Vrh Vlaški grad (1375 m.n.v.), s čije jugoistočne strane se prostire visoravan Libinje koja krije groblje drevnih ljudi divovskog rasta (Foto: Martina Majetić)
Ante Glavičić izvještava o stanju groblja i nalazima iz dva groba čije ”zaštitno istraživanje” je predvodio. Naglašava da su groblje zatekli u lošem stanju, s dosta uništenih grobova pri suhozidnom ograđivanju polja, ali i stoga što njegovom sredinom vodi suvremeni put. Dio grobova, dodaje, očito je raskopano od strane mještana, ljetnih stočara Kneževića s Malog Libinja, dijelom iz radoznalosti, ali i zato što su koristili grobne ploče za druge namjene. Tim je čudnije da je arheolog za istraživanje odabrao, kako sam kaže, ”... dva groba koji su se nalazili jedan pored drugoga i koji su bili najviše uništeni”. Jedan od ta dva groba, dapače, već je ranije bio posve prekopan. Ante Glavičić ističe da je od mještana čuo predaju da je to još davno učinio ”nepoznati inženjer”.
Arheolog je u tome grobu ipak pronašao ”... nešto malo ostataka ljudskih kostiju i pokoji ulomak keramike”, ne navodeći o kakvim je kostima riječ, niti bilo koji drugi podatak o njima. U susjednoj groboj jami, također izvorno ograđenoj kamenim pločama, pronašli su ostatke ”zgrčenog” ženskog kostura. Pri tome ističe: ”Ostaci kostura bili su dobro sačuvani, posebno jače kosti nogu i ruku.”. No, opet ništa ne doznajemo o visini pokojnice. No, taj podatak možemo približno odrediti sami jer je otkopana grobnica duga 120 i široka 65 centimetara. Kada bi pokojnicu, koja je u tako veliku raku položena u zgrčenom položaju, uspravili ispostavilo bi se da je mogla biti visoka i 180, pa i više centimetara. Ili, na drugi način rečeno, u grob navedene dužine i širine moguće je u ”čučećem stavu”, kako se izrazio Ivan Krajač, bez teškoća položiti čovjeka visokog oko 1,8 metar, a u nuždi mogao bi se na isti način pokopati čak i dvometraš. Navedenu tvrdnju lako možete provjeriti u vlastitoj sobi, ako zgrčeni legnete unutar okvira, primjerice od papira, veličine poput ženskog grobnice na Libinju. Naravno, posve je moguće da to velebitsko groblje skriva i rake većeg pravokutnog okvira, omeđene i pokrivene kamenim pločama, s pripadajućim kosturima još viših ljudi.
Prema položaju pokojničine lubanje, koju su pronašli okrenutu ka istoku, arheolog pretpostavlja da su i ostali njezini suvremenici ukopani slijedeći isto načelo usmjeravanja preminulog prema znamenu novog rođenja (* 1). Ante Glavičić nadalje kaže da predmeti pronađeni uz kostur pokojnice (po jedna brončana ukosnica i pojasna kopča) upućuju da se ”... radi o najstarijim poznatim grobovima koji su do sada utvrđeni na planinskom dijelu Velebita”. Na osnovu tih nalaza procjenjuje da je pokojnica ukopana oko 500. godine prije Krista. Zanimljivo je spomenuti, kao što naglašava istraživač, da se ”... u donjem dijelu groba, uz noge, pronašlo nešto ljudskih kostiju; to su zapravo ostaci pokojnika koji je ovdje bio ranije sahranjen”. O tom prethodnom ukopu, arheolog u izvještaju više ništa ne odaje.
Na pitanje zašto izvještaj arheologa o istraživanju dva groba podno gradine u zaselku Knaževići ne spominje ništa neobično u pogledu pronađenih kostiju, nudi se više mogućih odgovora: na tamošnjem groblju nisu pokapani gorostasi, već je iskaz o velikoj lubanji plod nečijeg preuveličavanja ili čak mašte; bilješku Ivana Krajača valja odbaciti kao nevjerodostojnu, iako ostavlja dojam da iznosi golu istinu; za istraživanje provedeno 1982. godine izabran je grob koji je ranije otkopan i iz kojeg su kosti (tada ili kasnije) otuđene; u drugom otkopanom grobu pronađen je kostur navodnog novijeg ukopa te oskudni ostaci pretpostavljenog starijeg, no moguće je da niti jedan ne potječe iz doba velebitskih divova; arheolog nije izvršio premjer veličine nađenog kostura i pojedinih kostiju, a samo na osnovu pregleda istih nije zapazio moguća odstupanja od prosječne veličine suvremene žene; kosture ljudi (znatno) viših rastom od današnjih skrivaju neki drugi grobovi, koji nam još ne žele otkriti istinu ... jer za nju nismo spremni; ...
Naposljetku, istražujući još neke moguće tragove koji bi pomogli rasvijetliti priču o lubanjama s Libinja, doznao sam tko bi mogao biti ”nepoznati inženjer” koji je kopao na tamošnjem groblju. Gospodarstvenik i političar Alfons(o) Borelli (1861-1934.) iz Zadra, koji se bavio i rudarskim poduzetništvom, početkom 20. stoljeća vodio je istraživanja mogućih nalazišta kamenog ugljena, uljnog škriljavca i boksita na južnom Velebitu (* 2). Za spomenutim rudačama tragao je u predjelima oko gornjeg toka potoka Mala Paklenica. Radi potrebe boravka rudarskih stručnjaka i rudara u planini dao je sagraditi kamene kuće povrh Velikih Močila (na oko 900 m.n.v.) i na Ivinim Vodicama ispod vrha Vlaški grad (na oko 1200 m.n.v.). Spomenuto područje njihovog istraživanja nalazi se svega nekoliko kilometara sjeverozapadno od prapovijesnog groblja na Malom Libinju.
Zanimanje Alfonsa Borellija za pretragu grob(ov)a podno tamošnje Gradine zacijelo su potaknule predaje ondašnjih velebitskih stočara. Dodatan poticaj mogao je dobiti i od starijeg brata Huberta (1854-1938.), gospodarstvenika i javnog djelatnika koji je bio među poticateljima osnivanja Prirodoslovnog muzeja Zadar i njegov prvi predsjednik po osnutku 1905. godine. Dapače, mogao mu je i prepustiti glavnu riječ pri istraživanju grob(ov)a jer je Hubert i sam ”skupljao prirodnine”. U svakom slučaju, za divovskim kostima tragao je netko od spomenute braće, a možda su na tame radili i zajedno, otprilike između 1905. i 1910. godine. Ostaje, međutim, zagonetka jesu li ostatke divova pronašli? A ako jesu, gdje su te kosti završile? (* 3)
Goran Majetić, slobodni istraživač, 11. listopada 2021.
(* 1) Smatram da položaj ukopa, kojeg arheolog Ante Glavičić naziva “zgrčenim“, zapravo predstavlja položaj ploda u majčinoj ujtrobi. Na to ukazuje i položaj lubanje koju je pronašao okrenutu ka istoku, znamenu rođenja i novog života. Kod živog bića glava je neodvojiva od ostatka tijela. Tako i grobni ostaci pokojnice čine cjelinu; smješteni su u raku poput još nerođenog ploda. Stoga držim da bi taj položaj ukopa trebalo zvati imenom onoga što uistinu prikazuje, položajem ploda (fetusa).
(* 2) O rudarskim istraživanjima koja je provodio ”knez Borelli” na južnom Velebitu bilješke su ostavili planinari koji su, po okončanju njegovih istražnih radova, posjećivali taj dio planine, pa čak i noćili u napuštenim kolibama koje je dao sagraditi. Prvu bilješku u časopisu "Hrvatski planinar” ostavio je Vjekoslav Cvetišić, u napisu ”Na Velebitu” u broju 10 iz 1911. Drugu je pribilježio Ivo Juričić u napisu ”O planinarskim prilikama na Velebitu”, u broju 2 iz 1912., koji posebice navodi da je ”knez Borelli” iskapanja provodio ”pred par godina”.
Da je navedeni ”knez Borelli” zapravo zadarski poduzetnik Alfons(o) Borelli iz plemićke obitelji ”knezova Vranskih”, potvrđuje primjerice Berislav Šebečić u radu ”Petar knez Dumičić Poljičanin, vrlo uspješan hrvatski poduzetnik krajem 19. i početkom 20. stoljeća”, objavljenom u časopisu ”Prirodoslovlje”, broj 1-2 iz 2010.
(* 3) Za sada možemo samo nagađati da je poneka kost ili lubanja ili samo čeljust s prapovijesnog groblja nedaleko zaselka Kneževići posredstvom braće Borelli možda dospjela u ondašnji Prirodoslovi muzej u Zadru. Ako je tamo i pohranjena, je li sačuvana? Muzej je stradao u savezničkom bombardiranju Zadra iz zrakoplova 1943. Rad je nastavio 1945. kao Prirodoslovni odjel Narodnog muzeja Zadar, osnovanog 1945.
U daljnjem traganju za mogućim podacima o nalazu zagonetne divovske lubanje s Velebita, vrijedilo bi proučiti autobiografski rukopis (ovjerovljeni prijepis) koji se čuva u Znanstvenoj knjižnici Zadar (http://www.zkzd.hr/): ”Životopis kneza Huberta pl. Borelli Vranskog” (http://www.zkzd.hr/download/rukopisi/rukopisiB.pdf - skenirani kataložni listić 90/1: Broj inv. 55.555, Smještaj Ms 877).
Valjalo bi provjeriti i pismenu ostavštinu zoologa Spiridona Brusine (1845-1908.), podrijetlom iz Zadra, pohranjenu u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU; https://www.info.hazu.hr/jedinice/arhiv-akademije/) u Zagrebu, koja sadrži njegovu prepisku o prikupljenim prirodninama s Hubertom Borellijem 1892-1907. (K.3. Osobni arhivski fondovi: (17 - XV-48) BRUSINA, Spiridion (Špiro), zoolog (Zadar, 11. XII. 1845 - Zagreb, 21. V. 1908) - Zadar, Zagreb; 1869-1908: kut. 22; 1,3. AP.). Upitan je i mogući odnos Spiridona Brusine prema nalazu, obzirom da je bio i istaknuti mason.
* Napomena o autorskim pravima:
Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom
obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis
te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete
dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected] 
Položaj ukopa, kojeg arheolog Ante Glavičić naziva “zgrčenim“, zapravo odgovara položaju ploda u majčinoj ujtrobi! (Foto: Noa Majetić)
Knez Hubert Borelli Vranski, poduzetnik iz Zadra, i njegov brat Alfons skupljali su prirodnine i istraživali rudno bogatstvo Južnog Velebita, no jesu li tamo pronašli i divovsku lubanju? (Izvor: Narodni muzej Zadar (nmz.hr))