Glagoljica - tisuću godina prije Konstantina

Kod Konstantina mi je potpuno nelogično da bi on, uz tada već jako razvijena pisma grčkog alfabeta i rimske latinice, izradio novo pismo - glagoljicu - čak i za ono vrijeme arhaičnog izgleda, sasvim drugačije strukture, vrlo zahtjevno za učiti, čitati i pisati. Naročito mi je upalo u oči to što glagoljica ima jedinstveni brojevni sustav, baš ni po čemu sličan grčkom ili latinskom.

Stoga sam skloniji mišljenju da je Konstantin preradio grčki alfabet i razvio novo pismo - ćirilicu za potrebe prevođenja crkvenih djela na tada jedinstven ili barem manje razjedinjen slavenski jezik. Pritom je za tipično slavenske glasove uzeo slova ili dijelove slova iz glagoljice, pisma kojim su se Slaveni koristili stoljećima prije Konstantina.
*
Kod glagoljice mi je naročito zanimljivo i to što se 21 znak izgovara kao riječ, dakle zadržane su neke piktogramske osobine, što samo potvrđuje zaključak da grčka azbuka i latinska abeceda kao visoko razvijena fonetska pisma nisu uzor glagoljici, niti ih po tom kriteriju možemo smatrati starijima od glagoljice.

Uz to brojevni sustavi tih pisama su vrlo slični i jednostavniji od brojevnog sustava u glagoljici. Nema nikakvog razloga da bi Konstantin stvaranjem složenijeg sustava zapisivanja otežao pisanje, a time i prevođenje crkvenih djela, a još je manje razloga da bi tako nešto bilo prihvaćeno i u relativno kratkom vremenu se jako raširilo.
*
Stoga sam počeo proučavati stara pisma. Cilj mi je bio pronaći neko o kojem ima više povijesnih tragova, a koje istodobno ima dovoljno sličnosti što bi bila dobra osnova za približno određivanje povijesnog okvira nastanka glagoljice. U tom poslu koristio sam se svim dostupnim izvorima, a naročito izuzetno vrijednom knjigom Carla Faulmanna ”Schriftzeichen und Alphabete aller Zeiten und Völker” (”Slova i alfabeti svih vremena i naroda”), objavljenoj u Beču 1880. godine.
*
S obzirom na to da u srednjoistočnim i dalekoistočnim pismima nisam našao ništa zajedničko s glagoljicom posvetio sam se proučavanju pisama na području arapskog poluotoka i istočne Afrike gdje sam našao jako zanimljive materijalne dokaze među kojima ističem kameni monolit ”Ezana stela” u Aksumu, današnja Etiopija, iz početka 4. stoljeća nove ere.
U Ezana stelu uklesan je tekst na nekoliko jezika i pisama, između ostalih i pismu geez kojim se i danas služi Etiopska pravoslavna tevahedo Crkva. Geez pismo može se pratiti unatrag sve do 9. stoljeća prije nove ere na području današnjeg Jemena i općenito južnog dijela Arapskog poluotoka, gdje se razvilo u oblik koji se zadržao u današnjoj Etiopiji, naročito u 7. i 6. stoljeću prije nove ere o čemu postoje materijalni tragovi u napisima na stijenama i u špiljama u regiji Tigray i eritrejskoj provinciji Akele Guzay.

Očite sličnosti između znakova pisma geez i glagoljice potaknule su me na grafološku analizu te sam zaključio da od 32 osnovna glagoljska znaka njih čak 25 ima veliku sličnost s nekim od znakova iz pisma geez. Prevelika je to podudarnost da bi bila slučajna i da bi se olako zanemarila.
*
Proučavajući ostala pisma iz tog područja uočio sam i neke sličnosti u devet znakova glagoljice i šebeanskog pisma koje se dokumentirano može pratiti sve do 5. stoljeća prije nove ere.
*
Zaključno, od 32 osnovna znaka glagoljice, bez ligatura, podudarnost sa znakovima iz pisama geez i šebe s Arapskog poluotoka pronašao sam u 26 znakova, dok za samo 6 znakova glagoljice nisam našao dovoljno sličnosti. Baš kao i kod gruzijskog i armenskog pisma te khazarianskih runa i ovdje je očito da je glagoljica zahtjevnija za pisanje, odnosno skloniji sam mišljenju da čak i ako su znakovi ovih pisama jedni drugima bili uzor, onda su glagoljski znakovi stariji, oni od koje se uzimalo.
*
Neovisno o tome da li su ova pisma nastala iz glagoljice ili obrnuto, sličnost je neosporna, što navodi na zaključak da se glagoljicu, možda bolje rečeno njezine znakove, može smjestiti u isti vremenski okvir kad se pojavljuju pisma geez i šebe za koja postoje materijalni dokazi, dakle između 9. i 1. stoljeća prije nove ere, što je pomak dalje u povijest za više od tisuću godina i što konačno isključuje Konstantina kao tvorca glagoljice, ali ne i kao njezinog poznavatelja.

Glagoljica je, upravo kako je ustvrdio i biskup Mile Bogović, bitna odrednica hrvatskog identiteta prisutna od samih početaka hrvatske povijesti, povijesti Slavena, a samim time i povijesti Europe. Imajući u vidu ove činjenice smatram da glagoljica svoje porijeklo vuče s područja južnog dijela arapskog poluotoka, te da je pod još nepoznatim okolnostima tijekom nekoliko stotina ili možda čak tisuću godina došla u Europu preko područja današnje Armenije i Gruzije i raširila se u narodu koji se tada nazivao Slavenima, a sljedećih dvije tisuće godina održala se jedino u narodu koji se danas zove Hrvatima.