Za novu pustolovinu orne obitelji
Majetić - Martina i Goran - i Beronić - Dora, Biba i Tomislav - nakon druge jutarnje kave u Krnjaku uputile su se do sela Končalovići preko Dugog Dola (nismo sreli ni migrante ni policiju), pregledavši usput turističke info-ploče koje je Goran još davnih dana, ima tome kojih 15 godina, postavio u sklopu jednog projekta.
Do ilirske, možda japodske, prapovijesne gradine uspeli smo se prilično brzo - još smo bili odmorni i željni izleta u prirodu. Sam Bog otjerao je oblake i darovao nam sunce. Obišli smo kamene suhozide, ostatke tko-zna-kad izgrađenih prostorija, arheološke sonde koje je prije desetak ili više godina vrijedno kopala ekipa karlovačkih arheologa pod vodstvom
Kreše Raguža i, naravno, napravili pregršt zanimljivih fotografija. Položaj gradine na krajnjoj sjevernoj uzvisini Skradske gore bio je upravo savršen za ono doba. Radi se praktično o poluotoku jer je u zavoju rijeke Korane, na prirodnoj strmoj uzvisini, dovoljno blizu vode, a na vrlo plodnoj zemlji. Upravo savršeno za miroljubive poljoprivrednike uvijek spremne za neočekivane zlonamjerne goste.
Staze do ilirske gradine nema, tako da smo se oslonili dijelom na iskustvo i intuiciju, a dijelom na sjećanja našeg vođe puta Gorana Majetića. To je bio (naj)lakši dio puta.
Cilj drugog dijela našeg današnjeg izleta bio je pronaći trasu buduće planinarske staze do frankopanske utvrde Skrad na Korani sa sjeverne strane i u tome smo, mogu reći, načelno uspjeli, no do markiranja staze još će nam trebati i vremena i savjetovanja s drugim iskusnim planinarima. Naša je namjera bila držati se što je moguće više hrpta i prekrasnog pogleda na Koranu. Na tom putu naišli smo i na tumule, odnosno ilirsku nekropolu, o kojoj - koliko znamo - nema zapisa u literaturi koja se bavila tim temama, tako da će portal Budni Div imati pune ruke posla.
Do Skrada smo se uspinjali dva puta i spuštali u dolinu isto dva puta. Tek je treći uspon bio onaj koji nas je doveo do frankopanske utvrde i to sa sjeverne strane, vrlo nepristupačne i strme. No trud se isplatio jer smo napravili fotografije zidina vanjskog plašta koje nisu vidljive kada se utvrdi prilazi s "normalne" strane od sela Vujaškovići stazom koju smo markirali prošle godine u suradnji Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja" i CEIK "Braća Seljan".
U povratku nismo išli istim putem, već preko Megdana do odvojka prema groblju sela Donji Skrad te smo izbili na cestu kojom smo došli do našeg auta.
U povratku nebo se počelo oblačiti, a kad smo stigli do Krnjaka počelo je kišiti. Bio je to Božji znak da je dosta i da je vrijeme posvetiti se dobrom objedu i pokojoj čaši finog vina.
*
U povratku smo se mimoišli sa skupinom mladih šetača koje je vodio
Marko Ljevar, jedan od sudionika markiranja i označavanja Zmajske frankopanske staze. I to je dobro. Najveća nagrada bit će mi spoznaja da će mlađa generacija nadograditi i unaprijediti ono što smo željeli i započeli, te da će biti bolji ljudi od nas i učiniti ovu našu prekrasnu zemlju još ljepšom i boljom.
, slobodni istraživač, 8. veljače 2025.