Bjeljevine: Velika vapnenačka ploča koja nije nadgrobnica niti stećak

Kao urednik portala Budni Div zahvalan sam svima koji njeguju takav vid suradnje, nesebično dijeleći spoznaje, mišljenja i stavove, ukazujući na moguće propuste i pogreške, ali i nudeći prijedloge i savjete kako bi istraživanja i predstavljanje njihovih postignuća bili uspješniji, jasniji i poticajniji. Upravo na tome tragu je i, primjerice, suradnja s Manjom Kostelac Gomerčić, profesoricom hrvatskog jezika i književnosti, novinarkom, turističkom vodičicom i predsjednicom Kulturne udruge za baštinu i stvaralaštvo (KUBS) ”Baštinica” iz Otočca. Podsjećam tek na jedno zajedničko istraživačko nastojanje, vezano uz veliki kameni ”stol” u selu Prozor, predočeno u napisima ”Pešunova vaga - zadivljujuća megalitska gradnja u Prozoru kod Otočca” i ”Megalitska građevina Pešunova vaga je ljudskih ruku djelo?”.

Još jedan suradnički uradak otpočeo je kratkom porukom koju sam od Manje Kostelac - Gomerčić dobio 5. travnja ove godine: ”Na zid nabačena kamena ploča. Otprilike 1 sa 2 metra. U Bjeljevinama, Hrvatsko Polje.”. Poruka je bila popraćena s dvije fotografije predmetne ploče. Snimke i osnovne podatke o veličini i mjestu nalaza ploče poslala mi je prateći objave na portalu o istraživanju stećaka i njima sličnim nadgrobnicama koja provodim unazad tri godine. Dobivena vijest bila je dovoljna za odluku da obiđem i ploču u selu Bjeljevine, smještenom oko 10 kilometara sjeverozapadno od Otočca, uz južne pristanke Hrvatskoga Polja (* 1). Svega 8 dana kasnije ukazala se prigoda za susret u Otočcu, kada mi je Manja Kostelac - Gomerčić spomenula da je proljetos ploču ugledala nedaleko ceste, prolazeći automobilom kroz selo, ali da je zbog kiše i nedostatka vremena nije razgledala već samo fotografirala.

Niti za susreta u Otočcu, nismo se zbog kišnog vremena uspjeli uputiti na željeno odredište. No, tada priopćeni dodatni podatak, da se ploča nalazi uz seosku cestu, pomogao mi je pronaći je tijekom istraživačkog izleta kojega sam poduzeo rano ujutro, na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza. U Bjeljevine sam stigao već u 7 sati, praćen - gustom maglom. Prisustvo magle u ličkim udolinama usred ljeta nije me posebno iznenadilo, ali je gustoća zastora kojim je sakrila od pogleda baš svaki kutak okoliša. Pri traganju za pločom nije me, međutim, ometala magla, već bujno raslinje. Pri prvom provozu mjesnom asfaltnom cestom iz smjera Hrvatskog Polja nigdje nisam ugledao traženu ploču, jer su visoka trava i grmlje gotovo posve zaklonili vidik na nju. Naposljetku sam stigao i na kraj sela, do šumskoga puta, ali ploči ni traga.

Preostalo mi je raspitati se za nju kod mještana, no isprava se činilo da u rano jutro nikoga neću zateći izvan kuće. Kada sam na povratku već prošao veći dio sela, ipak sam naišao na skupinu seljana kojima sam se obratio za pomoć. Susretljivo su mi ukazali na mogući položaj ploče, s desne strane asfaltne ceste gledano iz smjera kojim sam se kroz selo vozio ka Otočcu, na betonskom podzidu otprilike nasuprot kuće u kojoj je nekada bila mjesna trgovina. Dodali su da je ploča u privatnom vlasništvu njihovog sumještanina Ilije Štule. Slijedeći uputu, djelić ploče sam, nakon narednih oko pola kilometra polagane vožnje i pomnog zagledavanja u zelenilo s desne strane kolnika, uspio ugledati na mjestu na koje su me uputili domaćini.

Da bi uspio bolje pregledati ploču, fotografirati je i izmjeriti joj dužinu stranica, valjalo mi je oko nje ugaziti visoku i vlažnu travu i razgrnuti žbunje. Tek tada ukazala se u punoj veličini i obličju. Ploči nedostaje dio jednoga ugla. Ima pravilno isklesane ravne bridove i prilično ravnu gornju stranicu, za koju se čini da je posve oblikovana klesanjem (vide se plitka udubljenja zaostala od udaraca dlijeta). Ploča je prilično velika; dugačka je 234, široka 115 i debela 21 centimetar. Radi razmjerno male debljine, a posebice zbog navedenih odlika izrade, smatram da se ne radi o nadgrobnici, a napose ne o stećku. Ploča je vjerojatno izrađena u novije vrijeme, prije možda 100-200 godina, te je izgleda služila kao stepenica na ulazu u neku kuću ili zgradu. Takvo mišljenje čuo sam i od mještana u kojih sam se raspitao za njezin položaj, no više od toga o ploči mi nisu znali reći.

Pripremajući se za posjetu Bjeljevinama, pronašao sam podatak da se u Hrvatskom Polju, osim današnje crkve Sveti Stjepan Prvomučenik (spominje se u popisu crkava iz 1723., što znači da je sagrađena nešto ranije), nekoć nalazila i crkva Sveti Juraj. S obzirom da se već 1689., iste godine kada je Lika oslobođena od turske vlasti, spominje kao ruševina (* 2), riječ je najvjerojatnije o srednjovjekovnoj crkvici. Ta stara kompoljska crkva nalazila se na vrhu brijega koji i danas nosi ime Crkvina (472 m.n.v.), a koji se uzdiže lijevo od ceste koja povezuje naselje Kompolje preko Hrvatskog Polja sa selom Bjeljevine. Oko crkve prostiralo se groblje, na čije ostatke se naišlo pri građevinskim radovima 1998. godine (* 3). Nisam naišao na podatak koji bi upućivao da su makar neki od grobova bili pokriveni velikim kamenim nadgrobnicama ili stećcima.

Prije nego li sam stigao u selo Bjeljevine (* 4), namjeravao sam uspeti se na brijeg i razgledati njegov vršni dio, ali se zbog guste magle i visoke rosne trave nisam odvažio na pješačenje. Smatrao sam, ukoliko se ispostavi da je u slučaju tamošnje velike ploče riječ o pločastom stećku, da bi možda mogao potjecati s grobišta na Crkvini, udaljenog od mjesta nalaska ploče tek oko 2,5 kilometra sjevernije. Stariji mještanin, uz čiji kuću nedaleko brijega sam zastao, kazao mi je da je ”... oko 1965. godine na brijegu izgrađena vodosprema, a u novije vrijeme i telekomunikacijski odašiljač”. Dodao je da se ne sjeća da je na vršnoj zaravni brijega vidio ostatke crkve ili groblja.

U dosadašnjoj potrazi za grobljima sa stećcima u Lici nisam naišao niti na jedan zapis u dostupnim povijesnim izvorima ili, pak, na iskaz mještana koji bi ukazivali na postojanje takvih nekropola ili njihovih ostataka u podvelebitskim predjelima južno i zapadno od Otočca, počevši od Kosinja, preko Kutereva i Krasnog do Švice, Kompolja, Brloga, Crnog Kala, Melnica, ... (* 5). To ne  znači da ih u tome dijelu Like uopće nije bilo, no ipak čini vjerojatnost njihovog tamošnjeg nepostojanja izglednijim. Daleko od toga da treba donositi bilo kakav zaključak po tome pogledu, jer činjenica je ta da je potraga za njima u tome kraju tek otpočela.

Naprotiv, istočno od Otočca dio preostalih nadgrobnica nalik stećcima još uvijek se može pronaći u svega 6 kilometara udaljenom selu Podum (* 6), a nekoć ih je bilo i u obližnjim Doljanima (napis o njima uskoro slijedi). Ugodno iznenađuje, međutim, postojanje stećaka u području koje je od Otočca udaljeno više od 25 kilometara sjeverozapadno. U pomalo zabačenom selu Tužević, smještenom 10 kilometara sjeverozapadno od Brinja, koje se nalazi već na domak Gorskog kotara, do danas je opstala jedna takva ogromna nadgrobnica (* 7). Nalazište je poznato kao najzapadnija nekropola stećaka uopće na prostoru Dinarida.

Svaka istraživačka ophodnja poduzeta radi pronalaženja (preostataka) nekropola sa stećcima na području Like, pa tako i ona koja u pogledu njihovog otkrivanja nije polučila ”pogodak”, vrijedna je truda jer omogućava nove spoznaje o rasprostiranju takvih grobalja u Lici. Ujedno obogaćuje iskustvo istraživača vezano uz odgonetavanje podrijetla naizgled sličnih kamenih spomenika te ga potiče na propitivanje ispravnosti ranijih zaključaka o određenim nalazištima stećaka ili tek pojedinih ličkih spomenika nalik na stećke.

Pri dosadašnjem obilasku brojnih mjesta sa značajnom kulturno-povijesnim baštinom, bilo od prije poznatoj ili posve nepoznatoj (stručnoj) javnosti, u Lici ali i predjelima južno od Karlovca već sam nailazio na velike kamene ploče koje imaju više ili manje odlika istovjetnih onima u stećaka, a da ipak ne pripadaju tome vidu nadgrobnih spomenika. Razlozi za to zapravo su već navedeni u okviru ovoga napisa. Glavni razlog izdašniji je i drugačiji način klesanja i dodatne obrade nego kod ličkih stećaka - ploča i sanduka, uslijed čega su im stranice i bridovi pravilniji; već na prvi pogled čini se da je u njihovo oblikovanje uložen veći trud i da su izgledom manje nalik na prirodne ploče izuzete iz sloja stijena i tek neznatno dorađene. Jedan od takvih primjera je ploča iz Donjeg Kosinja, koja se nalazi na pragu istočnoga (pomoćnoga) ulaza u crkvu Sveti Petar i Pavle. Navedene klesarske osobine ne idu u prilog tome da se radi o nadgrobnici ili stećku, već ploči upravo izrađenoj da služi kao prag.

Postoje, međutim, pojedine ploče koje, upravo zbog prostijeg vida klesarske izrade, oblikom i izgledom gotovo uopće ne odudaraju od većine poznatih nam nadgrobnica - stećaka u Lici, no njihovo uvrštavanje u red stećaka ili nije izgledno ili je u najmanju ruku upitno. Razlog za to je mješavina njihovog položaja i svrhe te odsustva obližnje nekropole sa stećcima. U selu Siča, primjerice, smještenom nedaleko lijeve obale rijeke Korane, oko 7 kilometara jugozapadno od Barilovića, postoji upravo jedan takav ”stećak”. Netko tko ne zna da u tome kraju, udaljenom tek 15-ak kilometara južno od grad Karlovca, nije bilo nekropola sa stećcima (* 8), mogao bih pomisliti da prostrana ploča iz Siče potječe upravo s takvoga groblja. I to bez obzira na to što se nalazi ispred ulaza u seosku kuću, danas napuštenu, kao prva ili početna stepenica. Ova ploča, međutim, nije preseljena s neke nekropole, već je očito namjenski, iako prilično grubo, oblikovana za potrebe kućnog stepeništa.