Istine i laži o pronalasku divovskog kostura u istarskom gradu Labinu

Danas se pronalazak ”diva iz Labina” smatra legendom, što je u ovome slučaju tek manje pogrdna, zamjenska riječ za izmišljotinu. Takav odnos rijekih pisaca, uglavnom promicatelja zavičajne povijesti i turističke ponude Labina i okolice, naspram događaja od prije više od tri stoljeća, posljedica je - nenamjernog iskrivljavanja nekih povijesnih činjenica vezanih uz spomenuti pronalazak, a potom prenošenja istih od strane drugih pisaca isključivo ”vjerovanjem na riječ”. Bez provjere činjenica, bez bilo kakvih, a kamoli dubljih, istraživanja i preispitivanja podataka najvažnijih za ”priču”.

Važno je pridobiti zanimanje javnosti, makar i za laž. Bitno je što bolje prodati laži, ta koga briga za istinu!? Uostalom, za današnji službeni obrazovni sustav - divovi nikada nisu postojali. Prava je istina, međutim, da su divovi svedeni na nepoželjno ništavilo tek onda kada je taj isti sustav (kao i sve bitno na ovome svijetu) postao prepredno oružje u rukama svjetskih moćnika i njihovih domaćih poslušnika. Za utjecajne pojedince iz toga sustava, koji uistinu imaju malo ili nimalo veze s pravom znanošću, divovi su - likovi iz mašte nekih neukih pustolova i(li) pristalica raznoraznih naučnih zavjera.

No, poznato je da su ”u laži kratke noge”. Istina kad-tad utre sebi put i odnosi pobjedu. Zapravo, to se događa onda kada u ljudi sazrijeva želja za istinskim znanjem. Što se, primjerice, spoznaje drevnih divova tiče, sada smo upravo na pragu takvog, istinoljubivog doba. Pa, krenimo stoga u susret jednom iznimnom izvještaju, svjedočanstvu o obitavanju divova na tlu Istre u neko staro (iako, na što ukazaje i jedan navod istaknot u ovome napisu, možda i ne tako davno) doba.

Ljekarnik i povjesničar Bartolomeo Giorgini Asolano (17-18. stoljeće) napisao je 1731. godine (* 1) prvi cjelovit rad o istarskom gradu Labinu i njegovoj okolici pod nazivom ”Memorie istoriche antiche e moderne della terra e territorio di Albona” (”Sjećanje na prošlost i sadašnjost Labina i okolice”; * 2).  Saznanja o povijesnim i suvremenim zbivanjima vezanim uz labinski kraj koja je sakupio i obradio predstavio je u 12 poglavlja. U poglavlju ”IV. O nekim drevnim sjećanjima s kojima se dokazuje starost labinskog kaštela”, Bartolomeo Giorgini sačuvao je sjećanje na pronalazak kostura labinskog diva:

”U raznim su epohama oko Labina pronađeni stari grobovi s trajnim svjetiljkama, zemljanim urnama i ostacima spaljenih leševa, kao i staklene ampule koje su, izgleda, tamo bile stavljene da bi bile napunjene kakvim likerom, koji se protokom vremena možda i pomiješao sa zemljom. Nešto je pronađeno prilikom radova kod crkve sv. Ivana na jezeru, a prije tridesetak godina na trgu, na mjestu u puku poznatom kao Catich pronađene su kosti jednog diva, čija je lubanja bila tri puta veća od uobičajene. No, zbog nemara i neznanja izvođača radova nogama su pogažene kosti s lubanjom te su potom opet pokopane.”.

Iz navoda labinskog povjesničara (netko će dodati - samoukog, no kao što je naglašeno u uvodu ovoga napisa, to za istinoljubivost može itekako biti prednost) proizlazi da je u samom gradu Labinu na razmeđu 17. i 18. stoljeća prilikom nekih građevinskih radova pronađen divovski kostur. Otkopan je u predjelu Labina koji se tada nazivao Kalić (pisac  je pogrešno naveo naziv Catich, dok je ispravan talijanski naziv te labinske četvrti bio Calich), a danas je poznat pod imenom Rialto.

Riječ je o dijelu Labina koji se prostire tik južno od starogradske jezgre, smještene na brijegu na kojem se još u prapovijesti nalazila gradina. U doba kada je Bartolomeo Giorgini pisao svoju povijesnu radnju o Labinu, Kalić je bio tek malim dijelom stambeno naselje, tik kojega su se pružala obrađena polja. Divovski kostur pronađen je, kako naznačuje povjesničar, upravo u stambenom dijelu Kalića, i to na njegovom (središnjem?) trgu. Trgu ne navodi naziv; ili se i trg zvao Kalić ili možda taj gradski prostor tada i nije imao ime. Kojem suvremenom mjestu na Kaliću bi odgovarao položaj ondašnjeg trga u toj labinskoj četvrti? Možda malom trgu koji je na suvremenom turističkom planu grada (priloženom ovom napisu) naznačen toponimom Kalić?

Za pretpostaviti je da je Bartolomeo Giorgini o nalasku kostura čuo od mještana koji su svjedočili njegovom otkopavanju. Kako nam je vremenski raspon njegovog života i ljekarničke službe u Labinu nepoznat ne možemo, naime, tvrditi da je i sam bio svjedok pronalaska kostura. Pronalazak lubanje i kostiju diva oko 1700. godine bez sumnje je za neke građane bio poseban događaj, koji je uzbudio duhove i još dugo se prepričavao. No, ne i za radnike koji su izvodili građevinske radove na trgu, nehajno oskvrnuvši koštane ostatke drevnog diva.

Iz zapisa kojeg nam je ostavio Bartolomeo Giorgini doznajemo i da su oštećene kosti diva radnici iznova zakopali. Oskvrnjivanjem, a potom i zatrpavanjem, pronađenih kostiju, propuštena je prigoda da se bar neka od njih sačuva kako bi u budućnosti svjedočila o jednom izuzetnom pronalasku. Pitanje je, doduše, bi li se kost diva uspjela očuvati jer navod povjesničara da ”nogama su pogažene kosti s lubanjom” može značiti da je otkopan kostur bio krhak i time podložan oštećenju već pri razmjerno malim pritiscima. Kako god bilo, preostatke drevnog diva iznova je po njihovom otkriću prekrila zemlja, koja i danas čuva tajnu o tom davnom divovskom stanovniku Labinštine.

Bartolomeo Giorgini u već spomenutoj radnji iznio je, međutim, još jedan izuzetno vrijedan podatak, kojim potkrijepljuje ranije predstavljen ulomak o nalazima grobova prethodnog stanovništva na području Labina: ”Iz svih tih svjedočanstava i arheoloških pronalazaka može se slobodno zaključiti da je labinski grad iznimno star, možda čak i sagrađen prije nastanjivanja Kolhiđana u Japidiji, jer u njihovo su doba divovi bili iznimno rijetki.”. Labinski povjesničar pri tome je, u poglavlju ”I. O prošlosti i geografskom smještaju Labina”, istaknuo da ”... je uvriježeno mišljenje antičkih pisaca da je približno godine ... 1222. prije utjelovljenja Božanstvene riječi, ...” došlo do izgradnje više gradova i utvrda na istarskom poluotoku od strane Kolhiđana (* 3).

Bartolomeo Giorgini je na podatke neimenovanih pisaca iz staroga vijeka gledao kao na činjenice koje svjedoče o stvarnim događanjima iz drevne prošlosti. Za njega su antički izvještaji, da su Kolhiđani, nakon neuspješne potjere za Jazonom i njegovim Argonautima, koji su za Pelija, kralja Tesalije, oteli zlatno runo u Kolhidi, oko spomenute godine prije Krista nastanili dio Japodije koju su nazvali Istrom, istiniti.

Za ovu priču o ”divu iz Labina” pri tome je od sporednog značaja je li skupina pripadnika spomenutog drevnog naroda, iz postojbine s istočne obale Crnoga mora i jugozapadnih padina planinskoga lanca Kavkaz (današnja zapadna Gruzija), naselila baš Istru ili neki drugi kraj u sastavu ondašnje Ilirije, o čemu su mišljenja antičkih povjesničara i pisaca podijeljena. Bitno je, međutim, da su se Kolhiđani zatekli u Iliriji, a manji broj ih se izgleda i nastanio, negdje uz istočnu obalu Jadranskoga mora, po svemu sudeći potkraj 2. tisućljeća prije Krista. Za ovu priču još je bitnije da su još u to povijesno doba, koje se obzirom na protok nebrojenih vijekova prošlosti čini kao da se zbilo nedavno - jer ovdje je riječ o starome vijeku a ne prapovijesti, u određenoj vrsti suživota s ljudima živjeli, iako tada već malobrojni, pripadnici rase divova.

Današnji povjesničari, međutim, većinom u tim starim zapisima o doticajima Kolhiđana i Ilira iščitavaju tek mit, izmaštanu priču u kojoj ne nalaze poveznicu s drevnom stvarnošću. Na isti način pristupaju i spomenu ovdašnjih divova. No, suvremeni povjesničari mahom pojma nemaju da upravo od pojedinih pisaca u doba antike potječu i neki od prvih izvještaja o nalazu divovskih kostiju. O tome na sveučilištima ne mogu čuti ništa, a ukoliko se nađe student koji o tome pita u najmanju ruku bit će obeshrabren odgovorom, po pitanju divova neukog profesora.

Izvještaji antičkih pisaca o nalazu kostura divova, kao i njihovi zapisi o  posljednjim divovima koji su živjeli među ljudima još u starome vijeku, svakako zaslužuju da ih se istakne. I to u zasebnom napisu. U ovome članku ograničit ću se, međutim, samo na važnost ranije iznešenog navoda Bartolomea Giorginija da su u vrijeme kada su Kolhiđani naselili današnju Istru ”divovi bili iznimno rijetki”. Pisac nam, dakle, nedvojbeno poručuje da su divovi i ljudi još u doba doseljenja Kolhiđana na istarski poluotok, oko 1222. godine prije Krista, bili - suvremenici!

Valja naglasiti i to kako je Bartolomeo Giorgini u svojoj radnji naveo da je pri iskopavanju na labinskom Kaliću pronađena ”lubanja bila tri puta veća” od prosječne glave tadašnjih Labinjana. No, rijetki pisci koji su u novije vrijeme prenosili taj navod, dodavali su mu neke svoje zaključke, kojima su više ili manje mijenjali izvorni izvještaj toga labinskog povjesničara. Među prenositeljima navoda Bartolomea Giorginija o pronalasku divovskog kostura u Labinu na pragu 18. stoljeća, ističe se poznati britanski vojnik, časnik, pustolov, putnik i istraživač nepoznatih krajeva Azije, Afrike i Južne Amerike, (puto)pisac, pjesnik, poliglot (poznavao je 20-ak svjetskih jezika), prevoditelj, etnolog, antropolog, povjesničar, arheolog i diplomat Richard Francis Burton (1821-1890.).

Richard Francis Burton službovao je kao britanski konzul u Trsu od 6. prosinca 1872. godine sve do smrti. Životom i radom bio je više ili manje vezan uz Istru punih 18 godina. Obilazivši je u više navrata u društvu tršćanskih i istarskih prijatelja i poznanika, ponajviše povjesničara i istraživača, pisao je o zemljopisu, povijesti i gospodarstvu Istre, o izgledu, podrijetlu i običajima istarskih ljudi, ... Proputovao je i nekim drugim hrvatskim krajevima, ponajviše Hrvatskim primorjem i Dalmacijom.

Posebice se zanimao za istarske gradine, u kojima je s pravom prepoznao prapovijesnu baštinu, kao i za arheološke nalaze s područja istarskog poluotoka. Nakon istraživanja Richarda Francisa Burtona nitko više nije dovodio u pitanje prapovijesno određenje istarskih gradina, koje su osobito brojne, a neke od njih i velebne po osegu, veličini zidina i sačuvanosti oblika. Neke druge njegove postavke o povijesti Istre s vremenom su zastarjele, odnosno pokazale su se netočnim ili tek djelomično ispravnim.

O putovanjima i istraživanjima istarskog poluotoka i istočnojadranskog priobalja objavio je desetak napisa. Za povijest i arheologiju Istre značajna su dva njegova znanstvena rada: ”Notes on the Castellieri or Prehistoric Ruins of the Istrian Peninsula” iz 1875. i ”More Castellieri” iz 1878. godine (* 4). Oba rada sastoje se od po dvije, međusobno povezane cjeline. U prvome radu iznosi zapažanja s istraživačkog putovanja Istrom, kojega je najvećim dijelom proveo u studenome 1873. godine. Tada je posjetio nekoliko istarskih gradina, od kojih je pomno istražio gradinu Kunci nedaleko Labina s dvostrukim bedemom izvorno izvedenim kao ”kiklopski” suhozid. U drugome radu prenio je dojmove i spoznaje koje je prikupio tijekom obilaska istarskog priobalja parobrodom, kojega je poduzeo u listopadu 1876. godine. U okviru toga putovanja najviše se zadržao istražujući upravo u Labinu i okolici.

U drugom dijelu rada "More Castellieri" Richard Francis Burton poručuje: ”Moram iznova uputiti čitatelje na Giorginijevu knjigu što se tiče otkrića iz otprilike 1817., kada je na lokalitetu poznatom kao Kalić (jedan rukopis donosi Calick) pronađen ”labinski div”, čiji je kostur bio triput veći od vrlo visokog i vrlo krupnog čovjeka, ...”. Richard Francis Burton navodi pogrešnu godinu otkrića kostura, jer je Bartolomeo Giorgini u svojem radu, napisanom 1731. ili koju godinu kasnije, istaknuo da je kostur diva pronađen prije oko 3 desetljeća, dakle približno 1700. godine. Osim toga, engleski povjesničar prosto zaključuje da je pronađen kostur ”bio triput veći od vrlo visokog i vrlo krupnog čovjeka”, dok Bartolomeo Giorgini jedino spominje da ”je lubanja bila tri puta veća od uobičajene”.

Takav zaključak Richarda Francisa Burtona vrlo vjerojatno i nije daleko od istine. Obzirom na anatomske odnose ljudskog tijela, opravdano je pretpostaviti da je i visina diva, čija je lubanja bila tri puta veća od glave povjesničarevih suvremenika, bila jednako toliko puta veća od njihove visine. Ukoliko je, dakle, Bartolomeo Giorgini naveo bar približno točnu veličinu divove lubanje, te uzmemo li da su ”vrlo visoki” muškarci za života Richarda Francisa Burtona imali oko 185 centimetara, proizlazi da je ”labinski div” dosezao visinu od čak 555 centimetara ili 5,5 metara.

U ranijim napisima o nekim od poznatih slučajeva pronalaska divovskih kostiju na tlu Hrvatske, ukazao sam da se visina divova kojima su ti ostaci pripadali može procijeniti na oko 3,5 do 4 metra. Radi li se u slučaju ”labinskog diva” o pogrešnoj procjeni ili pretjerivanju svjedoka koji su o nalazu izvijestili Bartolomea Giorginija? Ili nam, pak, približno točno isticanje njegove ogromne lubanje ukazuje da su u krajevima uz istočnu obalu Jadrana u neko nepoznato doba prošlosti uistinu obitavali i još veći i krupniji divovi?

U novije vrijeme za dostupnost saznanja o pronalasku kostiju ”labinskog diva” u široj javnosti Labina, Istre i Hrvatske prvenstveno je zaslužan novinar, pisac, izdavač, humorist i sakupljač narodne jezične baštine labinskoga kraja Marijan Milevoj (1946.; * 5). No, u knjigama koje je napisao ili uredio, a u kojima se dotiče i slučaja ”labinskog diva”, spominjući pronalazak njegovog kostura ili, pak, zanimanje Richarda Francisa Burtona za izvještaj o tome nalazu koji je ostavio Bartolomeo Giorgini, iznio je i pojedine tvrdnje koje nisu u suglasju s izvorima iz kojih potječu.

Tako, primjerice, u svojevrsnoj fotomonografiji ”Labinski album - Priča koja nema kraja”, za čiji sadržaj osnovu čine stare razglednice Labina i okolice, a koju je 2007. godine izdao ”Mathias Flacius” iz Labina, spominjući istraživanja Richarda Francisa Burtona u Labinštini, u poglavlju ”Labin” navodi: ”U oči upada njegovo navođenje da je od Labinjana čuo da je nedaleko od Kalića (Calicha) pronađen kostur čovjeka koji je bio visok blizu tri metra!”.

Engleski povjesničar, međutim, u radnji "More Castellieri" ne spominje da je o nalazu divovskog kostura čuo od Labinjana. Premda je to moguće, činjenica je da je Richard Francis Burton spoznaju o ”labinskom divu” uvrstio u svoj rad upravo stoga što je zapis o njoj ostavio povjesničar  Bartolomeo Giorgini. Nije točan navod Marijana Milevoja da je u Labinu ”pronađen kostur čovjeka koji je bio visok blizu tri metra”. U izvorniku na engleskom jeziku Richard Francis Burton naglasio je da je kostur diva iz Labina ”bio triput veći od vrlo visokog i vrlo krupnog čovjeka” (* 6).

U predgovoru knjige ”Povijesni pregled Labina i okolice - Memorie istoriche della terra e territorio d Albona”, tiskane 2010., po prijevodu cjelovitog rada  Bartolomea Giorginija iz (oko) 1731. godine, Marijan Milevoj očito ispravlja prethodnu grešku navevši da je Richarda Francisa Burtona ”... posebno zaintrigirao onaj dio teksta Bartolomea Giorginija koji se odnosi na otkriće ”labinskog diva” na lokalitetu zvanom Kalić, a danas poznatom i kao Rialto, čiji je kostur, poziva se Burton na Giorginija, bio tri puta veći od normalnog čovjeka!”.

Marijan Milevoj, međutim, u ovome izdanju iznio je jednu drugu netočnost, koja se tiče i ”diva iz Labina” i Richarda Francisa Burtona, ali i arheološke znanosti: ”Dokaze o postojanju toga diva tražio je u spilji podno drevnog Labina, po njemu zvanoj Tvrda stijena, o kojoj također piše Giorgini, ali ih na svoju žalost nije našao. Kasnije će unutrašnjost te spilje, koja se nalazila na posjedu obitelji Negri pa je danas poznata i kao Negrijeva spilja, istraživati i drugi arheolozi, ali s istim ishodom.”.

Naprotiv, Richard Francis Burton nije mogao tražiti dokaze o postojanju toga diva u špilji, kada je Bartolomeo Giorgini izričito naveo da je kostur iskopan na Kaliću i da je tamo uništen i iznova zatrpan. Britanski povjesničar i arheolog u spomenutoj labinskoj špilji pokušao je pronaći - kosti prapovijesnog čovjeka (* 7). Očito su u istoj potrazi kasnije bili i neki drugi arheolozi i paleontolozi, čija imena Marijan Milevoj ne navodi. Oni nesumnjivo u špilji nisu tražili ostatke diva. Bi li uopće javno izvještavali o istraživanjima kojima bi zadaća bila pronaći dokaz o postojanju diva u Labinu? Takvih izvještaja nema te je Marijan Milevoj mogao jedino naići na zapise o bezuspješnom traganju navedenih stručnjaka za pračovjekom (* 8).

Navedene pogreške Marijana Milevoja, očito nenamjerno počinjene, dopiru u javnost putem tuđih putopisa i drugih napisa na mrežnim stranicama čiji čitatelji dobivaju krivu predodžbu o ”divu iz Labina”. Tako, primjerice, na Portalu za kulturni turizam (kulturni-turizam.com), u napisu ”Sentonina staza Labin - Rabac”, koji promiče zanimljivosti i ljepote od podnožja starog grada Labina do uvale Maslinica u Rabačkom zaljevu, piše da Richard Francis Burton ”... traži dokaze o postojanju tog diva u spilji s izvorom podno starog grada Labina ... Dokazi o kosturu nikad nisu nađeni te se ova priča prepričava kao legenda.”. No, obzirom na to da je turistički novinar dobio ”dokaz” da je priča o ”divu iz Labina” legenda, bezbrižno mu je ustvrditi i kako je ”... Kostur tri puta veći od normalnog čovjeka ... navodno otkriven na lokalitetu Kalić, ...”.

Na portalu Istra (istra.hr), u napisu ”Sentonina staza” neupućen pisac još je više ”zaveden” iskrivljenim činjenicama u njemu dostupnom i znanom izvoru o ”labinskom divu”, pa pišući o Negrijevoj špilji pod Labinom čitatelja uvjerava da ”... postoji legenda koja govori da je u špilji pronađen kostur diva, triput većeg od normalnog čovjeka. No iako su se pokušali pronaći njegovi ostaci, labinski div ostao je samo legenda.”. Istina je, naprotiv, posve drugačija: pronalazak ”diva iz Labina” nije izmišljen ili izmaštan već je u povijesnom zapisu predstavljen kao stvaran događaj, a njegov kostur nije otkopan u špilji podno grada, već gotovo u samom središtu Labina.

Sličnih objava na mrežnim stranicama može se naći još, a sve sadrže bar neku od već iznijetih pogrešaka do kojih je, u suštini, došlo iz uvjerenja da su ”prepisali” istinit podatak. Tanka je crta koja dijeli istinu od laži, makar u ovome slučaju tih laži njihovi objavitelji bili i posve nesvjesni. Nadam se da će  ovaj napis pripomoći osvještavanju (budućih) pisaca po pitanju pogrešaka kojima se trenutno iskrivljeno predstavljaju činjenice vezane uz ”labinskog diva”.