Jesu li divovi postavili temeljni zid stare crkve Sveti Maksim na vrhu brda Mošnice u Poljicama? (Foto: Vinko Klarić i Domagoj Nikolić, 2013.)
Frano (Frane) Ivanišević (1863-1947.), iz naselja Jesenice smještenog na obali Jadranskoga mora između Splita i Omiša, bio je svećenik, etnograf, narodni prosvjetitelj i dobrotvor. Jedan je od najznačajnijih pojedinaca za gospodarski i kulturni razvoj Primorskih ili Donjih Poljica na kraju 19. i početkom 20. stoljeća (* 2). Poljica, kraj iz kojega potječe, etnografski je obradio u radu ”Polica - Narodni život i običaji”, objavljenom u glasilu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti iz Zagreba ”Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena” (* 3).
U knjizi 10 svesku 2 toga glasila, iz 1905. godine, u poglavlju ”Vjerovanja - Postanak i opstanak svijeta”, Frano Ivanišević o divovima je ponajprije zabilježio: ”U stara davna vrimena bili su niki ludi strašnoga kipa, zvali su se giganti. Svaka ruka bila jin debela ka najjačem čoviku noga u bedri, pleća široka, mogli prinašati kamene, koje ne bi danas deset ludi jaki moglo krenit. U starin grebušćinan nalazu se košćurine od ti giganata.”.
Etnograf Frano Ivanišević prenoseći narodnu predaju o drevnim divovima zabilježio je i neke posebice zanimljive detalje koje je čuo u razgovorima s Poljičanima. Tako je zapisao da su ti gorostasi ili ”ludi strašnoga kipa”, koje su ljudi u Poljicama nazivali i gigantima (* 4), ”mogli prinašati kamene, koje ne bi danas deset ludi jaki moglo krenit”. Iz ovoga zapisa možemo približno naslutiti koliko su snažni bili ti drevni poljički divovi. Zacijelo su bez poteškoća mogli prenositi i stijene teške više stotina kilograma (* 5), a možda čak i težine do jedne tone.
Frano Ivanišević prenoseći kazivanja poljičkih domorodaca istaknuo je i neke osobine stasa tih giganata: širok grudini koš (* 6) i ruke koje su bile debele kao bedro u najjačih ljudi. Proizlazi da su ruke divova u nadlaktici bile široke najmanje 20-ak centimetara, a možda čak i više od tri decimetra. Zapisivač ne zaboravlja spomenuti niti koštane ostatke divova u Poljicama. Upada, međutim, u oči da to čini u sadašnjem vremenu: ”U starin grebušćinan nalazu se košćurine od ti giganata.”. Takav zapis Frane Ivaniševića svjedoči, dakako, da su se kosti divova pronalazile u tome kraju i ranije.
No, može značiti i to da su se pojedini divovski kosturi, u vrijeme kada je slušao kazivanja o njima, još uvijek nalazili u svojim grobnicama (”starin grebušćinan”). Drugim riječima, može upućivati na to da su Poljičani znali za pojedine grobove u koje su bili sahranjeni divovi, ali njihove kosti nisu dirali niti iskapali. Možemo tek pretpostaviti da su tako postupali poštujući zemljane ostatke divovskih predaka. A možda i bojeći se da bi remećući njihov zagrobni mir i spokoj ”navukli” na sebe, svoje obitelji i bližu zajednicu ”prokletstvo” diva.
Etnograf se dotaknuo i predaje o divama ili divkinjama: ”I ženske su bile u stara vrimena strašno jake i kripne. Pripovida se, da su na glavi nosile one velike kolone (stupi) i crkvi sv. Duje u Splitu i još kudilu prele putem noseći.”. Kazivanje narodnih pripovjedača, ali i čuvara sjećanja na davnu povijest, o tome da su nekoć žene - dive na glavi mogle prenositi čak i kamene stupove, nisu posebnost Poljica jer su sačuvana širom dinarskih krajeva. I drugdje kazivači često ističu da su dive teret nosile usput predući ili pletući, a ponegdje čak da su to činile tijekom trudnoće. Isto tako razmjerno često se u predajama naglašava da su dive ili divovi veliko kamenje prinosili za gradnju crkava ili hramova, i to mahom onih ranokršćanskih, kao što je slučaj s crkvom Sveti Dujam (Duje), splitskom katedralom posvećenom Uznesenju Blažene Djevice Marije. Time upućuju na to da su divovi, ili bar izuzetno snažni ljudi, živjeli još i starome vijeku.
U predaji iz Poljica koju je zapisao Frano Ivanišević, kazivači naposljetku iznose i svjedočanstvo o pronalasku - lubanja s rogovima: ”Nalazilo se rogati glava, koje bi utekle iz ruke, kad bi ji ko uzeja, a kažu, da su vidili tu glavu skakat po gomilan.”. U predaji se izričito ne naglašava da su pronađene rogate lubanje pripadale divovskim ljudima. No, već i ukazivanje na to da su možda nekoć živjela i ljudska bića, ili bića nalik ljudima, koja su na glavi imala rogove, više je nego neobično. Premda ne i nemoguće. Ovdje ću tek spomenuti, da predaja iz Poljica nije jedina u kojoj se u Dalmaciji ukazuje na postojanje drevnih rogatih ljudi. Na takva svjedočanstva osvrnut ću se u zasebnom napisu.
Goran Majetić, slobodni istraživač, 8. veljače 2023.
(* 1) O kiklopskim ili divovskim kućama, mlinicama, crkvenim podzidima, ... u Poljicama kraće napise s vrlo dojmljivim fotografijama, snimljenim tijekom obilaska tih zadivljujućih megalitskih zdanja, objavio je samostalni istraživač Vinko Klarić iz Šibenika: ”Megalitske kuće divova iz Kostanja”, ”Tragom drevnih dalmatinskih divova - 2. dio” i ”Tragom drevnih dalmatinskih divova - 3. dio”.
(* 2) Frano Ivanišević gimnaziju je završio u Splitu 1883., a bogosloviju u Zadru 1887., kada je i zaređen za svećenika. Obnašao je više svećenićkih dužnosti do 1912., kada je umirovljen. Zauzimao se za glagoljicu i staroslavenski jezik u katoličkom bogoslužju. Bio je pobornik ujedinjenja pravoslavne, židovske i katoličke vjere.
Zalagao se za osuvremenjenje poljodjelstva, vinogradarstva i ribarstva, razvoj trgovine i turizma, izgradnju prometnica, jačanje zadrugarstva, zaustavljanje iseljivanja, ... Ta nastojanja promicao je vlastitim djelima, ali i napisima koje je objavljivao u raznim novinama. U Jesenicama je, primjerice, 1899. osnovao Seosku poljoprivrednu zadrugu i prvu Seosku blagajnu u Dalmaciji. Dao je 1901. sagraditi školu u Jesenicama, a 1903. i u obližnjem selu Krug. U Splitu je, između ostaloga, 1891. bio među pokretačima novina ”Pučki list” te do 1894. njihov prvi urednik.
(* 3) Frano Ivanišević rad pod naslovom ”Bukovica - Narodni život i običaji” objavio je u sljedećim brojevima glasila ”Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena”: knjiga 8 svezak 2 iz 1903., knjiga 9 svezak 1 i 2 iz 1904., knjiga 10 svezak 1 i 2 iz 1905. Knjiško izdanje rada izdala je također Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti iz Zagreba, 1906. pod naslovom ”Poljica - narodni život i običaji: s kartom Poljica i 60 slika” (u objavi su piscu pomogli suradnici Jozo i Pero Simunić). Knjigu su ponovno objavili, uz dodatak piščeve neobjavljene građe, Književni krug iz Splita 1987. i Društvo Poljičana ”Sveti Jure” iz Omiša 2006.
(* 4) Riječ gigant potječe iz grčkog jezika, u izvornom značenju div, gorostas, orijaš, čovjek natprosječna stasa i snage. Koristi se i za isticanje golemosti životinja i biljaka, ali i građevina i poduzeća. U prenesenom značenju, riječ gigant odnosi se na čovjeka osobitih sposobnosti ili izvanredne osobnosti (gigant duha).
(* 5) U napisu ”Svjedočanstva o snazi nekadašnjih Ličana i Velebićana: ”Cio posečeni hrast ... uz bardo na ramenu nosio”” opisan je događaj koji se zbio u Smiljanu u Lici 1804., kada je Ilia (Ilija) Devčić iz sela Kućišta na Velebitu podigao kamen težak oko 440 kilograma, s kojim se 12 vojnika, prosječno snažnih mladih Ličana, mučilo da ga prinesu i uglave u temelje žitnice u izgradnji.
(* 6) U napisu ”Pljačka ilirske baštine: U krađi kostiju drevnog diva s Velebita sudjelovali su i stranci!” istaknuto je da negdje oko 1980. 93-godišnji Petar Švonja iz zaselka Jabukovac u jugoističnom Velebitu planinaru Hrvoju Zrnčiću prenio svjedočanstvo o iskapanju kostura diva s obližnje visoravni Vučjak. Tom prigodom starac je kazao da su u diva bila ”rebra šira nego u najvećeg vola”.
* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected] 
Svećenik i etnograf Frano Ivanišević sačuvao je narodnu predaju o drevnim divovima iz svojega rodnog kraja (Izvor: Frano Ivanišević ”Pobjeda glagolice kroz tisućljetnu borbu”, 1929.)
Naslovnica ”Zbornika za narodni život i običaje južnih Slavena” iz 1905. godine u kojem je Frano Ivanišević objavio predaju o divovima iz Poljica (Izvor: Google books (books.google.hr))
Prema narodnoj predaji iz Poljica stupove splitske katedrale Sveti Dujam donijele su divkinje na svojim glavama (Izvor: Gliptoteka HAZU (gliptoteka.hazu.hr - ”Spomenici u Hrvatskoj pod UNESCO-ovom zaštitom” (katalog izložbe, 2019.)))