Obilježja Ilira i Ilirika u starogrčkim i rimskim pisanim izvorima (1. dio) - 9. Naselja i naseljenost

”Pripovijedaju da unaokolo Jadranskog mora stanuje mnoštvo barbara, gotovo 150 mirijada, ...” (361)

Pojam mirijada odnosio se na deset tisuća, najveći broj za koji su stari Grci imali naziv. Ako bi, dakle, mogli vjerovati Pseudo Skimnu, u Iliriku - nepoznatog obima jer pisac ne navodi na koji prostor se odnosi navedeni broj stanovnika (s obzirom da spominje ozemlje oko Jadrana, moguće je da u taj prostor valja uvrstiti i bar dio Italije) - u njegovo doba živjelo je gotovo milijun i pol ljudi. No, kako je pisac, ili njegov nepoznat izvor, došao do spomenute brojke? Na osnovu čega je procijenio toliki broj Ilira?

Rimski povjesničar Gaj Velej Paterkul (oko 19. prije Krista - oko 31.) dva stoljeća kasnije u 2. knjizi djela ”Historia Romana” (”Rimska povijest”), obima 2 knjige koje su djelomično sačuvane, pišući o Batonovom ustanku, koji je trajao od 6. do 9. godine, također je procijenio broj stanovnika Ilira, i to onoga dijela u kojemu su se Iliri oružano suprotstavili izrabljivačkoj rimskoj vlasti:

”Potpuni broj plemena i naroda koji su se pobunili dosegao je ukupno više od 800.000, a skupljeno je i oko 200.000 pješaka vičnih oružju i 9.000 konjanika.” (2, 110, 3)

Iz povijesnih izvora znamo da su u tom Velikom ilirskom ustanku zajednički sudjelovala gotovo sva panonska i dalmatinska plemena, među kojima su se isticali Breuci, Desidijati i Delmati, pa broj od 800 tisuća stanovnika toga dijela Ilirika vjerojatno odgovara stvarnome stanju. No, s obzirom na toliku brojnost pučanstva pobunjenog dijela Ilira, pretjeranim se čine brojke o veličini ilirskih vojnih postrojbi. Prema navedenom broju žiteljstva, ali i u odnosu na zakonsku obvezu popunjavanja rimskih postrojbi, izglednijim se čini da su Iliri za okršaje s Rimljani imali na raspolaganju oko 120 tisuća ratnika, odnosno vojno sposobnih muškaraca, a vjerojatno i s bar malim udjelom žena.

U doba prvih susreta s Grcima, a potom i s Rimljanima, Iliri su živjeli pretežito u selima. Dio ih je već tada obitavao i u gradovima - gradinama. No, za razliku od pokrajine (provincije) Dalmacije, gdje su u gradnji gradinskih zgrada i kuća koristili uglavnom kamen, u Panoniji su ne samo sela već i gradinska zdanja većinom podizali od drveta. Ta veća naselja u Panoniji pojedini starogrčki i rimski pisci stoga nisu poistovjećivali s gradovima u pravom smislu te riječi. Rimski povjesničar Apijan (oko 95. - 165.), u 10. knjizi pod nazivom ”Illyriké” (”Ilirika”), djela ”Rimska povijest”, čak je otišao toliko daleko da je ustvrdio kako gradova u Panoniji niti nema:

”Ti Pajonci (uistinu Panonci, nap. pis.) nisu živjeli u gradovima, već raštrkani prema srodstvu diljem zemlje u selima i zaselcima.” (22, 63)

Život u selima i raštrkanim zaselcima bio je uobičajen način naseljenosti prapovijesnog rodovskog društva. Stanovništvo Ilirika u vrijeme rimskoga nadiranja proživljava svoje posljednje prapovijesne dane, ustrojeno u rodovske zajednice, koje međusobno nisu uvijek složne. Rimljani su takve zajednice nazivali gens i cognatio. Gens je bila zajednica više obitelji  međusobno povezanih istim imenom te zajedničkim podrijetlom, nasljeđem i obredom. Pojam cognatio označavao je zajednice ljudi okupljenih po krvnome srodstvu.

I diljem Ilirika u to doba prevladavala su manja seoska naselja u vidu gradina, smještena u pravilu na vršnim zaravnima brijegova ili na povišenim policama uz rijeke, izvan dohvata poplava. Stanovništvo je većinom živjelo razmješteno u selima i zaselcima sagrađenim od drva, zemlje i slame. U gradinama su, pak, većinom obitavali tek rodovski poglavari i viši staleži. To je kod rimskih časnika i vojnika (legionara) zacijelo ostavljalo dojam niskog stupnja  društvenog razvoja. Apijanov opis naseljenosti Panonije u vrijeme prvih  rimskih vojnih pohoda na Ilirik točan je s obzirom na to da uistinu oslikava naseljenost rodovskog društva.

No, ističući da pripadnici te ilirske plemenske zajednice ne žive u gradovima, u čitateljima suvremenicima mogao je polučiti pogrešan dojam da su Panonci posve nerazvijeno društvo. A ono je, naprotiv, u najmanju ruku bilo doraslo rimskom. Naposljetku, Apijan je i sam sebi skočio u usta, istaknuvši u istome ulomku da rimska vojska pod zapovjedništvom konzula Oktavijana želi zauzeti - grad Segestu (preteču Siska):

”... dok nije ušao u zemlju Segestanaca. Ona je također dio pajonskog (uistinu panonskog, nap. pis.) kraja, uz rijeku Savu; uz rijeku se nalazi utvrđeni grad koji je zaštićen koliko rijekom toliko i vrlo velikim opkopom koji ga okružuje. Zbog toga je August osobito želio posjedovati ga ...” (22, 65)

Istina je da je Panonija u to doba, 35. godine prije Krista kada je budući prvi rimski car i osvojio Segestu, imala bar još nekoliko gradova, među kojima se isticao Sirmij (Sirmium; preteča Srijemske Mitrovice). Nekoliko stoljeća kasnije, kroz koja su panonski gradovi tijekom rimske vladavine narasli brojem stanovništva te se dodatno izgradili i proširili (iako su neki od njih i stradavali u ratovima), upravo će te činjenice biti naglašene u zapisima povjesničara.

Značaj Sirmija istaknuo je, primjerice, grčki povjesničar Herodijan (između 178. i 180. - oko 240.) u djelu ”Povijest carstva nakon smrti Marka Aurelija”. Izvještavajući o rimskome caru Maksiminu (172. ili 173. - 238.), koji je vladao od 235. godine do smrti, naveo je da je nakon vojnog pohoda protiv Germana 234. godine

... otišao u Panoniju i proveo vrijeme u Sirmiju, najvećem gradu u toj zemlji; ...” (7, 2, 9)

Rimski povjesničar, podrijetlom Grk, Amijan Marcelin (oko 330. - oko 400.), u povjesnici ”Res gestae” (”Događaji”), s obimom od 31 knjige od kojih nije sačuvano prvih 13, donio je i niz podataka o povijesti Ilirika. O Sirmiju je iznio pravi mali hvalospjev:

”... majka gradova, slavan i gusto naseljen ...” (21, 10, 2).

Sirmij je od nekadašnjeg malog ilirskog (panonskog) naselja, a potom keltskog, izrastao krajem 3. stoljeća u jedan od najvažnijih gradova Rimskoga Carstva. S uspostavom četverovlađa (tetrarhije) 293. godine, kada je car Dioklecijan, kao tadašnji vladar (august) istočnog dijela Rimskoga carstva za suvladara (cezar) odabrao Galerija, Sirmij je postao prijestolnica (po značaju)  četvrtine Rimskoga Carstva, odnosno čitavoga Ilirika s Makedonijom i Grčkom. Procjenjuje se da je u to doba Sirmij imao više od 100 tisuća stanovnika.

Povjesničar i svećenik Jordan (6. stoljeće), podrijetlom iz rimske pokrajine Donja Mezija (današnja sjeverna Bugarska), objavio je djelo "De origine actibusque Getarum" (poznato i kao ”Getica”; ”O podrijetlu i djelima Gota”) u 12 knjiga, koje su sačuvane u cijelosti. Djelo je zasnovao na radu ”Historia Gothorum” (”Povijest Gota”), rimskog političara, povjesničara i teologa Kasiodora (oko 490. - oko 583.), koje je, pak, sačuvano samo u izvadcima u već spomenutom Jordanovom djelu. Prenoseći između ostaloga Kasiodorove riječi o Panoniji, Jordan je istaknuo:

””Ova zemlja ukrašena je brojnim gradovima, od kojih je prvi Sirmij, a posljednji Vindobona (preteča Beča, nap. pis.).”” (264)

Gradova je u Iliriku bilo i na drugim prostorima. Grčki zemljopisac Strabon (63. prije Krista - 23.) u djelu ”Geografija” između ostaloga istaknuo je četiri grada ilirskog plemena Japoda:

”Njihovi su gradovi Metul, Arupini, Monetij i Vendo.” (4, 6, 10)

U Dalmaciji se kao upravno, trgovačko i crkveno središte isticala Salona (preteča Solina), koja je u doba najvećega procvata u 2. i 3. stoljeću imala s okolicom preko 60 tisuća stanovnika.