Starogrčki i rimski pisani izvori o plemenima i narodima koje suvremena povijest zove skupnim imenom Iliri potječu uglavnom iz druge polovice 1. tisućljeća prije Krista i prvih stoljeća 1. tisućljeća nakon Krista. Zapisa o Ilirima i o krajevima u kojima su obitavali sačuvalo se razmjerno malo. Brojni starogrčki i rimski pisani izvori ili njihovi dijelovi, koji su te napise sadržavali, kroz minula tisućljeća uništeni su i zagubljeni. Preostali izvori, koji se pripisuju znanim piscima kao što su primjerice Hekatej, Strabon, Plinije Stariji, Apijan, Amijan Marcelin, Herodijan, ali i mnoštvu nepoznatih, u pravilu nisu do nas stigli u prvotnom izdanju, već kao prijepisi (prijepisa), ili tek kratki izvadci uklopljeni u novije napise, katkada i upitne vjerodostojnosti.
Ipak, i ti malobrojni, a često i vrlo šturi izvještaji iz pera onodobnih povjesničara, zemljopisaca, moreplovaca, vojnih časnika, trgovaca, činovnika, svećenika, književnika, pa i pojedinih vladara, čine dragocjena vrela spoznaje o tjelesnom ustrojstvu, naravi, ponašanju, običajima, ... Ilira s čitavoga područja njihove nastanjenosti, od sjeveroistočne obale Jadranskog mora i istočnih obronaka Alpa, preko planina Dinarskog gorja do prostranstava Panonske nizine. Da mnoge njihove podatke valja, međutim, iščitavati s oprezom i višestruko ih propitujući, upućuje ponajprije činjenica da mahom svi potječu od ljudi koji su Ilirima bili stranci, a nerijetko i neprijatelji i osvajači. Poznato je, naime, da povijesna izvješća ”kroje” pobjednici. U slučaju Ilira, te Kelta i Tračana s kojima su u nekim krajevima svoje postojbine i kroz pojedina razdoblja suživjeli, takva povijesna ”istina” većinom je pravilo, a ne iznimka.
Ovaj rad obuhvaća tek dio važnijih obilježja Ilira i Ilirika. O tim obilježjima podosta toga već su predstavili u znanstvenim i stručnim napisima brojni domaći i strani istraživači. O nekima od tih obilježja iz tih djela zna se više, a o nekim razmjerno malo. Poticaj za pripremu ovoga rada bila je želja da dosadašnje spoznaje o tim obilježjima, stečene na osnovu starovijekovnih zapisa, sustavno i pregledno predstavim slijedom izabranih poglavlja. U poglavljima u nastavku rada iznio sam brojne zapise i kraće navode starogrčkih i rimskih pisaca o Ilirima i Iliriku. Riječ je o znatnome dijelu poznatih važnijih zapisa, s naglaskom na veću zastupljenost onih koji se odnose na ilirske narode i(li) plemena Delmata, Panonaca i Japoda. Izneseni zapisi ponegdje su popraćeni osvrtima, temeljenim na promišljanjima i stavovima drugih istraživača, ali i vlastitim.
Pri predstavljanju spomenutih navoda koristio sam već postojeće prijevode, ali ih i nastojao poboljšati tamo gdje sam to smatrao potrebnim poduzeti. Za svaki predstavljen navod istaknuo sam pisani izvor koji ga sadrži. Čitatelji stoga imaju prigodu vrednovati uspješnost iznesenih prijevoda, kao i ponuditi moguća bolja rješenja, na čemu bih iskreno bio zahvalan. Cijenio bih također ukazanja na starogrčke i rimske zapise i izvatke koji u ovome radu nisu izneseni, potkrijepljene vjerodostojnim pisanim vrelom.
U ovome radu predstavljena su sljedeća obilježja Ilira i Ilirika: 1. Nepoznatost; 2. Podrijetlo; 3. Krajolik i podneblje; 4. ”Divljaštvo”; 5. Stočarstvo i poljodjelstvo; 6. Gusarstvo; 7. Pljačka; 8. Rudarstvo i upotreba jantara; 9. Naselja i naseljenost; 10. Robovi i robovlasništvo; 11. Bogatstvo - siromaštvo; 12. Izgled i njega tijela; 13. Tetoviranje; 14. Snaga; 15. Hrana i prejedanje, pića i opijanje; 16. Jezik; 17. Pismo i pismenost; 18. Duhovnost i ”nadnaravne moći”.
Nastavak ovoga rada, kojega na temelju istraživanja pisanih izvora starih Grka i Rimljana također pripremam za objavu, obuhvaća narednih 18 obilježja Ilira i Ilirika: 1. Rasprostranjenost; 2. Pomorstvo; 3. Vlastodršstvo; 4. Suživot s Keltima i Tračanima; 5. Žene i obitelj; 6. Tjelesna građa i visina; 7. Dugovječnost; 8. Bolesti i liječenje; 9. Glazba; 10. Žrtvovanje; 11. Slobodoljubivost; 12. Ratobornost; 13. Bojovnost; 14. Hrabrost, časnost, drskost;, 15. Varavost, lukavost, pohlepa; 16. Nesloga; 17. Istrebljenje Ilira; 18. Rimski carevi Iliri.
1. NepoznatostRazmjerno slabo poznavanje Ilira i Ilirika od strane ranijih grčkih i rimskih pisaca, pa čak i za vladavine
Augusta (63. prije Krista - 14.; punim imenom Gaj Julije Cezar Oktavijan), prvoga cara Rimskoga Carstva, njegov suvremenik grčki zemljopisac
Strabon (63. prije Krista - 23.) protumačio je u djelu
”Geografija” na sljedeći način:
“No iako je ilirska obala takva (plodna, nap. pis.), ljudi u ranija vremena samo su je rijetko spominjali - djelomice možda zbog nepoznavanja njene plodnosti, a većinom zbog divljine stanovnika i njihovih gusarskih navika”. (7, 5, 10)
Strabonova ”Geografija”, koja je sadržavala 17 knjiga, gotovo je u potpunosti sačuvana. Napisao ju je većim dijelom prema podacima ranijih pisaca.
Njegovo isticanje plodnosti istočne obale Jadranskog mora samo je djelomično točno, jer je na mnogim dijelovima stjenovita, neobradiva, pa i teže pristupačna, kao primjerice podno planina Biokovo i Velebit. No, i njegovo opravdanje za nedostatak podataka o stanovnicima uz tu obalu uslijed njihove divljine i gusarenja baš ”ne drži vodu”. Iliri su, naime, do Strabonovog doba itekako dolazili u doticaj, a u pojedinim predjelima i suživjeli, s Grcima i drugim obližnjim narodima. S Grcima posebice, često su se ranije vojno sukobljavali, ali i trgovali, hodočastili u njihova svetišta te naposljetku uvelike davali pečat grčkom obitavanju u jadranskim kolonijama (na južnom Jadranu od 7. stoljeća prije Krista te na otocima uz istočnu jadransku obalu od 4. stoljeća prije Krista).
Razmještaj ilirskih plemena prema starogrčkim i rimskih piscima u 1-2. stoljeću (Izvor: Dinarsko gorje (dinarskogorje.com))