
Najdetaljniji takav izvještaj potječe od rimskog povjesničara Tita Livija (59. prije Krista - 17.) iz djela ”Ab Urbe condita” (”Od osnutka Grada”). U njemu opisuje izdašnost plijena nakon pobjede rimske vojske pod zapovjedništvom pretora Lucija Anicija Gala nad vojskom Ilirskog Kraljevstva pod vodstvom kralja Gencija 168. godine prije Krista.
U spomenutom opisu predstavio je zaplijenjeno blago Ilirskog Kraljevstva, koje je prikazano tijekom povorke (trijumf) u Rimu 167. godine prije Krista kojom je proslavljena rečena pobjeda. U opisu je posebice istaknuo:
”U trijumfu je provezao mnoge vojničke zastave, ostali plijen i kraljevski namještaj, 27 ponda zlata, 19 ponda srebra, 13.000 denara (starorimski srebrni novac, nap. pis.) i 120.000 ilirskog srebrnog novca. ... Iz ovoga plijena dobiveno je dvjesto tisuća sestercija, kako kaže Antijat, osim zlata i srebra koji su preneseni u riznicu.” (45, 43, 4-9).
Gencije je bio posljednji kralj Ilirskog Kraljevstva, koji je vladao od 180. godine prije Krista do navedenog poraza protiv Rimljana, kada su područja Ilirskog Kraljevstva potpala pod upravu Rimske Republike.
Tit Livije u već spomenutom djelu ponudio je i i izvještaj o tijeku i posljedicama 2. histarskog rata 178-177. godine prije Krista. Pišući o trijumfalnoj povorci u Rimu po pobjedničkom okončanju sukoba Rimljana s Histrima, koju je predvodio konzul Gaj Klaudije Pulher, povjesničar je naglasio:
”Plijen, koji je premašio očekivanja s obzirom na siromaštvo naroda, sav je predan vojnicima. Na dražbi su u roblje prodana 5.632 zarobljenika.” (41, 11)
Istina je da je Ilirik siromašio ali, na što Tit Livije nije ukazao, do toga je dolazilo prvenstveno zbog brojnih ratnih sukoba s Rimljanima.
Da su nametnuti im ratovi uvelike iscrpljivali ljudsko i gospodarsko bogatstvo Ilira upućuje, primjerice, usporedba veličine plijena kojeg su Rimljani oduzeli od plemena Delmata tijekom dva - ratna, ali i pljačkaška - pohoda, u razmaku od oko sedam desetljeća. Prvi pod zapovjedništvom konzula Lucija Cecilija Metela 119-118. godine prije Krista, za kratkotrajnog 2. delmatskog rata, i drugi pod zapovjedništvom legata Kvinta Kornificija tijekom 4. delmatskog rata, koji je s prekidima trajao od 51. do 39. godine prije Krista.
O prvome od ta dva sukoba, koji to možda i nije bio, saznajemo iz dvaju navoda, koji su šturi ali i dijelom proturječni. Iz izgubljene 62. knjige djela ”Ab Urbe condita”, rimskog povjesničara Tita Livija sačuvano je tek par kratkih izvoda (periohe - latinski: periochae), među kojima i sljedeći:
”Lucije Cecilije Metel pokorio je Dalmate.” (Ex libro LXII)
Rimski povjesničar Apijan (oko 95. - 165.) u 10. knjizi pod nazivom ”Illyriké” (”Ilirika”), djela ”Rimska povijest”, o istome događaju navodi:
”Kasnije, kada je Cecilije Metel bio konzul, objavio im (Delmatima, nap. pis.) je rat, samo stoga jer je želio trijumf, iako ih nisu ničim uvrijedili. Primili su ga kao prijatelja i on je prezimio kod njih u gradu Saloni, a po povratku u Rim bio mu je dodijeljen trijumf.” (11, 33)
Što god da se tada točno zbilo u Dalmaciji (jesu li Delmati ”kupili” mir ponuđenim blagom ili su, pak, bili opljačkani?), pouzdano je da je Lucije Cecilije Metel u Rimu proslavio pobjednički trijumf. Potom je u glavnome gradu Rimske Republike od plijena prikupljenog od Delmata dao sagraditi Kastorov hram, a možda i svetište Opis Opiferae. Sama činjenica njihove izgradnje svjedoči da je delmatski plijen tada bio znatan.
Plijen koji su 70-ak godina kasnije od istoga ilirskog plemena prikupile rimske postrojbe pod zapovjedništvom legata Kvinta Kornificija bio je neusporedivo manji. Rimski vojskovođa i pisac Aulo Hircije (oko 90. prije Krista - 43. prije Krista), vjerojatni pisac djela ”Bellum Alexandrinum” (”Aleksandrijski rat”), koje je većinom sačuvano (sadrži manje praznine koje su posljedica oštećenja izvornog rukopisa), prvo u njemu opisuje tadašnje stanje u pokrajini (provinciji) Dalmaciji, ističući da
”... nije bila dovoljno bogata da bi mogla opskrbiti vojsku, a bila je i iscrpljena i opustošena uslijed rata i neslaganja sa susjedima, ...” (42, 2)
Nakon spomena pokoravanja Delmata, pisac je naglasio da je Kvint Kornificije za nagradu vojnicima podijelio
”... plijen (od Delmata, nap. pis.) koji je, premda malen, ipak bio dobrodošao u tako očajnoj provinciji, pogotovo jer je osvojen hrabrošću.” (42, 3).
Naposljetku, pisac je potvrdio teško stanje u Dalmaciji i nakon ograničenih vojnih uspjeha spomenutih rimskih postrojbi riječima da je zemlja Delmata
”... dijelom osiromašena, a dijelom nevjerna, ...” (43, 1)
U sažetom obliku o rimskom plijenu kojega je u Rim dovukao konzul Oktavijan, po okončanju rata protiv Delmata kojega je poduzeo 34-33. godine prije Krista, izvijestio je rimski povjesničar Dion Kasije Kokcejan (oko 155. - oko 235.) u djelu ”Rimska povijest”. Taj navod predstavio sam u poglavlju ovoga rada pod naslovom Pismo i pismenost.
Posvemašnju iscrpljenost ilirskih plemena u provinciji Dalmaciji nakon posljednjeg velikog rata s Rimljanima, odnosno po okončanju Batonovog ustanka koji je potrajao od 6. do 9. godine, prikazao je također Dion Kasije Kokcejan u već spomenutom djelu. Kao predstavnik pobjednika, vječno pohlepnih za tuđim bogatstvima, otužno je istaknuo:
”Na taj način rat je završen nakon gubitka mnoštva ljudi i uz golem trošak; jer toliko mnogo legija sudjelovalo je u ovome vojnom pohodu, a tako malo plijena zadobiveno.” (56, 16, 4)
Rimski konzul Tiberije, koji je bio glavni zapovjednik rimskih postrojbi u tome ratu, pobjednički trijumf nad Ilirima proslavio je u Rimu 12. godine. Tiberije (42. prije Krista - 37.) je 13. godine postao suvladar Oktavijana Augusta, a nakon njegove smrti naredne godine samostalni vladar Rimskoga Carstva. Dijela plijena kojega je Tiberije pribavio u Iliriku, dotaknuo se i rimski pisac Gaj Svetonije Trankvil (oko 70. - oko 140.), i to u spisu, u cijelosti sačuvanom, ”De vita Caesarum” (”Životopisi careva”). U poglavlju - životopisu ”Tiberius” (”Tiberije”) napomenuo je:
”Poslije trijumfa dao je narodu ručak na tisuću stolova i uz to svakom građaninu novčani dar od trista sestercija. Posvetio je također hram Slogi, a isto tako Poluksu i Kastoru u svoje i bratovo ime, i to od novca iz ratnoga plijena.” (20).
Goran Majetić, slobodni istraživač, 5. srpnja 2026.
* Napis je dio rada "Obilježja Ilira i Ilirika u starogrčkim i rimskim pisanim izvorima (1. dio)", kojega je pisac predstavio na 2. međunarodnoj konferenciji ILIRIKON (https://ilirikon.budnidiv.net/), održanoj u gradu Ploče od 25. do 27. rujna 2026., i koji je objavljen u zborniku radova "ILIRIKON 2026.". Za razliku od spomenutog rada, u ovome napisu izostavljeni su nazivi djela na grčkom jeziku, kao i naslovi izvornika koji sadrže prikazane navode.
* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected] 
Novčić s likom labeatanskog vladara i ilirskog kralja Gencija (Izvor: Wikimedia (wikimedia.org))