Po(r)uka stećaka iz Grabušića: ”Počivali u miru Božjem”

Crkvina u Grabušiću nalazi se zapadno od nekadašnjeg glavnog seoskog puta, na istočoj padini brijega Gradina (739 m.n.v.). Mještani Grabušića sačuvali su sjećanje na položaj nakadašnje srednjovjekovne crkve, za koju nije poznato kojem svecu zaštitniku je bila posvećena. Više se ne naziru temeljni ostaci crkve, ali se mjesto na kojem je bila sagrađena raspoznaje po neravninama (blagim uzdignućima i ulegnućima) koje otprilike prate smjer pružanja njezinih srušenih zidova. Stara crkva u Grabušiću stradala je s početkom provala Turaka u Liku, vjerojatno još krajem 15. stoljeća.

Prema dostupnim podacima, stećke u Grabušiću prvi od stručnjaka obišao je 1923. godine povjesničar, konzervator i muzeolog Većeslav Henneberg (1889-1937.) iz Zagreba (* 2). O tome svjedoče njegovi putni zapisi i fotografija nekolicine stećaka, koji se čuvaju u arhivu Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u Zagrebu. Približan tlocrt temeljnih ostataka srednjovjekovne crkve u Grabušiću, kao i raspored preostalih stećaka koje je zapazio na tamošnjoj Crkvini, prikazao je na crtežu, na koji ću se osvrnuti kasnije.

Posao učitelja povijesti i zemljopisa Većeslav Henneberg upravo je 1923. godine počeo nadopunjivati suradnjom s konzervatorskom službom, koja je tada radila u okviru Povjerenstva za čuvanje spomenika u Zagrebu. Zahvaljujući toj suradnji, dvije godine kasnije postao je kustos tamošnjeg Muzeja za umjetnost i obrt, ali je nastavio s putovanjima vršeći i konzervatorske zadaće. Na fotografijama koje je snimao naredno umalo desetljeće i pol, do prerane smrti, ovjekovječio je prvenstveno prapovijesne gradine te srednjovjekovne utvrđene gradove, crkve i crkvine Like i Dalmacije.

Na crno-bijeloj fotografiji koju je Većeslav Henneberg snimio na Crkvini u Grabušiću uočava se 6 nadgrobnica - stećaka, od ukupno 23 stećka koja je zatekao, u obliku izduženih ploča i sanduka. Da je još 1923. godine na tamošnjoj Crkvini bilo toliko stećaka, dokazuje crtež koji je konzervator sačinio, prikazavši i približno točan položaj svake od nadgrobnica. U pozadini Crkvine sa stećcima, na fotografiji se nazire vršni dio brijega pod nazivom Gradina, na kojem se u prapovijesno doba nalazila ilirska (japodska) gradina. Snimak svjedoči i to da su prije jednog stoljeća padine brijega bile pod pašnjacima, dok ih danas obrasta bjelogorična šuma uz tek rijetke očuvane i prostorno male livade.

Prvi zapis u nekom stručnom glasilu o stećcima u Grabušiću potječe od povjesničarke umjetnosti i konzervatorice Anđele Horvat (1911-1985.) iz Zagreba. U časopisu ”Historijski zbornik”, broj 1-4 iz 1951. godine (* 3), u napisu ”O stećcima na području Hrvatske”, poziva se na istraživanje spomenutog prethodnika u konzervatorskoj službi. Odajući time zapravo priznanje na prijeratnom konzervatorskom i fotodokumentacijskom radu Većeslava Henneberga, Anđela Horvat, između ostaloga, ukratko ističe: ”U Konzervatorskom zavodu u Zagrebu postoje bilješke V. Heneberga, koji je istražujući srednjovjekovne gradove imao prilike doći u zabitija mjesta Like i Krbave, pa je tom prilikom ... uspio konstatirati, da stećaka ima kod Debelog Brda, Grabušića i Pećana (sve kotar Titova Korenica), te u Mogoriću i Tušicama (kotar Gospić). U svih ovih pet lokaliteta stećci su registrirani u blizini staroga crkvišta.”.

Anđela Horvat stećke u Grabušiću istražila je tek 14 godina kasnije, o čemu svjedoči njezina putna bilješka od 16. kolovoza 1965. godine. Tamošnje stećke obišla je i u svojstvu suradnice povjesničara Šefika Bešlagića (1908-1990.) iz Sarajeva, za potrebe popisa stećaka na području Like, Banovine (Banije) i Slavonije, koji je priložio knjizi ”Stećci: Kataloško-topografski pregled”, objavljenoj 1971. godine. Šefik Bešlagić uz dozvolu Anđele Horvat prenio je sadržaj njezine radne bilješke u navedeno djelo, objavivši o stećima u Grabušiću: ”Na lokalitetu Crkvina, zapadno od seoskih kuća, nalazi se nekropola sa 7 stećaka (6 ploča i 1 sanduk). Obrada je uglavnom slaba, spomenici su utonuli i pomicani, a neki primjerci su ugrađeni u suhozid. Orijentacija nije zabilježena. Ukrašena je 1 ploča motivom uklesanog krsta. Navodno je ovdje ranije bila nekropola sa 50 stećaka.”.

Anđela Horvat prije nešto manje od 6 desetljeća u Grabušiću zatiče, dakle, svega još 7 stećaka, i to posljednjih par na nekropoli a ostale u suhozidini uz seoski put (* 4). Konzervatorica je pobrojila stećke, istražila kakvoću obrade (klesanja), ispitala sadrže li uklesane natpise ili reljefe, a zabilježila je i stanje nadgrobnica u kojem ih je zatekla. Nije zapisala usmjerenost stećaka na Crkvini obzirom na strane svijeta, vjerojatno već i stoga jer je zamijetila da nisu u izvornom položaju. Inače, prema još uočljivim tragovima srušene crkve, ista se pružala približno u smjeru zapad - istok, sa svetištem (apsidom) okrenutom ka istoku.

Doprinos poznavanju stećaka u Grabušiću, a s time u vezi i njihovog postepenog nestajanja u tome selu, pružili su povjesničari Milan Kruhek i Zorislav Horvat. Napisu ”Sakralna arhitektura Like i Krbave na području Krbavsko-modruške biskupije”, objavljenom u zborniku radova ”Krbavska biskupija u srednjem vijeku” (posvećenom istoimenom znanstvenom simpoziju održanom 23-24. travnja 1986.), izdanom 1988. godine, priložili su tlocrte dijela srednjovjekovnih crkava Krbave koje je izradio Većeslav Henneberg, koje su pronašli u njegovoj ostavštini. Među tada prvi puta objavljenim crtežima našao se i onaj Crkvine u Grabušiću, s prikazom tada još uočljivih temeljnih ostataka stare crkve te okolnog groblja na kojem je naznačio položaj 23 nadgrobnice - stećka (* 5).

Na spomenutom crtežu nije naznačena usmjerenost crkve u odnosu na strane svijeta. No, usporedbom crteža sa zatečenim stvarnim stanjem, može se ustvrditi da je većina nadgrobnica 1923. godine još uvijek bila polegnuta u (približno) istome smjeru, prema istoku. To ujedno znači da ih je Većeslav Henneberg zatekao uglavnom u izvornom položaju, odnosno da ih većina do tada nije bila pomicana ili premještana. Među nadgrobnicama prikazanim na crtežu izdvajaju se dvije koje su polegle preko temelja crkve i susjednog zdanja. Čini se da su te dvije ploče (ili sanduci), u doba kada je Crkvinu obišao spomenuti konzervator, za razliku od ostalih stećaka već bile izmaknute s prvobitnog mjesta (* 6).

Anđela Horvat po obilasku Crkvine u Grabušiću istaknula je za posljednje tamo uočene stećke da ”spomenici su utonuli”. Moguće je, dakle, da se pod stoljećima nakupljanoj zemlji na ostacima predturske crkve još i danas nalazi sačuvana koja nadgrobna ploča ili sanduk. Da takvu mogućnost ne valja odbaciti, svjedoči otkriće većeg broja nadgrobnica na Crkvini crkve Sveti Marko Grob u Podudbini tijekom arheoloških istraživanja provođenih 1996-2000. godine (* 7). Spomenute nadgrobnice - stećci pronađeni su (tek) nakon uklanjanja sloja zemlje i kamenja koje je potjecalo od crkve postradale u Drugome svjetskom ratu i razgrađene 1949. godine. Za primjetiti je da je u slučaju crkve u Podudbini valjalo iskapati zemlju i građevinski otpad nakupljen za oko pola stoljeća, dok se isti na Crkvini u Grabušiću gomilaju deseterostruko duže, čak oko pet stoljeća.

*
U potragu za stećima u Grabušiću uputio sam se 26. ožujka 2022. godine. Prije suvremenog groblja u Grabušiću, koje se nalazi s desne strane ceste D-1 gledano iz smjera Korenice, skrenuo sam na mjesnu asfaltnu cesticu koja vodi do zaselka označenog na zemljovidu nazivom Breg. Nakon oko 500 metara zaustavio sam se na križanju s makadamskim putom nedaleko Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva (OPG) Vukobratović. Vlasnika Marinka Vukobratovića zatekao sam na livadi dok je skrbio za konje te sam ga pitao za položaj Crkvine. Znao je gdje se otprilike nalazi ali se za točan položaj raspitao kod sumještana. Pošto je zbrinuo konje, spremno mi pridružio u pronalaženju Crkvine, kao i mogućih preostalih sačuvanih stećaka.

Crkvinu smo pronašli nedaleko uzdužnog seoskog (danas na dijelovima umalo šumskog) puta ograđenog s obje strane suhozidinama složenim od krupnih komada kamenja. Taj put pruža se kroz zaselak Banovići (podno zaselka Breg) približno u smjeru sjever-jug, sve do posljednje kuće u nizu kod koje skreće ka jugoistoku i vodi do državne ceste D-1. Poviše i zapadno od te kuće položaj je Crkvine na kojoj se uočavaju razbacani ulomci kamenja, kao i zemljane neravnine koje očito prekrivaju ostatke crkvenih temelja. Na Crkvini se ne vidi niti jedan stećak.

Stećaka nema niti oko lokve koja se nalazi tik istočno od spomenutog seoskog puta, otprilike na polovici njegove dužine kroz zaselak Banovići. Nekoliko velikih kamenih sanduka i ploča uočava se jedino u zapadnom suhozidu, okrenutom padinama brijega Gradina, koji omeđuje taj put. Uočljiva je i klesarska obrada ploha, što upućuje da je uistinu riječ o toj vrsti spomenika. Kameni sanduk ima dimenzije oko 170 x 55 x 55, a ploča oko 115 x 60 x 28 centimetara. Pri tome valja uzeti u obzir da ovi spomenici uslijed oštećenja više nisu cjeloviti. U suhozidu sam uočio još dvije ploče, koje prema izgledu i debljini odgovaraju nadgrobnicama, ali ih nisam izmjerio.

Pokušali smo pronaći i neki od spomenika s drugog najstarijeg poznatog groblja u selu (nakon onoga na Crkvini), koje se nalazilo uz državnu cestu, no u tome nismo uspjeli unatoč kazivanja starijeg sumještanina da bi tamo još uvijek trebao biti jedan nakošen nadgrobni spomenik. To groblje je, za razliku od Crkvine, ucrtano na zemljovidu 1. vojne izmjere Karlovačkog generalata iz 1774-1775. godine. U detaljniju pretragu livada iz kojih strši obilje vapnenačkog kamena živca nismo se upustili, zbog drugih obaveza ali i radi prilične podnevne - proljetne (!) - žege.

Marinko Vukobratić spomenuo je kako je čuo od starjih stanovnika sela da su neki njihovi sumještani nakon Drugoga svjetskog rata razbili više stećaka. Dodao je, međutim, da ih je sve ubrzo ”stigla kletva” jer da nakon oskvrnuća spomenika nisu više dugo poživjeli. Očito se i u Grabušiću s koljena na koljeno prenosilo vjerovanje da oni koji nasilno zatiru spomen-obilježja predaka ne mogu umaći ”kazni nebesa”. Vjerovali li ili ne u takva narodna predanja, budućim pokoljenjima svakako smo dužni prenijeti po(r)uku da im valja dobro razmisliti kako će se odnositi prema baštini predaka. Uostalom, ne kazujemo olako i ne klešemo reda-radi na nadgrobnice nadu, koja je ujedno i opomena: ”Počivali u miru Božjem”!

*

Ako je za vjerovati prvom (ne)poznatom očevicu iz (polovice) 19. stoljeća, tada je u Grabušiću bilo sačuvano još 50 stećaka.  Opravdano je pretpostaviti da ih je već u to vrijeme bar nekolicina bila ugrađena u mjesni suhozid i da ih je nekoliko okruživalo seosku lokvu. Oko 70 godina kasnije, Većeslav Henneberg na crtežu iz 1923. godine posvjedočuje da je na tamošnjoj Crkvini uočio više nego dvostruko manje stećaka, 23. Bez uvida u njegove izvorne bilješke, ne možemo sa sigurnošću reći je li čuo i za tada već zacijelo izmještene primjerke u selu. Nešto više od četiri desetljeća kasnije, 1965. godine Anđela Horvat bilježi još samo 7 stećaka u Grabušiću. Moguće je da bi se iz njezine putne bilješke točno doznalo koliko je još nadgrobnica zatekla na Crkvini, a koliko ih je pronašla (na osnovu prvog zapisa iz 1900. godine i(li) kazivanja seljana) u suhozidini seoskoga puta.

Naposljetku, nakon proteka još šest desetljeća, do danas su u Grabušiću pouzdano ”preživjela” svega dva stećka. Možda bi se pomnijom pretragom, kao i potrebnim mjerenjima i uvidima u način obrade, potvrdilo postojanje još nekolicine kamenih nadgrobnica. Velika većina izvorne nekropole stećaka nepovratno je uništena, kao što je slučaj i s gotovo svim drugim poznatim grobljima ”na redove” u Lici, s kojih su nas nekoć motrili stećci - ”kameni spavači”.