Svjedočanstva o snazi naših predaka iz okolice Bihaća, Visokog, Jastrebarskog i Lobora

Prvi takav zapis potječe od učitelja, književnika i etnografa Ivana Klarića (1867-1912.) podrijetlom iz sela Vrkašić nedaleko Bihaća (* 3), a tiče se snage nekadašnjih žitelja njegovoga rodnog kraja. Odnosi se, naime, na naselja Krale (danas Kralje) i Vrkašić u blizini utoka rijeka Una i Klokot, sjeverozapadno od grada Bihaća. Ivan Klarić u napisu ”Krale (u turskoj Hrvatskoj) - narodni život i običaji”, objavljenom u glasilu ”Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena”, knjiga 6 iz 1901. godine, na stranici 59 u cjelini pod naslovom ”Tjelesni ustroj naroda” zabilježio je: ”Posebne pojave - Jakost, plodnost, dugovječnost. Ludi su ponajviše jaki, a imah i slabih (nejačkih). Čojk sridne snage more nositi 40-50 kilograma. Ima i vrlo snažnih ludi, koji mogu po 100-120 kg nositi preko 500 koračaja. Prije su ludi, druže, bili jači, jer su se bole ranili. Ne veli se gabe: Niz grlo snaga ide. Sad je sve ofukarilo, pa haman niko nema bile kaplice u kući.”.

I Ivan Klarić, kao uostalom mahom i svi ostali zapisivači narodnih obilježja i običaja na prostoru nekadašnjeg Ilirika, istaknuo je, prema svjedočenju kazivača od kojih je crpio podatke, da su ljudi u prošlosti bili snažniji. Kao uzrok tome naglasio je bolju prehranu stanovništva. Prema takvom njegovom zaključku mi, žitelji današnjice, smo u najmanju ruku nepovjerljivi jer su nam od malena kroz školski sustav utuvljivali u glavu da su naši preci - loše jeli i bili slabi. To je vjerojatno vrijedilo za dio ljudi s vremena na vrijeme, tijekom ”gladnih godina”, ali nikako ne za sve stanovnike, posebice ne one koji su živjeli i radili u selima.

U glasilu ”Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena”, knjiga 8 iz 1903. godine, učitelj i sakupljač etnografske i folklorističke građe Frano (Franjo) Murgić (* 4) u napisu ”Visoko u Bosni - Narodni život i običaji”, na stranici 86 u cjelini ”Tjelesni ustroj - Osobite pojave” naglasio je: ”Ima i  neobično jakije ludi: može 100 oka nositi lako. Najjači je Mehmed Trkla: nosio je trklu 92 oka tešku dva sata hoda: onda za nim Hasan Kesić. ... U staro su doba (vaktile) bili jači ludi. Halil Vranac je vidio, gđe selak u Sarajevu skide samar s kona i natovari 100 oka soli, pa samar i so natovari na kona.”. U bilješci na stranici 79 naveo je da te bilješke potječu uglavnom od kazivača Ahmet - čauša Hudinovića i Halila Vranca.

U navedenom radu, za kojega je građu od kazivača prikupio i zapisao zapravo 1899. godine, Frano Murgić također naglašava da su ljudi bili jači u ”staro doba”. Od kazivača je, pak, saznao da su najsnažniji suvremenici s područja grada Visoko u srednjoj Bosni nosili teret težak i do ”100 oka”, a pojedini među njima i teži. Oka je bila stara turska mjerna jedinica za masu i  iznosila je približno 1,283 kilograma. To znači da je krajem 19. stoljeća, a posebice ranije, u srednjoj Bosni bilo muškaraca koji su mogli, neki od njih i na veće udaljenosti, prenositi terete i od 120-130 kilograma. Seljak koji u Sarajevu ”... samar i so natovari na kona.”, na konja je podigao teret od gotovo 150 kilograma, odnosno samar od otprilike 20 kilograma sa približno 130 kilograma soli.

Jezikoslovac i etnograf Vatroslav Rožić (1857-1937.), podrijetlom iz sela Prodin Dol kraj Jastrebarskog (* 5), zabilježio je, pak, u radu ”Prigorje - Narodni život i običaji”, objavljenom u ”Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena”, knjiga 12 iz 1907. godine, imena dvaju jakih muževa iz Prigorja. Naziv Prigorje odnosio se na kraj u okolici gradića Jastrebarsko nedaleko Zagreba, koji bi odgovarao dijelu današnjeg Žumberačkog i Samoborskog gorja. Na stranici 74 u cjelini ”Tjelesni ustroj - Posebne pojave” Vatroslav Rožić naveo je: 

”Pripovedadu, da je negda bil jen čovek, Antić Puškarić, jaku  jak; un je mogal lajt vina sam na kola zdignuti; prijel je z jenu ruku na jenim kraju, z drugu ruku na drugim kraju, pak je zdignal i itil lajt na kola; če su kaj vojzili - drva ali kaj, pak če se voz preitil, unda ga on sam mogal zdignati; sad ne znam, je li gde tak jak čovek. Jura Facaniv iz Predinske Drage, ki je sad vu Ameriki, bil je predi, dok je bil mlad, dost jak, samu kaj se un baš ni pretrgaval z diganem, un se samu znal rezbijati. Velidu, da su predi bili ludi itak jači nek denas; ...”.

Vatroslav Rožić prenio nam je svjedočanstva svojih sumještana o izuzetnoj jakosti Antuna Puškarića i Juraja Facana, nekoć također stanovnika jastrebarskog Prigorja. Nije, međutim, točno naveo zapremninu lajta kojega je prvi jakota sam postavio na zaprežna kola. Naziv lajt (njemački Leite) u krajevima s kajkavskim narječjem odnosi se većinom na vinsku bačvu (* 6).  Težina praznog vinskog lajta ovisi o zapremini i debljini hrastovih dasaka, a okvirno iznosi od oko 15 do 20 posto mase vina koju može zaprimiti. Prazan lajt (bačva) od 100 litara, primjerice, teži oko 18 do 25 kilograma, dok pun teži oko 118 do 125 kilograma (* 7).

S obzirom na izostanak podatka o zapremnini lajta kojega je Antun Puškarić mogao s lakoćom podići s rukama, možemo tek nagađati o težini bačve koju je mogao ponijeti i postaviti na kola. Čim etnograf ističe njegovu snagu, očito se ne radi o bačvi najmanje zapremnine od (oko) 50 litara, već najmanje dvostruko većeg obujma. Snažan muškarac iz Prigorja najvjerojatnije je s lakoćom mogao nositi pun lajt vina zapremnine od 100 litara, težak već spomenutih 125 kilograma. No, nije isključeno da su svjedoci kroz predaju istaknuli  i još veću snagu toga Prigorca, ukoliko je imao moć prenositi i vinske bačve zapremnine od 150 litara, pa čak možda i teže.  Niti tako nešto nije bilo nemoguće, kada znamo za slučajeve snažnih ljudi s prostora cijelog nekadašnjeg Ilirika koji su na veće ili manje udaljenosti  prenosili, ili pak na veću ili manju visinu podizali, terete teško i po 300 ili 400 kilograma, pa sve do pola tone.

Posljednja predanja o snažnim ljudima koje predstavljam u ovome napisu  objavljena su također u časopisu ”Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena”, u knjigama 20 i 23 iz 1915. i 1918. godine. I ti zapisi su šturi, ali ipak dragocjeni kao još jedna potvrda da su još prije stotinjak godina naši pređi, posebice oni koji su živjeli u selima, čuvali povijesnu istinu o glavnim osobinama drevnih ljudi Ilirika, i to kroz pokoljenjima prenošenu usmenu književnost. Spomenuti kratki zapisi iz navedenih brojeva ”Zbornika” potječu iz ”pera” svećenika i etnografa Josipa Kotarskog (1851-1926.; * 8), a uvrstio ih je u prvi i posljednji dio svojega rada ”Lobor - Narodni život i običaji”. Lobor je naselje u  Hrvatskome zagorju, podno jugozapadnih padina gore Ivanščice, u kojemu je Josip Kotarski služio kao župnik više od četiri desetljeća.

U knjizi broj 20 iz 1915. godine, u prvome dijelu rada, u cjelini pod naslovom ”Tjelesni ustroj” Josip Kotarski na stranici 61 naglasio je: ”Tijelo. U loborskom kraju su Judi obično 176 cm visoki, a ima ih dosta i po 190 cm; niskih se malo nađe. ... Ludi su ”soharjivi", košćasfci i jaki. Svaki čovjek može obično po 75 klg nositi, a ima ih dosta, koji mogu ponijeti i po 100 klg i kola s lojtrama dignuti u vis.  Malo ih je debelih, tustih; svi su gotovo mršavi. Bili bi jedni od najjačih ludi, da imaju dosta hrane.”. Suprotno, dakle, uvriježenome mišljenju mnogih današnjih ljudi, etnograf izričito navodi da su ljudi u Loboru i okolici visoki. Kako spominje i prosječnu visinu od 176 centimetara, ali i visinu nemalog broja najviših pojedinaca od oko 190 centimetara, da ne znamo da se radi o izvještaju od pred više od stoljeća, bili bi uvjereni da pisac govori o visini današnjih ljudi u tome dijelu Hrvatskoga zagorja. Dapače, dodaje da ”niskih se malo nađe”.

Kada se osvrće na jakost tamošnjih ljudi, naglašava da su vrlo snažni iako su većinom suhonjavi, košćati i mršavi. Posebno napominje da upravo među takvima ”... ima ih dosta, koji mogu ponijeti i po 100 klg i kola s lojtrama dignuti u vis.”. Josip Kotarski pri tome dodaje da bi Loborčani bili i jači kada bi se mogli bolje hraniti. Prema njegovome priznanju, čini se da je siromaštvo u novije vrijeme izravno utjecalo i na tjelesno slabljenje ljudi. Isto je, podsjetimo se navoda s početka ovoga napisa, tvrdio i etnograf Ivan Klarić za snagu ljudi u okolici Bihaća. U posljednjem nastavku rada, u cjelini pod naslovom ”Vjerovana - Priroda”, na stranici 48 knjige 23 iz 1918. godine etnograf je još istaknuo: ”Pređašni su ludi bili mnogo jači i veći: jedan je čovjek mogao hrast ispuknuti; sredni je hrastić nosio za batinu. Sad je narod sve slabiji, ...”. Josip Kotarski naposljetku, podastire na osnovu narodnog vjerovanja, temeljenog zacijelo na brojnim svjedočanstvima koja su se potom usmenom predajom prenosila kroz pokoljenja, jednostavan zaključak da su ljudi u prošlosti ”bili mnogo jači i veći”, a danas da su ”sve slabiji”.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 22. rujna 2026.

(* 1) Prvi hrvatski etnološki časopis ”Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena” počeo je izlaziti 1896. Prvi svezak uredio je Ivan Milčetić, a potom su glavni urednici bili Antun Radić 1897-1901., Dragutin Boranić 1902-1954. i drugi.

(* 2) Pogledajte napise ”Svjedočanstva o snazi nekadašnjih Ličana i Velebićana: ”Sedam je centi moga nositi””, ”Svjedočanstva o snazi nekadašnjih Ličana i Velebićana: ”Cio posečeni hrast ... uz bardo na ramenu nosio”” i ”O snažnim ljudima u Poljicama u  Dalmaciji: ”Ponija je na plećin skriňu tešku oko 500 kilograma””.

(* 3) Ivan Klarić završio je učiteljsku školu u Sarajevu. Ispit za nastavnika građanskih škola položio je u Zagrebu 1893. Bio je učitelj 1888-1890. u Bihaću, 1890-1894. u Varcar Vakufu upravitelj škole 1894-1897. u Livnu i 1897-1899. u Bihaću, učitelj u Travniku 1899-1901., Livnu 1901-1907. te u Tuzli od 1907. Objavio je stotinjak pripovijedaka, pretežno o životu muslimanskog stanovništva za austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini (BiH) te poučne priče za mlade u raznim časopisima i kalendarima u Hrvatskoj i BiH. Napisao zbirku pripovijetka ”Iz doba buna i zauzeća”, ”Crtice iz hrvatske Herceg-Bosne” i biografsku pripovijest ”Sreća u nesreći”. Sakupljao je narodne pjesme i običaje i objavljivao ih u časopisima ”Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH”, ”Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina” u Beču i ”Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena”. Potpisivao se i kao Ivan Bogdanović - Ukrajinski i Vsevolod Vsevolodović Nehajev.

(* 4) Za Franu Murgića u dostupnim povijesnim izvorima pronašao sam još samo podatak da je bio učitelj u Suhopolju.

(* 5) Vatroslav Rožić u Zagrebu je pohađao klasičnu gimnaziju i studirao slavistiku, povijest i zemljopis. Bio je učitelj u Zagrebu i Zemunu, a od 1905. gimnazijski profesor u Zagrebu. U časopisima je objavljivao napise i rasprave o kajkavskom narječju i hrvatskom književnom jeziku. Jezični savjetnik ”Barbarizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku” objavio je 1904. (a pod naslovom ”Barbarizmi u hrvatskom jeziku” 1908. i 1913). Zalagao se za ”čisti štokavski  književni jezik” bez posuđenica, čakavizama, kajkavizama, neologizama i arhaizama. Bavio se i etnografskim istraživanjima te je u ”Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena”, knjige 12 i 13 iz 1907. i 1908. objavio vrsnu etnografsku monografiju o svojem zavičaju, pisanu u mjesnom govoru, pod naslovom ”Prigorje - Narodni život i običaji”.

(* 6) Bure je manja, a bačva veća drvena posuda sastavljena od duga i danica, to jest od većeg broja drvenih dijelova koje stežu drveni ili željezni obruči. I duge (za plašt bačve) i danice (za dna bačve) izrađuju se iz kalanog (cijepanog) ili piljenog bukovog (za ulje) ili hrastovog (za vino) drveta.

(* 7) U vrijeme Austro-Ugarskog carstva, iz kojega potječe etnografski rad Vatroslava Rožića, za obujam (zapremninu, volumen)  vina u unutrašnjoj Hrvatskoj, Slavoniji i Vojvodini najčešće se koristila mjerna jedinica akov (mađarski akó, od hvatskog okov). Akov je imao vrijednost zapremnine od 56,589 litara. Po uvođenju Metarskog mjernog sustava i u naše krajeve nakon 1875. godine vrijednost akova (kod nas su se češće koristile domaće istoznačnice čabar i vjedro) počinje se postepeno zaokruživati na 50 litara. Pod nazivom akov, osim mjere podrazumijevala se i daća (namet) za vino te posuda, odnosno manja i zdepasta hrastova bačva s  metalnim obručima. Tako su se od kraja 19. stoljeća koristile bačve zapremnine od 1, 2, 3, 4, ... akova, odnosno od 50, 100, 150, 200 i više litara vina.

(* 8) Josip Kotarski rođen je u selu Rakovica kraj Samobora. Osnovnu školu pohađao je u  Samoboru, a gimnaziju u Zagrebu, gdje je diplomirao na Bogoslovnome fakultetu i bio zaređen za svećenika 1876. Službovao je kao kapelan u Loboru 1876-1879., Prozorju 1879-1880. i Gornjoj Stubici 1880-1881. Bio je župnik u Loboru 1881-1922., gdje je  obnovio župnu crkvu Majke Božje Gorske. Objavljivao je napise u glasilima ”Katolički list” i ”Karlovački glasnik”. Bavio se i izdavaštvom, objavivši knjižice ”O pristojnom ponašanju i čistoći” 1890., ”Majka Božja Gorska” (oko) 1890 te ”Socijalisti za radnike i puk” 1901. U rukopisu mu je ostala ”Spomenica župe Lobor”, koju je započeo pisati 1888. Po uputama  Antuna Radića, urednika ”Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena”, pripremio je za taj časopis etnografsku monografiju ”Lobor - Narodni život i običaji”, koja je objavljena u knjigama broj 20 svezak 1 i 2 iz 1915, broj 21 svezak 1 iz 1916. i svezak 2 iz 1917. te u knjizi 23 iz 1918.

* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected]