
”Tetoviraju se poput drugih Ilira i Tračana.” (7, 5, 4)
Na postupak tetoviranja kod Ilira najvjerojatnije ukazuju i arheološki nalazi. U pojedinim grobovima u, primjerice, Glasincu i Donjoj Dolini u Bosni i Hercegovini, pronađene su kratke i vrlo zašiljene brončane igle. Arheolozi pretpostavljaju da su njima Iliri bockali kožu, utiskujući pod nju boju u obliku željenog znaka. Tako naneseni znak, ili više istih ili različitih znamenja, ”slikovno” je obilježavao Ilire do kraja života. Znakovi vidljivi na koži lica i ostatka tijela isticali su njihovu osobnost, predanost božanstvima, vjeru u duhovnu zaštitu koju im pružaju, neustrašivost i snagu ratnika te pripadnost pojedinom društvenom sloju, kao i rodu, plemenu i narodu.
Čini se da je još od prapovijesti tetoviranje bila osobitost stanovnika koji su živjeli na području Balkana. U starome vijeku kratke bilješke o tetoviranju Ilirima susjednih Tračana ostavilo je više starogrčkih i rimskih pisaca. Nije poznato da su tetoviranje nekoć upražnjavali predci današnjih slavenskih naroda. To može upućivati da suvremeni žitelji Balkana uvelike vuku podrijetlo upravo od Ilira i Tračana. Tetoviranje je na prostoru na kojemu su obitavali Iliri prisutno i danas, iako u manjoj mjeri. Među Hrvatima u Bosni i Hercegovini, primjerice, taj običaj zadržao se pod nazivom sicanje, a ponegdje i tatuiranje, (na)boc(k)anje, badanje, šaranje ili križićanje.
S kojim znakovima su se Iliri i susjedni narodi tetovirali? Odgovor na ovo pitanje također spada u doseg pretpostavki temeljenih na više izvora. Ponajprije na znakovlju istaknutom već na pojedinim prapovijesnim čovjekolikim (antropomorfnim) kipićima, koji potječu iz razdoblja od oko 5300. do 2200. godine prije Krista. U tome znakovlju arheolozi su prepoznali, uz pojedine dijelove odjeće i(li) nakita, i moguće tetovaže. Riječ je o kipićima izrađenim od pečene gline (terakote) koji pripadaju najstarijoj vinčanskoj kulturi, s prostora današnje središnje Srbije, a potom i mlađima, butmirskoj kulturi s prostora današnje središnje Bosne i Hercegovine te vučedolskoj kulturi s prostora današnje istočne Hrvatske.
Neki od znakova na dijelu tih kipića, koji možda odgovaraju tetovažama, jednostavne su ravne ili izlomljene crte te rjeđe točke, krugovi, spirale i drugi geometrijski oblici. Brojni znakovi koji su mogli biti dijelom ilirskih i tračkih tetovaža nalaze se urezani i na nekolicini raznih drugih prapovijesnih i starovijekovnih glinenih, kamenih, jantarnih, metalnih i staklenih predmeta, od keramike do nakita, pronađenih na arheološkim nalazištima, ali i uklesani ili isklesani na nadgrobnim i drugim kamenim spomenicima širom Ilirika. Među takvim spomenicima, s bogatom i raznolikom ornamentacijom, ističu se brojem, veličinom, položajem, rasprostranjenošću i drugim odlikama, stećci i njima srodna kamena baština, od ploča do križeva, čije podrijetlo - za što postoje određeni dokazi - znatnim dijelom seže upravo u prapovijest i stari vijek.
Premda su slikovni motivi na tim spomenicima raznorodni, od jednostavnih svastika, križeva, krugova, ... do složenog znakovlja, pa i prikaza nekih nebeskih tijela, životinja i stvari, za sada možemo tek nagađati jesu li koji od njih i u kojoj mjeri bili izloženi i na ”živim spomenicima” - ilirskim ženama, muškarcima i djeci. Arheolozi pretpostavljaju da i znakovi na podlakticama daunskih žena, prikazani na nekolicini pronađenih nadgrobnih stela, bar dijelom predstavljaju tetovaže. Ti znakovi dobrim dijelom istovjetni su znakovlju sa ilirskih stećaka. Dauni su podrijetlom također bili ilirski narod, a živjeli su na području današnje pokrajine Apulija u jugoistočnoj Italiji, nasuprot središnjici Ilirskog kraljevstva na sjeveroistočnoj obali Jadranskog mora.
Valja najzad istaknuti da postoji i tvarni dokaz o drevnom tetoviranju na prostoru Balkana, ali se odnosi na Ilirima bliske Tračane. Radi se o nekoliko keramičkih vaza, ili njihovih ulomaka, podrijetlom iz stare Grčke, iz oko 470. godine prije Krista. Na vazi koja je danas dijelom zbirke antikviteta iz Grčke, Etrurije i Rima, iz muzeja s gliptotekom Staatlichen Antikensammlungen u Minhenu, prikazane su dvije tračke žene. S obzirom na to da jedna drži mač u ruci, prikaz se vjerojatno odnosi na predaju o Tračankama koje su progonile glazbenika Orfeja jer je svirkom i pjesmom začarao njihove muževe. Na rukama i nogama dvaju Tračanka nedvojbeno su istaknute tetovaže u geometrijskim ili zoomorfnim oblicima; od raznih crta i krivulja do pojednostavljenih prikaza jelena i zmija. Jesu li u isto doba njihove suvremenice, susjedne Ilirke, isticale na svojim tijelima te iste ili slične tetovaže?
Goran Majetić, slobodni istraživač, 5. srpnja 2026.
* Napis je dio rada "Obilježja Ilira i Ilirika u starogrčkim i rimskim pisanim izvorima (1. dio)", kojega je pisac predstavio na 2. međunarodnoj konferenciji ILIRIKON (https://ilirikon.budnidiv.net/), održanoj u gradu Ploče od 25. do 27. rujna 2026., i koji je objavljen u zborniku radova "ILIRIKON 2026.". Za razliku od spomenutog rada, u ovome napisu izostavljeni su nazivi djela na grčkom jeziku, kao i naslovi izvornika koji sadrže prikazane navode.
* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected] 
Predstavljaju li znakovi na podlakticama, uklesani na jednoj od nadgrobnih stela Dauna, ilirskog naroda koji je obitavao u današnjoj jugoistočnoj Italiji, bar dijelom drevne tetovaže? (Izvor: Look into my face (ook-into-my-face.blogspot.com); Tribalske tetovaže daunskih žena, 2. veljače 2012.)