Pogled s brijega Šupljača (Šupljara) na nižu susjednu glavicu na kojoj se nalazi Crkvina u Pavlovcu Vrebačkom (Foto: Goran Majetić, 2022.)
Obilaskom položaja u Pavlovcu Vrebačkom na kojemu se nalazi crkvina (* 1), na koju su mi ukazali mještani, a spominju je i neki od rijetkih istraživača toga kraja, vidio sam tek mjesto na kojemu je stajala crkva, ali nisam uočio nikakav trag da su se nekoć tu pokapali pokojnici. Crkvina obuhvaća vršni dio brijega koji je među današnjim stanovnicima Pavlovca Vrebačkog poznat pod imenom Bursaćeva glavica (608 m.n.v.; na suvremenom zemljovidu nije istaknuta toponimom, niti visinom vrha). Glavica se uzdiže tik južno od ceste koja kroz Pavlovac Vrebački vodi na sjeverozapad, u smjeru Vrebca i Gospića.
U selu se još čuva uspomena na srednjovjekovnu crkvu s okolnim grobištem, ali žitelji ne pamte da su na njemu bile i velike nadgrobnice. Očito su tamošnji stećci - ploče posve uklonjeni još prije rođenja danas najstarijih Pavlovčana. O crkvini na vrhu Bursaćeve glavice, međutim, ipak znamo ponešto. Arheološka iskopavanja nisu provođena, ali je crkvinu (oko) 1900. godine, u vrijeme kada je još čuvala znatne ostatke zidova crkve, razgledao arheolog Josip Brunšmid (1858-1929.) iz Zagreba.
U izvještaju o zapažanjima s crkvine u Pavlovcu Vrebačkom, objavljenom u radu ”Hrvatske razvaline”, u časopisu ”Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva”, svezak V iz 1901. godine, tadašnji urednik spomenutog glasila i ravnatelj Arheološkog odjela Narodnog muzeja u Zagrebu, u cjelini pod naslovom ”III. Razvaline u Pavlovcu (kotar Gospić)”, između ostaloga piše:
”Na brežuljku Glavici u južnom kraju atara sela Pavlovca nalazi se Crkvina, razvalina stare crkvice ..., od koje se još do danas sačuvaše do 0,70 m. visoki zidovi, sagrađeni od kamena uz porabu morta. Domaći je svijet tu crkvicu, koja je navodno bila pravoslavna, a posvećena sv. Nikoli, i njezinu okolinu prerovao, pa tom prilikom naišao na groblje, koje će biti kakovih 400 godina staro. Nadgrobne ploče većinom su poodnašane, da služe kao građa u kućama i ogradama. Veoma mnogo ljudskih kostiju našlo se je u samoj crkvici kod mense. Crkva je bila orijentirana od zapada na istok sa ulaznim vratima na zapadnoj strani, gdje još stoji njezin 1,05 m. široki prag. Uprav tako široka vrata nalazila su se navodno i na južnoj strani, ali je tu zid razoren, pa se ne može sigurno reći, da li je to ispravno. Daljina crkve iznosila je 14,85 m., a širina 6,50 m.; od toga otpada na 4,86 m. široko svetište 6,30 m. duljine. Antiknoga kamenoga materijala nisam opazio, a osim spomenutoga posve jednostavnoga praga nema tu više nikakovih građevnih komada novijega vremena.”.
Josip Brunšmid izvještaju je priložio i tlocrt (tloris) zatečenih ostataka zidova crkve u Pavlovcu Vrebačkom. Prema tome tlorisu te u radu istaknutim mjerama crkvene lađe i svetišta, povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Anđela Horvat (1911-1985.) iz Zagreba, u radu ”O srednjovjekovnoj sakralnoj umjetnosti Like”, objavljenom u glasilu ”Izdanja Hrvatskog arheološkog društva (”Arheološka problematika Like - Znanstveni skup Otočac, 22-24. IX 1974.”)”, svezak 1 iz 1975. godine, o izvornoj starosti te crkvene građevine ističe: ”Omjer oba prostora (broda i svetišta) iznosi 2:3, što bi govorilo o gotičkoj gradnji ove crkve.”. I njezin zaključak ide u prilog srednjovjekovnom podrijetlu crkve u Pavlovcu Vrebačkom, kao i već predstavljen navod Josipa Brunšmida da se pružala u smjeru zapad - istok, sa svetištem na istočnoj strani.
Da je tamošnja crkva izvorno bila srednjovjekovna, upućuje i narodna predaja koja se sačuvala u Pavlovcu Vrebačkom. Kada sam 9. listopada 2022. godine bio na istraživačkom izletu u tome kraju, mještanin Branko Maljković rekao mi je da se u selu još prenosi priča da su ”Turci zapalili narod u crkvi”. Takva predaja, koja se inače može čuti i u nekim drugim mjestima koja su opustošile turske postrojbe, vezana je očito uz razdoblje osvajanja Like početkom 16. stoljeća. Nakon oslobođenja Like od turske vlasti 1689. godine, novodoseljeni stanovnici na područje današnjeg Pavlovca Vrebačkog možda su obnovili ruševine stare crkve te još neko vrijeme koristili pravoslavni hram u bogoslužne svrhe, posvećen svetom Nikoli (Nikolaju). Ako crkva i nije obnavljana nakon što je turska opasnost minula, sigurno je jedino da je još davno prije kraja 19. stoljeća, kada je crkvinu obišao Josip Brunšmid, napuštena te postala ruševina.
Iz izvještaja rečenog arheologa očito je da je već podosta prije njegovog boravka u Pavlovcu Vrebačkom izvan upotrebe bilo i srednjovjekovno groblje oko crkve. Prema navodu Josipa Brunšmida, od mještana je doznao da se pri razgradnji crkve i odnašanju okolnih nadgrobnica nailazilo na stare grobove. Pri tome su ljudske kosti pronalažene i unutar same crkvene lađe. Arheolog je na temelju spoznanih podataka o položaju grobova pretpostavio da groblje potječe (najkasnije) iz 15. ili 16. stoljeća, odnosno iz vremena prije turskih osvajanja. Krajem 19. stoljeća, kada je Josip Brunšmid istraživao crkvinu u Pavlovcu Vrebačkom, na tamošnjem groblju još je svjedočio posljednjim primjercima stećaka - ploča, što je očito iz njegovog već spomenutog navoda: ”Nadgrobne ploče većinom su poodnašane, da služe kao građa u kućama i ogradama.”.
Oko dva i pol desetljeća kasnije, 1923. godine, u istraživanju u Pavlovcu Vrebačkom zatekao se kulturni povjesničar i konzervator Većeslav Henneberg (1889-1937.) iz Zagreba. U njegovoj pratnji bio je Branimir Gušić (1901-1975.), tada student liječništva na Medicinskom te povijesti i zemljopisa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Većeslav Henneberg i njegov 22-godišnji prijatelj obišli su tada neznatne ostatke srednjovjekovne utvrde na brijegu povrh špilje Šupljače (* 2), spomenutu špilju, ali i obližnju crkvinu. O zapažanjima s crkvine u Pavlovcu Vrebačkom izvijestio je - tek punih 46 godina kasnije, koristeći se pritom neobjavljenim bilješkama svojeg suputnika, Branimir Gušić (* 3), tada istaknuti otorinolaringolog, antropogeograf, etnolog i planinar. Zapažanja je predstavio u radu "Prilog etnogenezi nekih starohrvatskih rodova". Rad je objavljen u glasilu "Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru", svezak 16-17 iz 1969. godine.
U odnosu na zapis prethodnog istraživača, na čiji se rad nadovezuje, Branimir Gušić donosi i nekolicinu novih podataka o crkvini: "Unutar crkvine i u neposrednoj okolini pronađeni su brojni kosturi, navodno bez priloga. Zadnji grobovi otkopani su pri postavljanju stupova za električni vod prije nekoliko godina. Staro naselje izgleda da je ležalo naokolo crkve kao i danas. Sama glavica na kojoj stoji crkvina danas je pusta bez drugih vidljivih ostataka. Nedavno je neka kamena ploča "sa šarama", što je bila pronađena unutar temelja ove crkvine, bila prenesena u Vrebac i uzidana pokraj ulaza u tamošnju recentnu crkvu. Ali je vrebačka crkva srušena za vrijeme posljednjeg rata, a kameni ostaci upotrebljeni za uređenje spomenika, pa je tako i ovaj dokumenat nepovratno propao. Čini se da se i tu prema pričanju seljaka radilo o spoliju s pleternom ornamentikom.".
Iz izvještaja Branimira Gušića razvidno je da na groblju uokolo crkve u Pavlovcu Vrebačkom više nije vidio niti jednu nadgrobnicu - stećak (* 4). I ono malo takvih ploča koje je još zatekao Josip Brunšmid u međuvremenu su ili odnešene, moguće također kako bi poslužile u građevinske svrhe, ili su neke postale očima nevidljive jer su posve utonule u zemlju. Pisac svjedoči i da je djelić kamene baštine pavlovačke crkve, po svemu sudeći ulomak s pleternim ukrasom, spašen ugradnjom u zid crkve u nedalekom Vrebcu. No, ubrzo potom, nakon Drugoga svjetskog rata najvjerojatnije je nepovratno izgubljen nakon što je kamenjem u ratu porušene vrebačke crkve izgrađen spomenik ratnim žrtvama toga kraja.
Postoji li danas ikoja od nadgrobnih ploča sa staroga groblja u Pavlovcu Vrebačkom? Tijekom spomenutog prošlogodišnjeg izleta, razgledao sam i Bursaćevu glavicu, na kojoj je nekoć stajala crkva s grobljem. Vrh glavice čini omanji stjenjak, dok je okolni prostor obrastao travom. Crkva se nalazila na maloj zaravni jugozapadno od vršne stjenovite glavice brijega. Na položaj crkve ukazao mi je Branko Maljković. Istaknuo je da se još prije desetak godina pri kopanju jame na vršnoj zaravni brijega, u koju je položen drveni stup električnog dalekovoda, naišlo na ljudske kosti s nekadašnjeg groblja. Dodao je da je koštane ostatke koje su otkopali radnici vratio natrag u zemlju, gdje i pripadaju. Na samoj glavici ne vidi se više niti jedna kamena ploča, pa makar da i neznatno virila iz travnjaka.
Slijedeći navod arheologa Josipa Brunšmida da su nadgrobnice ”poodnašane, da služe kao građa u kućama i ogradama”, pokušao sam bar neku od njih pronaći na okolnim imanjima. Kako nisam imao odviše vremena na raspolaganju, obišao sam nakratko samo tri kuće najbliže brijegu, smještene jugozapadno od njega uz makadamski odvojak od asfaltne ceste koja vodi kroz selo. Na imanjima nisam zatekao domaćine. U suhozidinim ogradama ta tri imanja nisam ugledao kamen koji bi podsjećao na ploču donešenu s obližnjeg groblja. Navedena imanja trebalo bi, dakako uz dopuštenje vlasnika, ukoliko još tu obitavaju, podrobnije pregledati. Branko Maljković rekao mi je da ne zna postoji li još neka od nadgrobnih ploča. Zna li ipak netko od rijetkih preostalih mještana zaselaka Pavlovca Vrebačkog, posebice starijih, išta o sudbini raznesenih nadgrobnica?
U neposrednoj blizini spomenutog položaja - crkvine, na kojemu su nekoć bili mjesna crkva i groblje, ipak je opstao jedan, i to ogroman, kamen s uklesanim znamenom koji je uobičajen (i) za stećke. Na tome kamenu, naime uklesan je - križ. Kamen je poseban i stoga što se nalazi u jednoj razmjerno malenoj, ali neobičnoj špilji. Na zanimljivost te špilje, udaljene svega oko 150 metara zračne crte od položaja srednjovjekovne crkve i grobišta, upućuje već njezino ime - Šupljača (Šupljara).
Naziv špilje ukazuje da ima dva ulaza. Istovjetan naziv nosi i kamena glavica brijega (625 m.n.v.; na suvremenom zemljovidu također bez upisanog imena i visine vrha), unutar koje se prostire šupljina špilje Šupljače. Brijeg Šupljača uzdiže se sjeverno od ceste koja kroz Pavlovac Vrebački vodi ka Gospiću. Uska zemljana staza kojom se od te asfaltne ceste uspinje na brijeg s istoimenom špiljom započinje tek stotinjak metara od križanja u Pavlovcu Vrebačkom od kojega se od ceste desno odvaja makadamski put u smjeru brijega Kalanjuša. Spomenuta staza do špilje i brijega Šupljača kreće odmah iza zadnje kuće s desne strane naselja. Uspon njome do južnoga ulaza u špilju traje kratko i nije zahtjevan.
Stjenjak na vrhu brijega je, dakle, šupalj. Otvor (ulaz) šupljine - špilje s južne strane gleda prema Ličkome polju, cesti u podnožju te nižoj goloj glavici brijega sa suprotne, jugozapadne, strane ceste, na kojoj nema traga staroj crkvi i groblju. Špiljski ulaz sa suprotne, sjeverne strane Šupljače gleda, pak, na šumovite visove Ličkoga sredogorja. I na ”prednjem” i na ”stražnjem” ulazu špilje naziru se ostaci obrambenih zidova. Na ulazu u Šupljaču valja se prignuti jer je otvor širok ali onizak. Ušavši u podzemlje, ili točnije u podstijenje, stupa se u špilju koja se zapravo sastoji od jedne jedine dvorane, prema podacima Branimira Gušića dugačke (od ulaza do ulaza) oko 19 i široke oko 13 metara. Uslijed stropa visokog od 2 do 3 metra, koji omogućuje ophodnju špilje bez saginjanja, špiljska dvorana doima se još prostranijom. Dvoranu, razmjerno ravnog dna, dodatno čini većom i visoki sjeverni špiljski otvor (ulaz). U slučaju opasnosti, dvorana branjena zidovima na ulazima i utvrdom iznad špilje, mogla je poslužiti kao pribježište (i "suhi zaklon") i za više desetaka ljudi.
Prostranstvo špiljske dvorane ”remete” tri poveća kamena. Ta tri velika nepravilna kamena nekoć davno odvaljena su od prirodne stijene, vjerojatno od stropa špilje. Zanimljivu bilješku vezanu uz jedan od tih kamena ostavio je Branimir Gušić u već predstavljenom radu "Prilog etnogenezi nekih starohrvatskih rodova" iz 1969. godine. Pisac je u bilješci pretpostavio da su spomenuta tri kamena "... možda nekada služila da pojačaju zid što je sa sjeverne strane 5 m duboko od ulaza sprečavao pristup u unutrašnjost pećine i grada. Jedan od kamena ima uklesan križ, a možda je služio i kao kamenica.".
Znak križa, uklesan u špiljski kamen, kojega su uočili Većeslav Henneberg i Branimir Gušić pri obilasku 1923. godine (* 5), može se vidjeti i danas. Nakon prvoga razgledavanja špilje s prijateljem istraživačem Darkom Gojkovićem, 12. rujna 2021. godine, na velikom špiljskom kamenju nisam zapazio uklesan križ. Pomislio sam da ga je proteklo stoljeće povijesti naprosto "izjelo" s kamene površine. Kada sam naredne godine, 9. listopada, Šupljaču ponovno posjetio tijekom izleta s članovima obitelji, nisam namjeravao pregledavati špiljsko kamenje u potrazi za uklesanim križem, no ugledao sam ga čim sam objektiv fotoaparata usmjerio ka kamenu najudaljenijem od južnog (malog) ulaza u špilju. Zapazio sam ga jer se tada, upravo na dijelu površine kamena na kojoj je križ uklesan, suho svjetlije područje doticalo s ovlaženim, i stoga tamnijim, područjem kamena.
O svrsi uklesanog križa na jednom od velikih kamena u špilji Šupljači možemo samo pretpostavljati. Je li kamen s takvim znamenom služio kao okupljalište vjernika, kao svojevrsno obredno mjesto? Je li imao ulogu "priručnog" svetišta ljudi koji su u špilji pronašli utočište u trenucima životne ugroženosti? Iz kojega razdoblja potječe križ (krst) uklesan na špiljskom kamenu? Je li izrađen u vrijeme ugroze od turske opasnosti, ili još ranije u srednjem vijeku, ili je pak uklesan po oslobođenju Like od Turaka?
Goran Majetić, slobodni istraživač, 14. svibnja 2023.
* O zagonetnoj megalitskoj gradnji na području Pavlovca Vrebačkog pogledajte napis ”Vilovske grede - divovsko zdanje drevnog žrtvenika?”.
(* 1) Josip Brunšmid u radu ”Hrvatske razvaline” iz 1901. o ostacima crkve na položaju Crkvina ”na brežuljku Glavici u južnom kraju atara sela Pavlovca” još se spomenuo: ”Ova crkvica biti će identična za tobožnjom "Seblossruine Zoroeva Glavica", koju Fras u Pavlovcu spominje.”.
Moguće je da je Franz Julius Fras (Franjo Julije Fras) u djelu ”Vollständige Topographie der Karlstädter Militärgrenze”, objavljenom 1835. pod ruševinom na Zorojevoj glavici uistinu mislio na ostatke crkve u Pavlovcu Vrebačkom. U blizini brijega na kojemu se crkva nalazila, naime, obitavale su i obitelji s prezimenom Zoroja, po kojima se možda u vrijeme Franje Julija Frasa nazivala obližnja Glavica. Čini se manje izvjesnim da je Franjo Julije Fras pod ruševinom na Zorojevoj glavici podrazumijevao ostatke još jedne utvrde na području Pavlovca, smještene na brijegu koji koji se nalazi sjeverozapadnije, a koji je danas upravo po tim ostacima među mještanima poznat pod imenom Kulina.
Većeslav Henneberg bio je u istraživačkom obilasku Pavlovca Vrebačkog u dva navrata, 26. srpnja 1923. i 4. srpnja 1932. U dnevniku prvoga obilaska o položaju brijega s crkvinom zabilježio je: ”Na Z (zapad od, nap. pis.) Pećine (Šupljače, nap. pis.) niže brdo Crkvina sv. Nikola”. I u rukopisu ”Sumarni izvještaj o naučnom putovanju u Liku god. 1923. s dodatnim izvještajem o putu godine 1922.”, kojeg je priveo kraju 19. kolovoza 1923., ponavlja isto: ”Na zapadu grada Pavlovca nalazi se na nižem brdašcu poznata crkvina sv. Nikole.”. Navedeni dnevnički zapis i rukopis Većeslava Henneberga dostupni su na uvid u: Ministarstvo kulture (i medija) - Uprava za zaštitu kulturne baštine / središnji arhiv - ostavština Većeslava Henneberga (MK - UZKB / SA - OVH).
Branimir Gušić u radu ”Prilog etnogenezi nekih starohrvatskih rodova” iz 1969. ističe: "Vrlo je vjerojatno da je i ta gradina (prapovijesna, a u srednjem vijeku utvrda, nap. pis.) sa crkvom što je stajala zapadno na susjednoj glavici također pripadala Mogorovićima.". Iz navoda je jasno da dijeli mišljenje Većeslava Henneberga, suputnika u obilasku Pavlovca Vrebačkom, ali i prvotnog istraživača Josipa Brunšmida. Ujedno Branimir Gušić smatra da su srednjovjekovni utvrđeni grad Pavlovac, kao i crkva s grobljem podno njega, bili u vlasništvu plemićke obitelji Mogorovići.
Anđela Horvat u radu ”O srednjovjekovnoj sakralnoj umjetnosti Like” iz 1975. o položaju brijega s crkvinom, slijedom mišljenja prethodno spomenutih istraživača, kratko navodi: ”Pavlovac, jugoistočno od Gospića, crkvina je na Glavici pod istoimenom gradinom.”.
Jezikoslovac i antropogeograf Stjepan Pavičić (1887-1973.) iz Zagreba u radu "Seobe i naselja u Lici", objavljenom kao knjiško izdanje glasila "Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena", knjiga 41 iz 1962., u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) u Zagrebu, u cjelini "b) Gornja Lika", pišući o srednjovjekovnom naselju Slivnik smatra da se nalazilo na mjestu današnjeg Pavlovca Vrebačkog. Oko položaja crkvine dijeli, pak, stav Josipa Brunšmida te ističe: ”Nasuprot ovome brdu (Šupljara, na kojem se nalazila utvrda Slivnik, nap. pis.) postoji glavica na kojoj se nalaze ruševine stare doturske crkve. Središte naselja slivničkoga ležalo je, prema tome, na tome mjestu.”.
Na mišljenje, pak, Stjepana Pavičića naslanja se u novije vrijeme Krešimir Matijević, povjesničar, arheolog i prosvjetni radnik iz Gospića, u napisu ”Utvrđeni gradovi srednjovjekovne Like”, objavljenom u glasilu ”Lička revija”, broj 14 iz 2015., kojega je izdala Matica hrvatska - Ogranak Gospić.
Crkvine u Pavlovcu Vrebačkom dotiče se i arheolog, povjesničar i muzealac Ante Glavičić (1931-2003.) iz Senja u radu ”Pregled starokršćanske i srednjovjekovne baštine Like, Podgorja i grada Senja”, objavljenom u časopisu ”Senjski zbornik”, svezak 30 iz 2003., u izdanju Senjskog muzejskog društva i Gradskog muzeja Senj. Ponavljajući neke od navoda pojednih prethodnika, pri opisu crkvine čini par grešaka. Netočno je, naime, da se položaj "Crikvina" (domaćini ga zovu Crkvina, nap. pis.) nalazi na ”tzv. Karauli, glavici pod gradinom Pavlovac” jer se brijeg na kojem je crkvina nikada nije tako nazivao, kao i to da je ”V. Heneberg vidio ostatke neke stare crkve, a uokolo velike kamene ploče” jer je posljednje primjerke nadgrobnica vidio oko četvrt stoljeća ranije Josip Brunšmid. Ante Glavičić ujedno nagađa, bez podastiranja činjenica koje su ga na to navele, da crkvina u Pavlovcu odgovara ostacima ”starohrvatske crkve sv. Jure na Skurini kod Metka”.
Ante Glavičić ispravno je svrstao crkvu s crkvine u današnjem Pavlovcu Vrebačkom u skupinu ličkih i podgorskih ”predromaničkih i romaničkih crkava iz vremena doturske okupacije, tj. početka 16. st.”, uz koje su se nalazila ”groblja na redove, a neki su grobovi bili pokriveni većim ili manjim kamenim pločama "nadgrobnicama"”. Pri tome dijeli stav povjesničara umjetnosti i konzervatora Ljube Karamana (1886-1971.) iz zagreba, iz rada ”O bosanskim srednjovjekovnim stećcima”, objavljenog u glasilu ”Starohrvatska prosvjeta”, svezak 3 broj 3 iz 1954., u izdanju Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita, da ”pokrivanje grobova kamenim pločama počinje oko godine 1200.”. Zanimljiv je i stav Ante Glavičića o tome jesu li kamene ploče "nadgrobnice" iz Like i velebitskog Podgorja stećci: ”Sve su te nadgrobnice jednostavne i gotovo bez klesarske obrade. Nadgrobnice vremenski koincidiraju s bosansko-hercegovačkim stećcima, ali to nisu klasični stećci, kako to neki tendenciozno proglašavaju.”.
Naposljetku, izdvajam i ulomak iz knjige pravnika, veleposlanika i pisca Dušana Uzelca (1928.), podrijetlom iz Metka u Lici, ”Lika i Srbi medačke opštine: hronike sela Metka, Počitelja, Vrepca, Mogorića i Raduča”, izvorno objavljene na ćirilici 2004. u Beogradu u izdanju Kulturno-prosvetne zajednice Srbije.
Ulomak, u okviru cjeline ”Vrebac u dotursko doba”, glasi: ”U Slivniku je bila sagrađena tvrđava. Njeni ostaci i danas se vide na brdašcu Šupljari, u okuci Jadove. Izgleda da je to bila prostrana i jaka tvrđava, sa prečnikom od 14 metara. ... U blizini Šupljare nalaze se ruševine Spajić-grada. Danas se to mesto zove Kulina. Na njoj se nalaze ruševine crkve Svetog Nikole. Uz nju su otkriveni ljudski kosturi, što ukazuje na postojanje nekropole, pa se misli da je centar Slivnika mogao biti baš na tom mestu.”.
Na osnovu navoda iz ovog ulomka proizlazi da se crkvina u Pavlovcu Vrebačkom nalazi na brijegu u sjeverozapadnom dijelu sela, s ruševinom utvrde poznatom pod nazivom Kulina. Navod upućuju čitatelje na pogrešan položaj crkvine.
(* 2) Na području današnjeg naselja Pavlovac Vrebački u srednjem vijeku nalazile su se dvije utvrde. U jugoistočnom dijelu tadašnjeg naselja, koje se po pretpostavci antropogeografa i jezikoslovca Stjepana Pavičića zvalo Slivnik, na vrhu brijega Šupljača bila je smještena istoimena utvrda (nakon oslobođenja Like od Turaka poznata, kao i preimenovano selo, pod nazivom Pavlovac). U sjeverozapadnom dijelu naselja, koji je pripadao ili srednjovjekovnom Slivniku ili, pak, Vrebcu, na vrhu brijega danas znanog kao Kulina, nalazila se druga utvrda, nepoznatog srednjovjekovnog naziva. Na zemljovidu Karlovačkog generalata (1. vojna izmjera Habsburškog carstva) iz 1774-1775. utvrđenja su naznačena toponimima Szupliacha Grad (Šupljača grad) i Spaicha Grad (Spajića grad).
Utvrđeni grad Slivnik u pisanim izvorima prvi puta spominje se 1359. Po zauzeću Like od Turaka 1527. i ovaj grad i okolno imanje dopao je u njihovu vlast. Nakon oslobođenja pokrajine od Turaka 1689. slijedi prvi kratki opis utvrđenja. Sadržan je u rukopisu "Brevis et compendiosa duaram Comitatuum Regni Croatiae Likae et Corbaviae descriptio". Rukopis se dugo pogrešno pripisivao biskupu senjskom i modruškom Sebastijanu Glaviniću (1632-1697.). Napisao ga je, međutim, najvjerojatnije svećenik Marin Senjanin, gvardijan kapucinskog samostana u Rijeci i misionar u Lici i Krbavi, koji je 1695. u dva navrata, po biskupovoj ovlasti, obišao te krajeve. To proizlazi iz istraživanja svećenika i crkvenog povjesničara Mile Bogovića (1939-2020.), predstavljenim u radu "Takozvani Glavinićev opis Like i Krbave iz 1696. godine", objavljenom u glasilu "Croatica christiana Periodica", svezak 15 broj 27 iz 1991., u izdanju Instituta za crkvenu povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U njemu je Mile Bogović prvi ponudio i prijevod latinskog izvornika rukopisa "Kratak i sadržajan opis dviju županija Hrvatskog kraljevstva Like i Krbave 1695. godine". Pisac spomenutog rukopisa o utvrdi u Pavlovcu Vrebačkom izvijestio je: "Malo iza Vrebca je - na lijepom brežuljku - Pavlovac. I pored nepogoda vremena njegove se zidine još drže, ali je bez krova.".
Utvrdu na brijegu Šupljači istražili su, u vrijeme kada su još opstajali njezini skromni ostaci, arheolog Josip Brunšmid (oko) 1900. te povjesničar i konzervator Većeslav Henneberg 1923. i 1932. Josip Brunšmid u radu ”Hrvatske razvaline” iz 1901. izvještava da je vršnoj kuli utvrde "vanjski promjer od zapada k istoku iznosio od prilike 14 m., a od sjevera k jugu blizu 10 m.", te da je to središnje utvrđenje bilo branjeno i zidom čiji su se ostaci nazirali na padinama okolo čitavog brijega. Arheolog je izvijestio i o tragovima prapovijesnog obitavanja ljudi na tome brijegu - gradini. Većeslav Henneberg utvrdu je temeljitije istražio, a prikupljene podatke iznio je (samo) u rukopisnim izvještajima (dio njegovog izvještaja o utvrdi objavio je antropogeograf Branimir Gušić u radu "Prilog etnogenezi nekih starohrvatskih rodova"). Potvrdio je da je sastavnim dijelom utvrde bila i špilja Šupljača. Prvi je izradio i tlocrt vršne branič-kule utvrde, koja prema njegovim zapažanjima i mjerenjima nije bila okrugla već višeugaona.
Kraćim zapisima o ove dvije srednjovjekovne utvrde u Pavlovcu Vrebačkom, više o Šupljači i manje o Kulini, javljali su se i neki drugi povjesničari. Utvrdu je 2011. obišao i istraživač József Szatanek iz Mađarske, o čemu je izvijestio, uz vrijedne crteže i tlocrte, na mrežnim stranicama Várak (varak.hu): vidi prilog o Slivniku i prilog o Kulini.
U novije vrijeme valja izdvojiti rad Krešimira Matijevića ”Utvrđeni gradovi srednjovjekovne Like” iz 2015., u kojem je predstavio najvažnija istraživanja pavlovačkih utvrda, ali i uvide dobivene vlastitim obilaskom.
(* 3) Na crkvinu u Pavlovcu Vrebačkom osvrnuo se i Većeslav Henneberg, no tek u šturim rukopisnim bilješkama posvećenim istraživačkom obilasku toga kraja Like (vidi osvrt (* 1)).
(* 4) Anđela Horvat, koja se ponajviše od svih bavila istraživanjem stećaka u Lici, u napisima posvećenim tim spomenicima ne spominje stećke iz Pavlovca Vrebačkog. Iz rada ”O srednjovjekovnoj sakralnoj umjetnosti Like”, objavljenog 1975., u kojem se dotiče tamošnje crkvine, proizlazi da je znala za ”nadgrobne ploče” s te crkvine, i to iz radova koje je navela kao izvore iz kojih je crpila podatke za svoj napis. Kao izvore je, naime, navela rad Josipa Brunšmida ”Hrvatske razvaline” iz 1901. te rad Branimira Gušića ”Prilog etnogenezi nekih starohrvatskih rodova” iz 1969. Anđela Horvat u navedenom radu stećke iz Pavlovca Vrebačkog ne spominje jer vjerojatno nije imala prigodu razgledati crkvinu i uvjeriti se u postojanje tamošnjih stećaka. Da ju je i posjetila, bi li tamo zatekla i jednu kamenu nadgrobnicu?
(* 5) Branimir Gušić u spomenutom radu prisjeća se da je Pavlovac Vrebački posjetio s Većeslavom Hennebergom 1922. Većeslav Henneberg, međutim, u rukopisu ”Sumarni izvještaj o naučnom putovanju u Liku god. 1923. s dodatnim izvještajem o putu godine 1922.”, navodi da je taj kraj obišao 26. srpnja 1923. Ne spominje s kime je posjetio Pavlovac Vrebački.
* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected] 
U središtu isječka suvremenog zemljovida: smještaj brijega Šupljača sjeverno od ceste za Gospić i Bursaćeve glavice s Crkvinom južno od iste prometnice (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))
Tloris crkve na Bursaćevoj glavici u Pavlovcu Vrebačkom kojega je izradio arheolog Josip Brunšmid 1901. godine (Izvor: ”Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva” (Josip Brunšmir ”Hrvatske razvaline”), 1901.)
Mjesto na Crkvini na Bursaćevoj glavici na kojem se nalazila srednjovjekovna crkva (Foto: Goran Majetić, 2022.)
Pogled na brijeg Šupljača sa zapada 1932. godine (Foto: Većeslav Henneberg; Izvor: Zbirka fotografske dokumentacije Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture (fototeka.min-kulture.hr) - Zbirka Većeslava Henneberga)
Uspon do špilje Šupljače i vrha istoimenog brijega s južne strane, od asfaltne ceste koja kroz Pavlovac vodi ka Gospiću (Foto: Goran Majetić, 2021.)
Skica temeljnih ostataka srednjovjekovne utvrde na vrhu brijega Šupljača (Crtež: Većeslav Henneberg, 1923.; Izvor: Ministarstvo kulture (i medija) - Uprava za zaštitu kulturne baštine / središnji arhiv - ostavština Većeslava Henneberga (MK - UZKB / SA - OVH))
Tlocrt utvrde Slivnik (Pavlovac) i špilje Šupljače (Crtež: József Szatanek, 2011.; Izvor: Várak (varak.hu))
Na južnom ulazu u špilju Šupljaču (Foto: Goran Majetić, 2022.)
Pogled na špiljsku dvoranu od južnog ulaza u Šupljaču (Foto: Goran Majetić, 2021.)
Pogled sa sjevernog ulaza na špiljsku dvoranu; na velikom kamenu u prvom planu uklesan je križ (Foto: Goran Majetić, 2022.)
Znamen križa uklesan u veliki kamen u špilji Šupljači (Foto: Goran Majetić, 2022.)
Pogled s vrha brijega Šupljače, na kojem se uzdizala branič - kula srednjovjekovne utvrde, na istok prema području Mogorića i Zira (Foto: Goran Majetić, 2021.)