Obilježja Ilira i Ilirika u starogrčkim i rimskim pisanim izvorima (1. dio) - 5. Stočarstvo i poljodjelstvo

Tako,  primjerice, nepoznati grčki pisac, prozvan Pseudo Skimno, oko 120. godine prije Krista u djelu ”Periegeza”, u značenju ”Oplovba”, ističe da starosjedioci unaokolo Jadranskog mora raspolažu plodnim tlom, ali i da se bave uzgojem ovaca:

”... a zemlja je izvrsna i plodna, a i ovce tamo kote dvojke.” (361).

Podatak o poljodjelski izdašnoj zemlji tek je djelomično točan jer takvog tla na kamenim kršem ”bogatim” otocima, priobalju, ali i u zaleđu istočne obale Jadrana sasvim sigurno nije bilo obilje, dok je na pojedinim područjima posve izostajalo.

Rimski povjesničar Dion Kasije Kokcejan (oko 155. - oko 235.) u djelu ”Rimska povijest” dotaknuo se, pak, poljodjelstva Panonaca u brdsko - planinskoj i nizinskoj unutrašnjosti Ilirika, uspoređujući ga s onim u ilirskih plemena koja su obitavala uz ili bliže Jadranskome moru:

”Panonci ... vode najbjedniji život od svih ljudi, jer nemaju sreće što se tiče tla ..., ne uzgajaju masline i ne prave vino osim u vrlo malim količinama, a i to nevaljale kakvoće, ... nego piju i jedu ječam i proso.” (49, 36, 2-3)

Grčki zemljopisac Strabon (63. prije Krista - 23.) u djelu ”Geografija” govoreći o Japodima slično je naglasio da su uzgajali žitarice, inače uobičajene za gorsko - planinske krajeve:

”Zemlja im je siromašna, ponajviše se hrane ječmom i prosom.” (7, 5, 4)

Strabon je bio u pravu ako je mislio na manju rodnost tla, no ne i ukoliko je izvijestio o ukupnom gospodarskom bogatstvu japodskog zavičaja i to - valja napomenuti - prije rimskog pokoravanja Japodije.

Isti pisac, kratko se osvrnuo na jednu od značajki poljodjelstva plemena Delmati (prvobitno ime, kasnije se sve više upotrebljava naziv Dalmati):

”Dalmati imaju osobit običaj preraspodjele zemlje svakih sedam godina ...” (7, 5, 5)

U dostupnome izdanju povijesnoga vrela naznačeno je da se preraspodjela tla vršila svake sedme godine. No, u većini stručnih napisa ističe se ”Zemlja se svakih osam godina dijelila i davala članovima roda.”, kako na stranici 64 ukazuje i Ivana Morić, danas voditeljica Odjela za izdavaštvo Sveučilišta u Zadru, u okviru poglavlja ”Uređenje delmatskog društva i privrede”, rada ”Običaji Delmata” objavljenog u glasilu Rostra: Časopis studenata povijesti Sveučilišta u Zadru, svezak 5 broj 5 iz 2012. godine.

Ovaj podatak nam svjedoči da su Delmati, a za pretpostaviti i neki drugi njihovi susjedi Iliri, već u predrimsko vrijeme imali razvijenu svijest o nužnosti obzirnog korištenja plodnoga zemljišta. Podatak se zacijelo odnosi na preraspodjelu obradivog zemljišta, a ne pašnjaka. Delmatima je očito bilo poznato da će zbog predugog uzgajanja određenih nasada na istome zemljištu, ono s vremenom izgubiti na plodnosti. No, do preraspodjele zemljišta moglo je doći i stoga što su određene čestice osam godine korištene za napasanje stoke, kako bi se za to vrijeme tlo na njima odmorilo od prekomjerne zemljoradnje. Osim toga, stoka je značajno doprinosila  plodnosti zemljišta jer je njezin izmet služio kao gnojivo.

Najzad, Strabon nas obavještava da su stoka i stočarski proizvodi bili među zastupljenijom izvoznom robom unutrašnjeg Ilirika:

”Akvileja je utemeljena kao trgovački grad za one Ilire koji žive blizu Istera (Dunav, nap. pis.). Ovi (Iliri uzduž trgovačkog puta od sjevernog Jadrana do Dunava, nap. pis.) natovaruju na kola i prevoze u unutrašnjost morske proizvode, vino u drvenim bačvama i maslinovo ulje, dok oni (stanovnici Akvileje, nap. pis.) u zamjenu dobivaju robove, stoku i kože.” (5, 1, 8)

U zamjenu za ilirsku stoku i kože te robove (vjerojatno ratne zarobljenike) trgovci iz Akvileje Ilirima su davali ribu, ”plodove” mora, vino i ulje. Panoncima, a donekle i Japodima, bilo je s obzirom na težinu prometovanja jednostavnije trgovati sa stanovnicima u zaleđu sjevernog Jadrana, nego s onima iz Dalmacije. Prirodne pogodnosti poput nižih prijevoja i plovnijih rijeka određivale su u znatnoj mjeri smjer trgovačke razmjene, a kasnije i nadiranja Rimljana u Ilirik.

Iz kasnijega razdoblja uznapredovale rimske uprave, poznat je podatak o podjeli poljoprivrednog zemljišta (agera) u Panoniji. Ostavio ga je rimski mjeritelj zemljišta i pisac Higin Gromatik (kraj 1. i početak 2. stoljeća) u svojevrsnom onodobnom stručnom radu ”Constitutio limitum” (”Određivanje međa”), koji je ostao sačuvan:

”Mnogi su na taj način podijelili polje prema naseobinskom običaju, na dekumane (usmjereno istok - zapad, nap. pis.) i karda (usmjereno sjever - jug, nap. pis.), to jest po centurijama (temeljna čestica rimske zemljišne podjele kvadratnog oblika, koja je isprva brojila stotinu jugera, nap. pis.), kao u Panoniji ... Naime, ustanovljene su sigurne cijene poljâ, kao u Panoniji: njive prvoga reda, njive drugoga reda, livade, žironosne šume, obične šume, pašnjaci. Svim tim poljima ustanovljen je porez s obzirom na plodnost, po pojedinim jugerima (rimska mjera za površinu obradivog zemljišta, koju par volova može preorati u jednom danu; veličine otprilike 2520 m2, nap. pis.).”  (28)

Nepoznati grčki pisac (ili pisci), prozvan Pseudo Aristotel, koji je vjerojatno živio i djelovao nakon smrti Aristotela (384. prije Krista - 322. prije Krista), u radu ”De Mirabilibus Auscultationibus” (”O čudesnim stvarima koje smo čuli”), koje je sačuvano u cijelosti, izvjestio je o - iz grčkog očišta uistinu neobičnim - životinjama u Iliriku, koje su inače predstavljale osnovu ilirske stočarske djelatnosti:

”Priča se da se kod Ilira ovce kote dvaput na godinu, i to većinom blizance, mnoge koze kote tri i četiri jarića, neke čak pet ili više, i da k tome lako daju vrč i pol mlijeka. Govore da i kokoši ne nesu jaja jednom kao kod drugih naroda, već da kod njih nesu dvaput ili triput na dan. Priča se da su u Panoniji divlja goveda mnogo veća od onih kod drugih naroda i da njihovi rogovi sadrže četiri vrča, a neki od njih i više.” (842 b, 128-129)

Spomenuta mjera od četiri vrča iz navoda Pseudo Aristotela sadržavala je 6,5 litara tekućine, koliko se moglo naliti u obrednu posudu (riton) načinjen od roga panonskog goveda.

Nije poznato iz kojih je izvora Pseudo Aristotel preuzeo predstavljene podatke o ilirskim ovcama, kokošima i divljim govedima. Što se tiče velikog panonskog divljeg goveda, možemo osnovano pretpostaviti da je njegov opis, napose po pitanju veličine rogova, odgovarao turu.

Tur, predak današnjeg domaćeg goveda u Europi je izumro 1627. godine, kada je posljednji primjerak uginuo u Poljskoj. Ova vrsta divljeg goveda uistinu je bila veća od današnjeg domaćeg goveda. Mužjaci tura bili su u ramenima, odnosno grebenu leđa, visoki i do 1,8 metara (ženke do 1,5 metara) te dugi oko 2,8 metra bez repa, čija dužina je iznosila 0,8 metara. 

Turovi su bili rasprostranjeni u većini Europe. Njihova staništa bile su uglavnom travnate nizine i riječne doline, poput većeg dijela Panonije. No, već u starome vijeku zbog pretjeranog lova iščezli su iz nekih područja, primjerice iz južne Grčke najkasnije u 5. stoljeću prije Krista, a iz Trakije u 1. stoljeću prije Krista. Za vrijeme Rimskoga Carstva uvelike su korišteni u borbama gladijatora u amfiteatrima. Uslijed toga su prorijeđeni u većem dijelu Carstva, pa tako i u ovdje istaknutoj Panoniji.

Istočnorimski (bizantijski) pisac Stjepan Bizantinac (6. stoljeće), gotovo puno tisućljeće (!) nakon Aristotelovog doba u toponomastičkom rječniku ”Etnika” ili ”Narodi” prepričao je neke od podatka vezanih uz stočarstvo Ilirika, koje je spomenuo Pseudo Aristotel:

”Zemlja je dobra za ovce, tako da one kote dvaput na godinu i kote blizance, često kote tri i četiri mlada, a neke i pet i više. I kokoši nesu dvaput na dan, a veličinom su od sve peradi najmanje.” (A 28, 14)

Od spomenutog djela Stjepana Bizantinca sačuvani su samo ulomci, poput prethodno predstavljenog, u obliku kratkih izvoda. Iz tih izvoda vidljivo je da je njegovo izvorno djelo sadržavalo navode brojnih ranijih starogrčkih i rimskih pisaca. Većina ih je i sama ”prepisivala” iz starijih izvora, no zbog čestih nenavođenja tih pisanih vrela, kao i uslijed uništenja ili zagubljenosti većine knjiškoga sadržaja, a ponekad i radi neodgovarajućeg prijevoda, nije moguće ući u trag brojnih ranijih, a posebice prvih, ponuditelja povijesnih, zemljopisnih, etnografskih, ... podataka.

Što se tiče ovdje predstavljenog navoda Pseuda Aristotela i njemu gotovo istovjetnog ali skraćenog navoda Stjepana Bizantinca, u kojem pišu o ilirskim ovcama, kokošima i govedima, oba potječu od podataka koje je zabilježio još grčki logograf i zemljopisac Hekatej iz Mileta (oko 560. prije Krista - oko 480. prije Krista), u djelu ”Obilazak Zemlje”, ali je sačuvano u kratkim izvodima upravo kroz objave kasnijih pisaca.

Rimski pisac Plinije Stariji (kraj 23. ili početak 24. - 79.) kroz više knjiga djela ”Naturalis historia” (”Prirodoslovlje”) razasuo je kratke podatke o Iliriku, među kojima i one koji se odnose na pojedine životinjske vrste koje su Iliri koristili u stočarstvu.

Za europskog bizona ističe da živi u Peoniji (pokrajina Makedonije u starom vijeku, na čijem istoku su živjeli Tračani, a na zapadu Iliri):

”Kažu da u Peoniji postoji divlja zvijer koja se zove bizon, s grivom poput konja, ali inače nalikuje biku;  ...” (8, 16, 40)

No, pouzdano se zna da je ova vrsta divljeg goveda nastanjivala veći dio sjeverne i srednje Europe, pa tako i predjele ilirske Panonije. Skoro sedam stoljeća kasnije langobardski povjesničar Pavao Đakon (oko 720. - oko 799.) u drugoj knjizi djela ”Historia Langobardorum” (”Povijest Langobarda”), obima 6 knjiga koje su sačuvane u cijelosti, zabilježio je:

”Kaže da na ovoj planini obitavaju divlji bizoni. I to nije iznenađujuće, budući da dopire čak do Panonije, koja je plodna tim životinjama. Napokon, jedan vrlo istinoljubiv starac rekao mi je da je vidio kožu bizona ubijenog na ovoj planini, na kojoj je, kako je rekao, petnaest ljudi moglo ležati jedan pored drugoga.” (2, 8)

Na području današnje Francuske bizon je izumro u 6. stoljeću,  u Njemačkoj, Rumunjskoj i zapadnoj Rusiji u 18. stoljeću, a na Kavkazu i u Poljskoj početkom 20. stoljeća. Premda je u divljini istrijebljen, zahvaljujući jedinkama sačuvanim u zoološkim vrtovima ponovno je naseljen u neke krajeve Poljske, zapadne Rusije i Kavkaza. Ima krupno tijelo, dugo do 3,5 metara. Visok je u ramenima do 2 metra. Može težiti i do jedne tone. Ima kratke, zakrivljene rogove.

Plinije Stariji posredno daje do znanja da su plemena uz sjeveroistočnu obalu Jadranskoga mora uzgajala ovce:

”U Istri i Liburniji runo više nalikuje kosi nego vuni ...” (8, 73, 191)

Ističe da su Iliri uzgajali i svinje:

”Na nekim mjestima u Iliriji svinje imaju čvrsta kopita.” (11, 106, 255)

Nadalje naglašava i vrijednost sira iz iliričke pokrajine (provincije) Dalmacije, kojega su proizvodili pripadnici plemena Dokleati s područja današnje Crne Gore, iako ne navodi je li podrijetlom kravlji, ovčji ili kozji:

”Od sira u pokrajinama, najcjenjeniji u Rimu ... dalmatinske planine šalju dokleatski ...” (11, 97, 240)

Naposljetku, na važnost stočarstva za gospodarstvo Ilira, posebice onih u brdsko - planinskim krajevima, posredno ukazuju riječi Batona Dezitijatskog, vođe Velikog ilirskog ustanka protiv Rimljana koji je trajao od 6. do 9. godine, koje je uputio po okončanju gušenja ustanka, nakon što se predao zapovjedniku rimskih postrojbi, konzulu Tiberiju, budućem drugom rimskom caru. Zabilježio ih je već ranije spomenuti rimski povjesničar Dion Kasije Kokcejan u djelu ”Rimska povijest”:

”... kad ga je Tiberije upitao zašto se njegov narod odlučio na ustanak i na   tako dugotrajan rat protiv Rimljana, odgovorio je: ”Vi ste, Rimljani, krivi za to, jer za čuvare svojih stada ne šaljete pse ili pastire, nego vukove.”” (56, 16, 3)