Prije nego što se osvrnemo na samu bitku i njezino mjesto u hrvatskoj povijesti, potrebno je upoznati četvrtu generaciju knezova Krčkih. Upravo će ona preuzeti vodstvo obitelji u jednom od najtežih razdoblja srednjega vijeka, kada će sudbina Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva uvelike ovisiti o otporu mongolskoj najezdi. Kako ističe Tomislav Beronić, riječ je o naraštaju koji će dodatno učvrstiti ugled obitelji i postaviti temelje njezina uspona među najmoćnije velikaške rodove hrvatskoga srednjeg vijeka.
Četvrta generacija knezova Krčkih
Prije nego što zakoračimo u razdoblje mongolske provale, vrijedi se kratko prisjetiti razvoja obitelji kroz prve tri generacije. Prvi poznati predstavnik roda bio je knez Dujam Krčki, čije ime označava početak povijesti obitelji koja će kasnije postati poznata kao Frankopani. Njegovi sinovi Bartol I. i Vid nastavili su upravljati otokom Krkom nakon očeve smrti, dok je izvanbračni sin Bartol II., zahvaljujući vojnim zaslugama u službi kralja Andrije II., stekao Vinodol i Modruš. Time su knezovi Krčki, uz svoje otočne posjede, postali i hrvatski velikaši na kopnu te otvorili novo poglavlje u razvoju obitelji.
Treća generacija dodatno je učvrstila njihov položaj. Posebno važan trag ostavio je Vid II., čija će četvorica sinova obilježiti jedno od najdramatičnijih razdoblja hrvatske srednjovjekovne povijesti. To su bili Vid III., Bartol III., Ivan II. i Fridrik - braća koja će u vrijeme mongolske provale preuzeti vodeću ulogu među knezovima Krčkima. Kako ističe Tomislav Beronić, upravo će se na njihovoj političkoj razboritosti, vojničkim sposobnostima i odanosti kralju temeljiti daljnji uspon obitelji koja će tijekom sljedećih stoljeća izrasti u jednu od najutjecajnijih velikaških dinastija hrvatskoga srednjeg vijeka.
Mongolska provala koja je uzdrmala Europu
Početkom 1242. godine Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo našlo se pred najvećom opasnošću od svojega osnutka. S istoka je nadirala mongolska vojska, koja je u svega nekoliko godina pokorila goleme prostore Azije i istočne Europe te stekla glas gotovo nepobjedive sile. Pred njezinim naletom padali su gradovi, utvrde i čitava kraljevstva, a vijesti o njihovoj razornoj snazi širile su strah diljem europskoga kontinenta.
Kako objašnjava Tomislav Beronić, Mongoli su svoju vojnu nadmoć temeljili prije svega na iznimno pokretljivoj konjici. Njihovi ratnici bili su vrhunski jahači koji su od najranije mladosti živjeli na konju. Zahvaljujući iznimnoj spretnosti mogli su jahati velikom brzinom, a pritom precizno gađati neprijatelja lukom i strijelom, čak i tijekom okretanja ili prividnog povlačenja. Takav način ratovanja većini europskih vojski bio je potpuno nepoznat, zbog čega su im se teško mogli učinkovito suprotstaviti.
Osim pokretljive konjice, Mongoli su sa sobom dovodili i opsadne sprave kojima su razarali gradske zidine i utvrde. Gradovi smješteni u ravnicama ili na blagim uzvisinama često nisu mogli dugo odolijevati njihovim napadima. Međutim, sasvim drukčija situacija bila je s utvrdama podignutima na nepristupačnim stijenama i visokim planinskim položajima. Takve su tvrđave zahtijevale dugotrajnu opsadu, što Mongolima nije odgovaralo jer se njihova vojna strategija temeljila na brzom napredovanju i iznenadnim napadima. Upravo će se ta činjenica pokazati presudnom tijekom njihova prodora kroz hrvatske zemlje.
Kralj u bijegu pred mongolskom najezdom
Poraz hrvatsko-ugarske vojske u Bitki na rijeci Šajo 1241. godine otvorio je Mongolima put prema zapadnim dijelovima kraljevstva. Nakon sloma kraljevske vojske kralj Bela IV. bio je prisiljen napustiti Ugarsku i zajedno s kraljicom Marijom, članovima dvora te dijelom vojske i kraljevske riznice potražiti spas u hrvatskim zemljama. Mongolske su ga postrojbe pritom neprestano progonile, nastojeći zarobiti samoga kralja i tako slomiti posljednji organizirani otpor Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva.
Kako ističe Tomislav Beronić, Bela IV. tijekom povlačenja prolazio je kroz hrvatske gradove kojima je potvrđivao ili dodjeljivao povlastice u znak zahvalnosti za iskazanu vjernost. Među njima bio je i Gradec, današnja povijesna jezgra Zagreba, koji je upravo u to vrijeme stekao status slobodnoga kraljevskog grada. Unatoč tome, mongolski prodor nije bilo moguće zaustaviti pa je kralj nastavio put prema sigurnijim krajevima hrvatskoga primorja.
Na tom se putu pokazala i jedna od slabosti mongolskog načina ratovanja. Premda su bili gotovo nezaustavljivi u otvorenim bitkama i pri opsadama gradova u ravničarskim područjima, teško su osvajali utvrde podignute na nepristupačnim stijenama. Jedna od njih bila je utvrda Okić, koja je zahvaljujući svojem položaju odoljela mongolskoj opsadi. Beronić ističe kako Mongoli nisu bili skloni dugotrajnom opsjedanju takvih utvrda jer se njihova vojna snaga temeljila na brzini, pokretljivosti i neprekidnom napredovanju.
Nastavljajući bijeg prema Jadranu, kralj Bela IV. stigao je na područje Grobnika, gdje su ga dočekali knezovi Krčki. Događaji koji su ondje uslijedili tijekom stoljeća prerasli su u jednu od najpoznatijih hrvatskih povijesnih predaja. Bez obzira na rasprave o pojedinim detaljima, nema dvojbe da je upravo razdoblje mongolske provale predstavljalo jednu od ključnih prekretnica u usponu knezova Krčkih, budućih Frankopana, među najuglednije velikaške obitelji hrvatskoga srednjeg vijeka.
Grobnička bitka - između povijesti i predaje
Dolaskom kralja Bele IV. na područje Grobnika započinje priča koja već stoljećima zaokuplja pozornost povjesničara, kroničara i ljubitelja hrvatske povijesti. Prema hrvatskoj povijesnoj predaji, upravo je na Grobničkom polju hrvatska vojska, predvođena knezovima Krčkima, nanijela težak poraz Mongolima i zaustavila njihov daljnji prodor prema zapadu.
Međutim, kako upozorava Tomislav Beronić, pitanju Grobničke bitke potrebno je pristupiti s povijesnom opreznošću. Suvremena historiografija ne raspolaže izravnim izvorima koji bi nedvojbeno potvrdili da se bitka odigrala upravo onako kako ju opisuje kasnija predaja. Većina poznatih pojedinosti temelji se na znatno mlađim zapisima, zbog čega je važno razlikovati ono što se može potvrditi povijesnim izvorima od onoga što pripada području narodne predaje. Upravo zato Grobnička bitka i danas ostaje predmet znanstvenih rasprava.
Ipak, ono što nije sporno jest uloga knezova Krčkih tijekom mongolske provale. Kao vjerni saveznici kralja Bele IV. pružili su mu zaštitu u jednom od najtežih trenutaka njegove vladavine. Njihova odanost kralju i položaj koji su imali na području Kvarnera i Hrvatskog primorja dodatno su učvrstili njihov ugled na kraljevskom dvoru. Upravo će događaji iz vremena mongolske najezde postati jedan od ključnih temelja kasnijeg političkog uspona obitelji koja će u sljedećim stoljećima biti poznata pod imenom Frankopani.
Nagrada za vjernost kralju
Odanost iskazana kralju tijekom mongolske provale nije ostala nezapažena. Kako ističe Tomislav Beronić, Bela IV. nakon povlačenja Mongola nagradio je knezove Krčke za pomoć i vjernost koju su mu pružili u najtežim trenucima njegove vladavine. Time je dodatno učvrstio njihov položaj među najutjecajnijim velikaškim obiteljima Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva.
Posebno se istaknuo Ivan II., jedan od četvorice sinova Vida II., koji je u to vrijeme obnašao dužnost splitskoga potestata. Njegovo imenovanje na čelo jednoga od najvažnijih dalmatinskih gradova svjedoči o velikom povjerenju koje je kralj imao u knezove Krčke. Beronić navodi kako su Ivan II. i njegova supruga Kolafiza sudjelovali u financiranju izgradnje zvonika splitske katedrale svetoga Dujma, ostavivši trajan trag ne samo u političkom nego i u kulturnom životu srednjovjekovne Dalmacije.
Iako su nakon mongolske provale njihov ugled i politički utjecaj znatno porasli, pred knezovima Krčkima ubrzo su se pojavili novi izazovi. Mletačka Republika nije bila spremna mirno promatrati jačanje obitelji koja je nadzirala važan dio istočne obale Jadrana. Sukobi s Venecijom obilježit će sljedeće razdoblje njihove povijesti te će privremeno dovesti i do gubitka otoka Krka, pradjedovske kolijevke obitelji.
Od knezova Krčkih do Frankopana
Mongolska provala označila je jednu od najvećih prekretnica u povijesti knezova Krčkih. U vremenu kada je opstanak Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva bio ozbiljno ugrožen, pokazali su političku razboritost, vojnu spremnost i odanost zakonitom vladaru. Bez obzira na različita tumačenja pojedinosti vezanih uz Grobničku bitku, njihova uloga u zaštiti kralja Bele IV. tijekom mongolske najezde ostaje važan dio hrvatske srednjovjekovne povijesti.
Kako ističe Tomislav Beronić, upravo su događaji iz sredine 13. stoljeća otvorili novo poglavlje u razvoju obitelji. Ugled stečen u vrijeme mongolske provale omogućio je knezovima Krčkima da u desetljećima koja su uslijedila dodatno prošire svoj politički utjecaj i učvrste položaj među najmoćnijim velikaškim rodovima Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Iz te će se moći postupno razviti obitelj koju će buduće generacije poznavati pod imenom Frankopani.
Pred njima su, međutim, stajali novi izazovi. Sukobi s Mletačkom Republikom, borba za očuvanje obiteljskih posjeda i daljnje širenje utjecaja obilježit će sljedeće razdoblje njihove povijesti te će Frankopane postupno pretvoriti u jednu od najznačajnijih plemićkih obitelji hrvatskoga srednjeg vijeka.
Utvrda Gradec, najstarije poznato sjedište knezova Krčkih.