Tužević: Najzapadnija poznata nekropola sa stećcima

Đuro Kumičić iskazivao je zanimanje i za povijesnu i kulturnu ostavštinu, slijedeći u širini spoznajnih obzora svoje roditelje (* 1). Ne zna se kada i od koga je doznao za stećke iz Tuževića, niti je li ih sam razgledao. Prema podacima koje je dostavio Anđeli Horvat, a koje je ona kratko navela u napisu ”Prilog rasprostranjenju stećaka u Liki i Baniji”, objavljenom u glasilu ”Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji”, broj 1 iz 1963. (tiskanom 1964.), možemo jedino zaključiti da se odnose na vrijeme kada je na starom groblju u Tuževiću još bilo sačuvano više stećaka. Povjesničarka umjetnosti i konzervatorica, naime, prenoseći njegove bilješke, u spomenutom radu ističe: ”Već dulje vremena imala sam pribilježen zapis o onom što mi je saopćio dr Đ. Kumičić: Tužević - na groblju veliko kamenje; uklesano: mjesec, sunce, neke životinje s izduženim repovima.”.

Na osnovu navedenog zapisa nedvojbeno proizlazi da je bar dio stećaka u Tuževiću imao uklesane reljefe, na kojima se očito isticalo ilirsko znamenje Sunca i mladog Mjeseca (Mlađak (* 2)), a bilo je i prikaza nepoznatih životinja. Ili su to možda ipak bila znamenja sazviježđa? Ne zna se kada je Đuro Kumičić saznanja o stećcima iz Tuževića priopćio Anđeli Horvat. Do toga je vjerojatno došlo nedugo nakon završetka Drugoga svjetskog rata, kada se ova povjesničarka umjetnosti i konzervatorica tijekom obilazaka u ratu oštećene kulturne baštine počinje susretati i s prvim stećcima u unutrašnjoj Hrvatskoj, od Like preko Banovine do Slavonije (* 3).

Anđela Horvat sa suradnicima, zaposlenicima tadašnjeg Konzervatorskog zavoda iz Zagreba, konzervatorom Brankom Lučićem i fotografom Nikolom Ninom Vranićem, posjetila je Tužević 22. travnja 1961. godine (* 4). O toj istraživačkoj ophodnji javnost je izvijestila u već spomenutom napisu ”Prilog rasprostranjenju stećaka u Liki i Baniji”, u kojem je, između ostaloga, naglasila:

”Na crkvini, koja već koncem XIX st. nije imala zidina, podignuta je omanja pravoslavna crkva (1898), koja nakon posljednjeg rata stoji kao ruševina. Tragajući za kamenom s navedenim uklesanim reljefima, zapažen je blizu crkve u grmlju uz kamenu ogradu groblja tek veliki blok priklesanog kamena, kojem su ove mjere 250 x 70 x 30 cm, što odgovara stećku u obliku ploče. Stariji čovjek, žitelj ovoga kraja, sjećao se kamena s reljefima, ali je izjavio da više ne postoji. Da je tu postojala nekropola sa stećcima, sklona sam pretpostavljati zbog ovih razloga: dlimenzije zatečenog kamena odgovaraju stećku u obliku ploče; ranije se spomilnjalo nekoliko velikih nadgrobnih spomenika; motivi upropaštenog spomenika odgovaraju izboru motiva, na koje češće nailazimo na stećcima, a to su: sunce, mjesec, zvijezde, što sve nalazimo i na prvom poznatom obližnjem lokalitetu u Plaškom; od životinja s dugim repom mogu doći u obzir na pr.: pas, vuk, lav (?).”.

Iz zapisa Anđele Horvat doznajemo da istraživački trojac koji je predvodila, 1961. godine nije pronašao stećak (ili više njih) s reljefom na koji joj je ukazao Đuro Kumičić. (Ostaje dvojba o jednom  ili više stećaka s reljefom jer istraživačica u istom napisu prvo daje naslutiti da je na groblju bilo više ukrašenih stećaka, da bi potom spomenula potragu za tek jednim takvim primjerkom.) Dapače, od starca mještanina doznali su da tako ukrašenog stećka (ili stećaka) na groblju više nema.

O tome kakva ga (ih) je sudbina snašla izvještavačica ne piše. Možemo tek pretpostaviti da je i u Tuževiću, kao i mnogim drugim naseljima Like, taj nadgrobni kamen (kamenje) uništeno radi nekih drugih potreba žitelja toga kraja. Iz izvještaja ne možemo doznati kada je stariji stanovnik Tuževića (posljednji puta) vidio reljefom ukrašen stećak (stećke). Ili je možda čak i svjedočio njegovom (njihovom) uništenju? Ako ga (ih) se sjećao iz mladosti, tada je (su) vjerojatno uništen negdje nakon Prvoga svjetskog rata. Ukoliko se prisjećao novijeg događanja, tada je do uništenja steć(a)ka moglo doći i nakon Drugoga svjetskog rata.

Umjesto bar jednog reljefom ukrašenog stećka, Anđela Horvat i suradnici na groblju u Tuževiću pronašli su vrlo veliku i grublje obrađenu kamenu ploču, bez uklesanog znamenja ili natpisa. Prema veličini, a posebice debljini, povjesničarka umjetnosti i konzervatorica ju je svrstala u stećke - ploče. Nakon navedenog izvještaja Anđele Horvat, javno obznanjenog 1964. godine, izostalo je svako daljnje istraživanje usmjereno u moguće otkrivanje tajni nekadašnje nekropole stećaka u Tuževiću (* 5).

Na osnovu spomenutog izvještaja Anđele Horvat, ali i temeljem neposredne suradnje s njom (* 6) tijekom pripreme obimnog izdanja posvećenog stećcima na prostoru čitave nekadašnje Jugoslavije, bilješku o stećcima u Tuževiću objavio je još samo povjesničar Šefik Bešlagić (1908-1990.) iz Sarajeva. U knjizi ”Stećci: Kataloško-topografski pregled”, izdanoj 1971. godine, predstavio ih je riječima: ”Na lokalitetu Crkvina, nedaleko od Osnovne škole, uz savremeno mjesno groblje, leži osamljen stećak u obliku ploče. Spomenik je grubo obrađen, dislociran je i zarastao u grmlje. Orijentacija nije poznata. Nema ukrasa. Navodno je ovdje nekada bila nekropola čiji su neki primjerci imali ukrase mjeseca, sunca i ”nekih životinja”. Danas postoje ruševine neke stare crkve.”.

Povjesničar u knjizi ”Stećci: Kataloško-topografski pregled” posebice još naglašava činjenicu, koju je pri istraživanjima ustvrdila Anđela Horvat: ”Najistureniji lokalitet sa stećcima ... sa zapadne strane je Tužević kod Otočca, ...”. Podatak da je preostali stećak u Tuževiću najzapadniji poznati stećak vrijedi i danas jer u međuvremenu nije ponuđen dokaz o postojanju neke druge, zapadnije nekropole s takvim spomenicima.

*
Do stećka u Tuževiću uputio sam se 15. travnja 2022. godine. Stigavši iz Brinja u Kamenicu Brinjsku, u jednom domaćinstvu pitao sam za daljnji smjer puta. Osim točnih uputa, dobio sam i vodstvo; dio preostalog puta slijedio sam vozilo ljubazne mještanke. Iz Kamenice se vozi asfaltnom cestom do Vodoteča gdje se skreće lijevo, također na asfaltnu cestu kojom se vozi sve do križanja na kojem je putokaz s natpisom Tužević. Putokaz upućuje da valja skrenuti lijevo na makadamsku cestu. Tim makadamom vozi se još oko kilometara do seoskih kuća i ruševine osnovne škole. Nakon još oko 300 metara istim putom dolazi se i do ruševine crkve Sveta (ili Presveta) Bogorodica, uz koju se nalazi suvremeno groblje.

Ruševina hrama nalazi se 50-ak metara sjeverno od puta, s desne strane puta kada joj se prilazi iz sela. Iznad nekadašnjeg ulaza u hram Sveta Bogorodica još se nazire znamen s upisanom godinom 1898., kada je ta pravoslavna crkva sagrađena. Moguće je da je na istome mjestu već ranije sagrađen pravoslavni hram, svakako najkasnije u 18. stoljeću, nedugo nakon što je Lika oslobođena od turske vlasti. Kada je 1961. godine Anđela Horvat obišla Tužević i novi je hram već zatekla kao ruševinu bez krova. Zidovi toga hrama, građenog od lijepo klesanih većih kamenih kvadara, još uvijek odolijevaju ”zubu vremena”. U neposrednoj blizini, zapadno od hrama, prostire se suvremeno groblje omeđeno približno kvadratnim suhozidom.

U predtursko doba negdje na mjestu ove crkvine iz novijeg doba nalazila se starohrvatska crkva s grobljem. Kako je Anđela Horvat ustvrdila u radu ”O srednjovjekovnoj sakralnoj umjetnosti Like”, objavljenom u glasilu ”Izdanja Hrvatskog arheološkog društva” iz 1975. godine, ”... na Crkvini već 1900. god. nije bilo zidova.” (* 7). Toj najstarijoj poznatoj crkvi u Tuževiću već odavno nema niti traga. Od njezinog groblja možda je preostao samo dio suhozidne ograde, koja okružuje i današnje groblje. Jedini sigurni preostatak od toga drevnog svetišta i grobišta je velika kamena ploča - stećak. Položen je tik uz vanjski rub jugozapadnog suhozida, svega 20-ak metara od ruševine novovijekog hrama.

Stećak - ploču opisala je i izmjerila Anđela Horvat. Ona ga je javnosti predstavila u ranije istaknutom radu iz 1964. godine, a posredstvom Šefika Bešlagića i u njegovoj knjizi iz 1971. Šefik Bešlagić iznosi podatak da je stećak ”dislociran”, dakle izmješten s prvobitnog mjesta. Ukoliko je stvarno premješten, tada je njegovo isticanje da mu ”orijentacija nije poznata” tek podatak od sporedne važnosti. No, velika kamena ploča uistinu je usmjerena približno u pravcu zapad-istok (jednako je usmjerena i danas ruševna crkva Sveta Bogorodica), što sam zapazio pri obilasku crkvine. Takva usmjerenost stećka mogla bi upućivati na njegovu drevnost, ali i izvornost položaja na kojemu se nalazi. Stoga se zapravo nameće pitanje: Je li stećak premješten uz suhozid ili je suhozid sagrađen uz stećak?

Već objavljenim činjenicama o tome stećku, valja dodati da sam ga, 61 godinu nakon što ga je istraživala Anđela Horvat, zatekao u lošijem stanju. Ta uistinu velika ploča, najduža na području Like na koju sam tijekom obilazaka naišao, danas je nešto kraća. Vidi se da joj je otkrhnut manji dio ”čela”, uslijed čega joj je dužina smanjena na oko 240 centimetara. Osim toga, na otprilike trećini dužine od istočnog ”čela” zamjetna je velika raspuklina te je moguće da stećak zapravo više i nije cjelovit. Debljina ploče nije ujednačena, no u prosjeku iznosi oko 30 centimetara, kako je to utvrdila istraživačica.

Za pretpostaviti je da je fotograf Konzervatorskog zavoda iz Zagreba Nikola Vranić stećak fotografirao, ili ga je bar pokušao snimiti skrivenog u grmlju (* 8). Nekoliko dana prije nego li sam posjetio crkvinu i groblje u Tuževiću, mještani su spalili - uglavnom vrlo bodljikavo - raslinje koje je već uvelike bilo obraslo suhozide s vanjske strane. Uz dio suhozida uz koji se pruža stećak raslinje još nisu stigli popaliti, ali je bar donekle bilo porezano. Zahvaljujući tome bezbolnije sam mogao prići stećku, a ujedno ga i lakše fotografirati. Obzirom da je riječ o veličinom i težinom pozamašnoj ploči (teška je oko 1,4 tone), možemo se s pravom pitati je li joj upravo ta činjenica ”spasila život” na crkvini na kojoj je izvorno služila kao nadgrobnica. Pitanje koje se dodatno nameće, obzirom i na njezin ležeći položaj ali i već spomenutu usmjerenost, je da li je na današnje mjesto prenesena od nekud s obližnjeg groblja ili mjesto na kojem se danas nalazi ujedno predstavlja njezin izvorni položaj.

Jedan od najstarijih žitelja kraja, 85-godišnji Dušan Vraneš, kazao mi je da se hram (crkva) čije se ruševine vide uz groblje zvao (i) Tužna Majka (* 9). Zanimljivo je i kazivanje njegovog vršnjaka iz sela, Milana Vraneša, koje je zabilježeno na videu objavljenom na kanalu Youtube 21. ožujka 2018. godine pod naslovom ”Kako je selo Tužević u Lici dobilo ime”. Dok priča, kazivač se nalazi upravo na staroj seoskoj crkvini, uz grob predaka, te između ostaloga navodi:

”A ovdje gore (pokazuje na brijeg sjeverno od groblja, nap. pis.) su bili Grci, pred 2000 hiljade godina. Ovo gore se zove Gradina. Ima i sad temelja, gdje je bila. ... Mater je bila bolesna i poslala je sina u Staro Brinje, u grad koji je bio gore, da joj donese (lijek). Sin je otišao tamo, i vratio se nazad, no ovdje je bila mećava i on je umro. Našli su ga poslije (mećave) mrtvog. I onda je mater Grkinja napravila ... ne sve ovo (pokazuje na ruševinu crkve tik do groblja s istočne strane) ... oltar je samo bio, i tu je onda ... (sahranjen). I tako su oni (Grci) otišli ... Ona je bila tužna majka, zato smo mi (selo) Tuževići.”.

Pri tome ja kazivač istaknuo da je predaju doznao od pokojnog sumještanina Dane Bukvića, koji je ”... ima knjigu” (znanje o povijesti kraja). Grad Staro Brinje koji spominje veže se uz istoimeni brijeg (843 m.n.v.) sa stjenovitim vrhom, koji se nalazi oko 5 kilometara južno od Tuževića i oko 6 kilometara sjeverozapadno od Brinja. Na vrhu toga brijega možda je u prapovijesti bilo važno središte ilirskog plemena Japoda, no arheološka istraživanja koja bi potvrdila ili opovrgnula ovu pretpostavku nisu provedena (* 10). Pod imenom Gradina skriva se vjerojatno još jedna naseobina iz doba Japoda, koja se nalazila na brijegu Letište (780 m.n.v.), tek oko 300 metara udaljenom od crkvine u Tuževiću.

Predaja koju je ispričao Milan Vraneš čuva uspomenu na neko davno doba, kada je u tom kraju živio ”stari narod”. Predanje je sačuvalo sjećanje i na svetište toga naroda koje je, ako je suditi po kazivanju, možda bilo (barem isprva) tek kameni žrtvenik, postavljen na ili uz mjesto sahrane stradalog ”Grka”. Predaja sadrži i priču, poznatu u gotovo čitavom prostoru Dinarida, o snježnom nevremenu kao jednom od razloga uslijed kojeg su ”Grci” napustili vjekovna ognjišta i odselili u nepoznato. Predstavlja li veliki pločasti stećak s crkvine u Tuževiću posljednju vidljivu i opipljivu ostavštinu drevnog naroda toga kraja?