoga groblja. No, pri istraživačkom obilasku kraja obišli smo i hram Vaznesenja Gospodnjeg (crkva Uzašašća Gospodinova) i okolno groblje u Donjoj Suvaji, na kojem se nalaze novovijeke nadgrobnice čije pojedino uklesano znamenje neodoljivo podsjeća na znamene sa stećaka. To su uočile još 1949. godine pri obilasku toga groblja, povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Anđela Horvat (1911-1975.) i arhitektica i konzervatorica Greta (Margareta) Jurišić - Schneider (1912-1974.), zaposlene u tadašnjem Hrvatskom državnom konzervatorskom zavodu u Zagrebu.

Anđela Horvat je tim povodom, u radu ”O stećcima na području Hrvatske”, broj 1-4 iz 1951. godine, objavljenom u glasilu ”Hrvatski zbornik”, u nakladi Povijesnog društva Hrvatske i Školske knjige iz Zagreba, istaknula kako na ”tim nadgrobnim pločama vrijeme podržava motive sa stećaka, koji su blago narodne umjetnosti”, dodajući:

”Ovdje možemo spomenuti zanimljivu činjenicu, da su se, kao i drugdje, tako i u hrvatskim krajevima tu i tamo još donedavno klesali na nadgrobnim pločama danas uobičajenih formata, na grobljima zabitijih sela motivi, koje nalazimo na srednjovjekovnom ”mramorju”. Tako su na pr. 1949. godine s takvim motivima evidentirane na granici Krbave i Bosne u Suvaji (blizu izvora Une) dvije nadgrobne ploče na pravoslavnom groblju. Na jednoj je uobičajena šestokraka zvijezda u krugu sa spiralnim viticama (datirana 18..), ..., a na drugoj, uz savijene vitice, i ruke sa raširenim prstima (datirana 1900!) ...”.

U spomenutom glasilu objavljene su tada i fotografije te dvije nadgrobnice, koje je snimila Greta Jurišić - Schneider. Ovome napisu priložene su, pak, fotografije koje svjedoče o sadašnjem stanju istih kamenih nadgrobnih ploča. Gledajući znamene na njima, koje je istaknula Anđela Horvat, uistinu se postavlja pitanje jesu li klesarima tih nadgrobnica, nastalih na razmeđu 19. i 20. stoljeća, kao uzor poslužili motivi sa stećaka koje su tada mogli vidjeti, možda upravo negdje u okolici Srba (* 5). Kada bi tome bilo tako, to bi značilo da je, ako već ne nekropola, a onda svakako stećaka na tome području nekoć bilo kudikamo više nego li ih skromni zapis Dane Bogdanovića uopće da naslutiti. Kao i to da je među tim stećcima bio znatan broj onih s uklesanim reljefnim prikazima.

Ako se stećak iz Srba kojega je 1879. razgledao Dane Bogdanović i nije nalazio u Podurljaju, već na nekom nedalekom groblju, koje bi to groblje moglo biti? U svakome slučaju, (i) na području Srba valjalo bi nastaviti potragu za nekropolama sa stećcima, posebice stoga jer je čitavo to prostrano područje između sjeveroistočnih padina planine Ličke Plješivice i rijeke Une po pitanju stećaka posve neistraženo. O razlozima njegove neistraženosti u novije doba možda najbolje svjedoče riječi konzervatora (neću ga imenovati) iz Konzervatorskog odjela Zadar - Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, pod čijom nadležnošću je zaštita spomeničke baštine općine Gračac, pa tako i naselja Srb.

Po povratku s našeg istraživačkog obilaska okolice Srba nazvali smo ga telefonom, izvijestili o našem obilasku nekolicine prapovijesnih gradina i starih grobalja, te upitali zašto u popisu kulturno-povijesne baštine u Prostornom planu uređenja općine Gračac postoje i bilješke o odredištima s područja Srba na kojima je stanje drugačije nego što se to navodi u tome spisu (kao što je slučaj s grobljem u Podurljaju na kojem se više ne vidi stećak). Konzervator je potvrdio naše pretpostavke da su podatke za spomenuti prostorni plan pripremali samo na osnovu (pra)starih zapisa, a ne i obilaska baštine.

Djelatnica toga Konzervatorskog odjela (koja je danas već u mirovini), a niti njezini suradnici, nije za potrebe tako jednog važnog dokumenta uopće provjerila stanje makar samo dijela baštine zabilježene na popisu. Područje Srba nikako da dođe na red za istraživanja, a time i provjeru ranije objavljenih navoda o pojedinim arheološkim odredištima, jer kako je naglasio konzervator ”radimo puno poslova i nemamo za sve vremena, a pokrivamo veliko područje među kojim je Srb s okolicom slijepo crijevo”.

U redu, ako je već tome tako, predlažemo da konzervatorski odjeli, ali i područni muzeji počnu uvažavati ”nestručnjake” koji imaju dovoljno volje i znanja i koji neposrednim uvidima, kao i opisima, mjerenjima, fotografiranjem, ... mogu pridonijeti poznavanju, ali i skrbi o baštini nekoga kraja. Pri začecima arheologije u Hrvatskoj, desetljećima su arheolozi i muzealci uspješno surađivali s ”povjerenicima”, kako su u 19. i početkom 20. stoljeća nazivani njihovi suradnici koji su vršili uvide, katkada i sudjelovali u iskapanjima, a u nekim prigodama ih i vodili po ovlaštenju stručnjaka. Možemo li ponovno vratiti u arheologiju takav pristup, međusobnog povjerenja, uvažavanja i suradništva?