Bjeljevine: Velika vapnenačka ploča koja nije nadgrobnica niti stećak

Jedna od zadaća portala za slobodna povijesna i zemljopisna istraživanja Budni Div je - suradnja. I to višestruka: čitatelja i uredništva, između slobodnih istraživača te slobodnih istraživača i povjesničara (umjetnosti), arheologa, konzervatora, geologa, građevinara, informatičara, ... i raznih drugih stručnjaka. Suradnjom možemo nadići umišljenost i predrasude te pomoći izgradnji duhovne zrelosti vlastitoga jastva. Suradnja nas oplemenjuje kao društvena bića i omogućava da u zajedništvu, i jedni od drugih, učimo, otkrivamo, rastemo.

Goran Majetić 27.11.2023. Stećci • Lika i Velebit
Na vrlo veliku kamenu ploču u Bjeljevinama ukazala je profesorica Manja Kostelac Gomerčić iz Otočca (Foto: Goran Majetić)

Na vrlo veliku kamenu ploču u Bjeljevinama ukazala je profesorica Manja Kostelac Gomerčić iz Otočca (Foto: Goran Majetić)

Kao urednik portala Budni Div zahvalan sam svima koji njeguju takav vid suradnje, nesebično dijeleći spoznaje, mišljenja i stavove, ukazujući na moguće propuste i pogreške, ali i nudeći prijedloge i savjete kako bi istraživanja i predstavljanje njihovih postignuća bili uspješniji, jasniji i poticajniji. Upravo na tome tragu je i, primjerice, suradnja s Manjom Kostelac Gomerčić, profesoricom hrvatskog jezika i književnosti, novinarkom, turističkom vodičicom i predsjednicom Kulturne udruge za baštinu i stvaralaštvo (KUBS) ”Baštinica” iz Otočca. Podsjećam tek na jedno zajedničko istraživačko nastojanje, vezano uz veliki kameni ”stol” u selu Prozor, predočeno u napisima Pešunova vaga - zadivljujuća megalitska gradnja u Prozoru kod Otočca i Megalitska građevina Pešunova vaga je ljudskih ruku djelo?.

Još jedan suradnički uradak otpočeo je kratkom porukom koju sam od Manje Kostelac - Gomerčić dobio 5. travnja ove godine: ”Na zid nabačena kamena ploča. Otprilike 1 sa 2 metra. U Bjeljevinama, Hrvatsko Polje.”. Poruka je bila popraćena s dvije fotografije predmetne ploče. Snimke i osnovne podatke o veličini i mjestu nalaza ploče poslala mi je prateći objave na portalu o istraživanju stećaka i njima sličnim nadgrobnicama koja provodim unazad tri godine. Dobivena vijest bila je dovoljna za odluku da obiđem i ploču u selu Bjeljevine, smještenom oko 10 kilometara sjeverozapadno od Otočca, uz južne pristanke Hrvatskoga Polja (* 1). Svega 8 dana kasnije ukazala se prigoda za susret u Otočcu, kada mi je Manja Kostelac - Gomerčić spomenula da je proljetos ploču ugledala nedaleko ceste, prolazeći automobilom kroz selo, ali da je zbog kiše i nedostatka vremena nije razgledala već samo fotografirala.

Niti za susreta u Otočcu, nismo se zbog kišnog vremena uspjeli uputiti na željeno odredište. No, tada priopćeni dodatni podatak, da se ploča nalazi uz seosku cestu, pomogao mi je pronaći je tijekom istraživačkog izleta kojega sam poduzeo rano ujutro, na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza. U Bjeljevine sam stigao već u 7 sati, praćen - gustom maglom. Prisustvo magle u ličkim udolinama usred ljeta nije me posebno iznenadilo, ali je gustoća zastora kojim je sakrila od pogleda baš svaki kutak okoliša. Pri traganju za pločom nije me, međutim, ometala magla, već bujno raslinje. Pri prvom provozu mjesnom asfaltnom cestom iz smjera Hrvatskog Polja nigdje nisam ugledao traženu ploču, jer su visoka trava i grmlje gotovo posve zaklonili vidik na nju. Naposljetku sam stigao i na kraj sela, do šumskoga puta, ali ploči ni traga.

Preostalo mi je raspitati se za nju kod mještana, no isprava se činilo da u rano jutro nikoga neću zateći izvan kuće. Kada sam na povratku već prošao veći dio sela, ipak sam naišao na skupinu seljana kojima sam se obratio za pomoć. Susretljivo su mi ukazali na mogući položaj ploče, s desne strane asfaltne ceste gledano iz smjera kojim sam se kroz selo vozio ka Otočcu, na betonskom podzidu otprilike nasuprot kuće u kojoj je nekada bila mjesna trgovina. Dodali su da je ploča u privatnom vlasništvu njihovog sumještanina Ilije Štule. Slijedeći uputu, djelić ploče sam, nakon narednih oko pola kilometra polagane vožnje i pomnog zagledavanja u zelenilo s desne strane kolnika, uspio ugledati na mjestu na koje su me uputili domaćini.

Da bi uspio bolje pregledati ploču, fotografirati je i izmjeriti joj dužinu stranica, valjalo mi je oko nje ugaziti visoku i vlažnu travu i razgrnuti žbunje. Tek tada ukazala se u punoj veličini i obličju. Ploči nedostaje dio jednoga ugla. Ima pravilno isklesane ravne bridove i prilično ravnu gornju stranicu, za koju se čini da je posve oblikovana klesanjem (vide se plitka udubljenja zaostala od udaraca dlijeta). Ploča je prilično velika; dugačka je 234, široka 115 i debela 21 centimetar. Radi razmjerno male debljine, a posebice zbog navedenih odlika izrade, smatram da se ne radi o nadgrobnici, a napose ne o stećku. Ploča je vjerojatno izrađena u novije vrijeme, prije možda 100-200 godina, te je izgleda služila kao stepenica na ulazu u neku kuću ili zgradu. Takvo mišljenje čuo sam i od mještana u kojih sam se raspitao za njezin položaj, no više od toga o ploči mi nisu znali reći.

Pripremajući se za posjetu Bjeljevinama, pronašao sam podatak da se u Hrvatskom Polju, osim današnje crkve Sveti Stjepan Prvomučenik (spominje se u popisu crkava iz 1723., što znači da je sagrađena nešto ranije), nekoć nalazila i crkva Sveti Juraj. S obzirom da se već 1689., iste godine kada je Lika oslobođena od turske vlasti, spominje kao ruševina (* 2), riječ je najvjerojatnije o srednjovjekovnoj crkvici. Ta stara kompoljska crkva nalazila se na vrhu brijega koji i danas nosi ime Crkvina (472 m.n.v.), a koji se uzdiže lijevo od ceste koja povezuje naselje Kompolje preko Hrvatskog Polja sa selom Bjeljevine. Oko crkve prostiralo se groblje, na čije ostatke se naišlo pri građevinskim radovima 1998. godine (* 3). Nisam naišao na podatak koji bi upućivao da su makar neki od grobova bili pokriveni velikim kamenim nadgrobnicama ili stećcima.

Prije nego li sam stigao u selo Bjeljevine (* 4), namjeravao sam uspeti se na brijeg i razgledati njegov vršni dio, ali se zbog guste magle i visoke rosne trave nisam odvažio na pješačenje. Smatrao sam, ukoliko se ispostavi da je u slučaju tamošnje velike ploče riječ o pločastom stećku, da bi možda mogao potjecati s grobišta na Crkvini, udaljenog od mjesta nalaska ploče tek oko 2,5 kilometra sjevernije. Stariji mještanin, uz čiji kuću nedaleko brijega sam zastao, kazao mi je da je ”... oko 1965. godine na brijegu izgrađena vodosprema, a u novije vrijeme i telekomunikacijski odašiljač”. Dodao je da se ne sjeća da je na vršnoj zaravni brijega vidio ostatke crkve ili groblja.

U dosadašnjoj potrazi za grobljima sa stećcima u Lici nisam naišao niti na jedan zapis u dostupnim povijesnim izvorima ili, pak, na iskaz mještana koji bi ukazivali na postojanje takvih nekropola ili njihovih ostataka u podvelebitskim predjelima južno i zapadno od Otočca, počevši od Kosinja, preko Kutereva i Krasnog do Švice, Kompolja, Brloga, Crnog Kala, Melnica, ... (* 5). To ne  znači da ih u tome dijelu Like uopće nije bilo, no ipak čini vjerojatnost njihovog tamošnjeg nepostojanja izglednijim. Daleko od toga da treba donositi bilo kakav zaključak po tome pogledu, jer činjenica je ta da je potraga za njima u tome kraju tek otpočela.

Naprotiv, istočno od Otočca dio preostalih nadgrobnica nalik stećcima još uvijek se može pronaći u svega 6 kilometara udaljenom selu Podum (* 6), a nekoć ih je bilo i u obližnjim Doljanima (napis o njima uskoro slijedi). Ugodno iznenađuje, međutim, postojanje stećaka u području koje je od Otočca udaljeno više od 25 kilometara sjeverozapadno. U pomalo zabačenom selu Tužević, smještenom 10 kilometara sjeverozapadno od Brinja, koje se nalazi već na domak Gorskog kotara, do danas je opstala jedna takva ogromna nadgrobnica (* 7). Nalazište je poznato kao najzapadnija nekropola stećaka uopće na prostoru Dinarida.

Svaka istraživačka ophodnja poduzeta radi pronalaženja (preostataka) nekropola sa stećcima na području Like, pa tako i ona koja u pogledu njihovog otkrivanja nije polučila ”pogodak”, vrijedna je truda jer omogućava nove spoznaje o rasprostiranju takvih grobalja u Lici. Ujedno obogaćuje iskustvo istraživača vezano uz odgonetavanje podrijetla naizgled sličnih kamenih spomenika te ga potiče na propitivanje ispravnosti ranijih zaključaka o određenim nalazištima stećaka ili tek pojedinih ličkih spomenika nalik na stećke.

Pri dosadašnjem obilasku brojnih mjesta sa značajnom kulturno-povijesnim baštinom, bilo od prije poznatoj ili posve nepoznatoj (stručnoj) javnosti, u Lici ali i predjelima južno od Karlovca već sam nailazio na velike kamene ploče koje imaju više ili manje odlika istovjetnih onima u stećaka, a da ipak ne pripadaju tome vidu nadgrobnih spomenika. Razlozi za to zapravo su već navedeni u okviru ovoga napisa. Glavni razlog izdašniji je i drugačiji način klesanja i dodatne obrade nego kod ličkih stećaka - ploča i sanduka, uslijed čega su im stranice i bridovi pravilniji; već na prvi pogled čini se da je u njihovo oblikovanje uložen veći trud i da su izgledom manje nalik na prirodne ploče izuzete iz sloja stijena i tek neznatno dorađene. Jedan od takvih primjera je ploča iz Donjeg Kosinja, koja se nalazi na pragu istočnoga (pomoćnoga) ulaza u crkvu Sveti Petar i Pavle. Navedene klesarske osobine ne idu u prilog tome da se radi o nadgrobnici ili stećku, već ploči upravo izrađenoj da služi kao prag.

Postoje, međutim, pojedine ploče koje, upravo zbog prostijeg vida klesarske izrade, oblikom i izgledom gotovo uopće ne odudaraju od većine poznatih nam nadgrobnica - stećaka u Lici, no njihovo uvrštavanje u red stećaka ili nije izgledno ili je u najmanju ruku upitno. Razlog za to je mješavina njihovog položaja i svrhe te odsustva obližnje nekropole sa stećcima. U selu Siča, primjerice, smještenom nedaleko lijeve obale rijeke Korane, oko 7 kilometara jugozapadno od Barilovića, postoji upravo jedan takav ”stećak”. Netko tko ne zna da u tome kraju, udaljenom tek 15-ak kilometara južno od grad Karlovca, nije bilo nekropola sa stećcima (* 8), mogao bih pomisliti da prostrana ploča iz Siče potječe upravo s takvoga groblja. I to bez obzira na to što se nalazi ispred ulaza u seosku kuću, danas napuštenu, kao prva ili početna stepenica. Ova ploča, međutim, nije preseljena s neke nekropole, već je očito namjenski, iako prilično grubo, oblikovana za potrebe kućnog stepeništa.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 30. studenog 2023.

(* 1) Dolina koja se danas zove Hrvatsko Polje nekoć je bila sastavnim dijelom prostranijeg Kompolja, čiji naziv je sačuvao samo sjeverni dio te veće, reljefno jedinstvene, doline. U napisu ”Iz povijesti Kompolja”, objavljenom na mrežnim stranicama Župa Kompolje (zupa-kompolje.hr), ističe se:

”Tek u drugoj polovici 18. stoljeća Kompolje se počinje dijeliti na Hrvatsko Kompolje i Vlaško Kompolje, odnosno Kompolje Katoličko (danas samo Kompolje, nap. pis.) i Kompolje Vlaško (danas Hrvatsko Polje, nap. pis.). Korijen toj podjeli treba tražiti u doseljavanju žitelja nakon progona Osmanlija iz Krbave i Like (Gacka nikada nije bila pod osmanlijskom vlašću) krajem 17. stoljeća. Pri novom naseljavanju opustjelih (najmanje stoljeće i pol!) područja, na jednom dijelu Kompolja (tj. na području sadašnjeg Hrvatskog Polja) naseljeni su bunjevački ter neki pravoslavni rodovi.”. Današnje Kompoljsko polje (Kompolje), zajedno s Hrvatskim poljem, zapravo je manja izdvojena cjelina koja je pobrđima odijeljena od matičnoga Gackoga polja.

(* 2) Prvi spomen stare crkvice u Kompolju, kao neimenovane ruševine na Crkvini, potječe iz djela enciklopedijskog značaja "Die Ehre dess Hertzogthums Crain" ("Slava vojvodine Kranjske"), kojega je za tisak 1689. godine priredio sa suradnicima povjesničar, zemljopisac i prirodoslovac Janez Vajkard Valvasor (Johann Weichard Valvasor).

U izvješću Otočke pukovnije od 24. travnja 1773., navodi se da ”crkva Crkvina u Vlaškomu Kompolju, potpuno je oronula i od nje je preostalo tek nešto zida i da se nalazi na uzvisini”. Iz istaknutog opisa nedvojbeno proizlazi da se crkvica, koju je narodna predaja upamtila pod imenom Sveti Juraj, nalazila na brežuljku Crkvina, smještenom na razmeđi današnjeg Kompolja i Hrvatskog Polja.

Da se na vrhu toga brijega nalazila građevina, koja bi mogla biti upravo navedena crkva, ukazali su radovi, kako je istaknuto u već spomenutom napisu ”Iz povijesti Kompolja”, objavljenom na mrežnim stranicama Župa Kompolje, tijekom kojih ”... prilikom gradnje televizijskoga repetitora 1998. godine na vrhu Crkvine, iskopana su dva obrađena kamena. Jedan od njih je obrađen s dvije strane, dok je drugi bio trapezastog oblika i vjerojatno je bio zaglavni kamen nad vratima ili čak prozorima.”.

(* 3) U napisu ”Iz povijesti Kompolja” navodi se da ”... prigodom gradnje spomenutoga repetitora (1998. vidi (* 2), nap. pis.) trebalo je iz podnožja Crkvine dovesti struju. Pri kopanja rupa za stupove pronađene su ljudske kosti, ispremiješane, što potvrđuje da se nekada na Crkvini, očito uz crkvicu Sv. Jurja, nalazilo groblje. Svakako valja ukloniti sumnju da su to kosti iz japodskih vremena jer se Japodi nisu pokapali u svojim gradinama nego su imali čak dvije nekropole nedaleko od same Crkvine (Crkvinica i Popov brig).”.

Na brijegu Crkvina u prapovijesti, za kasnog brončanog i željeznog doba, ističe se nadalje u napisu, ”... nalazilo se japodsko naselje, iz rimskoga vremena poznato kao Avendum (Avendo). Kako su naselje nazivali sami Japodi, nije nam ostalo zabilježeno. Upravo na spomenutoj Crkvini arheolozi su u drugoj polovici 20. stoljeća (1979.) sondažno otkopali jednu od nastamba, i to je prva poznata kuća na području Kompolja. A na Crkvini su i danas vidljive terase koje su spiralno vodile prema samome vrhu, na kojima su vjerojatno bile podignute kuće zidane u tehnici suhozida (Japodi nisu poznavali tehniku zidanja žbukom).”.

(* 4) Do brijega Crkvina dovezao sam se asfaltnom cestom iz Kompolja, smještenog na državnoj cesti Žuta Lokva - Otočac. Od podnožja Crkvine nastavio sam dalje ravno cestom kroz polje do zgrade škole. Ubrzo nakon škole nalazi se križanje, na kojem se za selo Bjeljevine skreće desno, dok se lijevim smjerom može vratiti na glavnu cestu za Otočac.

(* 5) Iznimku, doduše, predstavlja rad povjesničarke umjetnosti i konzervatorice Anđele Horvat ”Prilog rasprostranjenju stećaka u Liki i Baniji”, objavljen u glasilu ”Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji”, svezak 15 broj 1 iz 1963. Isti se, međutim, ispostavio kao pogrešan trag. Vidi napise Je li u Donjem Kosinju ipak sačuvan jedan stećak - ploča? i Razriješena zagonetka pretpostavljenog stećka u Kosinjskoj dolini.

(* 6) Vidi napise Jesu li stećci ili nadgrobnice iz sela Podum u Lici postali kameni otpad? i Novi stećci ili nadgrobnice s crkvine u Podumu.

(* 7) Vidi napis Tužević: Najzapadnija poznata nekropola sa stećcima”.

(* 8) Postoje naznake da su se nadgrobnice nalik na stećke nalazile na suprotnoj, desnoj, obali Korane, podno jugozapadnih obronaka Skradske gore, oko četiri kilometra jugoistočno od Siče. Za te nadgrobnice, koje javnosti još nisam predstavio, ne čini se igglednim da bi ih, po vrlo nepristupačnom zemljištu, netko spuštao do riječne sutjeske, potom ih čamcem prebacivao na lijevu obalu Korane i naposljetku izvlačio uzbrdo do Siče. Osim toga, sačuvane ploče sa Skradske gore, veličinom i oblikom razlikuju se od prikazanog kućnog praga iz Siče.

* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected]

Selo Bjeljevine smješteno je u pobriježju južno od Hrvatskog Polja (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Selo Bjeljevine smješteno je u pobriježju južno od Hrvatskog Polja (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Ploča iz sela Bjeljevine snimljena početkom proljeća, kada pogled na nju s mjesne ceste nije zaklanjalo zelenilo (Foto: Manja Kostelac - Gomerčić)

Ploča iz sela Bjeljevine snimljena početkom proljeća, kada pogled na nju s mjesne ceste nije zaklanjalo zelenilo (Foto: Manja Kostelac - Gomerčić)

Ista ploča snimljena ljetos u okružju bujne i visoke trave i grmlja (Foto: Goran Majetić)

Ista ploča snimljena ljetos u okružju bujne i visoke trave i grmlja (Foto: Goran Majetić)

Po obliku i načinu klesanja prostrana ploča, dugačka čak 2,34 metra, ne odgovara stećku ili nadgrobnici, već je najvjerojatnije izrađena da posluži kao kućni prag (Foto: Goran Majetić)

Po obliku i načinu klesanja prostrana ploča, dugačka čak 2,34 metra, ne odgovara stećku ili nadgrobnici, već je najvjerojatnije izrađena da posluži kao kućni prag (Foto: Goran Majetić)

Kloštar - položaj nekadašnjeg pavlinskog samostana, danas crkva Sveti Petar i Pavle u Donjem Kosinju (Foto: Tomislav Beronić, 19. veljače 2023.)

Kloštar - položaj nekadašnjeg pavlinskog samostana, danas crkva Sveti Petar i Pavle u Donjem Kosinju (Foto: Tomislav Beronić, 19. veljače 2023.)

Kameni prag, a ne nadgrobnica, na istočnome ulazu u kosinjsku crkvu Sveti Petar i Pavle (Foto: Tomislav Beronić)

Kameni prag, a ne nadgrobnica, na istočnome ulazu u kosinjsku crkvu Sveti Petar i Pavle (Foto: Tomislav Beronić)

Velika kamena ploča kao dio stepeništa napuštene seoske kuće u Siči, jugozapadno od Barilovića (Foto: Goran Majetić, 17. ožujka 20023.)

Velika kamena ploča kao dio stepeništa napuštene seoske kuće u Siči, jugozapadno od Barilovića (Foto: Goran Majetić, 17. ožujka 20023.)

Tematski povezane objave