O znakovima istim ili vrlo sličnim glagoljskim u starim pismima u prostoru i vremenu

Gledajući vremensku crtu pojave pojedinih pisama u kojima se s lakoćom mogu prepoznati znakovi glagoljice čak 21% je nastalo najmanje 1000 godina prije Krista (neki čak i 3000 godina prije Krista), dakle znatno prije prije feničkog, oko 14% u doba nastanka feničkog i grčkog pisma, oko 18% u prvih 300 godina nakon Krista i 9% u doba 300-500 godine nakon Krista. To znači da je, vremenski gledano najviše 14% znakova glagoljice u teoriji moglo imati nekakav feničko-grčki utjecaj.

To što sam napisao ne odnosi se na izvorne znakove glagoljice, a njih je čak 14 (44%), jer za njih NE ZNAMO kad su nastali.

Prostorna prisutnost znakova glagoljice: od 32 osnovna znaka glagoljice njih 14 ispisanih ispod slike pojavljuju se samo u glagoljici (na karti je to područje Hrvatske), a ostali znakovi glagoljice prisutni su u drugim pismima prema dominantnim lokacijama tih pisama kako su ucrtani na karti.

Najviše glagoljici gotovo identičnih znakova našao sam u hijeratskom pismu iz Egipta iz oko 2700 godine prije Krista, potom u pismu ge ez koje datira u 3. stoljeće poslije Krista mada tragovi tog pisma sežu čak do 9. stoljeća prije Krista, zatim na području istočnog Sredozemlja (feničko-grčko) i armensko-gruzijskom prostoru, sabeanskom (Južni Jemen) te u nordijskim runama i rubno u pismima sjeverne i zapadne Afrike i Perzije.

Ne mogu, dakle, isključiti nekakav utjecaj feničko-grčkog kulturnog kruga na razvoj glagoljice, no nemam ga razloga smatrati ključnim, pa čak ni bitnim.

Naime, u Konstantinovo vrijeme grčki kulturni utjecaj je još i postojao, dok je fenički već davno zaboravljen. Feničani su kao nacija izgubili državnost još s Aleksandrom Makedonskim, neki su izbjegli u Kartagu, dok su se preostali pokorili te sve do rimske dominacije imali neki stupanj autonomije. Konačni odlazak Feničana s povijesne pozornice označila je invazija Arapa oko 640. godine, s tim da su prvo helenizacija, a potom romanizacija doveli do puno ranijeg kulturnog izumiranja. Posljednji sačuvani zapisi na feničanskom pismu sežu u drugo stoljeće prije Krista.

Stoga smatram da se dr. Franjo Rački potpuno neprimjereno poziva na feničke znakove, posebno one koji su drugačiji od grčkih, jer nema baš nikakvih razloga da bi Konstantin dao prednost tada već izumrlom pismu nad živim grčkim. Uostalom, vrlo je upitno da li je Konstantin uopće poznavao feničko pismo koje je u njegovo doba opstalo samo na nekim kamenim spomenicima a posve sigurno na njemu nisu pisani kršćanski tekstovi. Isključivanjem feničkih znakova i ograničavanjem samo na grčke znakove cijela ćirilometodska teorija kako ju je postavio dr. Franjo Rački potpuno se urušava jer se svodi na samo jedno slovo - F - koje, kako sam prethodno pokazao - postoji i u drugim pismima, ne samo u grčkom.

Očita bliskost 12 glagoljskih znakova sa znakovima hijeratskog pisma dovodi me na zaključak da je glagoljica baš kao i to pismo piktogramskih osobina, te da je nastala pojednostavljivanjem slikovnog prikaza, a da nije nužno porijeklom iz Egipta.

Moram istaknuti da je etiopsko pismo ge ez prisutno i na području Eritreje i Južnog Jemena, pa kad ga se poveže sa sabeanskim pismom karekterističnim baš za Južni Jemen i uz neku manju toleranciju u grafičkom izražaju (ali još uvijek puno rigorozniju negoli tolerancija kojom je dr. Franjo Rački povezivao glagoljicu s feničko-grčkim alfabetom), dolazimo do znakovite sličnosti s glagoljskim znakovima, doduše nešto jednostavnijim od glagoljice. Za ge ez imamo materijalne dokaze razvoja od 3. stoljeća poslije Krista pa unatrag sve do 9. stoljeća prije Krista, što se usuđujem odrediti i kao razdoblje u kojemu je nastala i naša glagoljica.

U prilog razmišljanju o piktogramskim osobinama idu i hrvatski nazivi znakova - pustite si malo mašti na volju pa ćete sami iscrtati svoje slike za te riječi na osnovu glagoljskih znakova.

Dakle, od 32 osnovna znaka u glagoljici čak 14, što je 44%, ne pojavljuje se niti u jednom drugom pismu niti ga se bez grubog narušavanja izgleda može dovesti u vezu s bilo kojim.

Najviše istih ili gotovo istih znakova ima egipatsko hijeratsko iz 3. tisućljeća prije Krista, njih 12, što je podudarnost s glagoljicom od 38%. Slijedi ga ge ez (uključujući sabe) sa 9 znakova odnosno 28% (s tim da ovo pismo ima preko 20 s glagoljicom sličnih znakova), zatim armensko i gruzijsko pismo sa 5 odnosno 16% koliko imaju i pisma na feničko-grčkom prostoru (Grčka+Libanon+Palestina). Svi ostali imaju podudarnost ispod 10% (Sjeverna Europa, Sjeverna i Zapadna Afrika te Perzija).

Kad pogledam u genealogiju pisama znakovi glagoljice prisutni su u pismima nastalim iz egipatskih hijeroglifa s 33%, a u kanaansko-feničkim pismima s tek 14%, a ostalima 9%, dok su čak 44% znakova potpuno izvorni, kako sam već naveo.

Ovdje svakako moram dodati da su od 32 osnovna znaka glagoljice (znakovi s brojevnim vrijednostima) četiri znaka konstrukcijom takva da se lakše pišu s desna na lijevo (EST, ON, UK i CI), čak 13 ih je potpuno simetričnih, dok ih je 17 lakše pisati s lijeva na desno. Kod grčkog alfabeta od 24 znaka 14 ih je simetričnih, dok se ostali pišu s lijeva na desno. Niti jedan znak grčkog alfabeta nije lakše pisati s desna na lijevo. Zašto bi Konstantin komplicirao pisanje onima koje je išao prosvijetliti?

Razmišljajući o svemu ovome nemam baš nikakvih razloga vjerovati da je glagoljica autorsko pismo, posebno ne Konstantina, već da je nastajala postupno kao piktogramsko pismo stanovnika na prostorima istočne obale Jadranskog mora koje su danas poznati kao Iliri, Japodi, Dalmati, Histri, Liburni i drugi. Njezin je razvoj stao na piktogramima, dakle nije se pojednostavio, moguće kao posljedica osvajačkih pohoda u doba širenja Rimskog Carstva. Od Rimljana napadana naselja (Ilirska, Japodska…) su sustavno razarana i danas ih polako otkrivamo nazivajući ih ilirskim, japodskim i drugim gradinama. Istini za volju intenzivnih arheoloških iskapanja tih (prapovijesnih) gradina u nas baš i nije bilo, sve su to bila uglavnom manja sondiranja.

Romanziacija zemalja na istočnoj obali Jadrana - Ilirika - kao posljedica osvajanja počela je još u prvom stoljeću prije Krista, a njome je zaustavljen prirodan razvoj ilirske (japodske i dr.) kulture što uključuje i ilirsko pismo. Kršćanstvo kao religija potlačenih imala je među svim pokorenim narodima pa tako i onima s istočne strane Jadrana vrlo plodno tlo, tako da nema tragova o nekom institucionaliziranom pokrštavanju, kao primjerice u Moravskoj. Slabljenjem romanskog utjecaja i razvojem feudalnih odnosa stanovnici novonastalih više ili manje samostalnih kneževina na našem području nazivaju se Hrvatima, a za ono što imaju zapisati upotrebljavaju svoje staro pismo koje su upotrebljavali i prije dolaska osvajača i kojemu će tek nekoliko stoljeća kasnije dati naziv po kojim ga danas poznajemo - glagoljica.