Obilježja Ilira i Ilirika u starogrčkim i rimskim pisanim izvorima (1. dio) - 6. Gusarstvo

”... Ilira, Liburna i Histra, plemena divljih i mahom zloglasnih zbog gusarstva na moru.” (10, 2, 4)

Njegov suvremenik, grčki zemljopisac Strabon (63. prije Krista - 23.) u djelu ”Geografija” naglasio je da je ”Čitavo ilirsko primorje” slabije poznato ”većinom zbog divljine stanovnika i njihovih gusarskih navika” (7, 5, 10). Posebice je izvjestio o gusarstvu Japoda i Ardijejaca. O prvima je između ostaloga zapisao:

”Japode je, iako su ranije obilovali snažnim muškarcima i kao zavičajnu zemlju imali obje strane planina (Velebit i Kapela, nap. pis.), te su njima gospodarili gusarenjem i razbojništvima, pobijedio i posve nadmašio August Cezar.” (4, 6, 10)

O drugima je posebice napomenuo, da su Rimljani nemilosrdno obračunavali ne samo s gusarima među Ilirima, već i sa članovima njihovih obitelji, pa i sa čitavim plemenom:

”Ardijejce su kasnije ljudi prozvali Vardijejcima. Zbog toga što su uznemiravali more gusarskim družbama, Rimljani su ih odbili odatle u unutrašnjost i nagnali da obrađuju zemlju. No kraj je surov i siromašan i neprikladan za ratarsko žiteljstvo i stoga je pleme sasvim propalo i skoro istrijebljeno.” (7, 5, 6)

Grčki povjesničar Polibije (200. prije Krista - oko 120. prije Krista) u djelu ”Povijest” izvijestio je o povodu prvoga rimskog vojnog pohoda na istočnoj obali Jadranskog mora. Rimljani su ga poduzeli protiv Ilirskog Kraljevstva predvođenog kraljicom Teutom, zaštitnika svojih sunarodnjaka gusara, 229. godine prije Krista:

”Od pamtivijeka su (Iliri, nap. pis.) tlačili i pljačkali brodove koji su plovili iz Italije; a sada, dok je njihovo brodovlje boravilo u Feniki, znatan broj njih, odvojivši se od glavnine odao se gusarstvu nad brojnim italskim trgovcima: neke su opljačkali, druge ubili, a nemali broj zarobili.” (2, 8)

Polibije je inače djelo o povijesti Rima i ostalih zemalja Sredozemlja priredio u 40 knjiga, od kojih se sačuvalo u cijelosti samo prvih 5, a od ostalih tek pojedini ulomci. U knjigama 2-5, a u manjoj mjeri i drugima, opisao je ratove Rimljana protiv Ilira.

U 10. knjizi pod nazivom ”Illyriké” (”Ilirika”), djela ”Rimska povijest”, rimski povjesničar grčkog podrijetla Apijan (oko 95. - 165.) pišući o obračunu prvoga rimskog cara Oktavijana Augusta s ilirskih gusarima, napose Liburnima te žiteljima otoka Mljet i Korčula, istaknuo je:

”Druge koji su se pridružili pobuni, poput Melićana i Korkirana koji su naseljavali otoke, potpuno je uništio jer su se bavili gusarstvom; dao je pogubiti njihove mladiće, a ostale prodati u ropstvo. Zaplijenio je brodove Liburna, koji su se također bavili gusarstvom.” (16,  47)

Brodovi koje su Rimljani oduzeli Liburnima nazivani su po njima liburne. Zbog uske i plitke građe bili su izuzetno brzi i okretni te kao takvi savršeni za iznenadne napade i povlačenje u plićake i skrivene uvale Jadrana. Od povremenih spontanih pljački ilirsko gusarstvo s vremenom je, kako se može iščitati ponajprije iz ostatka Polibijevog izvještaja (unatoč pojedinim protuslovnim podacima, pa i onima upitne vjerodostojnosti) o sporu s Teutom kao prešutnom skrbnicom ilirskih gusara, preraslo u uhodanu granu gospodarstva. Iliri su gusarili ne samo Jadranom, već i Jonskim te Egejskim morem. Presretanje i pljačka italskih i grčkih trgovačkih brodova donosili su Ilirima golemu korist.

No, bogatstvo pribavljeno od opljačkane robe ubrzalo je društveno raslojavanje unutar ilirskih zajednica. Zbog ugrožavanja italskih pomorskih trgovaca, ali i grčkih kolonija - u svojstvu rimskih saveznika - u Jadranskom moru, učestali i narasli ilirski gusarski napadi najzad su doveli do sukoba s Rimljanima. Dok je za Rimljane gusarstvo bilo sramotno, ali i pravno neprihvatljivo, Ilirima je to bio samo jedan od načina privređivanja. Prema prihvaćenim zakonskim ovlastima, ilirski kraljevi nisu smjeli svojim podanicima zabraniti gusarenje. Po svemu sudeći, nisu niti imali namjeru preuzeti izravan nadzor nad njihovim gusarstvom. Nakon što je ilirska kraljica Teuta ponizila rimske poslanike, od kojih je jedan po povratku s njezinog dvora i ubijen, te odbila zabraniti gusarenje svojih sunarodnjaka, izbio je i Prvi rimsko - ilirski rat 229-228. godine prije Krista.

Valja najzad promišljati i o tome da su i ilirski krajevi zacijelo bili bar povremeno meta pljačkaša s mora jer povijesni pisani izvori sadrže dokaze i o gusarenju drugih naroda Sredozemlja, primjerice bližih Krećana i udaljenijih Kartažana. Dapače, ista vrela ukazuju da su se u pljačci na moru i kopnu  isticale i pojedine grčke zajednice, kao i to da takve radnje njihovi raniji sunarodnjaci povjesničari i drugi pisci nisu smatrali nedostojnim, sramotnim i nepravednim. No, kako pobjednici pišu ”istinu”, tako su u slučaju ilirskog gusarstva rimski izvjestitelji odaslali promidžbenu sliku o Rimljanima koji su se vojnom silom suzbivši pljačkaške pohode Ilira dokazali kao dostojni zaštitnici italskih trgovaca i odanih im saveznika (u stvari dobrovoljnih podanika). Rimljani su svoje ratne i osvajačke postupke protiv Ilira opravdali provođenjem međunarodnih (u stvari nametnutih rimskih) zakona i prava, dok su Ilire prikazali u svjetlu činjenja isključivo nezakonitih radnji i nasilja.