Crikvena - sjećanje na ”gromovitu” velebitsku crkvu?

Crikvena (1641 m.n.v.) nije najviši vrh skupine Rožanski kukovi (* 1), ali je svakako na više načina jedan od najistaknutijih. Kada se Rožanskim kukovima prilazi s juga Premužićevom stazom (* 2), vršna stijena Crikvene ističe se visinom, bjelinom i oblikom, koji podsjeća na - uzvišeni hram duha kupolastog svoda.

Spomenuta staza, majstorski izvedena od 1930. do 1933. godine, kroz predio ”divljeg” vapnenačkog krša, prolazi podno samog vrha Crikvene. Prilazeći vrhu s juga, staza se uspinje preko 60-ak kamenih stuba, isklesanih i postavljenih uzduž uskog klanca koji vršnu stijenu dijeli na zapadnu i istočnu polovicu. Prirodno usječen klanac proširen je i opremljen stubištem upravo tijekog izgradnje ove jedinstvene staze.

Nakon uspona do posljednje stepenice, od staze u lijevo vodi strmi odvojak kojim se za svega nekoliko minuta, oprezno se penjući i uz pomoć ruku, ali i u kamen usječenih stopa i uglavljenih čeličnih klinova, stiže na malu vršnu zaravan Crikvene. Vidik s vrha uistinu je poput pogleda s tornja katedrale, prostran i čaroban.

Prije probijanja staze podno vršne stijene, nepristupačna Crikvena nije mogla predstavljati obredno mjesto. Ljudi se na vrhu nisu okupljali za svetkovina, niti su tu podignuli crkvu. No, upravo stoga s pravom se možemo zapitati od kuda onda ovom kamenom kuku ime. Je li naziv Crikvena vezan tek uz oblik vrha, koji nas podsjeća na kameni hram? Ili je u blizini Crikvene nekoć uistinu postojala crkva?

Odvjetnik i planinar Ivan Krajač (1877-1945.?) uvelike je zaslužan za razvoj planinarstva i turizma na sjevernom Velebitu, posebice za izgradnju planinarskog doma na Zavižanu, Rossijevog skloništa i Premužićeve staze. Istražujući Rožanske kukove, već je s početkom izgradnje te staze doveo u vezu naziv vršne skupine Crikvine s mogućnošću postajanja neke drevne crkve. U napisu ”Rožanski kukovi”, objavljenom u časopisu ”Hrvatski planinar”, broj 8 iz 1930. godine, Ivan Krajač piše: ”Tipično staro-hrvatsko ime Crikvine upućuje na neku staru dosada neotkritu ruševinu staro-hrvatske crkvice na njemu ili u njegovoj neposrednoj okolini, dok se je negda u dugim i teškim stoljećima narod sa djecom i blagom sklanjao pred dušmanskim provalama u ovaj neprohodni kraj. Međutim i sam masivni greben Crikvina s raznih mjesta pokazuje silhuetu golemog strmog crkvenog krova (dom) i tornja zapadno uza nj.”.

Šumarski inženjer Ante Premužić (1889-1979.), istinski ljubitelj prirode, zaštitar i istraživač Velebita, tijekom gradnje već spomenute pješačke staze koja je po njemu nazvana, imao je prilike od velebitskih gorštaka s kojima ju je gradio čuti i predaju o Crikveni. Ono što je saznao od njih, ali i što je sam uočio, zabilježio je (tek) tri desetljeća kasnije, u napisu ”Velebitski listići”, objavljenom u časopisu ”Naše planine” (sljedniku časopisa ”Hrvatski planinar”), broj 1-2 iz 1960. godine: ”Dok nije bilo staze, ljudi u opće nisu prolazili idući kroz Kukove usjekom između dviju Crikvena, jer je to bilo nemoguće ... Zato narod ne pozna desnu i lijevu Crikvenu, ali vrlo točno označava Crikvine, oveći ravni plato ispred obih Crikvena, koji je pokriven bjelogoricom, a koji svojim izgledom, smještajem i nazivom odviše podsjeća na to, da bi za njega trebalo ozbiljno zainteresirati naše arheologe.”.

Ante Premužić razlikuje, dakle, Crikvenu kao cjelovit vrh između čijih se stijena prije izgradnje pješačke staze nije prolazilo, i Crikvine, danas šumom posve obraslu zaravan ispod stijena Crikvene. Istraživač ne ukazuje pobliže na smještaj navedene zaravni. Prema suvremenom zemljovidu, bit će da je riječ o zaravni koja se pruža jugoistočno od vrha, na visini od oko 1550 metara nad morem. Zaravan je uistinu obrasla bukovom šumom, s tek pokojim stablom crnogorice.

Nekoć davno na zaravni su umjesto šume bile livade. A kako nam ukazuje narodna predaja, i sačuvani toponim Crikvine, možda je tu stajala i stara pastirska crkva. Planinar i planinarski pisac te istraživač Like i Velebita, veterinar Ante Rukavina (1928-1994.) iz Gospića na to upućuje u knjizi ”Zvona ispod zvijezda - Putopisna i povijesna razmatranja o velebitskim sakralnim građevinama”, u kojoj je predstavio saznanja o većini nekadašnjih i postojećih crkava na Velebitu (* 3):

”Tko zna u kojem se razdoblju narod koristio ovim blizim pašnjacima, koji su se možda nekad prostirali sve do nebotičnih (* 4) stijena. I pod njima onda podigao crkvu, u zaklonici od vjetrova i oluja, da se ima gdje pomoliti Bogu i pomiriti se s njim. U kasnijim stoljećima i brojnim stradanjima, kojih na Velebitu nije bilo malo, zaboravilo se na crkvicu, a šuma je pokrila nekadašnje pašnjake. Ipak, ostalo je ime onog zaravanka ispod stijena koje upućuje na istraživanje. A kasnije narod je možda i sam vrh iznad tog mjesta poistovjetio sa svojom crkvicom i slično ga nazvao. Sam oblik vrha bio je pogodan da se tako nazove, jer je kao golemi toranj nadvisivao tamne šume ispod sebe.”.

Arheološka istraživanja zaravni podno Crikvene, na koja je pozvao Ante Premužić, nisu provedena. Ukoliko bi se poduzela, moguće je da bi otkrila ostatke zidova crkvenog zdanja građenog suhozidnim načinom gradnje. Crkv(ic)a podno Rožanskih kukova zacijelo je po pristupu gradnji bila istovjetna ili slična crkvi na visoravni Jezera iznad naselja Krasno i nedaleko Zavižana. Suhozidi te crkve, smještene također na znatnoj nadmorskoj visini od oko 1450 metara, izgrađeni su od velikih i grubo klesanih komada vapnenca, a izvorno je vjerojatno bila nadsvođena drvenim krovom.

Arheološka istraživanja možda bi, osim na položaj, veličinu, usmjerenost i oblik stare crkve, ukazala i na prisutnost okolnog groblja. Na to upućuju i pisci elaborata ”Prostorni plan uređenja Nacionalnog parka Sjeverni Velebit - Konzervatorska podloga zaštite i očuvanja kulturnih dobara” (* 5), kojeg je 2008-2009. godine izradio Konzervatorski odjel u Gospiću Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske. U spomenutom elaboratu o mogućem crkvištu se, pod naslovom ”Sj. Velebit, Crikvena (kota 1648)”, ističe bilješka: ”Oveći ravni plato ispod stijena Crikvena. Potencijalni arheološki lokalitet. Zbog položaja i samog toponima, na ovom položaju se može pretpostaviti postojanje arheološkog lokaliteta (npr. ostaci sakralnog objekta ili groblja).”.

Kojem svecu je mogla biti posvećena crkva podno Crikvene u Rožanskim kukovima? O tome možemo samo nagađati jer predanja nisu sačuvala spomen o nazivu crkve. No, opravdano se možemo pitati ne krije li tu uspomenu ime obližnjeg vrha, ujedno i najvišeg u skupini, Gromovače? Poznato je da su u starohrvatsko doba mjesta s takvim i sličnim nazivima bila posvećena štovanju svetog Ilije Gromovnika. Je li upravo to bio slučaj i s ovom crkvicom u sjevernom Velebitu, koja je bila jedno od svetišta na najvećoj nadmorskoj visini na toj planini, izloženo čestim vremenskim nepogodoma obilježenim zadivljujućim munjama i gromovima?