
Jedan vid takvog ponašanja, sa suvremene točke gledišta nemoralan i zločinački, je robovlasništvo. Odmah, međutim, naglašavam: Iliri nisu držali robove u suvremenom smislu te riječi. Ipak, iako u manjoj mjeri, i to uglavnom njihovi gusari, sudjelovali su u trgovini robljem. No, razmjerno velik broj Ilira, i to iz gotovo svih plemena, postao je robovima Rimljana, nakon njihovih osvajačkih pohoda i pokoravanja Ilirika.
Od zapisa koji svjedoče da su neka od ilirskih plemena koristila određenu vrstu zavisnih ljudi za poljodjelske i vojne svrhe, a ne robove, valja istaknuti navod grčkog gramatičara i antikvara Ateneja Naukratijca (kraj 2. i početak 3. stoljeća) iz rada ”Učenjaci na gozbi”, obima 15 knjiga od kojih knjige 1, 2 i početak treće nisu sačuvane u izvornom obliku. U tome radu prepričava navod iz djela ”Povijest Filipovih djela” ili ”Filipika”, sunarodnjaka, povjesničara i retoričara Teopompa (oko 378. prije Krista - nakon 323. prije Krista):
”Ali u drugoj knjizi svoje Povijesti Filipovih djela kaže: ... A Ardijejci, ... imaju 300 tisuća prospelata koji su poput helota; ...” (10, 60)
Teopomp je spomenuto djelo, od ukupno 58 knjiga, posvetio zbivanjima u Grčkoj u doba kralja Kraljevine Makedonije Filipa II. (382. prije Krista - 336. prije Krista), a sačuvano je samo u ulomcima zahvaljujući prijepisima kasnijih pisaca. Naziv prospelati označavao je zavisne ljude, koji su se stavljali pod zaštitu moćnijih od sebe, slično helotima, zavisnom poljodjelskom stanovništvu starogrčke države Sparte. Kako heloti nisu bili u vlasništvu pojedinaca već države, osnovano je pretpostaviti da su i ilirski prospelati bili zajednička, odnosno plemenska svojina (državu, poznatu kao Ilirsko Kraljevstvo, uspostavili su kasnije, u 3. stoljeću prije Krista). Za pretpostaviti je da je većina prospelata potjecala od zarobljenika s ratnih ili gusarskih pohoda Ardijejaca.
Premda su Ardijejci u Teopompovo vrijeme bili jedno od značajnijih, a moguće i brojnijih, ilirskih plemena, broj od 300 tisuća zavisnih ljudi, svojevrsnih štićenika i(li) dužnika, gotovo sigurno je pretjeran. Možemo tek pretpostaviti da je isticanje njihovog (pre)velikog broja imalo za svrhu prikazati barbare Ardijejce, koji su obitavali približno na prostoru današnje Hercegovine i južne Dalmacije, kao moguću opasnost po grčke države, s obzirom da su u ratnim vremenima prospelati znali biti korišteni kao vojnici.
Drugi podatak o istovjetnim ili sličnim plemenskim zavisnim pojedincima kod ilirskog plemena Dardanaca potječe iz djela ”Zemljopis i povijest Europe”, obima 49 knjiga od kojih su sačuvani tek ulomci, grčkog povjesničara i zemljopisca Agatarhida (2. stoljeće prije Krista). Njegov ulomak s navedenim podatkom sačuvao nam je ranije spomenuti grčki pisac Atenej Naukratijac u djelu ”Učenjaci na gozbi”:
”Agatarhid Kniđanin, u 38. knjizi svojeg Zemljopisa i povijest Europe, kaže da su Dardanci imali velik broj duloi, neki od njih tisuću, a neki čak i više; i da su u mirnodopsko vrijeme svi obrađivali zemlju; ali da su u ratno vrijeme bili raspodijeljeni u borbene postrojbe, od kojih je svaka imala svojeg gospodara za zapovjednika.” (6, 103)
Premda Agatarhid upotrebljava riječ duloi, koja upućuje na robove, iz ostatka navoda jasno je da su i Dardanci, kao i Ardijejci, koristili zavisne ljude. No, kod Dardanaca su, za razliku od Ardijejaca, duloi pripadali pojedinačnim gospodarima. Vjerojatno su i u Dardaniji duloi mahom bili ratni ili gusarski zarobljenici.
Iliri, dakle, po svemu sudeći nisu gajili pravo robovlasništvo, no imali su udjela u trgovini robovima. Primjer takvog postupanja ističe grčki zemljopisac Strabon (63. prije Krista - 23.) u djelu ”Geografija”:
”Akvileja je utemeljena kao trgovački grad za one Ilire koji žive blizu Istera (Dunav, nap. pis.). Ovi (Iliri uzduž trgovačkog puta od sjevernog Jadrana do Dunava, nap. pis.) natovaruju na kola i prevoze u unutrašnjost morske proizvode, vino u drvenim bačvama i maslinovo ulje, dok oni (stanovnici Akvileje, nap. pis.) u zamjenu dobivaju robove, stoku i kože.” (5, 1, 8)
Rimska trgovina ilirskim robovima ima i epigrafičku potvrdu. Na jednome spomeniku iz Rima, primjerice, koji sadrži imena četiriju oslobođenika, prepoznat je bivši rob podrijetlom iz Ilirika te drugi iz Norika. Dokazom je postojeće trgovine robovima, tijekom kasnog doba Rimske Republike, između Italije s jedne te Norika i Ilirika s druge strane.
Brojni Iliri iskusili su kako je mučno i ponižavajuće biti rob Rimljana. Da su Iliri itekako bili slobodoljubivi i da su si stoga nerijetko radije sami oduzimali život nego li se predavali u ropstvo, svjedoči grčki govornik i državnik Demosten (384. prije Krista - 322. prije Krista). Zapis iz prvog od njegova tri, u cijelosti sačuvana, govora ”Olintski govori”, kojima je 349-348. godine prije Krista želio spriječiti pad grčkog grada Olinta u ruke vojske kralja Kraljevine Makedonije Filipa II., pozivajući Atenjane da mu pošalju vojnu pomoć, sadrži upozoravajući napomenu:
”I bez sumnje, trebamo pretpostaviti da bi poglavari Pajonaca i Ilira, a zapravo i svi takvi ljudi, radije voljeli slobodu nego ropstvo, ...” (1, 23)
Rimski povjesničar Dion Kasije Kokcejan (oko 155. - oko 235.) u djelu ”Rimska povijest” izvijestio je o porobljavanju Panonaca po okončanju ratnog pohoda na njih upriličenog 12-11. godine prije Krista od strane konzula Rimskoga Carstva i budućeg cara Tiberija:
”Tiberije ih je pokorio (Panonce, nap. pis.) nakon što je opustošio velik dio njihove zemlje i nanio mnogo štete stanovništvu, koristeći koliko god je to bilo moguće svoje saveznike Skordiske (keltsko - ilirsko - tračko pleme, nap. pis.), koji su bili susjedi Panonaca i vrlo slično naoružani. Zaplijenio je neprijateljsko oružje i prodao većinu muškaraca sposobnih za borbu u ropstvo, odvevši ih iz zemlje. Za ta postignuća senat mu je izglasao trijumf, ...” (54, 31, 3-4)
Rimski povjesničar Apijan (oko 95. - 165.) u 10. knjizi pod nazivom ”Illyriké” (”Ilirika”), djela ”Rimska povijest”, oslanjajući se na Oktavijanov izvještaj o vojnom pohodu na Ilirik, pripovijeda kako je taj budući rimski car nakon pokoravanja pobunjenog stanovništva Mljeta i Korčule 34-33. godine prije Krista porobio dio pobunjenika:
”... dao je pogubiti njihove mladiće, a ostale prodati u ropstvo.” (16, 47)
Apijan spominje i taoce koje su Oktavijanu po okončanju istoga rata protiv Ilira dali Delmati, Derbani i druga pokorena ilirska plemena:
”Dalmati, uskraćeni za opskrbu izvana i iscrpljeni od gladi, izašli su u susret Augustu kada je dolazio te mu se predali moleći ga za milost. Predali su 700 svoje djece kao taoce, kako je August bio zahtijevao, ... Nakon što je pokorio Dalmate, August je krenuo u vojni pohod na Derbance, koji su ga također ponizno molili za oprost i milost. Predali su mu taoce ... Na isti način su i druga plemena, kojima je pristupio s vojskom, predala taoce kao jamstvo za poštivanje sporazuma koje je s njima sklopio.” (28, 81-82)
S obzirom da su Rimljani mladiće predane od pokorenih plemena kao taoce u pravilu odvodili daleko od njihovoga zavičaja te ih potom obučavali za vojnike i časnike rimske vojske i slali ih na udaljena bojišta, s pravom možemo reći da su za njih taoci bili tek druga vrsta robova.
I rimsko odvođenje talačkih robova iz Ilirije također ima i epigrafičku potvrdu. Primjer za to pruža natpis s nadgrobnog spomenika (kenotafa, danas izgubljenog) iz Putinaca kod Srijemske Mitrovice. Natpis je posvećen 10-godišnjem dječaku podrijetlom iz ugledne obitelji ilirskog (panonskog) plemena Amantini. Dječak je prilikom prijevoza u Rim pao u rijeku kod Emone (preteče današnje Ljubljane) i utopio se. Radilo se o jednom od talačkih dječaka, koje su Rimljani uobičajeno uzimali iz svih pobijeđenih naroda, odvedenog iz zavičaja tijekom ”primirivanja” Panonaca između 16. i 9. godine prije Krista.
Po gušenju Batonovog ustanka 9. godine, pri čemu su - nakon gotovo puna dva stoljeća - cijeli Ilirik napokon potpuno pokorili, Rimljani su podaničko ilirsko stanovništvo, putem zakonskih odredbi i obveza, ali i kroz širenje svojeg jezika, pisma i običaja, posebice posredstvom i utjecajem pripadnika rimske vojske i isluženih ratnih veterana te italskih trgovaca i državnih službenika, nastojali postepeno učiniti odanim građanima Rimskoga Carstva. Stoga ne treba čuditi da je u rimskom Iliriku naposljetku, između ostaloga, zaživjelo i robovlasništvo, iako upražnjavano u manjoj mjeri jer nije bilo niti puno pripadnika rimskog građanskog sloja koji su mogli posjedovali robove kao pravnu imovinu.
Takvo stanje u rimskoj pokrajini (provinciji) Panoniji sredinom 4. stoljeća potvrđuje kratki navod iz djela nepoznatog pisca ”Expositio totius mundi et gentium” ("Opis svijeta i njegovih ljudi"):
”Zatim pokrajina Panonija, zemlja bogata svim plodovima, i stokom i robom, a djelomice i robovima. Uvijek je i boravište careva. Ima i velike gradove, ...” (57)
Djelo koje predstavlja zemljopisno - trgovački pregled Rimskoga Carstva i susjednih zemalja napisao je nepoznati pisac, koji je živio u vrijeme vladavine rimskoga cara Konstancija II (31. - 361.), dakle između 337. i 361. godine. Grčki izvornik, kojega je pripremio između 350. i 362. godine izgubljen je, no djelo je sačuvano putem dva latinska prijevoda napravljena tijekom 6. stoljeća.
Goran Majetić, slobodni istraživač, 5. srpnja 2026.
* Napis je dio rada "Obilježja Ilira i Ilirika u starogrčkim i rimskim pisanim izvorima (1. dio)", kojega je pisac predstavio na 2. međunarodnoj konferenciji ILIRIKON (https://ilirikon.budnidiv.net/), održanoj u gradu Ploče od 25. do 27. rujna 2026., i koji je objavljen u zborniku radova "ILIRIKON 2026.". Za razliku od spomenutog rada, u ovome napisu izostavljeni su nazivi djela na grčkom jeziku, kao i naslovi izvornika koji sadrže prikazane navode.
* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected] 
Kip koji kleči, uz nogu cara Hadrijana (?), predstavlja pokorenog Ilira. Skulptura je otkrivena u Puli. a potječe iz 1. stoljeća. Čuva se u Arheološkom muzeju Istre u Puli (Izvor: Spasimo Biševo (spasimobisevo.org); Aleksandar Stipčević ”Iliri - povijest, život, kultura”, 2. izdanje, 1989.)