Jesu li na južnom Velebitu pronađene divovske lubanje?

Riječ je o bilješci iz napisa ”Sa južnog Velebita”, po meni njegovog najboljeg putopisa s Velebita, obogaćenog vrijednim povijesnim i jezikoslovnih podacima i promišljanjima. Napis je objavio u časopisu ”Hrvatski planinar”, broj 1 iz 1931. godine. U njemu je progovorio o otkriću nedaleko prapovijesnog naselja na visoravni Libinje, južno od Svetog Brda. Libinje čine zapadna, manja i niža, visoravan Malo Libinje te istočna, veća i viša, visoravan Veliko Libinje. Sveto Brdo (1751 m.n.v.) visinom je drugi vrh Velebita, ali bez premca u svijesti podvelebitskog naroda s obje strane planine, južne dalmatinske i sjeverne ličke.

O otkriću na pašnjačkoj visoravni Malo Libinje, koja se prostire na oko 800 metara nad morem, Ivan Krajač piše: ”Pored toga valja imati na umu, da je južno pobočje Sv. Brda do mora od tisućljeća, već od prethistorijskog doba, kulturno gorsko tlo. U Libinjima je stajalo prethistorijsko ljudsko naselje na Gradini. Danas je to mjesto važno - do danas neispitano - prethistorijsko nalazište napose primitivnog nakita, u koliko nije raznesen, pa nekropola (grobište). Tu su pokapali ogromne ljude u čučećem stavu u uskom prostoru među šest kamenih ploča, kakvih grobova ima i danas. Ljudska vilica ogromne lubanje iz takovog groba obuhvata lako s vanjske strane i najveću današnju čeljust.”.

Bez imalo sumnje, pisac ukazuje na postojanje prapovijesnih ljudi divovskog rasta. Moguće je da je ostao sve do danas jedini koji o tom jedinstvenom otkriću s Velebita izvještava, pa makar samo i u planinarskom časopisu. U dostupnim pisanim izvorima do sada nisam pronašao čak niti naznaku da bi netko drugi spomenuo taj nalaz. Šteta je stoga što nam Ivan Krajač nije ostavio više podataka o tom - iz današnjeg gledišta čudesnom - otkriću. Namjerno ne naglašavam da je riječ o arheološkom otkriću, jer ono to, kako ću ustvrditi u drugom napisu, i nije bilo (ostatke velikog čovjeka nije istražio arheolog, već ih je iskopao ”knez inženjer”).

Pisac nam nije odao izvor svoje spoznaje o otkriću. Je li za njega saznao izravno od istraživača (što je manje vjerojatno, obzirom da je od otkrića prošlo oko tri desetljeća) ili posredno od nekog od mještana planinskog zaselka Kneževići s Libinja (koje u napisu spominje kao kazivače za drugu obližnju povijesnu ostavštinu)? Ne navodi tko je istraživao grob ili grobove, niti kada je do otkrića došlo.

To što Ivan Krajač ne spominje veličinu lubanje u metarskoj izmjeri, ne treba čuditi, posebice ako je o njoj (ili njima?) doznao iz druge ruke. Za pretpostaviti je da, makar jednoj, lubanji mjeru nije uzeo niti njezin otkrivač, sudeći po nekim drugim ondašnjim izvještajima o nalazima divovskih kostiju u našim krajevima, koji svi odreda ne iznose mjere pronađenih ostataka, u prvom redu dužine potkoljeničnih kosti ili opsege lubanja. Bilješke o takvim otkrićima u hrvatskim krajevima sve do sredine, a dijelom čak i do potkraj, 19. stoljeća mahom pišu svećenici, već i samim time što su bili među rijetkim pismenim ljudima. Tek neki od njih imali su prigodu nalaze vidjeti, dok su drugi izvještavali o onome što su čuli od pronalazača. Seljaci su, dakako, o veličini nalaza goljenice, lubanje ili tek čeljusti sudili ”od oka” i isticali je kroz usporedbu s istovjetnim dijelom vlastitog tijela.

Takav ”mjerni” pristup koristi i Ivan Krajač, kada pokušava dočarati velebnost lubanje s velebitskog Libinja, uistinu nesvakidašnjom slikom divovske vilice koja zagriza čovječu čeljust. No upravo taj i takav prikaz pruža mogućnost da odgonetnemo približan red veličine nekadašnjih gorostata s Velebita. Ukoliko, naravno, unaprijed ne odbacimo zabilježeni iskaz o veličini nalaza. Koji bi razlog, naime, naveo kazivača da ”napuše” veličinu pronađene donje čeljusti? Čak i da je ponešto uvećao njezin obim, sumnjam da je mogao pogriješiti u većoj mjeri. Ne bi smjeli podcjenjivati moć opažanja, poredbe i prosudbe ”prirodnih” ljudi, niti ih proglašavati maštaocima, a kamoli lašcima. Naposljetku, oni su bar iskreno opisivali viđeno, za razliku od većine današnjih ljudi koji su obrazovani (izvježbani) da ne vjeruju ni u ono što vide svojim očima.

Uostalom, izračun visine divovskog čovjeka s Velebita, na osnovu makar okvirne mjere njegove čeljusti i pretpostavke sličnosti građe glave i tijela s današnjim čovjekom, ide itekako u prilog narodnom viđenju i predaji. Zijev sredine vilice današnjeg prosječnog čovjeka iznosi oko 6 centimetara, a njezina širina dvostruko više. Uz pretpostavku da su drevni gorostasi mogli razjapiti čeljust pod jednakim kutom kao i današnji ljudi, zijev čeljusti diva koja bi današnju čeljust obuhvatila s vanjske strane, iznosi bar 12 centimetara. Širina vilice diva bila bi, dakle, 24 centimetra. Podaci o prosječnim mjerama glave današnjeg čovjeka, bitni za približni izračun visine drevnih velebitskih divova, poznati su iz suvremenih istraživanja. Na temelju jednostavnog izračuna dolazimo do podatka da je velika lubanja s Malog Libinja pripadala čovjeku visokom najmanje 3,2 metra (* 2)!  

Da je tome uistinu moglo biti tako, upućuju i drugi zabilježeni nalazi velikih goljeničnih kosti ili lubanja na prostoru Dinarskog gorja. Pronalazaka je bez sumnje bilo više nego sačuvanih izvještaja, a i oni su, baš poput bilješke Ivana Krajača, manjkavi u pogledu iznošenja činjenica na znanstveno prihvatljiv način. No, ipak sadrže dragocjene tragove, prvenstveno u vidu poredbi veličina davnih i današnjih kostiju, na osnovu kojih se može steći bar okvirna predodžba o - za nas zapanjujoćoj - divovskoj veličini nekih od prastanovnika naše djedovine. Malobrojne procjene visine dinarskih divova, koje odreda nude isključivo samostalni istraživači (”službene” to ne zanima, nemaju znanja i(li) ne usude se o divovima progovoriti u javnosti?), a koje se temelje na takvim oskudnim tragovima, upućuju na raspon njihove visine od oko 2,5 do čak 4 metra.