Obilježja Ilira i Ilirika u starogrčkim i rimskim pisanim izvorima (1. dio) - 8. Rudarstvo i upotreba jantara

Sačuvani su i zapisi o upotrebi jantara, nemetalnog minerala iz uvoza koji je u to doba bio također izuzetno cijenjen. Žitelji nekih ilirskih plemena, poput Japoda i Liburna, bili su vješti u obradi i oblikovanju jantara u razne ukrasne predmete. Izrađevine od jantara više su koristili, što je posve razumljivo, žitelji plemena smještenih bliže ogranku jantarskog puta, prometnog pravca kojim je jantar, fosilna smola crnogoričnoga drveća, još od prapovijesti stizao od Baltika do sjevernog Jadrana. 

Nepoznati pisac Pseudo Skimno oko 120. godine prije Krista u djelu ”Periegeza”, u značenju ”Oplovba”, u dijelu u kojem je opisao zemlje i narode (plemena) uz istočnu obalu sjevernog Jadrana između ostaloga istaknuo je:

”Uz Venete su Tračani zvani Istri. Kod njih se nalaze dva otoka za koje se  smatra da daju odličan kositar.” (391)

Veneti su narod koji je, u vrijeme nastanka Pseudo Skimnovog djela, živio pod vlašću Rimskoga Carstva na sjeveru današnje Italije uz obalu Jadranskog mora između rijeke Pad i Istre. Isticali su se kao posrednici u  trgovini jantarom koji je dolazio s Baltika na Jadransko more tako zvanim jantarskim putem. Upravo taj podatak istaknuo je, primjerice, rimski pisac Plinije Stariji (kraj 23. ili početak 24. - 79.) u djelu ”Naturalis historia” (”Prirodoslovlje”):

”Germani su jantar dovozili ponajviše u Panoniju, odakle su ga Veneti, koje su Grci zvali Eneti, narod u blizini Panonije koji je živio uz obale Jadranskoga mora, prvi puta učinili poznatim.” (37, 11, 43)

Jugoistočni susjedi Veneta bili su Istri ili Histri, koji su u to doba također već bili pod rimskom vlašću. Pseudo Skimno pogrešno svrstava Histre u narod Tračana jer su pripadali Ilirima ili bili s njima u srodstvu. Ujedno ne navodi nazive dvaju otoka u blizini postojbine Histra na kojima se još od prapovijesti vadio kositar, bitan za izradu prve umjetne kovine bronce. Možemo tek pretpostaviti, ukoliko je Pseudo Skimnov podatak uopće točan, da su se ti ”Kositreni otoci” nalazili nedaleko poluotoka Istre.

Rimski pjesnik i povjesničar Flor (74. - 140.), koji je po potpisima pod svoje pjesme poznat i kao Publije Anije, a pod potpisima pod svoja povijesna djela kao Lucije Anej ili Julije, u povijesnom pregledu ”Epitomae de Tito Livio bellorum omnium annorum DCC libri duo” (”Dvije knjige izvadaka iz Tita Livija  o svim ratovima u sedam stotina godina”), koji je sačuvan u cijelosti, ostavio nam je u drugoj knjizi kratak zapis o iskapanju zlata u pokrajini Dalmaciji u vrijeme osvajanja Ilirka, točnije nakon Batonovog ustanka ili Velikog ilirskog ustanka 6-9. godine, od strane rimskoga cara Oktavijana:

”Ali August zapovijedi da ih (Delmate, nap. pis.) potpuno pokori Vibije (rimski vojni zapovjednik Gaj Vibije Postum, nap. pis.), koji natjera divlji narod na kopanje zemlje i na ispiranje zlatnih žila vodom. Taj narod, inače vrlo pohlepan za svime, traži zlato s takvim žarom i marljivošću, kao da ga vadi za vlastitu uporabu.” (2, 25, 18-22).

Plinije Stariji izvijestio je, pak, u djelu ”Naturalis historia” (”Prirodoslovlje”) o pronalasku bogate zlatne žile u pokrajini Dalmaciji u doba vladavine rimskoga cara Nerona (37. - 68.), dakle između 54. i 68. godine:

”Ponekad se, uistinu, uz pomoć rijetke sreće, zlato u obliku bogate žile nađe neposredno na površini zemlje. Nedavno je, primjerice, za vrijeme Neronove  vladavine, u Dalmaciji otkrivena žila koja je dnevno davala i do pedeset libri zlata.” (33, 21)

Izvjestitelj toga podatka nije naveo gdje je točno otkrivena spomenuta zlatna žila. S obzirom da se u to doba zlatna rudača na području provincije Dalmacije najviše vadila u srednjoj Bosni, možda je upravo tu negdje pronađeno i zlato iz izvještaja Plinija Starijeg. Upravo taj planinski prostor bio je od kraja 2. do sredine 4. stoljeća ključan za opskrbu Rimskoga Carstva zlatom.

To potvrđuje više stotina ilirskih, a potom rimskih, rudarskih okana pronađenih ponajviše na planini Vranici nedaleko Fojnice. Rimljani su do ilirskog zlata dolazili uz pomoć vrsnih rudara među Ilirima, poglavito onih iz plemena Pirusti i Dardanci. Osim iskapanjem iz rudokopa, pribavljali su ga uvelike i ispiranjem iz riječnih nanosa i nadziranim rušenjem zemljišta pomoću velikih količina vode. Iskorištavanje zlata u rimskoj pokrajini Dalmaciji dokazuje i natpis s jednog nadgrobnog spomenika u Saloni iz vremena cara Trajana (53. - 117.), koji je vladao između 98. i 117. godine, na kojemu se između ostaloga spominju delmatski rudnici zlata (aurarial Delmatarum).

Usputna bilješka rimskog pjesnika Publija Papinija Stacija (oko 40. - 96.) iz 3. knjige (od 5; sačuvane su 32 pjesme od izvorno nepoznatog broja) zbirke pjesama ”Silvae” (”Šume”) Dalmatinske rudnike uspoređuje s hispanskim (na Iberskom poluotoku, prostor današnje Španjolske i Portugala) u kojima je godišnja proizvodnja zlata iznosila i do 20 tisuća funti:

”... što god Iberci izvade iz okana s blagom, što god Dalmatinci izvade sa zlatonosnih planina ...” (3, 3)

Njegova usporedba odnosi se na vrijeme rimskoga cara Domicijana (51. - 96.), koji je vladao od 81. do 96. godine.

I rimski epigramatičar Marko Valerije Marcijal (40. - 104.) u 10. knjizi, od 15 sačuvanih (izvorno ih je bio nepoznat broj više), epigrama ”Epigrammata” (”Epigrami”) kroz stihove ukazuje na zlatom bogatu Dalmaciju:

”Otići ćeš na obale Macera, Salone, ... sretni doseljeniku zemlje zlatonosne, ...” (10, 78, 1-8)

Ime Macera koje spominje vjerojatno se odnosi na istoimenog carskog legata provincije Dalmacije s kraja 1. stoljeća, koji je iz Rima otišao u Salonu, u zlatonosnu zemlju Dalmaciju.

U djelu ”Expositio totius mundi et gentium” ("Opis svijeta i njegovih ljudi"), koje je napisao je nepoznati rimski pisac polovicom 4. stoljeća, a koje  predstavlja zemljopisno - trgovački pregled Rimskoga Carstva i susjednih zemalja u to doba, ističe se i bogatstvo Dalmacije željeznom rudačom:

”... Dalmacija, za koju se priča da je istaknuta u trgovini. Tako uvelike proizvodi dalmatski sir i drvene grede za krovove, a slično tome i željezo, od kojega su tri vrste korisne, u izobilju.” (53)