Vodena špilja uz rijeku Jadovu - prastaro svetište Ličana

Nikola Cetina i Faruk Islamović ovu špilju obišli su prvi puta 2019. godine te o njoj izvijestili u više napisa objavljenih narednih godina u časopisima i na mrežnim stranicama. Zajedno smo je pokušali posjetiti i za istraživačkog izleta provedenog 28. svibnja prošle godine. Nismo uspjeli, jer smo krećući se od Pavlovca Vrebačkog u smjeru Zelića glavice, s namjerom da kod Selišta prijeđemo na desnu obalu rijeke Jadove (Jaruge), naišli na urušeni most. Most je, kako smo po povratku u Pavlovac Vrebački saznali od mještanina Branka Maljkovića, stradao u bujičnoj poplavi dva tjedna ranije. Zbog razmjerno visokog vodostaja, tada nismo mogli Jadovu niti pregaziti te smo bili prisiljeni odgoditi pristup Vodenoj špilji za neku drugu prigodu.

Ta prilika pružila se ovoga ljeta, a do špilje smo došli iz drugoga smjera. Od pavlovačkog zaselka Zelići dovezli smo se makadamskog cestom do Koraćevog mosta na Jadovi. Željeli smo cesticom nastaviti vožnju do zaselka Selište, no s mosta smo ugledali posve suho korito Jadove. Pomislili smo da bi bilo dobro iskoristiti tu pogodnost i koritom prošetati do Vodene špilje. Nikola Cetina odlučio je zadržati se u okolici Koraćevog mosta i fotografirati  prizore presušenog riječnog korita i okolne krajolike. S Farukom Islamovićem uputio sam se u pustolovnu šetnju po kamenjem ”posipanom” dnu Jadove. Od mosta do špilje koritom rijeke ima svega oko 500 metara hoda, no kretanje je otežano upravo uslijed obilnog i veličinom te oblikom neujednačenog kamenog ”saga” koji se pruža gotovo čitavim dnom rijeke.

Faruk Islamović, koji je već u više navrata pohodio krajeve uz Jadovu i dobro upoznao zanimljivosti rijeke i okolice, skrenuo mi je pozornost na zadivljujuće obalne suhozide, koji se kilometrima prostiru omeđujući riječno korito. Naglasio je da se suhozidi uz obale Jadove mogu svrstati među najstarije hidrozaštitne građevine u Hrvatskoj. Ne zna se kada i tko ih je gradio. Najraširenija je pretpostavlja da su ih u srednjem vijeku slagali okolni kmetovi po nalogu zavičajnih plemića. Suhozidi, koji se tijekom ljetnih suša, kao što je ovogodišnja, mogu vidjeti u svoj svojoj punini, uistinu predstavljaju poštovanja vrijednu ljudsku tvorevinu. Vrijednost njihove gradnje najbolje se ogleda u činjenici da stoljećima odolijevaju snazi vodenoga toka rijeke u kišnom razdoblju godine. Suhozidi su uvelike građeni od kamenja teškog i po više stotina kilograma, a podosta temeljnih ulomaka teži i po tonu i više.

Pred kraj hodnje koritom Jadove prošli smo ispod urušenog mosta nadomak Selišta. Drvenu hodnicu mosta, uglavljenu na metalne šine postavljene na čvrste kamene babice, također građene kao suhozide, posljednji puta prije desetak godina zajedno s ocem obnovio je već spomenuti prijatelj i naš vodič na nekim ranijim istraživanjima Branko Maljković. Niti stotinjak metara od urušenog mosta (nije nam poznato ima li kakvo ime, no moj prijedlog bio bi - Maljkovićev most), čije se pojedine pale grede mogu pronaći zaglavljene u nizvodne koritne suhozide, naišli smo na jedan od drevnih kamenih prijelaza preko rijeke. Na mjestima gdje je rijeka plića, a do kojih su vodile stare pješačke i pastirske staze, postavljano je u neznano doba povijesti poprijeko korita veće kamenje, nerijetko oblika više ili manje pravilnih kvadara. Veliko kamenje postavljeno je malo iznad razine prosječnog vodostaja toka (od jeseni do proljeća rijeka u pravilu ne presušuje), tako da se njime uglavnom moglo prelaziti bez da se smoče stopala i obuća. Između tako poslaganih gazišta voda je mogla nesmetano protjecati, a ljudi prelaziti rijeku koračajući s kamena na kamen. Domišljato, zar ne!

Od takvog kamenog prijelaza nedaleko uništenog mosta, staza se od desne obale rijeke nekoć pružala do oko pola kilometra udaljenog zaselka Selište. A u neposrednoj blizini prijelaza, niti dvadesetak metara od staze, odmah povrh strme kamene obale Jadove zjapi prostran tamni otvor Vodene špilje. S obzirom da se ulazni hodnik naglo spušta u dubinu, špilji bi pristajao i naziv Vodena jama. Nisam pronašao podatke da je Vodena špilja uz Jadovu speleološki i arheološki istraživana. Ako nije - šteta, jer je riječ bez sumnje o izuzetnom mjestu, koje je možda i tisućama godina bilo jedno od najvažnijih svetišta stanovništva koje je obitavalo na i oko Ličkoga polja. Na to je ukazao još antropogeograf, etnolog i otorinolaringolog Branimir Gušić (1901-1975.) iz Zagreba, u napisu ”Naseljenje Like do Turaka”, objavljenom 1973. godine u zborniku radova ”Lika u prošlosti i sadašnjosti”, u izdanju Historijskog arhiva u Karlovcu.

U napisu ”Vilovske grede - divovsko zdanje drevnog žrtvenika?”, objavljenom na portalu Budni Div 14. listopada 2022. godine, već sam napomenuo da je u tome radu naglasio važnost štovanja izvora u krškim stočarskim područjima Like i Velebita, koju je doveo u usku vezu s prinošenjem bilja na kamene žrtvenike: ”U taj najstariji kulturni krug spada i štovanje žive vode. Rašireno po čitavom Sredozemlju, ono se ponegdje zadržalo gotovo sve do naših dana. Takova je voda ”Zlatan vrilo” u Bakovcu više Kosinja. Na ovom su živom vrelu, u koje silazimo nizom u kamen isklesanih i građenih stepenica, ostavljale žene još prije pedesetak godina tkanice ili marame kao zavjetne darove. A tako žrtvovana pletiva, marame i vrpce, nalazio sam tada i u ”Vodenoj spilji” pokraj Jadove i na danas već zapuštenom i često presahlom vrelu kraj crkvice sv. Ivana u Gori poviše Medka.”.

Branimir Gušić Vodenu špilju posjetio je još kao student povijesti i zemljopisa te medicine (vjerojatno) 1922. godine, s prijateljem Većeslavom Hennebergom (1889-1937.), konzervatorom i povjesničarom iz Zagreba. Vodena špilja nalazi se svega oko 300 metara daleko od Vilovskih greda, koje su tom prigodom također razgledali, i o kojima je Branimir Gušić izvijestio tek punih pola stoljeća kasnije u ranije navedenom radu. Kameni žrtvenik, kako je pretpostavio njegovu ulogu, smješten je nedaleko lijeve, a špilja s posvećenim vrelom blizu desne obale rječice Jadove. Još pola stoljeća kasnije, lijepi zapis o Vodenoj špilji ponudio je Faruk Islamović, u napisu ”Rijeka Jadova - riznica povijesti”, objavljenom u časopisu ”Hrvatska vodoprivreda”, broj 241 iz 2022. (objavljen je u siječnju 2023.) godine (* 1):

”Otprilike na polovici toka Jadove, tek nekoliko metara od korita, vrijedi posjetiti jedinstvenu Vodenu špilju. Ulaz u špilju je strm pa su napravljene stepenice od debelog pločastog kamena. Obzirom da se nalazi na krškom terenu, špilja je povezana s koritom rijeke. Ukoliko u koritu ima vode, špilja je do vrha stepenica potopljena. Ako rijeka presuši, voda se u špilji spušta nekoliko desetaka metara u dubinu. Za vrijeme mog posjeta špilja je bila potopljena pa nisam mogao utvrditi koliko se duboko može sići.

Postoji usmena predaja da su žene na ulazu u Vodenu špilju ostavljane tkanine, pletivo i marame. Na taj način prinosile su žrtvu izvoru i nadale se kako će to pomoći da voda ne presuši. Pretpostavlja se da je ovaj običaj ostao još iz davnih paganskih vremena kada su se prinosile žrtve svemu što je čovjeku bilo važno.”.

Predaju o posvećenom štovanju vrela u Vodenoj špilji Faruk Islamović čuo je od prijatelja i suputnika Nikole Cetine, čije su fotografije priložene tome napisu, a kojemu je o prinošenju žrtava na ulazu u tu špilju pričala majka. Nikola Cetina, naime, podrijetlom je iz obližnjeg naselja Vrebac. Žrtve u vidu tkanica i rubaca žene su ostavljale na velikoj živoj stijeni smještenoj neposredno desno uz ulaza u Vodenu špilju, po prilici sve do Drugoga svjetskog rata. Nakon toga, običaj prinošenja žrtava živoj špiljskoj vodi zamro je uslijed iseljavanja i odumiranja okolnog stanovništva, ali i postepenog uvođenja vodovoda u sela i zaselke. Sve manje ljudi dolazilo je po vodu u Vodenu špilju, a još manje bilo je onih koji su je štovali kao svetinju.

Uz suhozide sagrađene uzduž obala Jadove, kamene stube kojima se silazi do vrela u Vodenoj špilji drugo su zadivljujuće građevinsko ostvarenje u tome kraju. Stube su izgrađene od lijepo obrađenih ploča, pravilnih rubova, koje su skladno nanizane od ulaza u špilju duboko niz njezin jamski hodnik. Premda su naizgled pločaste stube izgledale suhe, silazeći prema dnu uvjerili smo se da su niže stepenice redom prekrivene sve većim slojem blata. Po tako klizavoj podlozi, bez odgovarajuće obuće (čizama s rebrastim džonom) i u nedostatku bilo kakvog rukohvata, nakon nekoliko metara spusta odustali smo od daljnje pustolovine silaženja do trenutne razine špiljskoga vrela. Prema iskazanoj procjeni Branka Maljkovića, špiljsko stubište, koje se spušta u blagom zavoju, dugo je oko 20 metara. Gledajući od ulaza, čini se da doseže dubinu od preko deset metara. Od brojaka je, dakako, puno važniji osjećaj kojega posjetitelj uživa, a on je naprosto očaravajuć!

(* 1) Slično izvještava Faruk Islamović i u prilogu ”Lička ljepotica - Rijeka Jadova”, objavljenom u časopisu ”Meridijani”, knjiga 64 iz travnja 2024., u napisu ”Vodena pećina - zvijezda Jadove”. Prilog također prate fotografije Nikole Cetine.

* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected]